Thursday, September 28, 2017

Lažna minuta


Ima lažnih mrtvaca bez volje,
oni kojim' ni do čega stalo nije,
a kad gledaš sve to malo bolje,
iza svega samo pohlepa se krije.

Ima lažnih pogleda i tuga
u ciganskim očima skitnica
što su ljepše nego duga
i cvijeće su nebeskih žitnica.

Ima lažnih bogatuna, al' i siromaha,
ne znaš kome ne bi vjerovao,
a kome bi pustio dragocjena daha
da bi malo sreće mu iskovao.

Kada život vraća grijehe mladosti,
izgubljeni slučajevi rado glume,
i u lažnim tugama, i u lažnoj radosti,
kao da su neki stvorovi od gume,

kao da su sve životom izgubili;
i ne cijene dan, ne vrednuju sebe
već se diče da su svugdje bili
i govore da ih život zebe.

I ja nekad ispadam k'o duša lažna,
punih pet sekundi ili čak minutu
koja postane mi i previše važna
jer ju više ne nalazim na svom putu,

izgubljeno vrijeme, zauvijek izgubljeni dan.
Što sam svašta mogla postići
za to vrijeme, krenuti u ostvareni san,
a možda i neku istinitu dušu dostići.
‎četvrtak, ‎28. ‎rujna ‎2017.  10:30:23

Sunday, September 24, 2017

Lov na svrhu


Na oknima prolaza u još bolju sreću
susrećem riječi "hoću", "oprosti".
Da mi je znati gdje se sve susreću!
A kako se zapravo sreća premosti?

Prekidam tijek misli i monologa,
raskidam ugovore koji ne vrijede,
ali su bili na snazi života moga.
Nikakvi novi sada ne slijede.

Nemam vremena, žurim,
žurim u slavno ispunjenje;
riskiram, nadam se i ne jurim
već molim samo promtno buđenje

jer već odavno nacrte nosim
u srcu svome i čežnjama svojim.
I ni s čime sada se ne kosim,
a razloge više niti ne brojim.

Znam što mi je važno učiniti,
što je moj poziv, zašto me držiš
na svijetu gdje ne znam hiniti,
znam zašto me tiho pržiš

jer vrijeme je tu ostvariti plan
koji još nije vidio svjetla dana
i koji nikada nije stao u san;
koji je tiha patnja i trajna rana.

I stoga hrlim potrošiti strijele,
riječ "život" i riječ "gorak",
što nikada nisu prestati umjele,
a sada su samo usporeni korak.
‎nedjelja, ‎24. ‎rujna ‎2017. 20:30:21

Tuesday, September 19, 2017

Tajna smrt


Sanjat ću te, ali te tražiti neću,
dozivati tvoje ime iz ponora ova,
bez neke želje da okusim sreću
il' da se budim iz svojih snova.

Sanjat ću te i ostati bezvoljna,
sa svime se lako pomiriti
da ne bi mi zora postala bolna
koju će burna noć raspiriti

jer bure su svemira tako neosjetne,
a vjetrovi srca tako snažni.
Tko bi još žeđao prilike sretne
kada se duša sva isprazni

i kad ju iscrpi životni plam
od kojega ostaje samo ugljen crni
i kada propada i dah, i kam
od kojih dolaze udarci, i svi trni?

Uzalud kao da sam te zvala
svih ovih dana, i crnih, i bijelih; 
duša te stvarno još nije upoznala
od napora slabih, i napada smjelih.

Nervni su otrovi jako u modi,
a za mene nije potreban niti boj;
čemu tad ljubav da se rodi
kad otrov je duši ovaj nespokoj?

Čemu sad tražiti slavno rješenje
svih nevolja svjetskih, spašavati grad
kad i tako je svima doba jesenje? 
Snijeg će prekrivati led i jad

sve dok i najtiše strune ne utrnu.
Tražit će ljubavnik svoju dragu,
i tražit će vukovi nesretnu srnu,
a duša se predati da bi smogla snagu,

duboko sakrivena u grotlu svome,
pod glatkim ledom i strašnim vjetrom.
Tek kad se posljednji otpori slome,
isklijat će Ljubav sa svojim Svjetlom.  
‎utorak, ‎19. ‎rujna ‎2017. 04:33:29

Friday, September 15, 2017

Kada Bog daruje sebe


Ljubi neprijatelja, ali se naoružaj netrpeljivošću i osjećajem ugroženosti od svih i sa svih strana, strahom od gubitka identiteta i osobnosti, odnosno od gubitka imovine, imanja, stečevina i baštine. 
Ljubi Boga i bližnjega kao samoga sebe, ali bližnjemu jasno daj do znanja da je nepoželjan na ovome svijetu u kojemu postojiš ti i tvoja imanja.
Ako te netko povrijedi i do sedamdeset puta sedam, to jest i do bezbroj puta, opraštaj, ali gledaj da se nikada u društvu ne zaborave uvrede i ranjavanja 'kako se ne bi isto ponavljalo'. 
Ako te netko udari po jednom obrazu, pruži mu i drugi, ali pružaj što aktivniji otpor svakome tko te dirne.
Ako ti netko ukrade kaput, podaj mu i haljinu, ali ga tada progoni zbog duga i podsjećaj ga neprekidno da te je pokrao i da ti je dužan.

