Prolaznici

Potrebno je tako malo

da pjesma krene

i da povedem te domu,

da upamtim što se dalo,

sve za mene,

i ne opirem se tomu.

Samo, znaj, sve će proći

i mi ćemo se promijeniti,

željni uvijek savršenstva,

željni uvijek Bogu doći.

Život će nas osjeniti

zavjetima svećenstva.

Sve te mane koje srce voli,

koje svaka duša krije,

koje mogu nas povrijediti,

bit će uzrok neke boli;

činit ćemo što se ne smije,

ljubav više neće vrijediti

jer ni naša sreća nema lice,

mi smo samo prolaznici

koji žure svojim putevima,

zaboravljene noćne skitnice

kojima su novi dani praznici,

a skrivaju se po kutevima.

Svaki susret potrebno je uživati

kao spoj u jednoj koti,

kao iskru koja bukne,

kojom svatko može uzimati,

koja daje da se duša poti,

koja kao vjetar hukne

jer velike su ljubavi da gore

i da pale takvo jako plamenje,

da se s njima može nastaviti

daleko na otvoreno more

ili tamo gdje je pustinja i kamenje,

gdje će se sa svojim Bogom sastaviti.

Potrebno je tako malo

da ljubav plane,

ona je nama put do nas;

i sve što se je dalo

vodi u vječne dane,

sve je to samo put u spas.

25.09.2016.  00:36

Nada sanjara

Prokušanim snovima ostajem bez nade,

samo realno je sagledavanje baš pravo

dok od nadanja se uvijek puno krade,

uvijek na toj zemlji duša vidi nebo plavo.

Realno je priznati mu svemirsku crninu

pa se spreman gledati s tim faktom.

Tada tek se bolje vidi kroz mrklinu,

s onom pravom nadom može vezati se paktom.

Sve je crno jer je bijelo predodređeno

samo za te bistre poglede i htijenja

kojima je srce na tom svijetu omeđeno,

kojima je potrebno još povjerenja.

Kada znaš da putuješ dolinom suza,

tek te tada može vjera nositi,

ona rađa pravu nadu, slobodnu od uza

koju snovi ne mogu pokositi.

Nada se ne polaže u sve zemaljsko.

Ako takav ti još uvijek nešto sanjaš,

stići ćeš u nerealno more zmajsko

jer se uporno od vječnosti sklanjaš.

U tom oceanu sigurno ćeš potonuti

jer se pitaš odakle je zlo na svijetu.

Varljiva će tvoja nada brzo klonuti,

vidjet nećeš niti bumbara u letu.

Samo strašna mora ti je oslonac

nadati se jednom kraju tvojih muka.

Teške more tek su nadi otponac

dok sanjarenje je na tom svijetu bruka.

Zato mi ne govori o nadanjima i divoti

jer od nas tu nitko ne zna što ga čeka

i kakva su zabluda sanjani životi,

i koliko je lijepa samo vječna rijeka.

I od svih je prava nada jača tih strahota

jer su one nebu sitne kao zrnce prašine.

Najstrašnija izgleda nada vječnoga života

jer je veća nego svemir kad mu sunce sine.

24.09.2016. 16:10

Duša vrijedna ljubavi

Posebne slike,

određeni pojmovi,

poznate imenice,

dobre prilike,

dobri dojmovi,

sitne čestice

strašno me vuku

domu mome,

domu pustom

gdje ne tuku,

nema kome

životu gustom.

Plešem, ne spavam,

kuham i ne,

potpuno sama

ustrajavam

usred divote

kao i sve

što dotaknem,

što uzimam

i što dijelim,

policu maknem,

sebe si otimam,

nebo želim.

Samotno živim,

željna mira,

željna slobode;

nikog ne krivim,

nitko ne bira

kamo ga vode.

Život ljubavi,

ljubav života

moj je put,

nikad ne davi,

sve je ljepota,

dršćem k’o prut.

Valjda sam vrijedna

svega toga,

nezaslužen dar.

Duša ni jedna

života moga

nije mi par.

Ptice lete,

glazba svira,

vjetar miluje,

brije u pete,

to me ne dira,

uvijek se smiluje.

Možda i neka

duša navrati

čuti što znam,

vedra rijeka

nikad ne pati,

a Bog je sam.

