Petica

Da se sjećam tebe, da se tebe sjetim,
potrebne su vlati zarobljene duše,
potrebno je sinja mora da preletim
u svom dahu što ga uspomene guše.

Da primaknem zjene i da prignem uho
sasvim blizu tvojih darovitih ruku,
potrebno je bijelo i svečano ruho
u kojemu mogu promatrati Muku.

Da te vidim i da čujem u mom hramu
svu toplu blizinu, nježnost šapta sveta,
potrebno je klecalo što brodi kroz tamu,
moram se prisjetiti svih jeseni, svih ljeta.

Moram kroz sva ona vrata proći
što sam ih zalupila u strastima gorkim,
moram uvijek iznova i tamo doći
gdje su ostala pritvorena suzama mi nevoljkim.

Moram priznati, kao da sam kradljivica
što na strašnom sudu olakšanje čeka,
da sam nepopravljiva i svadljivica,
ali da me spašava i nosi neka slana rijeka.

Ona buči, ona huči kao kakav oceanski val,
ima tomu sitnih pet godina dana,
što prijestupnih, što redovnih kao miran žal;
niti jednom nisam zamijenila strana,

uvijek bijah, kao na početku
kad sam prve stihove napisala,
željna reći nešto u svakome retku,
a nikada nisam kao pjesnikinja uzdisala.

Još uvijek te dozivam u jutrima krajnjim,
poezija sviće kao da se nova ljubav rađa,
svakim danom dolazi mi putevima tajnim;
to je kao neka opravdana krađa

jer ne mogu šutjeti od silnih melodija
koje komponiraju mi vjetrovi sa sjevera;
oni donose mi miomirise mirodija
kakvih ova rijeka nema, niti nevjera. 
‎subota, ‎28. ‎listopada ‎2017. 20:01:07

Svi mrtvi, svi živi

Pripravljam lampaše za velike noći
da mi svijetle na nebeskom putu
i da njinim svjetlom svatko mogne proći
prema meni, prema mome srcu krutu

da me svu omekša, moje riječi grube
kojima se probijam kroz trnje i kroz šaš
kako pronašla bih duše koje se ne gube
i kako bih mogla dati što je život naš.

To bi bilo susretanje neprekidno,
raskrižja života trgovi su na koraku svakom
ako srce nije kruto nego nezavidno
pa da čuje, pa da odgovori tom koraku lakom.

Nema na tom svijetu nikakva zadatka
koji ne bi mogao se riješiti i znati,
samo kada bismo mogli biti veza kratka,
kada bismo htjeli tuđa srca pohvatati.

U tome mi pomažu svi naši sveti,
samo oni znaju kad se duše vežu,
kada misao nam zajednički leti
pa oko nas isprepletu nevidljivu mrežu.

Tada mrtvi govore molitve za žive
jer svi imamo jedinstvenu priliku
svetosti se prihvatiti, nebeske njive
dok svi živi na toj zemlji nose istu sliku

koja govori o vječnosti, prikazuje Boga.
Tako se na raskrižjima susrećemo skupa,
susrećemo uzora, nalazimo prijatelja svoga
koji putuje iz drugog smjera, a ka istom cilju stupa.
‎subota, ‎28. ‎listopada ‎2017. 18:51:45

Škrta zemlja

Škrti smo, ljudi, kao i ovo more,
kao i ova zemlja što nebu sliči;
pohlepni, sebični ili još gore,
kao kukavičluk što se bogatstvom diči,

a ne svime u ime čega se straši i pljačka.
Za slobodu, u ime humana napretka,
protiv gladi i za djetinjstva nejačka,
ili barem za dva, tri medijska retka.

Kriminalac biti, kakve li časti,
u zavisti građana trulih sustava
gdje se ne usuđuju bilo što ukrasti,
a dobivaju packe i raspad ustava.

Jadni smo, ljudi, a priznati neće
ni dijete da sebe krvavo gubi,
ni društvo u kojemu nema sreće,
ni onaj koji se zlatom sljubi.

I u tome sva nam pravednost leži,
svak se osudi kada prozbori,
kada od svoje stvarnosti bježi
i kada ga savjest više ne mori.

Bježimo, zečevi poretka loša,
jer tamo nas čeka prelijepa mrkva,
sočna od želje svekolika ološa
i što nam tu treba Kristova Crkva.

Što su nam potrebne nagrade, laži,
ljekovi, čipiranje ili mobiteli
ako ne čujemo Boga koji nas traži,
koji nas jedini od života odijeli?

Lijeni smo mozgovi i lijenih smo crijeva,
zaspali kao nevine trnoružice,
a samo gorčina u nama sazrijeva;
to zemlja je i to su te naše vibre i žice.

Kažu da istina dođe samo pred smrt
i da su posljednje riječi žalost i očaj,
a čitav je život čovjek lijen i škrt,
tako puno vremena da se stigne u raj.‎
petak, ‎27. ‎listopada ‎2017. 18:45:05

Melem

Kako bi to stvarno bilo
kada ne bih imala ni rod,
niti majčino sveto krilo,
niti nesiguran hod;

kada ne bih nosila u sebi
rodnu grudu i životni stil
dok mi suza spala ne bi,
dok mi ne bi spao til?

Kakva bih ja bila poetesa
kada ne bih ljubav uličnu isprobala
i kad ne bih nosila ni krijesa
tamo gdje mi se pokaže obala;

kad bih provodila dane, noći
u sterilnosti si stihova
koji nikad ne bi mogli doći
tamo gdje je domovina njihova?

O čemu bi pjevale moje priče
iz bračne ložnice, iz kuloara,
od nevolja koje se diče
i od nebeskih zlatnih dara;

čime bih badrila jutra snena
i sumrake s jesenskm kišama
kad ne bih bila i crna sjena,
kad ne bih znala što je tama?

Kako da pjevam o zvijezdama i svjetlu
ako ne poznam blato po kojemu gacam
i kako da odriješim životnu petlju
ako lažne tonove ne pobacam

svuda po livadi njina rođenja?
Zar mi je pjevati samo djevojčicama
koje dosadom plode u zemlji buđenja
raznolikih želja i pota na sljepoočicama

dok se pod nebom zeleni ružmarin
i obećanje vječno za sretne i mirne dane
pa da snivam život koji je dobar i fin
i da mi nikada melem ne osvane?
‎srijeda, ‎25. ‎listopada ‎2017. 05:26:19

Mišići, kratka priča

Uglavnom sam žena, u svom životu bila sam djevojčica, dječak, supruga, trudnica, kauboj, bespomoćno "ono", a vrlo često starac.
Ne znam smijem li mijenjati svoju rodnu opredijeljenost i koliko puta, ali u iskrenosti moram priznati da mi se rodna ideologija provlači oduvijek kroz moj osrednji život. 
Kad sam gledala one "junačke" filmove, uvijek su u njima bili jaki dečki, a cure slabašne. Tko ne bi poželio biti glavni junak i glavni glumac u filmovima pa makar to značilo da se mora ponašati kao osoba suprotnoga spola od onoga kojega nosi, to jest i dečki i cure moraju imati hrabrost, moć i snagu.
Ženska snaga, to je sasvim druga tema.
Dakle, serviraju nam supermene, jake i mišićave face, a kad tamo - oni mlate po slabijima. I što sada kad moji mišići nikada neće postojati, niti se toliko zjačati kao mišići prirodnog muškarca? Čak i kad je gej, jači je ma kako ja istrenirala i napumpala svoju snagu. Ako zatreba, preostaje mi samo raznorazno tipično "žensko oruđe i oružje" koje rabe svi, i muško, i žensko, i srednje.

U glavama klasičnoga muškoga svijeta žena uvijek mora biti sređena i lijepa, privlačna barem u nekom detalju za bilo čije oko i - mora šutjeti. Ako se poslije preokrene u neku ružnu i blebetavu babu - dobije prezir i batine. Može uzvratiti, ali uglavnom ne želi jer živi za boljitak vlastite djece i obitelji. Sada dolazi ono što mi nije jasno. Ako žena odredi da je muško i želi mušku osobu za zajednički život, kakva bi to morala biti šora u braku?!

Ili ako žena pokuša mišićima uzvratiti na mišiće, kako tek onda kada joj društvo odobrava da je zaista muško pa je prema tome borba između žene i muškarca ravnopravna? Tko će tada zaštititi slabo žensko, žene i djecu, i obitelj?

Priznajem da je naporno biti žena, to je tako oduvijek. "Muške šovinističke svinje" očekuju mišiće u borbi za život i opstanak čitave obitelji, a potom očekuju privlačno stvorenje naglašene suprotne spolnosti, ili bilo kakve spolnosti: važno je samo da postoji neki nadomjestak za uspješno istresanje sjemena. Jer ako sam žensko, moram li se odvojiti od muškoga svijeta i silom postati gej ženska?