Jesam li ja pretjerano kritična ili sam nešto sasvim pogrešno shvatila?
Ja sam Izrael Božji, Narod izabrani, od Boga rođena na dobrobit drugima. Pa što ako me oplijene, sve moje što imam i sve što jesam? Ta, ni Sin Čovječji nema gdje bi naslonio glavu.
Ja sam vrata bližnjemu kroz koja će on vidjeti Boga moga i kroz koja može ući u slavu Kristovu.
Reći će netko: pa onda ostani takva, siromašna i bijedna, niškoristi, bez identiteta i bez osobnosti, bez imanja, slaba i nemoćna, na teret okolini, glavno smetalo svih bližnjih, bespomoćna... Ne, ja nisam nimalo bespomoćna, Bog moj daje mi svoju zemlju, svoju snagu, svoja preobilna imanja jer sam Njegova, do krajnosti svojih sam Njegova. Iako sam riješila ostati bez ičega, Bog me iznenadi svojom darežljivošću.
Po mjerilima ovoga svijeta, ja nemam pameti, nemam dostojanstva, nemam nikoga, ne posjedujem ništa, nemam svoju domovinu; ja sam kao dronjak na ulicama grada, usamljena skitnica od koje svatko može činiti što hoće; beskorisna senilna sustanarka koja svima smeta u ostvarenju svjetovnih planova; strankinja svojima i nesvojima; nerealna sanjalica i luda koju bi se moralo smjestiti u nekakvu ustanovu.
Ali Bog mi dade postelju od cvijeća, nebeski stan, najukusnije hrane i napitaka, slobodan kisik i sigurno, ali nevidljivo sklonište od vukova i zvijeri, dade mi sebe. ‎petak, ‎15. ‎rujna ‎2017.05:46:39

Thursday, September 14, 2017

Obala


Obala je bila meka,
tako lagana za pristajanje,
kao kraj svih rijeka,
kao okašnjelo prisvajanje,

a ja tražila sam luku za moj brod
da odmaram malo nakon svega,
da umirim težak hod,
da se sakrijem od bilo čega

što bi opet moglo mene razbacati,
ali, jao tada, evo nevolja od prije,
još od kad sam znala obalama gacati:
za me nema luke, za me luka nije.

Sva mekoća dolazi od silna mulja
što se obalama sve više nakuplja,
što se kao tat po pijesku šulja;
plaža meka obala je najskuplja. 

Trnje ispod pijeska, nemir i divljina
nalaze se najviše po zaklonima,
zato bolja mi je sva morska dubina
koja prima brodove u zatonima

što su prepuni od brodova i jedrenjaka,
više nema mjesta ni za uze,
a kako je počela i zima, ima ledenjaka.
Sledile se u mom srcu suze,

obala je postala negostoljubiva,
kao hladan vjetar me ošinu
pa sam okrenula smjer, prisvajanje ubila,
zaplovila opet daleko na pučinu.
‎četvrtak, ‎14. ‎rujna ‎2017. 18:38:45

Freddie Mercury - The Great Pretender (Official Video)

Lady Gaga - The Edge Of Glory

21 Tina Turner Nutbush City Limits LIVE

Eurythmics: "Here Comes The Rain Again" LIVE 1987

Roxette - The Look

Bonnie Tyler - It's A Heartache

Alice Cooper - Poison

Guns N' Roses - Knockin' On Heaven's Door Live In Tokyo 1992 HQ

Hair - I Got Life

Patrick Hernandez - Born to Be Alive - Official Video (Clip Officiel)

Culture Club - Karma Chameleon

Michael Jackson - Will You Be There

OUR HOUSE MADNESS WITH LYRICS

Fleetwood Mac - Man of the world 1969

Opća Opasnost Jednom kad noć

JACQUES HOUDEK - Duzna si

Tutti Frutti- Nasloni glavu na moje rame

Wednesday, September 13, 2017

Šator od pjene


Žal, taj tužni žal
i ta lađa koja pluta,
koju nosi maestral,
i ta duša koja luta,

sve to boli kao slutnja
neke nove tragedije,
a prati je šutnja
i nesnosne legije.

Puk, taj dragi puk
što ga hvata nevrijeme
i anđela zlatni luk
kao teško breme,

sve to gori od ljepote,
do dubina plače,
teške li grehote,
a prilike samo tlače.

Vino, slatko-gorko vino
od života i od voća,
i mučanje grubo i fino
što se u tišini toća,

sve se vrti od mučnine,
svijet će naopačke,
i padaju do dubine
zjene mokre i nejačke. 

I lovi se duhana,
poezija se piše
kao pjena nesputana
koja se na valu njiše.
‎srijeda, ‎13. ‎rujna ‎2017. 23:11:09

MATE MIŠO KOVAČ - 1986 - AKO ME OSTAVIŠ (spot)

Shania Twain - Man! I Feel Like A Woman

SEVERINA - MOJA STVAR (OFFICIAL VIDEO 1996.)

Jasna Zlokić - SKITNICA

Parni Valjak - U Prolazu (Live) ! ! !

Tose Proeski - Djurdjevdan - Erdelezi (Live duet Erdzan)

Maja Šuput & Enyoy : 17 mi je godina

JELENA ROZGA - SOLO IGRACICA (SPLIT '12 - I POLUFINALE)

Magazin - Ginem - Audio 1998.