Zato Ga hvalim

što mi je dao

ptice i stan,

nikad ne žalim

što je pao

u moj san.

Zato Ga imam

na sve strane

i nemam slom.

Uvijek Mu klimam

u ove dane

jer On je moj dom.

22.09.2016. 07:28

Tragovi

Tragovi su vječni što me prate,

a ja uvjerena da po njima gazim,

da su ispred mene, ali oni mene vrate

da po njima spiralno silazim

uvijek nekim istim načinom i putevima.

Isto, ponavljam uvijek iste čine,

ali sve sam više svojim gležnjevima

zašla u te poznate dubine.

Svaki put sam neka druga, barem starija,

kad na onoj istoj točki ponovo se nađem,

na početku gdje me čeka majka Marija

i sve je manje potrebno mi časa da se snađem.

Tamo čekaju svi sveti, neki od njih pokojni,

a tako živi u svim svakodnevnim radnjama

i u mome duhu kao savjetnici brojni,

kao prijatelji u životnim gradnjama.

Sve sam više sigurna i opuštena, vječna

u tom društvu koje bolje je od svijeta,

bolje nego udaljena staza mliječna,

više nego ptice usred visokoga leta,

čak i kad me traži taj svjetovni knez

da konvencijama malo udovoljim,

da u svom životu stvorim mali rez

ne bi li se on učinio jačim i boljim.

O, sve bih to pokosila istog trena

makar svuda požrtvovnost blista,

sve bih to odbacila kao igru sjena

da nam ovdje nije Isusa Krista.

Ništa me ne zove, ništa me ne veže,

niti prijekori, niti ovi zakoni truli;

uz njih nikad nije bilo teže,

svaki pokret, svaki pogled samo Boga huli.

Tek kad duša iziđe u samotnost,

vidi sve te bijedne nelogičnosti,

vidi varke i njihovu slabašnost

koje daleko su od ljudske običnosti.

Kada čovjek moli, nije u samoći,

usamljen je onaj usred gomile

koja traži samo gorke plode noći,

kojoj duše nikad ne omile.

Ne vidiš li da je razdor tvoja zloba,

da je razdor ti u srcu kao vrag

koji vuče te do vlastitoga groba,

tada uzaludno pratiš svaki trag.

22 09.2016. 00:48

Beznadežan slučaj

Tama pada, satkana od izdisaja

poput zrele životne mudrosti,

njene kapi plod su otkrivenih utaja,

svježina joj prodire do kosti.

Zastori u gradu tek se sada podižu,

pučje traži svoje noćne predstave,

a maske se jedna za drugom nižu

kao prekrivači svakodnevne strave.

Spalit ćemo vještice, okruniti kralje,

sanjat ćemo malo dječjeg smijeha

pred kojim se skrivamo u bijele halje,

istraživati ponore grijeha.

Tama pada, gubi se i poslovična krutost,

ne vidi se ništa osim želja i kraja dana;

čeznemo produljiti ga, ali ostaje tupost,

ne može se razbuditi kasna duša pospana.

Punih trbuha, pićem omamljena uma

krećemo se lako prema taksijima,

ne gledamo znakove kraj druma

jer već drijemamo od noćnog dima.

Sutradan je nedjelja, neradna i troma,

opet ćemo ručati uz dječji plač

što se vikendima uvijek ori usred doma,

poslužit ćemo samo mamurluk i drač.

Začaranim krugom krećemo se opet isti,

nikad se ne mijenjamo, gomilamo ljeta,

ali nikada ne sustajemo na toj pisti

koja nikamo ne vodi, koja nema uzleta.

Tama pada, nije drugačija u vremenu

jer me goni istom onom putanjom

na koju sam stala u jednom trenu,

koja me je povukla da padam s njom.

Tama pada, ali ljubav će me spasiti,

kao nježna ruka dići će me netko,

neka slatka će se riječ u meni oglasiti

makar to se svakome događa rijetko;

tim više moram se pripremiti

jer uskoro će stići sunce, a tama pada.

Moram putanju prizemljiti

da ju dobro čujem, da izraste nada.

20.09.2016.  22:37

Tamnica

Sada, kad ponestaje papira,

gledam prazno nebo pod mlažnjakom,

puštam da me stara glazba dira;

to se moglo dogoditi svakom.

