Pjesma kao ljubavnička
donese nam cvijeće, voće,
nije udarnička, upravnička,
radi mira stihovati hoće.
Ljubim tebe i tako te slavim,
duša odlazi mi pod nebesa
i visoko gore tada ti se javim,
a ti dušu čitavu pretresa.
Sanjala sam da je bio progon,
Bože moj, sve u crnoj boji.
Agonija kao nevidljivi pogon,
a Svetica na lomači stoji.
Bliski ljudi tiho pogledaše,
a ja spavam, snivam lako.
Preda me se svi poredaše,
tužno, muklo, bilo kako.
Kao da ja spasit mogu,
poglede su usmjerili na me
da se predam svome Bogu
jer je bilo zgodno vrijeme za me.
U taj čas je rađala me mati,
i to buđenje je bilo lijepo.
Nisam mogla tada znati
da će opet gledati me, slijepo.
Ali ljubav moja topla ojačala
kao blagoslov i melem nekoj rani.
Bol sam hladnu podnašala,
a Bog dođe pa mi reče: „Stani!
Ja sam, nemoj strahovati,
to te moja pjesma grije
jer ja čekam svatovati,
a vrijeme još nije.”
Sad se pitam imam li ja srča
kad sve tako vedro gledam,
mada svijam se od grča:
radi mira da se predam.
15.01.2024. 22:10
No comments:
Post a Comment
just do it