Janis Joplin-Mercedes Benz(original)

Simon & Garfunkel - Mrs. Robinson (Audio)

Elvis Presley Are You Lonesome Tonight Lyrics

nazareth love hurts (1976)

Paint it Black - Vietnam War

Otis Redding, "I've Been Loving You Too Long", from MIPF 1967

Freddie Mercury vs. Crowd

David Bowie - Heroes

Bob Marley & The Wailers No Woman, No Cry Live Germany 1980

Sinead O'Connor "don't cry for me argentina"

Emilia - Big Big World

Mariah Carey - Without You (Official Video)

Amy Winehouse - Rehab

Madonna Like a Virgin Official Music Video

Dean Martin - Buona Sera

Lee Marvin I was born under a Wandering Star remastered

Peter Sarstedt - Where Do You Go To My Lovely (1969)

Fleetwood Mac - Albatross (1 Hour Loop)

Liza Minnelli - NEW YORK, NEW YORK 1991

Carlos Santana - Samba Pa Ti

Don McLean - Vincent ( Starry, Starry Night) With Lyrics

Joan Baez - The Night They Drove Old Dixie Down (With Lyrics)

Creedence Clearwater Revival - I Put A Spell On You

Joe Cocker - Noubliez Jamais

Narodu i svijetu


Intelektualac je u nekadašnjem smislu ovdje i šire postao bljedunjavi i pomalo dosađujući govornik. Danas je intelektualac grupa ljudi, tim, ekipa provjerenih stručnjaka u koje se uglavnom nema niti trunke povjerenja; narod ne razlikuje demagogiju od nekog stručnog razlaganja. Struka je krenula u promociju same sebe na velika vrata, a to je područje već odavno zauzela demagogija kao svoje i samo svoje područje. Područje struke su razne knjižnice i labosi, rijetko gledane kulturne emisije i slično, a ta područja danas rapidno izumiru u medijima. Intelektualci, odnosno tim stručnjaka, izgubili su svoju domovinu uslijed globalizacijskih i terorističkih previranja.
Upitno je koliko tim stručnjaka može zamijeniti intelektualca u originalnom smislu riječi. Intelektualac je erudit, široko obrazovan, o svemu zna više nego što je neophodno, a poznavanje tematika mu je svestrano. On sagledava iz najrazličitijih uglova i s najudaljenijih stajališta svaku temu koja se postavi dok u današnje vrijeme teme se brzo izmjenjuju, a da se nisu ni dotakle, štoviše miješaju se kao samo jedna tema svakog javnog razgovora. Intelektualac je u prednosti pred stručnim timom jer daje jedinstveno subjektivno mišljenje, izlaže cjelinu ma kako god bile široke teme o kojima se razgovara i bilo koliko puta.

U prošlim vremenima intelektualce se uvijek progonilo kao što se danas progone politički protivnici. Sredstva progona intelektualaca bila su nekada vrlo jednostavna: ubijalo ih se. Danas su takvi progoni nepotrebni jer institucija intelektualca gotovo da i ne postoji. Najbolje se s intelektualcem nositi tako da ga se suočava s nekim drugim intelektualcem, ali ni toga danas više nema. Nađu se novinarčići, koji imaju svoju veliku i široku domovinu, i ugoste nekog intelektualca, a tada se ne ponašaju gostoljubivo već nastoje prekinuti koncentraciju i tijek misli govornika i slušatelja. Moderan način istrebljivanja.

Temelj je svakom intelektualcu pismenost, čitanje, pisanje, razmišljanje, promatranje i izlaganje zaključaka koje se događa nakon izvjesnog duljeg vremena jer mora postojati distanca, odmaknuće od glavne teme u životu i svijetu. Najljepša osobina intelektualca jest zaista ta što ima malo zaključaka, ali premnogo mogućih teorija, to jest: intelektualac nije brzoplet kao što su brzopleti obični pučani koji, uzgred, nemaju snage i strpljenja za te starinske metode izlaganja mišljenja. Zato današnji rijetki intelektualci moraju usavršiti govorništvo, ali ne zapostaviti opširnu pisanu riječ.

Intelektualac može biti književnik, filozof ili političar, a također i znanstvenik. Međutim, postoje danas mnogi političari i znanstvenici-stručnjaci koji se više ne mogu nazivati intelektualcima, barem ne dok su u nekoj mlađoj dobi života. 
Intelektualac zauzima autoritativan i aktivan stav o svemu što mu se događa tamo gdje živi i djeluje te o događajima u svijetu. 

Intelektualac, također, ima svoju vjeroispovijest koja je u najboljem slučaju kršćanska ili koja druga jednobožačka vjeroispovijest. Za intelektualca ne postoji nejasna knjiga, članak, pjesma i zbog toga je za svakoga od njih Biblija veliki izazov kao vjerska knjiga u konačnici, ali ju mora poznavati i kao skup književnih i filozofskih vrsta.

Intelektualac se ne opredjeljuje jer mu izbor nitko ne može pružiti do li on sam sebi, intelektualac je slobodan, ali uvijek ima svoj stav.

Danas postoje mnogi intelektualci u čitavom svijetu, ali je ipak najlakše onome koji moli Boga. To mu je urgentno potrebno kako bi se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ne mislim time reći da u crkvi treba tražiti intelektualca jer Boga se moli cjelodnevno, a na obrede se ide uglavnom jednom tjedno. 

Danas intelektualci, koji su protjerani, naravno, kao i uvijek, i koji nemaju svoju domovinu, žive u svim porama društva. Raštrkani su po svuda pa ih je teško dokučiti dok su neki posebno izloženi javnosti kako ne bi bilo sumnjivo što ih iznenada uopće nigdje nema.