Muškarci oduvijek vladaju, oni su nam to namjestili da bi uspješnije džabalebarili dok ženska marva šljaka, eto to je. ‎utorak, ‎24. ‎listopada ‎2017. 19:22:38

Kvaliteta vjere

Jednom kad povjeruješ, otvara ti se novi svijet, pogibaš se i spuštaš duboko jer stojiš pred svojim Stvoriteljem, pred Ocem nebeskim. Odjednom ti se otvaraju široki vidici, spoznaješ svoju malenost, ali i svoje mjesto u životu i svemu što možeš pojmiti. Tada vidiš, na primjer, kako si subjektivan i kako su drugi ljudi subjektivni i kako su priče o objektivnom sagledavanju stvari samo puke maštarije. Plodovi oholosti ljudske.
Nisi malen pred ljudima, a ravnopravan si s Ocem koji te štiti, koji sve zna, koji želi tvoje dobro jer tvoje dobro je Njegova sreća. 
Imati roditelje znači biti uglavnom sretnik. Imati majku je neopisivo, saznati za bezuvjetnu ljubav. Imati oca, pravoga tatu, znači sazrijevati u odgovornosti, samostalnosti. Otac te uvodi u život odraslih i zrelih promišljanja i djelovanja. Majka te uvijek želi zaštititi, a tata te uči kako ćeš se zaštititi sam. Majka te njeguje, a otac te poštuje. Majka stalno brine o tebi, a otac ravnopravno s tobom razgovara i tako postaješ sposoban za čitav život pa i za to da jednom budeš i ti dobar roditelj, dobar radnik, dobar upravitelj.
Majka je pristrana, a tata je neutralan prema tebi. Pred ocem vidiš gdje se i u čemu moraš korigirati. Majci si malo i bespomoćno dijete, a tati si ravnopravan partner.
Marija, majka Boga ti je zagovornica kod Oca nebeskoga. Bog ti je Tata, i otac i majka; prvo tvoj Stvoritelj, Stvoritelj tvojih roditelja i svega stvorenja, a potom i istinski Roditelj. Kako? Ta dva opisna pojma nisu jedno te isto, roditelj ti je onaj koji te želi takvoga kakav jesi, već stvorenoga i rođenoga od zemaljskih roditelja. Kako ti Bog postaje roditelj, tata i mama? U tvojoj vjeri, u Objavi koja je Božja inicijativa, Božja riječ za tebe i pitanje tvojoj raspoloživosti i volji da postaneš istinski sin svoga Oca pa ako to želiš, Bog Otac te rađa, istinski te tek tada rađa u sakramentima Katoličke Crkve, u krštenju, ispovijedi i duhovnoj pričesti - u Euharistiji. Euharistija nije samo simbolika već je tvoj porođaj, tvoja inicijacija i tvoje ispunjenje. To počinje tvojim pristankom, a nastavlja se vječno.
Pisanice, nacrtana kuhana jaja, jaslice, ukrašavanje zimzelenog drveća, to je samo simbolika dok su obredi stvarnost ljudska u kojoj se događaju preobrazbe tvoje, a u tim obredima dolazi ti i prilazi rađanje na duhovni i tjelesni svijet, na duhovni i tjelesni život zajedno, a ne samo na smrtno postojanje. Kad pristaneš na rađanje od Tate nebeskoga, počinje tvoj život vjere. Tada ti se ne može dogoditi da za Tijelo Kristovo kažeš da je to samo nekakva simbolika kao što je i bojanje pisanica puka simbolika bez koje se može živjeti. Tijelo Kristovo je tvoj vječni život, tvoje uskrsnuće na dobro i sreću, tvoje vlastito bogočovještvo, to jest čovjekoboštvo. Kad pristaneš na rađanje od Tate nebeskoga, On te dalje vodi zauvijek. Postajete zajednica, a ti postaješ djelitelj s Bogom, dionik božanske naravi iako ostaješ zauvijek čovjek. Postaješ ravnopravan partner svoga Oca nebeskoga, postaješ nebesnik iako ostaješ i zemnik; Otac tvoj je također postao jednom zemnik u Isusu Kristu, svojoj Riječi i Objavi za tebe. Po Isusu Kristu i samo preko Isusa Krista događa se čudo s tobom na očigled tvoga zdravoga razuma i realnoga zemaljskoga života. Jednom kad si pristao na rađanje od Oca nebeskoga, nikada više ne ostaješ isti i ne vraćaš se u nemoguće staro zemaljsko stanje i postojanje. Ako i ne znaš nikada više što te čeka i što možeš očekivati, Tata je uvijek tu da te izvuče i nikada ti ne želi predbaciti greške i spoticanja. Predbacivanja su samo ljudski način prevođenja božanskih riječi kojima ti Otac nebeski izražava ljubav i vjernost. Tata nebeski ne predbacuje ti nikada, On ti uvijek oprašta i uvijek te čeka da Mu se vratiš, a zlo koje proživljavaš ti samo služi da vidiš kako je bez Oca život težak i jadan, da uvidiš da i dalje imaš slobodu izbora i da samo poželiš Tatu da te spasi, samo poželi. Samo Ga pozovi u pomoć, razgovaraj s Njim ako možeš i kako god znaš i umiješ, kako si u svom iskustvu naučio. To je sazrijevanje vječno, sazrijevanje na vječni život.
Kada sazriješ dovoljno, shvatit ćeš veličinu svoje vlastite poniznosti i spoznat ćeš svojega Oca u Isusu Kristu, vidjet ćeš kakva se božanska veličina odražava u Križu. To nikada ti ne možeš dostići, ali zato je tu tvoj Tata nebeski. On ti daje da u sakramentu krštenja odeš s Njim do križa gdje je raspet, umro pa uskrsnuo te tako i ti uskrsavaš i rađaš se, makar ne previše svjesno. Zato su ti potrebni sakrament ispovijedi i pomirenja i sakrament pričesti. U sakramentu Pomirenja Tata ti oprašta ono što želiš i tražiš da ti oprosti kako bi mogao krenuti iz početka, zajedno sa svime što ti je uspjelo i što si dobro učinio, a za to dobivaš i veliku životnu snagu u sakramentu Euharistije.
Vrhunac vjere svoje doživiš često kada shvatiš da je najljepše podložiti se što potpunije Očevoj volji pa tada kreneš u što točnije istraživanje što je stvarna volja tvojega Tate nebeskoga. ‎utorak, ‎24. ‎listopada ‎2017. 04:21:28

I otrt će im svaku suzu s očiju
te smrti više neće biti,
ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti
jer – prijašnje uminu.
Knjiga Otkrivenja, glava 21, redak 4

Pod vedrim nebom

Beskućništvo naše moderno je ovih dana
u mom gradu koji se obojio u sveč
jer se čeka Mlado Sunce otvorena stana
koje siđe s neba kao Božja Riječ.

Razodjenulo se društvo i prirodu pravu,
ogoljela glad i neimaština u gradovima;
nema se gdje počinuti, nasloniti glavu,
usponi se događaju u najžešćim padovima.

Isusa se slavi na bjelosvjetskim smetlištima,
daleko od neprobojnih i sterilnih kupola
gdje se proizvodi za razmažene umjetna klima
i gdje smrti nema, niti siromaštva, niti spola.

Otpisano mnoštvo na svježem je zraku
gdje sve bolesno istruli od kisika,
napaja se izvorima u sveopćemu mraku;
otpadništvo hvali Boga za malo dušika.  

Raduju se narodi, sastavljeni skupa,
i molitva se sjaji na dječjim usnama,
a za dijeljenje je dovoljna i klupa;
nebesko  je Svjetlo neprekidno s nama.
‎nedjelja, ‎22. ‎listopada ‎2017. 23:19:32

Ožiljci

Sanjala sam da ću se izgubiti u lišću,
da me neće ništa buditi i smesti,
da ću stati gdje i sjene Boga išću,
da ću kao vjetar strasni na prijestolje sjesti,

na taj tron od mahovine i od bršlja zlatna
što se zarumenio podno neba boje olova.
Oko mene cigla, granje i fauna blatna,
a u nosnicama savršeni mir od borova.

Ipak zjene progledaše, nađoh se u paklu
gdje mi sjećanje na grijehe osta,
gdje sam vidjela se poput odraza u staklu,
gdje me dočekaše kao draga gosta,

čak me obuzeo osjećaj miline
od simpatije i naklonosti bića;
samo dah od borove  mirine
bijaše mi nagovještaj slatka pića

u nektaru gorkom ovih uspomena.
Ipak, rajske predjele sam gledala,
mada nisam bila raj u zemlji sjena
kad sam pogreške poredala.

Bijahu to ožiljci na koži mekoj
kroz koju sam prodisala zagađeni zrak,
smrad u svijetu na tratini nekoj
gdje je svjetlo prodiralo kroza opći mrak.

