Dječica i maleni u katoličkoj vjeri

„Tada Mu doniješe dječicu da na njih stavi ruke i pomoli se. A učenici im branili. Nato će im Isus: 'Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko.' I položi ruke na njih pa krene odande.”

Mt 19,13-15

Živjeti vjerski život, živjeti kako je Isus živio znači izabrati Put u Istini jer to je izbor Božjega Sina Isusa koji je Put, Istina i Život. Taj put čovjeka je put vjere u Boga kojega ne vidimo, a taj Put vjere u Isusa je sam Isus.

Vjera je kršćanska i katolička jedna cesta kojom se uvijek putuje i s koje se ne skreće. Ona je potrebna čovjeku kako bi se uzdigao iznad sebe samoga i kako bi postao transcendentan, kako bi našao pravi smjer prema pravome Bogu, pravome sebi i pravim odlukama i odnosima prema drugima i drugome.

Čovjek na put vjere u Isusa kroči svojim začećem i rođenjem, svojim krštenjem i učenjem, svojim tepanjem i molitvom.

Osim Isusa za dijete u vjeri nema niti jednoga drugog boga. Samo Isusu treba se klanjati i Njemu jedinome služiti. Tako se stječe pozitivan odnos prema sebi i drugima, tako se uči poštovanje i samopoštovanje.

Dijete pohađa Boga kada slavi Dan Gospodnji i tako živi od svake riječi koja izlazi od Boga. Tako se spoznaje neophodna duhovna hrana i piće za život.

Dijete shvaća da ružne riječi teže kao ružna djela i da nisu ni za njega, ni za druge, ni za Boga pa nikada ne psuje i nikada ne izgovara molitve uzalud: kada zaziva Boga, hvali Ga i slavi, razgovara s Isusom i nikada Ga ne moli nešto što ne želi od Boga dobiti kao neophodnu pomoć.

Dijete postaje Božje u vjernome zajedništvu Božjega naroda.

Zajedničarenje je jedan od tri osnovna oblika vjerskoga, odnosno humanog života po kojima se ljudi iznutra razlikuju od životinja, biljaka, minerala i svega stvorenog.

To je način na koji plemeniti dobar čovjek živi svoj zemaljski dio života vječnoga; kada „zajedničari” s Isusom, čovjek osposobljava svoju transcendentnu dušu za međusobne odnose s drugim ljudima i prema svim stvarima.

Temeljne vrijednosti ljudskoga života jesu:

1. Sposobnost za općenje s drugima, sposobnost za dijeljenje s drugima i sposobnost za „dijeljenje sebe drugima” te sposobnost za prihvaćanje drugih za zahvalnošću, sposobnost i svijest o potrebi za drugima i drugačijima.

Te su sposobnosti suprotne pretjeranoj i bolesnoj sebičnosti zbog koje čovjek živi kao pusti otok i bez svijesti o kvaliteti životne transcendencije pa u tome otuđenju pati od izvjesne vrste praznine i nesposobnosti postizanja bilo kakvog zadovoljstva.

2. Sposobnost razumijevanja svoje vlastite vrijednosti, posebnosti i ljudskoga povlaštenog dostojanstva najizvrsnijega bića na svijetu; sposobnost uočavanja natprirodnoga i zemaljskoga u sebi i oko sebe, naročito u bliskim ljudima, a posebno u Najvišem Biću, Bogu i Stvoritelju svega.

Ova sposobnost je sušta suprotnost ljudskoj umišljenosti, ona nosi sa sobom radosnu poniznost prema Bogu i Njegovoj svetoj volji.

3. Sposobnost rada i stvaranja, izmišljanja i proizvodnje, vještina koja može dostići do nadnaravne umjetničke razine.

To je sposobnost prihvaćanja svega što Bog ljudima daje pa tako i mnoštva lijepih i dobrih darova te velika zahvalnost čovjeka Bogu koji mu dade živu dušu.

Ovu sposobnost čovjek dobiva kada živi ponizno, asketski, skromno i što čišćega srca, odnosno sposobnost stvaralaštva čovjeku donosi poniznost prema Bogu kad čovjek spozna da sam nije zaslužan ni za što i da nije ničime zavrijedio darove od Boga, naročito svoj život.

Ove osnove vjerskoga života dijete uči iz Deset zapovijedi Božjih gdje su prve tri zapovijedi upute za ponašanje prema Isusu:

1. zapovijed:Ja sam tvoj Bog i nemaj drugih bogova osim mene!

Dodatak iz Isusovih kušnji: Samo Bogu svom se klanjaj i Njemu jedinome služi.

2. zapovijed: Ne spominji ime Boga svoga uzalud!

Dodatak iz Isusovih kušnji: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svoga.

3. zapovijed: Sjeti se da svetkuješ Dan Gospodnji!

Dodatak iz Isusovih kušnji: Ne živi čovjek samo o kruhu nego i o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta.

