Da je meni poći

Zovu me i čekaju na mene
nježni glasi i tihane strune,
najdraža bića bez ijedne sjene
poput velike i jasne lune.

Samo da je meni poći
za tim glasim još zavodljivim,
da je meni ispod lune proći
dahom jakim i neškodljivim.

Da me vratiš, Bože moj, u one dane
kada nosila sam gorda krila
i letjela u zoru koja svane
uvijek tamo gdje je duša mila.

Da mi nemoć moju sad pokreneš
jer sam u slaboći jaka kao nikad
jer me ljubiš i jer za mnom veneš.
Za Tebe sam vrijedna kao sjajan unikat,

kao rijetkost neka koja se ne viđa
nego sakriva se od pogleda svaka
da ni ptica ne zna kako Ti se sviđa
i da nemoći postane jaka.

Tada letjele bi stope moje
kao nekad kada bijah laka tijela,
pronašla bih najmilije svoje,
procvala bi nama zora bijela

poput runolista što se hrani jekom
što ju tražim u planini pustoj,
poput majke što me doji mlijekom
slatka mirisa na stijeni gustoj.
‎30. ‎srpnja ‎2018. 21:52:22