Susrela
sam bijelog viteza od čedi,
od čednosti bajne, Nevinosti
čista
koja ovom svijetu nikada ne vrijedi,
susrela sam
Boga koji mu u oku blista.
Što mu sve to znači, nisam
znala
ja, ovakva umorna i rastrgana,
ali sam ga ipak nečim
prepoznala
što sam ponijela iz jako mladih dana.
Ljubila
sam svaki pogled, svaku riječ
i glas što nosi poruke od
svile
do dubine moje duše, blijede kao kreč,
kojoj više
stvari nepoznate bile.
Gledala sam često čisti bitak
Tvoj,
tako neuhvatljiv, tako istinit i stvaran
kao ruke
djece, kao pčela roj,
a bio mi je pulsu mome podudaran.
Često
gledao me prodorno i strogo;
kamo sreće da sam zjenica mu
oka
pa da imam oca, sestru, braće mnogo!
Skromna riječ mu
plamtjela s visoka,
sakrivena ljudskošću, vremenitim
svijetom
koji hoće okovati anđeoske dveri,
ali me je
povukao svojim čednim letom,
čvrstim stavom nevidljivoj
sferi.
Sin je bio moćnika, kraljevskoga štićenika,
majka
bijaše mu slavna na daleko;
držali ga za plemića i za
probrana ženika,
nudili mu blaga i paperje meko,
ali
on je ponio za sebe posinstvo i trnje
da ne vene duh mu usred
zlatna stana,
da umnoži neraspadljivo Ti zrnje
koje
dijelio je svake noći, svakog dana
pa se i po meni kao
blagoslov prosipalo.
Daleko je, ne vide ga svi zemaljski
dvori;
ja ga jošte gledam i u nasljeđe mi palo
posinstvo
to isto što ga meni stvori.
nedjelja, 15. travnja
2018. 19:29:01
No comments:
Post a Comment
just do it