Tada rekoše mi anđeli s visina
da su ožiljci mi bore, crte što ih gradi lice
koje želio je Svevišnji u svijetu tmina
da me rodi kao svoju, kao vapaj anđelice.
‎subota, ‎21. ‎listopada ‎2017. 04:05:28

Pravda

I tada kad odlazim, vjerujem u život, zapravo tek tada pokreće se vjera moja. Jer dok sam tu, samo sam na kušnji hoću li prepoznati Boga u ljudima, u svijetu. I kada se dogodi prepoznavanje, odlazim sretna. Ako se ne dogodi ništa posebno, znam da to moram promotriti, da moram upitati sebe što mi je Bog htio reći kad mi je poslao nekoga u kome Ga nisam prepoznala i tko me ostavio ravnodušnom.
U stvari, ravnodušna sam samo kad vidim sretne i vesele ljude, tada o njima ne moram brinuti, oni su često barem malo pretenciozni, malo, ali ne previše i mladi su. Pustim ih s blagoslovom u srcu i odem dalje, odem potražiti nekoga tko će me podučiti životu, a takav uglavnom nije sretan već ugrožen, a time i mudriji od onih sretnih i mladih. Ugroženi su stari, mudri od nevolje i jada. Jer što je mudro u sreći i bezbrižnosti? Samo trenutak sreće, to je mudro. Ako se taj trenutak pretvori u stil života, nije dobro, nikako nije dobro.
Sva su djeca mudra ako im dajemo prostora. Ali mi ih učimo nepotrebnostima, mi, grešni od svojih frustracija i frustrirani zbog svojih nakupljenih grijeha, mi, odrasli.
Najviše me privuku oni koji su mudri, a ne traže ništa, ni kunu, ni kruha, ni neke zadovoljštine. Znam da se iza njihove mudrosti kriju bolna iskustva, ali oni ipak žive zadovoljni što su naučili nešto što se može proslijediti bilo kome, meni. I drago mi je da su hrabri, da ne jauču i ne traže ništa. Jer su mudri, sretni su s onim što imaju i što jesu. A imaju život i u svojim patnjama imaju jamčevinu buduće svetosti. Nisu dužni, a mnogi su dužni njima i sve se to vraća višestruko pa je prema tome dobro višestruko zadužiti druge, ne tražiti pravdu jer ovdje pravde nema. Nema je upravo zbog toga da bismo mogli darivati od sebe po mjeri našeg osjećaja za pravednost i po mjeri naše vlastite žeđi za pravdom.
‎petak, ‎20. ‎listopada ‎2017. 03:56:42

I što kada ti ubiju tijelo, kada te usmrte? Što će tada s tobom, gledati kakva su zla počinili, kajati se i ostati nesposobni popraviti počinjeni zločin. Zauvijek se zadužiti kod onoga kojega su ubili, pripisati mu zasluge. Ako ste bili darežljivi prema takvim ubojicama tijela, tada ste još više zaslužni, ako im niste svjesno i namjerno činili zlo. Ako još i opraštate po navici i po životnom opredjeljenju, tada ste već sigurni da ste svetac. Onaj koji vas je pod takvim uvjetima ubio nikada neće dosegnuti taj vaš stupanj svetosti, uvijek će ostati nekoliko koraka iza vas ma koliko svi napredovali u vječnom životu.

Ne kažem da bismo morali tražiti i provocirati druge da nas povrijede i ubiju, ta istina i iskrenost su sami po sebi već jako provokativni.

Da, mudar čovjek je budući sveti čovjek.

Jesam li manje mudar ako sam sretan? Ne, ali ako loviš sreću, nisi mudar. Jer sreće na ovome svijetu nema, postoji samo zadovoljstvo učinjenim, sigurnost, blaženstvo.

I onaj ubojica može biti sretan jednoga dana ako ga ne bace u pakao.

Evanđelje po Luki, glava 12, redak 4-5
"A kažem vama, prijateljima svojim: ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti. Pokazat ću vam koga vam se bojati: onoga se bojte koji pošto ubije, ima moć baciti u pakao. Da, velim vam, njega se bojte!" 

Na hladnim kišama

Od kada je tako da su kiše slijepe
i da ne zna kaplja gdje će pasti
kad se za nju molitve zalijepe,
kada srce želi sa njom srasti;

od kada su studeni nam okovale
ove duše što se kao lava tope!
Jedna drugu čežnjom omotale,
a nedužni vapaj k nebu se prope.

Sakrivene suze čisti obraz orosile,
porivi se ljubavi međusobno traže,
a kiše su silno snoplje pokosile
i drveće visoko sve to više snaže.

Munja kao suha trska puca,
nervi ne podnašaju ni groma
koji trese utrobu u kojoj grca.
Kako zaplivati poslije sloma

ako nije nebo ono koje šalje kapi?
Tiho, dušo, ne buni se protiv toga
da ti život u u toj čežnji hlapi
jer će čuda neviđena vratit' uzetoga

kao što se k nebu vraća kap.
Ljeta će stići oblikom sparina,
sanjat ćeš da miluje te slap
i postat će novo od starina.

Ne boj se, to je samo oblak tusti,
prognani su najsvetija bića;
ne trzaj se, samo se prepusti 
svome uvjerenju, boli svoga žića.
‎četvrtak, ‎19. ‎listopada ‎2017. 06:31:40

Religiozni poriv

Nisam sigurna da želim preživjeti, ali sam sigurna, Isuse, da želim doći k Tebi.
Možda si zaista, Bože moj, iako sve držiš i svime upravljaš, stvorio svijet pa ga na neki način ostavio i napustio. Jer kad je čovjek postao spreman, Ti si mu se odlučio jasno očitovati.


UVOD

1. Za religioznost je neophodna poniznost, klanjanje Bogu, a to je suprotno od umišljenosti, sveopće samouvjerenosti i oholosti.
Svijet je prepun raznih religija. Čovjek se voli klanjati, to mu je u opisu života. Koje razlike postoje između Tebe, Boga i svih naših religija?
Činjenica je da si Osoba, da nisi prirodna pojava, da nisi nikakav ljudski zakon i da nisi ljudski životni ideal.
Činjenica jest očevidna da si Kralj Židova, Prorok islama, Začetnik kršćanstva i da si se objavio čovjeku. Ali čovjek Te oblikuje prema sebi samome. Izgleda da to prvo mora spoznati, da se Tebe ne može oblikovati već da Te čovjek mora osluškivati. 
Čovjek je često u iskušenjima i na probi hoće li izdati samoga sebe. Greška je misliti da je klanjanje Bogu izdaja sebe samoga. Čovjek misli: "Neće me valjda drugi ljudi učiti tko sam i što sam, što želim i čemu i komu se klanjam". Štoviše, učinkoviti put do Boga jest i vjernost sebi samome. Čovjek je sam sebi u najboljem izdanju velika istina.
Zar nije to dar mudrosti, ne težiti zemaljskim probicima i istovremeno slušati sebe, biti iskren prema sebi i u sebi?


2. Zašto Te ljudi, Bože moj, dok Ti se klanjaju, miješaju sa svojim greškama? Zašto je čovjek uvijek u pravu kada si bira vrijeme i mjesto klanjanja, a nikada nije kriv kad pogriješi nego si za greške uvijek glavni krivac Ti?
Druga važna životna religiozna pouka jest, dakle, da Te čovjek ne okrivljava za zlo i greške već da Ti se klanja. Jer kako možeš kriviti Onoga komu se klanjaš i iskren si prema sebi? Jer ako si zaista iskren, priznaj da nisi savršen. Jer ako se klanjaš, klanjaj se zaista iskreno. Da si kojim slučajem, čovječe, savršen, bi li se klanjao, bi li postojale tolike religije u svijetu?



3. I posljednja važna religiozna pouka jest da je Onaj kome se klanjamo svetinja i Svetac što znači da je dobar i čist od grijeha i pogrešaka. I da čovjek klanjalac to ne može do kraja spoznati i dokučiti. Ali čovjek koji se klanja postaje posvećen i svet jer čemu nam uopće onda služi religija i religioznost.
A ako je Bog svet i ako je onaj čovjek koji Mu se klanja također svet, tada je svet i Posrednik koji ovo sve tumači ljudima.
‎srijeda, ‎18. ‎listopada ‎2017. 01:04:03