Konačno, oni vrlo rijetko vladaju državama, društvenim institucijama i općenito narodom; intelektualci vladaju samima sobom jer inače ne bi bili oni koji stavljaju svoj intelekt u službu i na raspolaganje narodu i svijetu.

"Sretan je govornik kojemu je hvaliti takve careve, ali sretni su i carevi u čijem vijeku svijet ima ovakvih govornika (Libanije o Ivanu Zlatoustom iz Antiohije, IV. stoljeće poslije Krista)".
‎srijeda, ‎13. ‎rujna ‎2017. 03:54:39

Tuesday, September 12, 2017

Jesenski valcer


Moji su ročkasi tako veličanstveni,
veliki od sjete, tmurnosti i tuge,
tako bogati i plodonosni, tajanstveni;
savršeni i bez one kišne duge

što se jesenima nikada ne prostire.
Grožđe i kupine, maline i kruške,
sve se pretvara u vino i podastire,
zemlja diše, predaje se objeručke. 

Tamo gdje se gubi jakost prevelika sunca,
gdje se počinje smrzavati i krv, i tlo,
i gdje svak bi malo topla vina ili bunca,
tamo moja jesen stiže neumoljivo.

Kada počinje sezona što prekida razne odmore,
kad se ljudi vraćaju ako imaju svoj stan,
i kad počinju sve škole, i kad zapjeni se more,
tada stiže novo doba, zanos romantičan.

Neodoljivo me potsjeća na vrijeme zima,
a zime me uvijek dovode do Božića,
a to što još netko bar za ljetom nostalgično klima,
bolje da se prži na darima vječnoga žića.
‎utorak, ‎12. ‎rujna ‎2017. 12:50:55

Led Zeppelin - Kashmir - Celebration Day

Pink Floyd: Shine on You Crazy Diamond -w/ lyrics-

Monday, September 11, 2017

Liberta (Freedom) - Al Bano and Romina Power - English & Italian Lyrics

Chris Norman & Suzi Quatro - Stumblin' In

The Beatles - Don't Let Me Down

JELENA ROZGA - CIRKUS (OFFICIAL VIDEO 2013) HD

Prva nedovršena


Pa i kad bih bila netko ili neka,
rano budile bi mene ptice;
ja ti nisam nikad mirna rijeka
što je gledam, kao i ti, netremice.

Pa i kad bih znala rebuse riješavati,
rado bih te pročitala, dragi,
kad me ne bi nemir ugnjetavati,
nemir sveti, nemir blagi.

Stari dani tako lijepo nestadoše,
grad je prepun zlatnih boja,
a buduće laste i od mene odoše
jer ja nisam, dragi, tvoja.

Sve se nadam da će ova silna buka
još za malo proći, vrlo naglo;
kad bi mogla prestat' moja muka,
plećje moje bi se lakše saglo.

Mrak je koliko je uzelo to maha,
moje zublje sve su nestale pod prahom
gdje je tijesno, ostajem bez daha
i još malo pa ću i ja lastavicom lakom.

Ma, koga briga.

Srodno srce


Ovog puta mislim nećeš pokleknuti, zlato,
spletkama i nasilju svih vragova
koji mnoge sklone od mene su protjerali.
Duboko sam već zaglibila u blato,
a u njemu bezbroj uništenih tragova,
samo zloban smijeh onih što bi zvjerali.

Tražila sam onog koji ljubi me iz uvjerenja,
sretnika što ima vid od Boga i nebeski sluh
jer samo Bog me vidi istinito, čuje sve što treba.
Progoni su jačali do istrebljenja,
nitko se ne nađe tko bi imao taj duh
koji rođen je za zemlju, ali je od neba.

Ima svega, svakojakih ljudi, zabrana i prepreka,
razne duše različito naklonost pokazuju.
Još za neke odabrane molim Boga,
ali duboka je, ledena mi postala ta rijeka
iz koje mi mnogi anđeli na tebe ukazuju,
da je moje mjesto pokraj srca tvoga.

Ne boj se, ja neću pokleknuti šarmu
bajnih morskih vila što su probile mi uši;
neću niti iznevjeriti životna si pravila.
Prije nego što podlegnem svome jarmu,
želim samo ponuditi život svojoj duši
jer sam u toj rijeci skoro se udavila.

Ne čudi se mojim provalama i sramežljivosti,
to je sve zbog nezgodnih iskustava,
i ne traži ništa više, a ni manje.
Bog je naš se dokazao u svojoj darežljivosti,
Bog se drži svoje riječi, svoga Ustava;
Bog nam daje život, a ne prazne sanje.
‎ponedjeljak, ‎11. ‎rujna ‎2017. 04:43:42

