Vapaj zore

Nesretna se budi

ova zemlja zapuštena,

mliječnom stazom bludi

kao da je sasvim napuštena

i od mjeseca, i sunca,

i od duša rasparanih

kojih naraštaj sad bunca;

nema svjetla, ni srdaca raskajanih.

Ali, još od jučer, vape Bogu patnici

da raskrili veo skitnicama

koje, svi od reda zalutali ratnici,

gađaju u prazno svojim strelicama.

Sada, noću, i ja volim tamu

jer me jarko svijetlo tišti,

ne dižem galamu

dok i kamenje već vrišti:

„Dođi, Davidov Ti Sine,

da sljepoći vid podariš,

svjetlo Duha da ne mine,

da taj oganj svoj zapališ!”,

pa nek bliješti svjetlo Tvoje

da do Šeola im barem tinja;

smiluj im se, Kriste, Blago moje

i otpusti tamu s mora sinja,

zaista ni ne znaju što čine.

Nek završi njihovo sad skitanje

dok mi ova noć ne mine,

dok mi vapaj ne dočeka svitanje.

26.04.2023. 04:41