Lijep si, Kriste, kao san

Dođu dani kada više nemam ništa reći,
dođe dan, i večer, i legne noć.
Lijepo mi je bilo stvarati, pripovijedati o sreći
i o tugama i patnji koje nude moć.

Imala sam divne prijatelje putem
kojih sam se smjerno odricala;
uspjela sam skinuti sa sebe kaput puten
svima kojih sam se doticala.

Pronašla sam i pustinjske vrtove,
snašla sam se i sa onim kamenjem
koje lomilo je duševne mi utore,
činilo me njima vječnim znamenjem.

Stigla sam daleko i ostala sama,
ali tu je bio Bog moj i sjećanja moja.
I toliko željela sam da me uzme tama,
i toliko bilo mi je uslišanja da im nema broja.

Skrivala sam svoje pouzdanje
jer sam znala da mi puno vrijedi;
od mene je proizišlo ono nevidljivo zdanje
u kojem se svaka vatra sledi,

nisam dugo znala hoće li me požar
poput triješća zahvatiti da izgorim;
nisam htjela poništiti onaj žar
koji širi se po duši kada zborim.

I dobro sam činila, gasila sam sve,
sve što bilo je za oganj ili protiv
jer mi ništa ne ostade od avanture te.
Uvijek vidjela sam samo jedan motiv,

ljubav Boga Oca i trpljenje tiho,
glasna poniznost i uniženje.
Ponio me kao pero strašan vihor,
bilo je to Boga moga uzvišenje.

Više ništa nisam mogla tada
kada sam naslutila Ti, Kriste, lice;
lijep si kao san od srca mlada,
živim samo za to da Ti padnem nice.
‎20. ‎srpnja ‎2018. 19:39:09