Utočište

Nema Riječi o kojoj sad visim,

nema Smisla, niti staze koja vodi

bilo kamo, prema predjelima tišim,

ili da bar morem ova lađa brodi.

Sada pobjeći ću Kristu svome,

svojoj Majci što me lako tješi

i bez sličice na brodu tome,

da mi sada te probleme riješi.

Moje strofe banalne su sve to više

što se manje u Bogu odmaram

od svih jada, boli, sunčanice, kiše,

jer mi vile ne daju da stvaram,

ne daju mi od ta dostojanstva

što ga samotnosti spremam,

čekajući zajedništva i poznanstva

što ih u životu puno nemam.

Žele da se predam, da popustim;

one lude su i bezumnice smiješne

jer ih nikada ne vodim oblacima gustim

gdje bi sakrile si halje, tako grešne.

Ja se Tebi, Kriste, divim, hvalim Ti na svemu,

i za ove vilenjake što mi kušaju svu snagu.

Ne znaju o nama mnoge činjenice, a i čemu

kad je volja Boga Oca Tebi slati dušu dragu?

U Tebe se, Gospodine, uzdam jer to znam,

jer me uvijek podučavaš baš u tome,

jer Ti žeđaš onoga što radije je sam

nego da se petlja srcem svojim blatu zlome.

28.04.2023. 22:11