Zov budućnosti

Kad sam Te, Gospodine, gledala?

Kad sam Te, Gospodine, slušala?

Kada je bilo da sam se Tebi predala

pa da sam sjajne svjetlosti kušala?

O, kako davno sad čini se to,

a ipak sam ovdje i dalje ja,

ista Ti duša koja će pasti na tlo,

koja će zbog Tebe svisnuti sva.

Isti si bio tada, Kriste, kao i sad;

kao i uvijek, ista si ljudska Persona

i Bog moj, i Otac naš koji je mlad,

mada u Tebi ja starim put Siona.

Česticu Tebe sam pažljivo nosila,

komadić vječnosti bijaše tu,

baš kao i duša koja Te prosila

da uzmeš je k sebi odmah i svu.

I ja se mijenjam, uvijek sam druga,

od onog časa s početka krećem

samo za Tvojim znakom iz duga,

i uvijek Te istog na putu susrećem.

I nisam Ti slična, i griješim često,

ali Te svakako sigurnije imam.

I ne bih se vratila na ono mjesto

gdje oduvijek Tvoje svjetlosti primam

jer znam Ti blizinu iz iskustva,

poznam Ti korak, i glas, i zov.

Od onoga drhtim nemirna čuvstva

što za Tebe, Bože, otvori svoj krov.

04.07.2020. 17:51