Svadbeno ruho

Reći ću Ti što je pjesma moga Grada,

to je zaručnički zov od pamtivijeka,

to je milozvučni opis mnogih jada

što po ulicama plove kao tužna rijeka;

napuštena pripovijest za odbačene

koji nemaju za sebe ništa osim Krista

čije ruke nevoljom su ozračene,

koji pere stope onima od srca čista.

Nije zaručnica lijepa kao san,

teško ju je naći ili pogledati.

Ona noću radi, živi kao vedar dan

jer ju mnogi žele otjerati.

To je životopis o ljudskoj slobodi

i o blatnim posvećenim ložnicama

u kojima uvijek svjetlo se porodi

k'o u nekim ubožnicama

gdje su nemoćni i starci.

Tu je Krist kod svoje kuće,

tu se rađaju svi sljepoočni žmarci

užasa što bridi uzduž glave vruće.

To su izabrani od svih koje zove

Bog na svoju svadbu što Mu doći neće.

Nemaju svi ruho, ali svak se odazove

tko tu traži korijen prevelike sreće;

svi su pripravni još iza sebe ostaviti

prijatelje drage koji gledaju i ne vide,

mole za njih da bi Boga proslaviti

oni što se takvih odbačenih stide.

A Gospodin ih oblači i odijeva,

pruža njima mošta, maslina i žita.

Zaručnička pjesma u Gradu se pjeva

što je bila još u blatu skrita.

10.04.2023. 21:44