Knjiga Ponovljenog zakona, glava 5, redak 1-33

Evanđelje po Luki, glava 4, redak 1-13

15.10.2019. 07:59

Staklenici

Ponekad ne čujem ptice svoga doma,

uzdrhtale, stisnute na žici.

Tada izgleda mi doći će do sloma

moje duše koja na te ptice sliči.

Cvijeće oko mene u mislima sjetnim,

debelih i sočnih listova i grana,

obećava učiniti moje ptice sretnim;

sve je dio to života jesenjih dana

kakve rijetko viđa godina cijela.

I jesen i vjetrovi, i ptice i cvijeće

plode kao dijelovi jednoga tijela

u kojemu srce nastradati neće.

Ponekada kao da mi sve nedostaje,

sve što spada u jesenju klimu;

ta sigurnost i toplina iza mene ostaje,

a ja putujem u hladnu zimu.

Staklenici topli doma moga

čuvaju me tada kao vedre ptice

koje zapjevaju ode velikoga Boga

da se čuje radost svete drhtavice.

15.10.2019. 04:48

Tuđinac u Isusovom kraju

„Zemlja se ne smije prodati potpuno, jer zemlja pripada meni, dok ste vi samo stranci i gosti kod mene (Lev 25,23).”

Tuđinac u Isusovom kraju jest onaj tko ne poznaje Isusa, to je ovčica koja se izgubila, to je čovjek koji se klanja drugim ljudima ili različitim predmetima, ili samo prirodnim pojavama i tako štuje krive i lažne bogove i božanstva.

Zbog toga čovjek nije ništa kriv, nije kriv ako je dolutao u zemlju o kojoj ništa ne zna ili o kojoj ništa važno i istinito nije čuo. No, krivi su pripadnici Božjeg naroda, stanovnici Isusova kraja ako pokraj svoga Sina Boga živoga pokušaju slijediti tuđince i njihove lažne i mrtve bogove.

Nije neobično da se tuđinac preobrati i probudi kada susretne Isusa u svom životu, da Mu je zahvalan, da Ga neprekidno želi slaviti. Neobično je što pripadnik Isusova kraja uzima svoga Boga zdravo za gotovo i kao da se samo po sebi razumije da takav čovjek ima Jedinoga Boga koji ga vodi, koji ga liječi, koji mu u svemu pomaže i služi.

Zamislite samo kakva je to komocija i nezahvalnost, predragi katolici!

A zamislite da ni Gospodin Isus nema dom gdje bi se odmorio, na ovoj zemlji On je prolaznik i misionar. Zapravo, Isus je najveći stranac i tuđinac svim ljudima iako je čitava zemlja Njegova, iako su svi životi ljudski Njegovo, Božje područje.

Isus je tuđinac u svojoj zemlji gdje Ga Njegove ovčice ne vide kao da je nevažan, nisu Mu zahvalni kao da im je dužan služiti. Nastavljaju svoje živote po svojim ljudskim mjerilima i ostaju mrtvaci mrtve zemlje dok Isusu istinski zahvalni vjernici žive u zahvalnosti i slavljenju Boga kao nebesnici čijim životima upravlja Vječnost, Isus koji im pripravlja stanove i domovinu na nebesima, u ljubavi i slavi. 13.10.2019. 11:37

„Nato Isus primijeti: Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca? (Lk 17,17-18).”

Tajna noćna svjetla

Predat ću te, dušo, ovim noćnim vjetrima

kakvi donose mi često lake snove

da te obasjaju tajnim svjetlima

kojih prepune su staze ove,

samo što je k njima teško stići

poslije napora i nakon svega,

samo što je nekad mučno sići

podno razigrana stijega

i doživjeti tu stvaralačku svu ljepotu

što je prate razni zvjerski krici,

koja oda je i pjesničkom životu

mada pleše kao akrobat na žici.

Dovest ću te protiv svaka zla

na te tihe vrutke kojima se ne zna trag

da me prati tvoj preslavni stih iz sna,

da ti priznam da je jedini mi drag

u svoj svojoj jednostavnosti, prostoti,

u svem biću koje nameće se kao pravi skok,

kao zakon, kao slava čak u nebeskoj divoti

iako je to od mene samo jedan sneni srok.

12.10.2019. 01:01

Mirna savjest

Pamtila sam sve detalje

dok se nije raspala ta slika

što je pred sobom ja držim.

Starost me je odvela u dalje

gdje mi nije važno ime lika,

niti koliko se u životu pržim.

Nije važno ništa osim stanja

što ga nosi savjest na ramenu svome,

ona ta je koja svime ravna.

Uzalud mi zlatna zdanja,

uzalud me pratiš na tom putovanju mome,

ja sam samo jedna ljuska davna.

I tako je svejedno jesam li na javi

ili sam na vrancu koji oblacima stasa,

jednako me savjest nosi.

Priziv savjesti je onaj duh moj pravi,

stvar privatna i moja, ali vrijedna spasa

jer me u trenutku radosno pokosi.