Saturday, September 9, 2017

Vječni mir


Kakav je trajni mir i kako bi morao izgledati taj dugogodišnji mir?
Bolje razdoblje svijeta događalo se šezdesetih godina kada je procvat poslijeratne obnove došao do neke točke koju bismo mogli nazvati vrhuncem. Mir je došao do vrhunca i gospodarski razvoj je bio na nekakvom vrhuncu. To sve ne znači nužno da se u nemirnim vremenima gospodarski nitko ne može razvijati, ali što je gospodarstvo ako je obilježeno krvavim žrtvama. 
U ta vremena postojale su barem četiri velike svjetske sile, a dvije među svima, Istok i Zapad, bile su izjednačene. Barem je odavde tako izgledalo. To je, dakle, bio prisilni mir i bojazan pred opasnošću od uništenja svjetskih i globalnih razmjera.
Definicija slobode uključuje tvrdnju da je čovjek zaista slobodan kada se brine samostalno za sebe i pri tome ne ometa tuđu slobodu. Znači li to da se svi moramo naći u klinču 'mrtve lopte' da bismo imali mir kojega tada zovemo odsustvom rata? Ne znam kada je i je li ikada drugačije bilo.
Zapravo polazim od uvjerenja da će ratova uvijek biti pa makar i razdoblja mira nastupila na dulje vrijeme. To stajalište imam zato što vjerujem da su ratovi posljedica unutarnjih ljudskih borbi i slika ljudske nemoći da ustraje u sebi kako ne bi bilo neminovno da svoje nemire širi na okolinu koju potom zahvaća i kolektivna histerija ( jedan starinski naziv za povodljivost grupe za nemirnim vođama).
Znamo svi iz vjeronauka da sloboda ne stoji sama već može biti samo sloboda 'od' i sloboda 'za', sloboda od robovanja drugima i sloboda za ljubav prema drugima. Mnogi žele slobodu jer bježe od svojih gospodara, ali ne znaju što bi sa svojom slobodom činili.
Sveti Pavao kaže da je i rob, koji vjeruje u Isusa Krista Gospodina, slobodan.; da su svi ljudi, ma gdje bili, slobodni ako ljube Jednoga Boga, i to Oca i Sina i Duha Svetoga.
1 Kor 21-23:  "21Jesi li pozvan kao rob? Ne brini! Nego, ako i možeš postati slobodan, radije se okoristi.
22Jer tko je u Gospodinu pozvan kao rob, slobodnjak je Gospodnji. Tako i tko je pozvan kao slobodnjak, rob je Kristov."

U svakom slučaju, rasprava o miru i slobodi počinje i završava s onom "Mir Kristov"; ako je mir u tebi i u tvome sugovorniku, lijepo ćete razgovarati, svatko o svojim stajalištima i to sve dok ne spoznate da se uglavnom u bitnim stvarima slažete iako imate različite pristupe i tada neće nikada doći do rata, a ako je netko i nemiran, on mora to u sebi primijetiti i na sebi raditi. Možda nisam našla dobar izraz, ali mi se nekako nameće: ljudi smo, svi smo neke varijacije na istu temu. Na kraju mirnog dijaloga možemo čak reći da smo istomišljenici, ali slobodni činiti na svoj način ono što čine i drugi, to jest bore se u sebi za boljitak.
I tu dolazimo do glavnog pitanja teme o slobodi i miru, ratovanju i dijalogu, a ta glavna tema, uzrok svih zala jest grijeh. Jer sve bi bilo savršeno kad bismo bili tako bezgrešni kako mislimo i kada bismo svi lijepo i mirno razgovarali.
Grijeh nam je donio Lažac i Otac laži, đavao-djelitelj koji razara i podijeli ljude, a podijeli i samoga čovjeka na više komadića jer ta osoba zapravo odvaja čovjeka od njegova prvotnoga mira i jedinstvenosti, od ljubavi Božje koja je stvaralačka, iz koje nastadosmo. Ako ništa drugo, pobunimo se bez jasnog razloga zbog toga nemira u nama koji nas uvjerava da je on zapravo borba između dobra i zla. Ne, to je borba čovjeka s đavlom. Čovjek je uglavnom dobar, ali naročito kada ne poznaje vraga, prepušta se njegovom djelovanju, dopušta mu da unese previše nemira u dušu i tijelo.

Primjera ima bezbroj: brat i sestra se posvađaju oko toga tko ima veća prava na igračku. Ako roditelj nauči u ljubavi djecu razgovarati i ako djeca slušaju roditelje, oni će oboje reći da se zapravo žele poigrati s nekom igračkom koja im je toga trenutka zanimljiva i to uglavnom zato što tu igračku ima netko drugi. To je zapravo želja za zajedničarenjem s tom drugom osobom koja posjeduje igračku i od koje prva osoba želi igračku za sebe. Tako se borba za pravdu zapravo iskristalizira kao potreba za ljubavlju između brata i sestre, potreba za razumijevanjem, odrastanje i sazrijevanje. Dobro je svakome dati igračku na određeno vrijeme, ali to nije rješenje. Ono leži u iskrenom razgovoru i preispitivanju samoga sebe. Igračka uopće nije bitna, važna je ljubav i to ljubav između brata i sestre. Svađalačka ekipa zapravo postaje grupa istomišljenika iako im nitko ne nameće određeno mišljenje i stav.

Za djecu, za braću i sestre, za sve ljude važno je poznavati sebe, svoju narav, svoju ljudskost koja nema uzrok svojega postojanja u sebi nego u Bogu i stoga je mir samo tada kada je mir u čovjeku Božji mir, mir Kristov. ‎subota, ‎9. ‎rujna ‎2017. 02:39:47


Friday, September 8, 2017

Čaša Isusa Krista


Često sam željela biti netko drugi, a ipak ostati to što jesam - ja.
Imala sam težnje i vizije o tome što bih morala biti i kakva bih tada bila, a ostala bih ista osoba, samo bi mi okolnosti išle sve na ruku. 'Kad bih mogla tako činiti sve kako hoću', mislila sam, 'tada bi mi prepuno toga uspjelo što sada uopće ne smijem niti pokušati'.

