Povečerje

Vatromet je na sve strane,
magla se pred očima širi;
brojim godine i brojim dane
da se srce tajnom velikom raspiri.

Svaka godina je kritična,
svakog dana uvečer se vraća
ista ona večernja nam dična
od koje se srce sunovraća

sve to bliže tajni slatkoj.
Nema premca, neponovljivi je dan
kada skliznula sam sudbi glatkoj
kao da sam usnula u vječni san.

Znam da gledaš u te bljeskalice,
da se oko tebe magla svije
u toj slavi kad ne kriješ lice,
kada vjetar u grudima vije.

Dogodi se tada, svi smo braća,
svi smo kao samo jedan dah
pa se bratska ruka bratu svom obraća
da se uzdignemo sreći svi u isti mah;

barem jedan pozdrav tada smo si dužni,
ali to ne vrijedi niti blizu one sreće
kada prestale su godine i dani ružni
i kad si me pogledao preko svijeće

da mi kažeš zbogom, živa bila,
uvijek ostat ćeš u srcu mome,
uvijek ćeš mi biti jedina i mila.
Nikad više vidjeti te neću, dome.

Toga dana vatromet se najdublji dogodio,
odjednom sam znala, znala sve,
da se novo nebo, novi dom se rodio
s onu stranu svijeta, zemlje te.

Razišli se oblaci od vate,
svak na svoju stranu kreće
i ja više kao ne znam za te,
ali uvijek molim Boga, palim svijeće.
‎12. ‎srpnja ‎2018. 17:03:16