Nikakav mi zakon sad ne vrijedi

kada savjest moja djeluje i čini,

kad se ona zove svojim imenom

koje nikada u duši mi ne blijedi.

Bilo da su mlaka djela ili zločini,

ona sve bilježi mojim krimenom.

Zato mir se njezin platiti ne može,

zato ona daje izobilje roda

od kojega duša cvate.

Mirna savjest, to si Ti, moj Bože,

poput laka jedra laka broda

gdje se golubice uvijek vrate.

11.10.2019. 01:14

Bog u mojim spoznajama

Sretna sam što imam svjetla i mogu promatrati izmjenu dana i noći, svjetla i sjene.

Sretna sam kad mogu osluškivati zvukove, čuti glasove i kada vlada mir i tišina.

Sretna sam kada mi je toplo ili također kada mi vjetar osvježava lice.

Uz te sve dodire i pomoću njih doživljavam okolinu, ulazim u svoju vlastitu stvarnost i stvarnost utječe na mene.

Sretna sam kada se sjećam svjetla, zvuka i raznih dodira, prebirem uspomene koje me upućuju na to da dodirivati i spoznavati znači živjeti i susretati.

Ili još više, to znači imati Boga u svojoj blizini.

To znači razveseliti se Bogu u sebi, u svojim spoznajama.

Sjetiti se uslišanja, pamtiti znakove raspoznavanja, dobro čuvati uspomene i sjećanja na komunikaciju s Bogom koja se sastoji od ispovijedanja, novih spoznaja i prošnji, od mira, radosti i povjerenja pa to sve imati na umu, držati u sebi, to je velika moć, to su oni jako značajni susreti.

Sjećati se Boga, uvijek se sjećati spoznaja, dodira, zvukova, svjetla znači uvijek biti pripravan na druge nove spoznaje, one koje se bez iskustva ne mogu naučiti, razumjeti, upamtiti i iskoristiti, one koje ti prikazuju ovaj svijet s malo udaljenije pozicije i one koje ti komuniciraju kvalitetu istinskog života, istinske postojane tihe sreće.

To iskustvo stvarnosti bilo bi krnje bez Boga i ne bi gotovo nikada bilo korisno nikome. Živjeti u svjetlu i suzvučju, dodirnuti tako opipljivo i spoznavati neopipljivo uvijek može poslužiti za stvaralaštvo, za sreću i dostojanstvo, za dragocjene susrete, a sve to zato da se čovjek nađe na Golgoti, prezren, ismijan i odbačen; da doživi onaj nezaobilazni fenomen muke, boli i patnje i to u malo većoj mjeri nego inače i u puno većoj Milosti koja te osposobljava da spoznaješ istinitost neophodnosti patnji u životu i svijetu.

Čovjek bez tog iskustva odbačenosti ne može naučiti i upamtiti kako susreti s ljudima nikada ne vrijede tako mnogo kao susreti s Bogom, a Bog je odlučio solidarno s ljudima patiti jer ljudi su odlučili susretati jedni druge kao muhe bez glave, bez Boga. A to boli, takvi susreti bez spoznaja i bez pravoga iskustva donose neizvjesnu prazninu koja boli, a lijek joj je bol i muka Isusova, muka Boga koji je Život pravi života i duše ljudske.

Život je dug, a sjećanje tako kratko, toliko slabo da stane u neku kutiju s fotografijama, suvenirima i bilješkama koje se pregledavaju svaki dan i spoznaju u okvirima jednoga popodneva.

Zašto ponavljati nešto ako iz toga ne proizlaze nove spoznaje o životu, ljudima i svijetu?

Zar ne bi bilo puno bolje susretati Isusa u Svetom pismu, u Njegovom rodnom Betlehemu, u Njegovom krvavom Jeruzalemu, u svome tužnom srcu i u svojim beznadežnim uspomenama, razgovarati s Njim i slušati o vječnome rajskom životu i neprocjenjivom bogatstvu kojime je Isus platio naše živote, sjećanja i susrete? 10.10.2019. 03:19

Prljavo bijele ruže

Spustila sam opet neprolazu

prljave i bijele ruže

što su stajale me kao zlato skupo.

Pustila sam kapi na obrazu

neka peku, neka žuljaju me kao uže

dok mi ovaj svijet izgleda tako tupo.

Nema šanse da načinim note

ili stihove za ovaj ili onaj svijet,

samo one što se tebi donose na dar

kada tražiš nešto bolje, moj živote,

kada čekaš na svoj laki let.

Nismo bili stvoreni mi zato da bi bili par.

Nemam vremena za određene datume

i za nepotrebne obljetnice točne

kojima se svijet bilježi

da bi pronašao svoje fatume,

da bi ponio si dane dugoročne

dok mu stvarni okus bježi.

Prljave me ruže bijele

jedine još nose ovim putima

jer sam u njih ulagala sve

pa su ostale još sasvim cijele

da ti mire u tim tvojim skutima

modro-bijele zapjenjene obale.

09.10.2019. 15:02