ČOVJEKOV PAD

Jezično područje meni je moja domovina. Jezici se miješaju, ali se ipak može veoma točno utvrditi gotovo za svaku riječ odakle potječe.
Na svim jezicima Bog je univerzalan. U konačnici Bog je iznad svega i sve u svemu što bi značilo i da je iznad jezika makar to bio i jezik molitve i klanjanja Bogu samome.
Na bilo kojem jeziku Boga se može opisivati, o Bogu se može govoriti i Njemu se možemo obratiti. Jezik ovisi o tome s kim razgovaramo, a kako je molitva najbrža, brža od zvuka i od svjetlosti i od nje je brže samo Božje uslišanje ljudske molitve, možemo slobodno reći da nas Bog poznaje bolje nego što mi u našoj iskrenosti poznajemo sami sebe jer nas Bog uvijek preduhitri.
Naći Boga u sebi poslije svih kušnji moglo bi značiti da čovjek ipak sam najbolje zna o Bogu više nego što mu to može pojasniti bilo tko drugi, bilo koji drugi čovjek.
Žalosno je da ljudska intuicija, koja bi u molitvi i klanjanju Bogu mogla doprijeti do najvećih i najdubljih tajni Boga i čovjeka, upražnjava svoje djelovanje na pokušajima da se veže s prirodnim porivima životinja, kućnih ljubimaca.
Ako je istina da znamo da postojimo po tome što mislimo, a riječ je znak za misao, tada znamo da postojimo i po tome što govorimo i izražavamo svoje mišljenje drugima, komuniciramo. Žalosno je i jadno da pokušavamo komunicirati s divljim svijetom ljudskim sredstvima, a to su razmišljanje i govor pomoću kojih dostižemo Boga, da bismo se divljem svijetu klanjali.
Zar nam u religiji nisu potrebni klanjalački porivi? Kakva je onda to religija kad se klanjamo porivima preživljavanja pod svaku cijenu, kad nam je uzor životinja? Znači li to da se osjećamo na neki način nižima od životinja i biljaka, energije, prirodnih pojava? Ako se tako osjećamo, zašto onda odbacujemo istu vrstu, ljude, sve ljude, da bismo se pokušali povezati u klanjanju s nečim ili nekim tko nije iste vrste? Jer Bog nam tumači da nas želi da budemo bogovi-dionici božanske naravi i da smo upravljači svega drugoga jer smo na Njegovu sliku stvoreni.

Ako nam naša tijela u svakom detalju služe određenoj svrsi, tada nam i naša sposobnost razmišljanja i govora sigurno služi komunikaciji s istom vrstom, a ta komunikacija je put do drugih ljudi i put do našega Boga.Ako smo od drugih ljudi naučili pripitomiti životinje, zašto ne bismo naučili postati viša bića, sretnija bića, idealni? Što je idealno u čovjeku koji se želi sjediniti sa životinjom koja nema razum i sposobnost govora? Što je idealno u čovjeku koji pokušava trčati poput gazele ili ubijati poput lavice, a ne služi se razumom, slobodnom voljom i govorom koji su mu tako laki, jednostavni i spontani?

Jezik intuicije ljudske bitno se razlikuje od prirodnog poriva gologa preživljavanja kod životinja. Intuicija se služi slobodnom voljom što znači da čovjek uvijek može razlučiti kakav izbor stoji pred njim, a prirodni poriv razmnožavanja i održavanja vlastite vrste samo je jedna mogućnost: agresija. Čovjek je stvoren i rođen za to da kontrolira sve, a naročito sebe pa prema tome i vlastite agresivne porive kako bi uspješno postao bog-svevladar. Privlačno je vladati vremenskim prilikama i florom i faunom jer ne zahtijeva gotovo nikakav napor. Ako postoje ljudi koji se ne vole potruditi, uložiti napore ili se malo pomučiti, najčešće su to obični robovi i to po vlastitom izboru. Ako već želiš robovati nečemu što nikada nećeš razumijeti, jer nema se tu što razumijeti, tada se ne žali što ti razum lupa u prazno, što te drugi pripadnici tvoje vlastite vrste odbacuju, što te može svatko prevariti, zavesti, izluditi. Zar nije lakše ostati ustrajan u svojoj ljudskosti, ma kakvi te problemi zaskočili jer to je barem sigurna jamčevina da ćeš jednoga dana postati idealan i istinski sretan.





GRIJEH I SPASENJE

Tko je taj koji te naučio kako ćeš se brinuti o sebi samome, kako ćeš se ponašati i kako ćeš vladati kućnim ljubimcima, divljim svijetom, prirodnim katastrofama? Taj je zasigurno bio neki čovjek ili je tu bilo više ljudi, puno ljudi.

Tko je taj tko te naučio kako ćeš vladati samim sobom, kako ćeš se klanjati i kako ćeš umrijeti? To te može naučiti samo Bog. 

Bože moj, hvala Ti što si me presreo na mom putu i što si me izbavio iz provalije. Hvala Ti, Isuse, što nisi zaboravio na mene, hvala Ti što me upućuješ na moje nesavršenstvo kako bih sazrela i uvidjela Tvoju dobrotu i svetost, hvala Ti što si me, bijednika, od grijeha otkupio. ‎srijeda, ‎18. ‎listopada ‎2017. 02:04:07

Misija

Tuga vojnika u spašavanju duša
provalija je prevelika, strma
gdje stijena rijeku ne sluša,
gdje puca grana svakoga grma

čije trnje nepovratno grebe
plemenitošću protkanu kožu lica,
gdje dom zaboravlja i tebe, i sebe,
gdje nema puta, ni stranputica.

Kako ćeš, dijete, spasiti svijet
kad nitko ne zna tu molitvu spasa
i mora se povazdan ići i mrijet
opraštanjem koje ne lomi klasa,

opreznim dahom što ne gasi tinja?
Gdje ti je majka i prijatelj davni,
ti, robe obilja lažnih svetinja,
kamo su otišli stihovi slavni

iz tvojega srca i nježne srži?
Nitko te ne umije prepoznati,
a puk se zgraža, a pečalba mrzi
te tvoje znakove nebeskih vlati

konačne slobode med anđelima?
Idi, idi i plovi s velikim blagom,
neka te prati zvijezda na morima
kad nemaš i nisi kamenu dragom

što od studeni čvrste živi i pati
kako se ne bi dogodio pad.
Ne, samo to ne, nek se ne sunovrati
taj drevni runolist, taj prorok mlad.
‎utorak, ‎17. ‎listopada ‎2017. 16:24:06

Kao ljubavnici

Ispod gustih trepavica sjaj.
Ovaj brzi ritam zamara,
a stravičan je, buran doticaj
mira dubokih njedara.

Kada bi se moralo poći
u nove bitke, poredati stroj
oblačnih dana, zvjezdanih noći?
Dodir jagodica za novi boj

na sljepoočicama tvrđave
koja samo željela bi pasti.
Ne da se, ne da okusiti strave
skoroga rastanka ovakve časti.

Okrajci neprimjetnih osmijeha
ljube se na daljinu
i žive, i struje povrh streha.
Komadić pluta u vinu,

odgađanje, samo odgađanje.
Padaju riječi kao zemlja s visoka
k'o da je izvanredno stanje,
zemljotres, požar iz oka.

U sjeni budućeg
sada postaje tako dragocjeno,
kao umotani stijeg,
kao da je srce opijeno

blijedim nebeskim krunama.
Zaborav vremena plovi
kao nova lađa svjetla u nama
i nastaje život, i prestaju snovi.
‎utorak, ‎17. ‎listopada ‎2017. 03:43:58

Vražje tikve

Ima li štogod ljepše od mudrosti? Zar ne želimo sve znati, odmah i potpuno, zar zato ne čitamo horoskope, zar se zbog te želje za sveznanjem ne upuštamo u magijanja i predviđanja budućnosti, zar ne ispitujemo jedni druge jer želimo odmah saznati sve odgovore na sva pitanja, koja god nam padnu na pamet? Zar ne želimo obuhvatiti i sažeti svu mudrost svijeta na samo jedan moto, na kratku šifru koja će nam pružiti moć?
Možda čovjek mora puno naučiti, sve znati, a ništa ne znati da bi lakše otkrio veličanstvenu vjerničku moliteljsku mudrost? Možda nam nije dovoljno samo vjerovati, pobjeći od svijeta i redovno moliti. Možda se moramo prije molitve potruditi osposobiti za primanje uslišanja na sve moguće načine. Zar nije jedan od najčešćih načina naša znatiželja? Čemu ona služi, zašto je tako jaka i uporna, zašto je tako brza da ne stignemo nabrojiti sva pitanja i pribaviti odgovore već brzopleto skačemo s pitanja na pitanje?
Zar nije ljudska znatiželja ogroman resurs koji nas vodi i nosi naprijed? Kad je čovjek znatiželjan, brzo uči, dobro čuje, puno pamti i otvara si vidike; zar nije učinkovitije biti jako znatiželjan i često tražiti odgovore, to jest, učiti i moliti nego samo pobjeći od svijeta radi molitve?
Zašto nam je Gospodin zajedno postavio mudroga Salomona i proroka Jonu, zar nije u povijesti bilo na tisuće mudraca i proroka, svetaca i mučitelja, zašto baš oni dvojica, što ih povezuje i što im je zajedničko u Isusovoj osobi?
Evanđelje po Luki, glava 11, redak 31
 31»Kraljica će Juga ustati na Sudu s ljudima ovog naraštaja i osuditi ih jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo ovdje i više od Salomona! 32Ninivljani će ustati na Sudu s ovim naraštajem i osuditi ga jer se obratiše na propovijed Joninu, a evo ovdje i više od Jone!«
Kraljica od Sabe se divila i poklonila mudrosti, a opaka Niniva se odmah obratila na navještaj propasti. Zar nisu bogati kraljevi i bogato stanovništvo u velikim iskušenjima da misle zbog bogatstva da su moćni popiti svu pamet svijeta i zar nisu kraljevi obrazovani i zar nije izobilje omogućilo bogatom stanovništvu da dostigne mnoge životne odgovore? Zar nije najplodnije u bogatstvu nastojati učiti i postati mudar? I zar nije to i ono najopasnije u izobilju: sve imam, sve znam pa sam moćan, ali postajem prazan, prazan bez božanskoga navještaja?
Prema tome, čovjek će se puno lakše obratiti k Bogu kada upozna ispraznost svega ljudskoga znanja nasuprot proročkim riječima? S druge strane, ako čovjek ne upozna koliko je slabo ljudsko znanje, zar neće uvijek ovisiti o svom neznanju i misliti da nije rođen za proroka jer mu obrazovani ljudi postavljaju lukava pitanja na koja bi znao odgovoriti, ali misli da nije za to sposoban? Zar se neukome vjerniku ne podsmjehuju svi? Ali zar nije smrtni grijeh živjeti u izobilju, a ne učiti od mudrih ljudi kad već za to zaista postoje velike mogućnosti?
Zar neće vjernik koji nije obrazovan pomisliti da svatko tko malo više zna o svijetu mora biti sotonin službenik i da od svih tih svjetovnjaka mora pobjeći u samoću molitve i samo molitve?