Ne bih bila ništa veliko, ništa razorno i strašno; bila bih samo malo slobodnija, onakva mlada i dobroćudna kakva sam bila, a opterećena društvenim obavezama jer su mi izgledale kao besmisleno trošenje energije. Nisu mi dopuštali da stvaram kako vidim, da reagiram onako kako doživljavam. Tada se to u negativnom smislu nazivalo robovanjem konvencijama, danas je to nova liberalnost koja opovrgava sve što se pokazalo kao dobro u bližoj i daljoj prošlosti.

Ali graditi na dobrim temeljima na kojima je izraslo i dobro i zlo, zaista je teško. Teško i mukotrpno je graditi ostavljajući ono što je dobro, probirati što nije valjalo pa to odbacivati, stvarati dalje i to stvarati samo dobro, po mogućnosti. Sve to je u biti i realno neostvarivo. Čovjek nije tako savršen da bi mogao odrediti što je bilo zlo, a da pri tome ne ošteti i ono što je bilo dobro. I tako su ljudi stoljećima čuvali sve što se do njihova doba izgradilo, zajedno s onim što bijaše sigurno zlo, zločini, primjerice. Biblija kaže u Psalmu: 'Gospodine, tko će opstati ako se grijeha budeš spominjao?', a Gospodin Isus ne dopušta svojim učenicima nikakvo uništavanje korova u klasju sve dok ne dođe opet na zemlju On sam i ne odvoji na kraju vremena ono što je bilo dobro od onoga što je bilo zlo.
Biblija kaže također da Bog naš 'ne lomi ni napukle trske, niti gasi stijenja što tinja', Gospodin Bog popravlja sve pa se pitam, na koncu, neće li i ono što nam je izgledalo kao očigledno zlo nekom katarzom postati dobro jer Isus bi želio silno da se svi ljudi spase, a to znači da se spasi sve, baš sve s ovim svijetom.

S druge pak strane znamo i svi smo svjedoci pakla na ovom svijetu, a teologija kaže da je pakao i izvan svijeta, da je vječan. Na neki način je to sasvim logično, čovjek se uvijek sjeća svojega zemaljskoga života i svojega imena kojime ga je Bog prozvao, a uz to sjećanje neminovno ostaje i sjećanje na paklene uvjete i muke paklene jer u vječnosti je lijepo i prelijepo i tek tamo se vidi kako je zemaljska ljepota štura i suhoparna, kako su i dobri ljudi zapravo poticani zlim namjerama i tako redom. No, nisam još naišla na argumente u eshatološkim pitanjima koji bi me upućivali na to da pakao jest vječan, ali da u toj istoj vječnosti nitko više nije na paklenim mukama. S jedne strane mi je logično da ta svijest o paklu mora uvijek postojati dok istovremeno molimo svakodnevno više puta Boga da 'dovede u raj sve duše' - to je nada, prevelika, ali i potpuno osnovana nada da će se svi ljudi naći sretni u vječnosti.

Često površno mislimo da nema veze što činimo jer ćemo se svi spasiti, 'i dobri, i zli'. Da, samo po kojoj cijeni i kako će izgledati spas nekog zločinca pokraj spasa nekoga od velikih svetaca? I pitanje je jesu li zločinci zaista zločinci kako mi to vidimo, i nije li ona slavna dobrota i hinjena humanost zapravo zločin koji zaslužuje muke paklene i koji se spašava milošću Božjom i molitvama vjernika makar i u spašenom obliku bio na nekoj ljestvici u vječnosti u daleko nižem položaju od  pravih svetaca.

Jer 'kako je na nebu, neka je i na zemlji' što može značiti da je na zemlji sve predokus neba, čak i hijerarhija svetih: neki su slavniji od drugih, neki svijetle jače, neki su više topli, neki gledaju Boga i piju i časte se s Njim, a neki možda samo gledaju sa strane u polumraku ili poslužuju sve veće svete.

Isus također govori da 'odlazi pripremiti nam stanove' što znači da možda nisu svi stanovi isti i da nisu svi u dvorani gdje se nalazi Isus kojega se može gledati u lice i s kojim se može boraviti.