Uzalud sam cijele dane iščekivala

da se dogodi baš ovo, ta praznina,

ali znam da nisam uzaludno snivala;

to je neka pjesnička, viša razina.

Kad isprazniš sve akumulatore,

a još uvijek živiš i još uvijek dišeš,

ako izbjegao si predatore,

lako tada po praznini pišeš.

Bez povijesti ne bi bilo tih blokada,

a bez njih ni futur nema smisla.

Sad još nisam stara, nit sam mlada,

a moja se vječnost u molitvu stisla,

molitvu bez riječi i bez vapaja.

Što me briga što sam navršila ljeta,

srce se oduvijek od neba napaja;

uz taj miris i tamnica je sveta.

19.09.2016. 19:09

Riječi

Na mojoj pameti  su tvorevine

koje nisu nikad sasvim dovršene,

a ima ih puno kao piljevine;

to su misli koje nisu dorečene.

Te su tvari ponajviše slutnje,

osjećaji razni i mnogi dojmovi

koji zaziru od svake pomutnje;

to su nerođeni pojmovi.

Moja duša čuva sve što ima,

sve što prošla je još od začeća,

i posprema to u riječima;

ona riznica je ponajveća.

Nema puno naziva za sve te stvari,

ja ih malo naučim iz Biblije;

tamo čujem kako Bog za mene mari,

kako neprekidno ovdje bdije

pa sve vidi moje srce što je razum

iz kojega rađa se artikulacija;

to je osjećaj i slutnja, to je um,

to je ljudska riječ i svačija.

Tad se raščišćava svaka zbrka,

govor duša mora uvijek znati

da joj ne bi stvarala se strka

kad osjeća, kada živi i kad pati.

To je stvaranje u svojoj biti,

zbog toga sam živa duša izabrana

tamo gdje se stvaraju iz ničega niti;

zbog toga je ljubav izatkana.

18.09.2016. 06:30

Kišno biće

Kišni prah caruje na trepavici,

zavjesa zbog koje čekala sam tu, na pragu,

sada spušta se po meni, skitnici

što je teško dočekala ovu kišu blagu.

Možda morala bih otići još dalje,

tamo negdje gdje ću naći živo biće

što bi bilo odjeveno u te kišne halje

i koje bi kišu imalo za piće.

Mokre iglice u krošnji borova i jela

tako spremno njišu se i povijaju;

mogla sam i pokisnuti da sam htjela,

da sam stala gdje se jele zbijaju.

Oblačna li neba, čitav dan će vladati mrak,

tako potreban u mojim osunčanim zjenama

jer ne može na suncu preživjeti svak

i zbog toga što mi dosta skrivanja u sjenama.

Žuborenje potoka u oluku, kakav preporod,

kakva slatka promjena na bolje;

vjetar brije i kroz moje okno slavi hod,

ja sam već za rana dobre volje.

17.09.2016. 07:05

Božji dar

Prašnjava srca još od prošla ljeta

sanjam budna, očekujući kiše

da isperu s mene obećanja sveta

kako iz njih nastalo bi nešto više,

više od svih nastojanja ili truda.

Iscrpljena spadam s nogu od vrućina,

čekam uslišanja kao valovlje spruda

koje mi donosi zrnca pijeska iz dubina.

Znam da bure slatke dolaze polako,

da mi nose kapljice svježine;

oduvijek je sa mnom bilo tako,

uvijek jesen oslobađa me težine

kojom ljetno sunce staru kožu prži.

Uspomene češće padaju na tjeme,

sve ih više ima što ih kičma drži,

sve je lakše zbaciti to breme,

pustiti ga vjetrovima da ga nose.

Ne čudim se kada ovaj svijet izgori,

kada sve probleme oluje pokose,

kada Bog i sa mnom progovori,

kada daruje mi ispunjenje obećanja.

Lijepo li je biti siromahom,

primati na ruke izobilje uslišanja,

prodisati samo jednim dahom.

Neću reći da sam sitan prah,

sjetit ću se svojih uspjeha i dara,

one moći kojom izbjegavam krah,

one sile koja neumitno stvara.

Vjerujem si jer mi Nebo daruje poslanje

i vjerujem Bogu koji vjeruje mi spretnosti;

život nije odmor nego putovanje,

moj je život ime moje vječnosti.