I više od Salomona. Tko je taj tko je od Salomona mudriji i izgoni zle duhove, i čini čudesa? Ako je tako mudar, mora biti prisutan u znanstvenim istraživanjima i otkrićima jer prisutan je svuda.
I više od Jone. Tko je taj na čiju riječ se obraćaju i najokorjeliji ljudi, i najmnogoljudniji narodi? Ako je tako karizmatičan, vjerojatno čitav svijet za Njega zna.
On je Bog siromaha, a siromasi nemaju prilike za obrazovanje. No, Isus im je veliki zaštitnik, ali izgleda da nisu u stanju to prihvatiti jer svi stvaramo tabore: tabor bogatih i tabor siromaha.
Zašto siromahe natrpavamo hranom i odjećom koji se bacaju; zašto im ne priuštimo barem malo obrazovanja? I tko je danas tako siromašan da ne bi imao vremena i mogućnosti čitati pravilnu literaturu, odavno potvrđenu, staru i novu koja se oslanja na povijesno znanje čovječanstva?
Zašto se postavljamo u takve okolnosti da moramo vjernicima govoriti što je dobro za njih, a što je zlo kao da oni ne bi toga sami uvidjeli? Ogromno mnoštvo neukih siromaha, ovaca koje ne znaju pročitati ili napisati nešto, zar nam to Isus želi reći? A nasuprot njima Ninivljani koji, obrazovani i bez božanskoga navještaja, ne znaju što je lijevo, a što desno. 
Unatoč ovakvim razmatranjima, moramo priznati da nam je potreban zdrav razum i da ga nitko u svijetu nema u dovoljnoj mjeri, a naročito ne u nekom izobilju. Bogati stradavaju u ispraznosti, a siromasi bježe od svijeta čije bi morali biti svjetlo i sol.
Jona i Salomon, Božji navjestitelj i mudrac, istinski znanstvenik, to nam je Gospodin pred vratima.
Kada to promotrimo, neće nam se dogoditi da u Onome koji istjeruje zle duhove vidimo vražju rabotu jer ćemo se zlih duhova rješavati i dopustiti najzdravijem ljudskom i božanski nadahnutom razumu da nas osvoji. Tada nećemo bježati od svijeta, ali nećemo niti bježati u svjetovnost uzgajati vražje tikve.
Ako znanost može biti prirodna i društvena znanost, zašto mnogi znanstvenici ne priznaju i ono najvrijednije, humanističke znanosti, medicinu, filozofiju, teologiju?
Ako naši siromasi to sve ne znaju, zašto ih ne upućujemo na liječnike ovoga svijeta kada je očigledno da ne primaju uslišanja Kristova niti približno u dovoljnoj mjeri? Kako će čuti Evanđelje ako ne znaju slušati od malih nogu ili ako su im roditelji neuki; zašto je tolika odgovornost na roditeljima? Ta, oni šalju djecu k svima nama, u škole, na vjeronauk. A ta djeca slušaju prepucavanja, samo prepucavanja, uče od nas psovati ili pomiješaju Boga sa srdžbom ljudskom i eto ti sočnih psovača koji su i bolesni i neuki.
Zašto oni rijetki znanstvenici koji vjeruju i žive molitvenim životom moraju raditi "jako važne poslove" kao da nemaju vremena posvetiti se dječici u prvim godinama života, u osnovnoškolskim klupama gdje caruju samo neiskusni učitelji i vjeroučitelji? Zašto se ne jave pedagozi na političkoj sceni, struka? Zašto se znanstvenici-domoljubi na političkoj sceni obogaćuju novcem, ali i praznim prepucavanjima umjesto da se zaposle u osnovnim školama, umjesto da u reformi školstva zatraže istinske znanstvene kapacitete? Zar ih nemamo? Ili su skrenuli u ispraznost?
Zašto se znanstvenici bolje ne upoznaju s Biblijom, zašto za njih nema vjeronauka? ‎ponedjeljak, ‎16. ‎listopada ‎2017. 06:47:13

Ako sada umirem

Ako umirem, ako upravo sada umirem,
zgrni te svoje raskriljene ruke.
Ako već odavno plodove Tvoje ubirem,
iznenadi me gostoljubivošću svoje Muke

jer već kao velika rana dugo putujem,
a sve dalje hode stope moje od sigurne staze;
Tebe slušam, a pogrde same čujem
sa svih strana moje pustinjske oaze

pa čak mi i savjest gorke suze roni.
Ipak me zakrili jer Te dobro znam.
Nikada zasluženi Bože, sad me skloni
jer u meni nećeš biti napušten i sam.
‎nedjelja, ‎15. ‎listopada ‎2017.  12:27:49

Trenutak boli

Za to malo vremena što ga ostavljaš za mene,
što ga ponekad i guraš u prvi plan,
preplavljuju mi srce snažne uspomene,
već u ranim noćima započinje mi dan.

I taj dan je tako kratak, kao da ne marim
za sve stare pokušaje da te pjesmom pratim,
da kraj tebe u tim vrtlozima brzo ne ostarim,
da se nakon svakog bijega uvijek tebi vratim.

Te su uspomene tako žive, prisutne i drage
mada mi u duši samo bolna munja sjevne
jer je samo bljesak pokraj beskrajne te sage
ono što me vrati u u te događaje pjevne.

Tad poželim da me ista bol do vijeka kosi,
da taj tren spoznanja vječna čitavu me grije,
da mi tim ostacima života ona jedna suza rosi
tvojim pogledom i riječima što ih vrijeme krije.

I kad uspomene zamiru, i kad pamet hlapi,
čak i kada molitva se pretvara u san,
onaj bljesak boli tebe nađe i za tobom vapi,
mrkla mraka nestaje, a u duši sviće dan.
‎subota, ‎14. ‎listopada ‎2017. 03:55:54

Dodir otajstva

Želim te vidjeti sretnoga od  iščekivanja,
mirna od sigurnosti i utjehe
i nemirna od one znatiželjne strasti
što za Bogom čezne bez izbivanja
jer je okajala grijehe,
potpuno uvjerena da neće pasti

nego spustiti se sve to dublje u otajstvo,
što se više bude nadala i ohrabrivala
svojim iskusnim i prorečenim znanjem,
kao snažno porinuće rajsko
o kojem je često snivala
pa ga nazvala konačno imanjem

koje zasigurno neće nikad više nestati.
Želim te ugledati u molitvi rastepena,
u tom svemu ipak neobično svoga
kao da ne možeš više prestati
ljubiti mi sliku kroz dva oka snena,
ljubiti kroz mene Jedinoga Boga

s kojim uvijek siguran je Savez vječni
i koji ti daje da mi uvijek čuješ čežnju
pa u srcu mene uvijek primaš.
Želim da mi priđeš kroz taj putak poprečni,
da pošalješ molitvu još nježnju
pa da znaš da sve više mene imaš

jer te često čujem, čak i iznenada,
jer mi pomažeš u mom spoznanju
onda kada više ne znam kamo dalje,
kada mi u Boga duša pada.
Želim samo proslaviti te poslanju,
čuti sve to više onog što mi srce tvoje šalje. 