Izgleda mi da je najvažniji trenutak kada čovjeka počinje obuzimati kajanje, a to se događa kada vidi ili susretne nekoga puno boljeg od sebe koji ga ljubi i časti, a to je naš Gospodin Isus. Tada bez pitanja čovjek priznaje s velikom voljom da je nesavršen i nespretan, da je kriv za mnogo i da je grešan. Tada svatko Isusa slavi jer Ga vidi u savršenstvu dobrote, milosrdnosti i velike ljepote Njegove. Dakle, čovjek koji se kaje, ne pristaje na časti i počasti i sam sebe svrstava negdje u kut jer zna da nema sposobnosti koje su neophodne da bi se moglo gledati u Isusa koji je Svjetlo neugasivo; zna da nije opremljen ljubavlju i dobrotom, da su mu oči slijepe da bi vidjele u detalje kako je sjajno savršenstvo Božje; zna da je slab i nemoćan pa se ne usuđuje izaći iz kuta na sredinu, na svjetlo. No, pristaje učiti kako se postaje sposoban za gledanje Boga licem u lice. Svi pristajemo učiti to dok smo živi. No, neki su prije nas naučili više i uvijek će biti svijetliji.
Osim toga, potrebno je jako teško se kajati, velike količine kajanja su neophodne da bi čovjek samo prestao zauvijek psovati ili da bi se bar malo zaista pokrenuo i obratio. Kajanje olakšava ipak mukotrpan put obraćenja i što manje imaš razloga za kajanje, to će ti lakši biti spas, a spas je velika ljubav i nagrada kakvu čovjek ne može zamisliti niti u najluđim snovima, za kakvu nikad nije čuo, kakvu nikad nije vidio. E, tu se približavamo nekoj viziji vječnog pakla: ako vidimo da je spas čovjeka vječan proces u kojemu se uvijek napreduje, ali se nikada ne može dostići Boga jer Bog je neograničen, tada vidimo da nam i kajanje može trajati vječno ako smo u Bogu, ako smo dionici božanske naravi. Bog sve milosrdno oprašta, ali čovjek ne oprašta sam sebi.
Onaj tko ljubi Boga i svim silama se trudi vršiti Božju riječ, već je dionik božanske naravi, a u prvom redu je ponizan i skroman te time doprinosi još više, a od Milosti dobiva na blaženstvu. Na zemlji nosimo predokus neba. I te kako nam je važno što činimo i kako činimo.
Isus zove svoje apostole 'prijateljima'. To je najveća privilegija jer Isus je prijatelj svima, ali nisu svi prijatelji Njemu, neće svakoga dozivati tim imenom. Neće okorjele licemjere i pobunjenike nazvati prijateljima ako se koji od njih jako ne obrati jer Bog tako želi. Gospodin je učinio obične ljude svojim prijateljima, ali nakon toga su ti isti ljudi dali život za svojega Boga, položili su ga u mukama.
'Jesi li voljan i sposoban piti čašu koju ja pijem?', pita te Gospodin.

Ako si liberalan, ako odobravaš ubojstvo nerođena djeteta, ako filozofiraš da si gospodarica svojega tijela, ako pokušavaš samo radi bludničenja imati partnera bilo kojega spola, ako si spreman ubijati vojnike koji te izravno uopće ne napadaju, ako želiš biti pilot vojnog zrakoplova, ako donosiš zakone koji pljačkaju siromahe, ako misliš da ima previše ljudi na svijetu, ako radije potkupljuješ istomišljenike nego što pokušavaš prihvatiti tuđe mišljenje i razlike, ako stalno nešto protestiraš, ako psuješ vladajuće, ako si bogataš, ako se voliš zainatiti,
ako ubijaš roditelje svojom nepažnjom, ako psuješ Boga, ako si licemjer, ako si jadan, zavidan i ljubomoran, ako imaš osobe u životu koje nikada više ne želiš vidjeti, ako ne razmišljaš svojom glavom i nemaš povjerenja u sebe nego kao papagaj ponavljaš tuđe fraze, ako pišeš za medije ono za što dobiješ najviše nagrada, novaca i slave, ako često pokradeš bližnjega, ako kradeš tuđe ideje, ako želiš kupiti sve što je u izlogu iako ne trebaš ništa, ako varaš partnera, ako imaš više partnera u isto vrijeme, ako misliš da je čovjek najviše biće, ako govoriš lažna svjedočanstva...možeš li piti čašu Isusa Krista? Ako ne možeš, vjeruj mi da ćemo se svi spasiti i da je pakao vječan. Ako možeš, bit ćeš Mu prijatelj. ‎petak, ‎8. ‎rujna ‎2017. 04:35:17

Thursday, September 7, 2017

Ljudi iz pepela


Povedi me iz one davne povijesti
nekamo u smjerovima rajskih pašnjaka
gdje se čovjek s anđelima može sresti
koji čuvaju sve boli različitih rastanaka,

da okusim još po koji put
kako srce se razgaljuje kad gubi,
da se sjetim da je život krut
i da vidim da smo ljudi grubi.

Vodi me za srce i za riječi
u kojima pronalazim tajnu svijeta,
u toj tajni da pronađem što nas priječi
da se upoznamo s više pijeteta

prema svima koji su se trudili zbog nas.
To bi bila korisna mi šetnja,
odmah spoznala bih gdje nam leži spas
makar znam da ne bih bila sretna

jer za spase naše već i vrapci znaju:
da se čovjek mora pokrenuti k bratu,
da se ljudi samo zajedno spašavaju
i da nose tuđe križeve na vratu.

Pošalji me poslije toga bilo kamo,
slijedim Te po slutnji i po njuhu,
pa mi daj da vidim da li znamo
koji je dodatak važan Tebi, Kruhu;

da li to je sol što čini vene,
je li možda mekša voda kišnica
il' su suze što ih liju neke oči snene;
ili možda potrebno je svjetlo naših tamnica

koje Ti upališ baš u onom času kada treba?
Vino Tvoje, Tvoja žrtva i Tvoj trud
odveli su ljude iz pepela sve do neba,
a mnogi još misle da je sve to uzalud.
‎četvrtak, ‎7. ‎rujna ‎2017. 13:54:58

Jesenje balade



Prekrivam se zimskim ogrtačem
iako nit' nije tako hladno, ali dršćem;
nebo vlada uraganom kao mačem
koji se razbacuje životima i tršćem.

Slušam neke stare rock-balade,
sve to sad se pušta radi relaksacije
jer nam nemir dane krade,
burno cvate cvijeće demokracije.