16.09.2016. 04:31

Vrijeme zaborava

Gdje su dani obećanja, gdje je snaga

bez koje mi nema ostvarenja;

zar ću poginuti od nemila do nedraga,

zar ću umrijeti bez starenja?

Ja sad sanjam intenzivne snove,

ja ih mijenjam za malo plodnosti

i ne trebam neke crte nove,

niti bajke svrsishodnosti.

Sve Te teže tražim, nailazim na brane

od kojih mi slabo i padam u nesvijest.

Kad iziđem s one druge strane,

neću možda niti znati za Radosnu vijest.

Spašeni kradljivci, zločinačke žene

gledat će me kao gubitnicu

jer već sada meni memorija vene;

vodit će me kao lijenu skitnicu.

Ti od mene želiš ono najdraže,

senilna ću doći pod Tvoje skute

jer sam pustila sve one koji traže,

jer sam raščistila svoje pozive i pute.

Uvijek mislim svega sam se odrekla

radi ljubavi mi, radi svete stvari,

a sad neću pamtiti ni što sam rekla,

nit ću znati kad mi sve podariš.

Zato sada ispjevat ću hvalbenice,

nek mi bude zadnje i nek budu prve

ove molbe svjesne kao rečenice

što mi sad još uvijek po pameti vrve.

Zapisat ću Te u nečije klijetke

jer ne mogu Te zaboraviti

i da podsjeća me na velike svetke,

da mi je u Tebi boraviti.

11.09.2016. 07:54

Jedrenjak

Iluzija je da će moja ljubav što promijeniti

jer tu nema o meni ni govora.

Moj će život nova nepravda zasjeniti,

moj će glas utihnuti kao lanjska mora.

Nije da ja protestiram nego umorna sam, svijete,

od preteške sporosti koja nema rezultata:

dok se naprijed zakorači, duge godine prolete,

a već inje mi se za bistre poglede hvata.

Teško kroči moja zemlja koracima bijega

od stogodišnjega ropstva i blokade,

jedva diše, ne zna boje svoga stijega,

sama sebi nije prijatelj dok drugi grade.

Predaje se živom blatu što je dugo guta,

nema uzora, nema moći, niti volje;

sasvim sama, neshvaćena po divljini luta,

ne zna kako će joj možda jednom biti bolje.

Nitko drugi ne može se na to mjesto postaviti,

samo ovaj narod tako stenje, u tišini grca

i samo Boga će svoga rado uvijek pozdraviti,

jer sam Bog zna vječnu tajnu pravedna mu srca.

Ruka moja traži jednu čvrstu slamku spasa,

molitva na usnama već kao da bi izdisati.

Tko će prvi reći, tko će čuti od mojega glasa,

tko će ovu povijest konačno ispisati,

tko će pokrenuti jedra pripravljena, čista

vjetrovima što se sa svih strana tuku?

Bezgrešna mi majka kao zvijezda blista, 

ona nosit će me, prihvatiti ispruženu ruku.

11.09.2016. 01:01

Slatka potraga

Sve te novootkrivene tajne

kojima se ova duša resi

služe samo većem srcu skromnom

kao što su sitne zvijezde sjajne,

davno već zaboravljeni grijesi,

bistra voda biću duhovnom.

Pa što želim ako ih dobivam

samo radi vlastite mi svetosti,

da mi sreća traje puno duže

kada zalud svakom razotkrivam

i kad slijep ne vidi svjetlosti,

kad me za to ciljaju i tuže?

Čak i kada živim izolirana,

zatvorena šutnjom vrlo glasnom,

kada zborim samo nevažnošću,

ova duša kao Božja rana

osjeća se drugom dušom jasnom

koja poznaje ju svojom nevinošću.

Samo Bog zna što je sa mnom htio.

Znam da gleda i kroz moje oči,

zato strah me svake kazne

jer Bog je sa mnom i tad bio

kad me nevolja zaskoči,

kad me osudiše duše razne.

Milosrđem svojim On me pita,

srcem strasnim odano mi pruža

sliku praštanja i pravednosti,

a ja nisam neka duša uzorita,

nisam neka među cvijećem ruža,

nemam poželjne Mu vrijednosti.

