Hrvatskome gradu

Lako mi pjevati pjesme za Dom,
ali je teško tu sudbu izreći
što se kovitla na prostoru tom
kao plamičak na Uskrsnoj svijeći,

prepunoj boli i patnje, i muke,
prepunoj sjaja i pobjede.
Od borbe za život satkane ruke
i prljava lica od silne objede,

i od napora, rata i truda:
ne vide se odmah srca u dramama 
od kojih je često crna i luda,
izrešetana raznim jamama

ta naša, ta lijepa, ta jedina Postaja
s koje vlakovi nikad ne kreću;
jedina Zemlja, jedina Odaja
za tugu i bol, radost i sreću.

Sviće joj dan na Križnome putu,
svaka joj noć je Uskrsa slavlje
i nije zacrtala nikakvu rutu,
i nikad ne pita za svoje zdravlje

jer čvrsta je, čvrsta kao stijena,
laka k'o pero na krilima vjetra;
takva je hrvatska povijest njena,
povlašteno mjesto na grudima Petra.

I nije tome davno, nikada nije,
kada je probila utrobu tvrdu
da rodi se konačno i da zrije,
stoljetna Tvrđava svetome brdu;

i neće još dugo, nikada neće,
puštati slabije pred svoje stope
jer ona se diže na prijestolje veće,
ona se, tiha, do neba prope.

Ona je anđeo, ona je puk i nacija,
država sjajna, i pjesma i probitak;
blagoslovljena uvijek naša Kroacija,
najveći pogodak i glavni zgoditak.

I sada te pitam, ratniče crni,
gdje si ti bio onih nedavnih dana
kada se krv ledila vuku i srni,
kada je svanula ova Država znana;

nisi li tada ni bio u planu?
Bio si možda već veliko dijete
koje se smiješilo vedrome danu,
prepuno nade i neke sjete

jer otac tvoj i tvoja rođena mati
znali su koliko život vrijedi.
Znaš li gdje su tad bili Hrvati,
tada ih prati, tada ih slijedi.
‎ponedjeljak, ‎25. ‎lipnja ‎2018. 09:56:59