Krizni dani, kritična stanja,
pogurani izvanjskim i tuđim nalozima,
Kairos su iznenadni stadu.
Progoni su katolička zvanja;
tko sam ja sa svojim jadnim zalozima
da doviknem skupu mladu
kad u meni starost još prebiva?
Bit će dana predivnih i bajnih
kad se srce opušteno smiri,
premda izgleda da još sam više živa
od božanskih riječi sjajnih
iz kojih mi novo obećanje viri.
Tko sam ja sa svojim oproštenjima,
sjećanjima na poganstvo snažno,
obraćenica na pola životnih mi sati?
Meni patnja nije isto što i njima,
tolerancija zbog koje nije važno
kakva razlika je duša što ne pati.
Bacila sam u more si tijelo,
ostala bez daha što ga tražim,
gotovo sam lovina za bijele psine.
Zar da žalim što se nije htjelo,
zar da plačem, zloduhe da snažim?
Il' da slušam kako laže već kad zine?
Crna lista nije za mene domena,
tu me nije briga ni za ljubav, ni za grijehe
jer mi Bog moj daje, a svi ljudi manje.
Doziva me svjetlo, mada već sam snena,
neprekidno šalje meni nove lijehe
da obrađujem to novo nečije imanje.
Presuda je pala, primam ju bez pogovora
iako zaslužih bar obrazloženje.
Grijeh bi bio, ponijela sam, ali je prelako,
to što na križ nekom sliči odozgora.
Nije mi ni bitno to raspoloženje,
ime nemam pa da moram čuvati ga jako.
16.01.2024. 23:50
No comments:
Post a Comment
just do it