Želim ti se opet malo nametnuti
sada, kad me kopka ovaj novi poziv,
želim srcu tvom se odazvati,
reći ti da ne možeš zametnuti
samo tako ovaj buran Božji proziv.
Želim samo reći ti što moraš znati.
01.12.2014. 07:33

Prazne riječi ne postoje

PSOVAČI

Ne vjerujem da ću poći na počinak u ovaj kasni sat. Molitva mi zapinje na usnama, srce zastaje u čuđenju kojega se strašim, bojim se da se ne počnem sablažnjavati nad psovačima, a u grijesima svojim.
Pomišljam kako prazne riječi odjekuju našim srcima i u našim glavama, naročito odzvanjaju naše vlastite prazne riječi. Ako su to čak i riječi nekih molitvenih obrazaca, one ipak mogu biti prilično prazne, a da odzvanjaju vidi se po tome što neki, ili mnogi, koji inače mole Boga, također olako psuju, ponavljaju te riječi koje im odzvanjaju, dakle, mole u prazno.
Kako će duša procvasti, kakav će život imati molitelj u prazno? Očajan, stravičan život bezvoljnosti, prepuštenosti, pesimizma. Čak i kada mu je dobro, mislit će da je zlo.
I što kada čovjek u takvom stanju ostari, u neznanju i nepoznavanju Onoga koga moli? Što kada se grčevito drži boce pića, bočice svojih ljekova ili uporno traži samilost ljudi oko sebe? Zar nam ne govori život svetih kako se primjerno odlazi odavde, kako se pjevajući ide na križ?
Kakva razlika, umirati u blatu pokraj puta, gore nego neko ranjeno pseto koje su šutnuli srditi gospodari ili možda neka nevoljena i neželjena djeca ili pjevati Bogu, zahvaljivati Mu za sve i očekivati svoje preobraženje s unutarnjim mirom.
Ne daj mi, Gospodine, da uzljubim sažaljenje okoline i samilost okorjelih srdaca; ne daj, Isuse, da spadnem na takva iščekivanja, da se vješam drugima oko vrata, da ih povlačim za rukav, da ih pokušavam primamiti suzama. Ne daj, Bože moj. Ostavi me barem ovakvu kakva jesam ako ne može bolje. Izbori se za mene u meni.
Ne daj da se odvojim od Tebe, na času smrti zovni me, u času grijeha, izvadi me. ‎četvrtak, ‎12. ‎listopada ‎2017. 02:09:58


STARI ZAVJET O RIJEČIMA

U skladu s u starini opće raširenim poimanjem, biblijski svijet ne gleda u ljudskoj riječi samo prazan zvuk, puko sredstvo ljudskog saobraćanja: riječ je izraz osobe, dionik je njezina dinamizma, u njoj ima neka djelotvornost. Odatle njezina važnost u životu: već prema tome kakva je, riječ za onoga koji je izgovara sadrži čast ili smutnju (Sir 5,13 "I slava i sramota dolaze od riječi,
i jezik je čovjekov propast njegova."); smrt i život u njezinoj su vlasti (Izr 18,21 "Smrt i život u vlasti su jeziku,
a tko ga miluje, jede od ploda njegova.")
On je za prosuđivanje vrijednosti čovjeka kao probni kamen koji omogućuje da se ta vrijednost iskuša (Sir 27, 4-7 "Kad se sito trese, mekinje ostaju:
tako i nedostaci čovjekovi izbijaju u govoru njegovu.
5Lončareve posude peć iskušava,
a čovjeka njegov govor.
6Obradu voćke očituje njezin plod:
tako i riječi čovjekove otkrivaju njegove osjećaje.
7Nikoga ne hvali prije no što progovori,
jer govor je kušnja ljudi.").

Ima nešto gore od praznih brbljavaca i luda koje buncaju, a to je riječ zlotvora koja je krvava zasjeda:

Mudre izreke, glava 12, redak 6
"Riječi opakih pogubne su zamke,
a pravedne izbavljaju usta njihova."

LIT: Dufour i suradnici: Rječnik biblijske teologije, str. 1109/1110



MUDROST ISUSA KRISTA

Evanđelje po Mateju, glava 15, redak 10-20
"10Tada dozove mnoštvo i reče: »Slušajte i razumijte! 11Ne onečišćuje čovjeka što ulazi u usta, nego što iz usta izlazi – to čovjeka onečišćuje.«
12Tada pristupe k njemu učenici i kažu mu: »Znaš li da su se farizeji sablaznili kad su čuli tu riječ?« 13On im odgovori: »Svaki nasad koji ne posadi Otac moj nebeski iskorijenit će se. 14Pustite ih! Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti.« 15Petar prihvati i reče mu: »Protumači nam tu prispodobu!« 16A on reče: »I vi još uvijek ne razumijete? 17Ne shvaćate li: sve što ulazi na usta, ide u trbuh te se izbacuje u zahod. 18Naprotiv, što iz usta izlazi, iz srca izvire i to onečišćuje čovjeka. 19Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. 20To onečišćuje čovjeka; a jesti neopranih ruku ne onečišćuje čovjeka.«".
‎četvrtak, ‎12. ‎listopada ‎2017. 02:57:58

Bablja noć

Okna moja mute se od kiše
koja lijeva brazdama od stakla,
u daljini vidim mjesec što se njiše
i treperi kao da mu staza se pomakla

jer se budim kada ide se na počinak,
kad mi zore sviću na početku noći.
Očekivala sam sunce kao duše znak,
namjeravala sam u pobjede poći.

Neobično djeluje na mene
tanak srpac u toj magli listopada,
bliješti baš u moje zjene
kao da na život ovaj inje pada.

Tama noćna kao da će zamijeniti zoru,
sada stiže vrijeme kontemplacije 
koja će mi otkloniti svaku moru;
uvijek ima razlog za nove vibracije.

Nije baš romantično se buditi pod injem,
ali mjesec za sad još ne prži kao dan;
možda sanjat ćemo uskoro i doba djetinje,
sklanjati se svjetlu i tražiti san.

Morala bih smoći još to malo hrabrosti
šetati po ulicama jesenskih mogućnosti,
izići iz hladne sobe kao prosjak prosti,
naći se u svježoj noći beskućnosti

jer me srpac vuče provjeriti stanje grada.
Lijeno prozore otvaram, ali svijet se krije;
ljudi moji, pa to stvarno vani mračno inje pada
na zlokobnu tišinu koja snažno brije

poput bure što bi raščistila pute,
ali južinavo vrijeme bablje ljeto sad mi daruje.
Eto, to je, bablja noć raširila je skute,
naokolo tlači smog i zatopljenje caruje.

Niti kiša više nije što bi morala biti,
niti kosti stenju, nit' ima migrene.
Poremećaj neki kao da mi ne da sniti,
kao da već noćas život izlazi iz mene.
‎četvrtak, ‎12. ‎listopada ‎2017. 01:10:20

Ne želim sanjati

Dopusti mi opjevati tugu, žal,
dopusti mi dobro pjevati u nesreći,
čak i ako prekrije me kal,
čak i kad ne želim tu kaljužu prijeći.

Dopusti mi talente i dare
ostvarivati u bilo kojim uvjetima
jer je poriv moj iscrtati šare
ovog nemirnog života u vjetrima,

ja ne želim sanjati, makar sanjam;
ja ne želim bolima si onečistiti
poeziju u kojoj najbolje se klanjam
i ne želim nadahnuća silna slistiti

samo zato jer je život neprikladan,
jer umiru ljudi, zajedno s vijestima,
i teror se novi rađa iz dana u dan,
i duša boli na raznim mjestima

dok iz mene izlaze nespretni pokušaji
pa se čini da ja nisam poetesa
nego sklepavam si rimu gdje se sve to taji
i gdje ne znaš koliko je u tom stresa.

Zar mi nismo duše rođene za pjev
i za iskrenje slobode u toj tami,
zar smo manje ljudi kada dođe gnjev,
zar smo tako rijetka vrsta, zar smo sami?

I što više pjevam, teže mi je gledati
strašne scene od kojih mi se mrači,
teže mi je čuti psovke, a stihove redati;
ta me kaljuža sve jače tlači.

Oprosti mi što želim ostati u kalu,
to je poziv jauka i nadanja,
to je izazov za moju skromnost malu,
to je uspon čovjeka u padanju.
‎srijeda, ‎11. ‎listopada ‎2017. 05:39:01

Riznica

Samotne su moje priče, 
dosadne su kao nemir u nervozi
od koje se zapravo i stvaraju.
Da se barem nekim izričajem diče
sve te riječi u obimnoj dozi
koje me proganjaju, razaraju.

Da bar imam neki slijed,
neku plodnu notu i sa svrhom.
Ne. Sutoni i sjene, jutra, noći
samo neznatan su trag, i blijed,
što ga čovjek može prepoznati uhom,
ali zaista u sebi nema one moći

kojom mene stihovi spopadaju.
Kako samo naporno je tu pronaći rimu
koja odgovarala bi ritmu klijetki,
kad bi srce dalo čem' se misli nadaju,
kad bih izvukla iz riznice istu takvu klimu
kojom djeluju na mene neki snovi rijetki.