No, kad bi netko zaista poželio

naći dragulj bez primjedbe jetke,

domoći se najsjajnija plijena,

Bog mi njemu čak i od mene podijelio.

Dragocjene duše jesu tako rijetke,

kao što je igla nekom plastu sijena.

Ove tajne traže samo jednu dušu, izabranu,

istu onu koja čezne i koja se bori

da sve u životu nadiđe i spaja;

koja ima želju, vječnošću izatkanu

da sa svojim Stvoriteljem progovori,

koja ispred pravednosti nikada ne zdvaja.

10.09.2016. 06:54

Utjeha

Već prolazi obličje ovoga svijeta,

ja sam samo zašla reći što je jad.

Ništa nemam, samo vatru ispod peta,

samo grijehe što bilježe pad.

Zar to nije smiješno, oteli su sve,

potom ponudili samo jedno pravo:

da se među lošima još gori izabere

i da kliče mu se “bravo, bravo!”.

Otkrili su karte, misle da smo nemoralni

kao što su oni, izgubljene ovce.

Našim kruhom gađaju se kao vuci jalni,

još su vrbovali sebi mnoge lovce,

naoružali se kao da su ugroženi.

Sav taj cirkus moram sada konzumirati,

grijesi su mi naglo umnoženi,

načičkana njima ne mogu ni umirati.

Poslušno ću zaokružiti mu ime,

sretna što sam sama bezimena

koja dugo gleda sve te krime.

Potom vratit ću se označena

kraljevstvu nebeskom da me Ti odriješiš.

Skini s mene svu tu kožu blatnu,

želim čuti kad me svu utješiš

da sam izabrala ogrlicu zlatnu

kao poslušan Ti, ali čist i sretan rob.

Svi ti robovlasnici su djeca zla

i još nisu navršili zrelu dob;

jedini si, Kriste, koji sve to zna.

07.09.2016. 09:11

Svjetlo od svjetla

Možda nisam noćas tvoja duša,

horizonti mi se otvaraju

mjesečevim odsjajima;

možda noćas Bog me strašno kuša

jer se brane sve obaraju

kojih ne znam da li ima.

Mjesečina slađa je od svih tunela

što ih sanjamo

i što imaju na kraju svjetlo;

ova noć je najljepša turneja

kakvima se klanjamo,

koje nam otkrivaju podrijetlo.

Mjesec se raspršio

iza tamna ruba,

iza tamna drveća;

život je dovršio

putovanja gruba,

slatku pjesmu cvijeća.

Još po neka gori svijeća,

limovi na krovu sjajni;

svjetionici su noći

kao što je svijetla sreća

koja krije mnoštvo tajni,

koja uskoro će proći.

Čemu da se divim,

što da slavim, ili koga,

kome moram zahvaliti

što baš sada živim?

“Spasit ću te”, riječ je Boga:

“Ovo crno nebo ću zaplaviti”.

U muklini duša moja odgovara

da se sjeća svih svanuća,

molitvi i uslišanja

i polako se otvara

jer i noć je ova nemoguća

ako nema svjetla danja.

“I po noći smjelo hodi,

stvorio sam zvijezde za te

da za sunce doznaš,

da se raduješ slobodi,

da te moje misli prate,

da i mene prije spoznaš.”

05.09.2016.  01:50

Kada god se sjetim

Oprosti mi što govorim u tajnosti,

što ne vičem s tornjeva i krovova

i što nisam krik nego dah,

samo želim doprinijeti trajnosti

koja već i jača je od olova,

ali može propasti u jedan mah

jer bojim se da ja sam ta

koja vodu muti, koja nije sigurna

u spoju ovom neviđenom;

ja sam često duša koja propada,

čija riječ je opora, a djela tmurna,

koja daje rukom nesmiljenom...

a Ti si ljubav vječna, život i put

i ne možeš propasti po biti,

zato veza s Tobom uvijek mi uspijeva.

Priznajem da strah je moja ćut,

da ne prestajem Te sniti,

da se meni ljubav Tvoja i milost izlijeva

kada god se sjetim Tebe, svoga života.

Tada vidim kako sam nestrpljiva,

kako teška mojom dušom vlada tmina,

kako sporo prolazi Golgota

i bez moga duha trpljiva,

ali tada ipak znam da sam Ti jedina.

01.09.2016. 14:27