Iz mene izviru slapovi i vodopadi,
a ja ne znam kamo vode ove divlje rijeke,
gdje su mora moja i jezera slatka,
niti da li kakva kap izgradi
ono isto što me mami osluškivati jeke
i donositi na bijeli svijet samo slova kratka.   

Čemu služi sav taj nakit, svi dragulji,
zašto prebirati po tom zlatu, tražiti prstenje,
načiniti mnoštvo jeftinih ogrlica?
Eh, da mi je zaspati na samoj vrulji
i snivati tamo dok se ne pojavi zrenje,
dok se srce ne pokaže na crtama lica.
‎utorak, ‎10. ‎listopada ‎2017. 05:47:59

Životni let

Sada slobodna je duša ptice, 
duša umorna i grešna
dok se nad njom lome letjelice
kao eskadrila sasvim neuspješna

u svim svojim pohodima.
Slobodna je i sve više sveta,
što je bliže ropskim obodima
gdje se probija iz svijeta

kao da će brzo izići iz zvučnog zida,
kao da će svjetlo polomiti,
stići tamo gdje se molitvom poskida
svaka brana što se teži okomiti

protiv takvih letova slobode.
Najteže je krilima lepetati,
ali ta ju krila prema nebu vode
gdje joj ne mogu ni anđeli zasmetati.

Rumeni se oblaci na istoku noći
otvaraju stazi, bjelkastoj od svih svanuća
što ih morala je ista duša proći,
ogrnuta plaštem velikih ganuća

koji sada tako lako spada s njenih krila,
kao pahulje bez vode, pahulje kisika
za kojim je tragala i uvijek žedna bila,
gotova preuzeti na leđa mnoštvo raznih rizika.

Sve to sada, sav taj put se gubi iza nje,
ne terete je ni sjećanja, samo draga uspomena
što je kljunom svojim nosi poput grančice,
bogata od plodnih uroda, poput zlatna omena.

Samo ona svjesna je svih veza
što ih s Bogom ima i s kojima plovi
iako svi znaju tihi šapat breza,
iako su svakom teški svi ti okovi,

samo ona zna i njezin Bog
šifre toga puta i ustrajnog leta.
Jedini je On joj bio na strmini vrha tog,
samo Njemu poznata je njena meta.
‎ponedjeljak, ‎9. ‎listopada ‎2017.  06:57:47 

Posljednja nada

Često čujem da je mrtvima svejedno,
da ne mare ni za osvetu, ni za određenu kotu
u kojoj mi mislimo da smo s njima jedno
kada pjevamo im, sviramo tu posljednju notu.

Oni možda znaju, vide dalje nego mi,
nama potrebno je ispraćati svoje boli, smetnje;
nama potrebno je sveđ za njima žeđati,
u savjesti ponavljati sve postupke i kretnje,

svaki pogled krivi, svaku pogrešno izgovorenu riječ,
kajati se lakše ili teško što se nismo sjetili
da su naše duše možda bile kao lica njinih kreč,
kao šminka posmrtna kojom smo im prijetili.

Zašto kajemo se kad je kasno, ne vidimo sada
da je svaka duša dar za našu savjest,
da je svaki prolaznik u nama ona posljednja nada?
Zar nam samo smrt je dobra i pobuđujuća vijest?

Zar je dobro nam za dušu kada netko mre,
kada mnoge suze zapretane iznenada krenu;
zar ne žalimo za sobom u te dane sve?
Zar mi ne vidimo kad nam naši, jošte živi, venu,

možda baš zbog nas i naših površnosti?
Sebičan je čovjek, sebične smo duše
koje gledaju tu samo svoje mogućnosti
dok se živi pokraj nas još klate ili ruše.

Zašto suzu ne daš sada nego plačeš kad je kasno?
Sad te gledam, sad te pitam o životu tvome;
zar je tako teško živjeti, a umrijeti slasno,
zar je tebi draže plakati na grobu mome? 
‎nedjelja, ‎8. ‎listopada ‎2017. 10:53:48

Čudna ženska

Naglo se dogodilo da imam užasno puno slobodnoga vremena. Zaista to vas može užasnuti, barem na trenutak. Koliko samo bilo je potrebno vremena da si ostvarim slobodno vrijeme, da se metodom eliminacije oslobodim svega što me iscrpljuje i krade mi vrijeme, najbolje i gotovo jedino što konačno imam i posjedujem. 
Ne možete se riješiti društva i obaveza koje nisu nužne za kvalitetan život, ne tako lako. Ne možete se riješiti samo tako ljudi oko sebe koje zapravo volite i koji vam nisu ništa krivi. Kojima možete mirno reći da vam je potrebno malo samoće. No, kad nema normale i ravnoteže jednostavno morate, zbog bolesti, osloboditi svoj život od prevelikih napora. 
Radi se o bolesti od izolacije koja je vjerojatno uslijedila zbog nepravilnosti u životu i u organizmu. Kad se čovjek od malena navikne na nešto, to mu poslije najbolje i dobro dođe. Ako ste, primjerice, navikli sve jesti s prilogom od kruha, tada i kad ste bolesni, najviše vam je potreban prilog od kruha. Toliko što se odnosi na moja iskustva. Navika je jako moćna.
Navika na izolaciju nije loša za dušu, ali je loše kada društvo gleda na to s neznanjem i čuđenjem, rijetko tko želi prihvatiti ili razumijeti samce. U bolesti od izolacije ljudi čovjeka jednostavno duševno, tjelesno i mentalno jako iscrpljuju, naročito oni za koje su se razvili dublji osjećaji.
Kad ostarite malo, kad ste nemoćni i bolesni ili ste rekonvalescent i potreban vam je mir, čavrljanja s prijateljima više ne dolaze u obzir. Samoća se teže postiže kada ne izgledate tako staro i umorno, ljudi vas nisu niti dužni razumijeti, ali vas kontakti s njima psihofizički opterećuju. Osim toga, kad znate da vam je svaki trenutak sve dragocjeniji, nećete sigurno provoditi vrijeme besmisleno, bez svrhe trabunjati, ogovarati, ispijati zajedničke kave, čak ni šaliti se više nije zanimljivo jer vrijeme ide, a vi želite provjeriti postoji li nešto što još morate učiniti prije nego što sasvim onemoćate iako bi vam bilo najdraže da u svom času "odete" iznenada i bez priprema ili samrtne agonije.
Uglavnom, navikli ste na izolaciju pa ste oboljeli, počeli se liječiti i pokušavate izbjeći nepotrebna opterećenja, želite se vratiti u dobru, staru, poznatu samoću. Tu se sada može filozofirati o tome kako su vas ljudi iscrpili svojim problemima i nerazumijevanjem ili bilo čime, ali je činjenica da vi jednostavno niste društvena osoba. Da najčešće trpite i patite kad se nalazite u društvu i to bez jasnog razloga. Niste navikli, preslabi ste makar niste uopće neka anemična i krhka osoba. 
U mlađim danima niste toga bili svjesni, niste to primjećivali.
Ako ste umorni i povrijeđeni, ne mora biti da je netko kriv, netko drugi, drugi ljudi, ali ni vi ne morate zbog toga osjećati krivnju.

Da, užasno je shvatiti da pred vama stoji samo slobodno vrijeme, bez hitnih poslova, i - samoća. No, to se dogodi samo u jednom kratkom trenutku jer, čim se sjetite da se možete odmarati, makar i intenzivnim pisanjem, počinjete se opuštati, napokon, i postajete sve mirniji i sve sretniji iako mala primjesa tuge uvijek postoji. Po tome i znate da ste zapravo bolesna nedruštvena osoba, a ne samo neki običan samac.
Tuga vas obuzme, između ostaloga, i zato što su vam govorili čitav život da nema ništa gore od samoće. Kada shvatite kako samoća može otvoriti novi svijet i široke vidike, opet vam je žao što vam to drugi ljudi neće shvatiti, a naročito neće shvatiti da je to za vas najučinkovitiji način liječenja, da je to za vas dobro i samo dobro. Teško, teško će vam to ljudi shvatiti.

Možda nisam imala jaku volju, nametljivu volju. Možda sam previše vjerovala i ugađala ljudima, ali to se mijenjati ne može. Ili me pokušaj razumijeti ili idi od mene. To sada kažem zato što sam zadnjih godina primijetila da ljudi od mene ne mogu čuti niti jednu riječ koja bi spominjala neki problem pa makar ja i ponudila rješenje. Za ime svega, uvijek sam slušala tuđe probleme, to nije ništa neobično u međuljudskim odnosima. No, sad se sjećam da su me u onim nekim mladim danima neki dragi ljudi doživljavali kao problematičnu osobu, čak su mi u doba djetinje i rekli da sam čudna, ali mi nisu odgovarali na pitanje kako i na koji način sam ja to čudna.

Užas. Užas koji ja ne mogu riješiti. Ne mogu se ponašati onako kako drugi od mene očekuju. Često to niti ne želim, ali i da želim, ne mogu u normalnim okolnostima.


Konačno, svi ljudi su povezani s Bogom koji je svuda i koji je sve u svemu, s Počelom i Svrhom. Kad sam povjerovala u Boga, tada sam i shvatila to što pričam sada o samoći. Niti jedan čovjek ne može biti sam samcat jer Bog je u njemu i oko njega. 
Kad vjerujete Bogu, tada Ga čujete i vidite, osjećate i spoznajete. A Bog je nepregledan i nikada vam s Njime nije loše ili dosadno. Lako to spoznate jer vas uslišava u svemu. Takva prijatelja među ljudima nitko nema i stoga je vrlo teško odvajati se od Boga i odlaziti ljudima koji Njemu uglavnom slabo vjeruju. Nesvjesno i potpuno ljudski čovjek koji vjeruje Bogu često uspoređuje ljude s Njim. I tako, često odlazi odmarati se u "samoću". ‎subota, ‎7. ‎listopada ‎2017. 16:02:25

Pročitajte moju pjesmu

Pročitajte moju pjesmu iznad mramora,
iznad groba i kamena crna,
sred tišine zlatne bez žamora,
na toj zemlji bez i jednog trna.

Ne puštajte nikakve golubice mira
jer ja krećem u velike bitke,
ja sad idem gdje ni anđeo ne svira,
gdje se ne pjevaju pjesme pitke.

Ne dirajte moje vrapce i lastavice,
s njima ja sad sklapam savez
da mi cvrkuću i kliču kao vjesnice,
da im ja raskinem taj nebeski kavez.

Plačite malo i ne žurite za mnom
jer se meni ne ide na obale meke,
jer ja neću čekat' u prostoru tamnom
da me netko zove prijeći preko rijeke

jer kakve koristi čak i da se vratim
i kakva li razloga da nekamo odem
kad je dobro ovdje gdje nikad ne patim,
gdje me nitko nije želio, ni pozvao da dođem?

Ne zamarajte se formalnostima,
pjesničke su duše uvijek doma,
ma gdje da su sastale se s kostima,
rođene odavno kao trag od svjetlosnoga loma.

Pročitajte moju pjesmu da vas čuje Bog,
da svi saznaju za moju ljubav i za mene,
da svi vide tragove života mog
što se krije iza kaosa i svemirske sjene.
‎petak, ‎6. ‎listopada ‎2017.  11:00:21

Nebeska vatra

Sad bi bilo besmisleno ostati u bluesu,
možda zadnji stih mi nije onaj pravi,
možda zadnje riječi ne traže ni suzu,
niti traže da se pjesnik njome slavi.

Svaki put kad umrem, još više se rodim;
samo da mi nije onaj blijedi sjaj
koji ostaje na svijetu što ga stihom vodim
kada jednom stigne i konačni kraj;

samo da mi stane ona poruka za svjetlost
kojoj ne znam izraza, ni riječi,
koju neprekidno guram kao nepotpuni most
i koja me uvijek iznova izliječi;

da bar netko opet začuje te zvuke
vječnosti što gori kao požar usred grada.
Ne može se ne primijetiti te ruke
koje izviru iz plamena koji s neba pada.

Da bar mogu znati kada dolazi taj čas,
da bar znam koliko imam vremena
sastaviti u srcu tonove i pustiti glas
koji ostavit će traga zemlji bez sjemena.

Ovako, bez najave, moram čuvati se bluesa
jer ja želim reći da je tuga lijepa,
al' da još je ljepše vidjet' radosnica suza
kad progleda duša koja živjela je slijepa.

Najljepše je ipak onoj duši koja gleda
patnju svijeta, pakao promatra
pa joj iznenada, kao pčeli usred meda,
stigne svjetlo sunca i nebeska vatra.
‎petak, ‎6. ‎listopada ‎2017. 05:47:38

Prljavi blues

U ovom blatnom šašu
od slavnih nesreća, 
borbe i uspjeha
nalazim onu kob, svu našu,
u svjetlosti svijeća,
u nedostatku svih utjeha.

I onaj slavni 
slavan je po preporuci,
po korupciji, na silu;
i ovaj siromah davni,
i ovi na sažaljenju puci
nose grijehe u svome krilu.

Svi žele gospodariti,
oni zbog slave i zlata,
ovi zbog nemoći svoje
jer ne znaju podariti
sebe, izlaz iz blata,
već samo osmijehe broje

iza kojih se krije pohlepa, da,
a ne znaju kamo bi otići,
pljačkaju me tužaljkama.
I kada bi imali slave i zlata,
ne znaju što bi postići,
glad, glad, požuda ih slama.

Želja za slavom ili samo da se mrsi
jedno je te isto, ista žeđ
i posljedica je teške lijenosti
kada čovjek se ne trudi i ne trsi
nego misli da je gazda sveđ,
a i umire u nijemosti.

Glad ološa, glad nepoznatog uzroka;
svejedno je, dobar je i mrs, i slava
i što god padne, dobro padne.
Jer misli da nema ništa do uroka,
kao da ja sam bogata i zdrava,
da meni sjekira u med upadne.

I blago meni jer imam ovo i ono,
i blago meni u svemu, blago meni.
I kad sam sasvim bez imanja,
nosim sebe, kosti, punu glavu, i smiono,
a duša se priklanja vlastitoj sjeni
i nitko ne poznaje takva stanja,

niti onaj slavan koji me časti,
niti ovaj siromah koji me prosi;
nema se gdje i nema se kamo,
i nikada ne smijem pasti
dok vjetar mi nadanja odnosi,
i moje je srce stisnuto, samo.
‎utorak, ‎3. ‎listopada ‎2017. 09:11:48

Tajna moga grijeha

Sve se uvijek dogodi na vrijeme, kad naučimo lekciju, kad postanemo svjesni što činimo i kad shvatimo da nam je toga dosta.
I lekcija o životu sjest će nam točno na vrijeme, smrt neće zakasniti, niti će stići prerano. Nešto će nam sjesti, puno toga; možda ćemo se po prvi puta osjetiti spremnima i sposobnima za život; možda će nam nedostajati puno, puno volje život pod stare dane započeti iznova.
A eto, ura se približila šezdesetoj i sve je tako nejasno, osim zasićenosti ratovima, medijima i terorizmom, a ta zasićenost kvari volju za novim početkom u životu. Da, naravno, potrebno je samo kvalitetno se ispovijediti, Kriste, Ti obnavljaš sve i uvijek, vjerno.
Vjerojatno sam u depresiji jer mi izgleda kao da je svijet u depresiji. Ta slika svijeta je samo odraz mojih stajališta. Za Tebe, Isuse, nije postojala depresija već samo navala zlih duhova, vražjih rabota u kojima obilato i dragovoljno sudjeluju i ljudi. Tvoj vječni savjet je uvijek bio da obnavljamo sebe i da ćeš potom Ti obnoviti i nas, i našu sliku svijeta, a tada i čitav svijet. To je jasno kao Amen. To je točno, obnovi se i vidjet ćeš mir u svijetu, ljepote svijeta, krhkost ljudi, osjećajnost na svakom koraku. Za to ti je potrebna tvoja krhkost, tvoja osjećajnost i mir. To su "organi" pomoću kojih se doživljava i proživljava sve. Kada "uključiš" samo strahove i pesimizam, vidjet ćeš strašnih stvari i previše. Jednostavno ćeš vidjeti kao što vidiš svaki dan ili slušaš sve što naiđe.
Hvala Ti, Isuse, što si mi pokazao kako ljudi mogu biti osjećajni, nježni i krhki, kao pokisli vrapci. Hvala Ti, Isuse, što si me doveo do toga iako je bilo sve preliveno mojim smrtnim grijesima jer valjda nisam ni na koji drugi način bila sposobna prekinuti strašan val depresivnih dojmova o svijetu.
Izgleda da strah i depresija rađaju smrtne grijehe puno obilnije nego sama vjera, povjerenje u Tebe i svetost; ali izgleda također da čovjek mora stići do neke svete zrelosti da bi shvatio da je u sve većim kušnjama. Ja sam u ovim kušnjama podlegla, Isuse, a Ti si me ipak nagradio dragocjenom spoznajom, lekcijom o tome kako se život uvijek počinje iznova, i na času smrti, naročito na času smrti kada bi bilo poželjno osjetiti svu snagu svojega vlastitoga duha jer u smrt bismo morali otići pjevajući kao sveti Pavao. Dakle, život se s godinama obnavlja sve kvalitetnije, sa svojih blizu šezdeset ja to već mogu sa sigurnošću tvrditi.
Tajna moje vjere je u tome, tajna mojega grijeha je pouka koja izađe na svjetlo dana i ako shvatim pouku, znači da si me, Isuse, obnovio i da si od starog i pokrpanog načinio sve novo kako si i obećao da ćeš uvijek činiti. ‎ponedjeljak, ‎2. ‎listopada ‎2017. 18:25:43