Diktatori, terori i apsolutisti
traže bolji život, naravno, za svoje,
ali nisu sada moderni, ni čisti
kao oni slobodnjaci koji žrtve broje.

Pjesnici se sklanjaju u snove,
nalik su na vrapce moga vrta,
golubovi mira zaklona se love
što ih nebo oblacima crta.

Evo, jedan pjeva baš o duši,
baš o tome što je duboko unutra
i što zrake sunca guši
jer ne vjeruje se da će stići sutra.

Olovno je nebo kao crna slutnja,
bršljan se crveni svom ljepotom bitka;
caruje u srcima nam samo šutnja,
zatečena i olinjala, bezumna i plitka.

Drugi pjeva ljudskoj gordosti i  ponosu
što se lomi ispred zaljubljene žene
kao što bi kiše uragana kapnule na rosu
kada veze ne bi bile polomljene,

one veze što su ostale u zaklonu
ispod zračnih linkova i strujanja;
svi se nadaju bar jednom naklonu
kako bi otvorili si srca, puna bujanja,

svaka duša samo jedan poticaj iščekuje.
Što li skriva ona nutarnja balada
koja sada nema mjesta, koja se ne čuje
od svih naših ponosnih parada?
‎četvrtak, ‎7. ‎rujna ‎2017. 07:48:36

Wednesday, September 6, 2017

Sluga rata


Što da ti za ovu pjesmu reknem,
blagoslovljen budi ti i tvoja moć,
a kada na uzglavlje svoje kleknem,
neka ti prođe nemir i teška noć.

Od kada je ova kiša sav zrak ohladila,
nema ni zagušljivosti, niti sparine
i zemlja kao da se sva pomladila,
a zadržala vrijednosti svoje starine.

Koga da ti pošaljem da te budi
kao što lahori razmiču vlati
i tko bi se našao da ti sudi,
i koga bi bilo da ti plati

za tvoje zasluge skromne, služinačke
jer ti sad misliš da si sasvim beskoristan?
Nisu ti dali ordenje, lentu, ni značke,
niti kesten što bi sada bio razlistan

s bezbrojnim bodljikavim plodovima.
I bolje ti je da te ne slave i hvale
jer ti si sa svim svojim brodovima
stvarao krv što su je tvoje vene dale.
‎srijeda, ‎6. ‎rujna ‎2017. 20:16:51

Potpuri


Znam, sve to znam, i kraj,
i nastavke ove stare priče;
kako se gleda na sat, kako se ispija čaj,
kako dijete iz daljine viče,

a susjedi i poštar zvone na vratima.
I u pozadini glazba, i na vijestima vijećanje,
i kao da tren traje već satima,
a potom sve odlazi nekamo u sjećanje.

Ostaju stvari koje smo voljeli, osobe drage
za koje nikada vremena imali nismo;
nestade razgovor, zajednički ručak, riječi blage,
i samo reklama stiže kao pismo,

i već smo odavno i mi morali nestati,
i nema mjesta kojemu bismo pripadali
jer i moj život je već morao prestati.
Davno je bilo kad smo se nadali,

optimizmu se djeca kao nekoj šali smiju,
oni uče kako se skloniti od rata
i kako se ljudi po zraku tuku i biju,
a ne kako dolazi do procvata.

I kada izgradim oko sebe mir i ljepotu,
kada u sebi nosim kreativne snage,
ti želiš me podučiti modernom životu
kako ne bih imala niti jedne ljage,

kako bih ostala sasvim u trendu, ha, ha.
Rušilačka civilizacija, kultura smrti,
a meni je preostalo još tako malo daha,
i sve to, i svašta moje rame već dugo prti.

Hvala na komplimentu, tvrdovrati,
ja sam se dosta naživjela, i više od toga,
i znam da se sve uvijek vrati i plati,
ali da sve visi o riječi Krista, Boga

za kojim se hodi, kojega se sluša.
Ti još sa Smislom nisi protepao,
mlada i nesretna tvoja je duša,
i svoje si mrvice negdje potepao,

tamo gdje oholost vlada u ime dobrote.
Ne znaš za istinu, niti za pravdu i uzroke rata,
ne znaš za veće od ove ljudske pjesničke divote,
ni kada ti anđeli pjesmom otvaraju vrata.
‎srijeda, ‎6. ‎rujna ‎2017. 07:09:02

Tuesday, September 5, 2017

Uspomene


Mrkle se mrkline, nado, valjaju
kada god ja na te oči svratim;
sve se tvoje lijepe geste kaljaju
kada god ja tvoje misli shvatim,

tako slatke, tako medne i duhovite,
pune privlačnosti s kojom želim pasti
u predanja te tvoje dubine skrovite
s kojom čak i uspomene čeznule bi rasti

makar crne, pomiješane zlatnim.
Oduvijek ih pamtim kako su me rušile
s visokih planina prema jezerima blatnim
gdje su šumska bića izgledala kao vile. 

Još i danas ne znam što me to obaralo,
ubojica nikad nije se pokazao,
a srce je moje samo stvaralo i stvaralo
sve dok nije tu zabazao

netko s tvojom, nado, siluetom.
Ne gledaj me tako lihvarski,
ne dam srcu svome spetom
da priljubi leno carski,

ostavi mi barem tu iluziju
pa me ljubi bilo kako;
znam, kad ruke se naužiju,
da me nećeš ostaviti lako.
‎utorak, ‎5. ‎rujna ‎2017. 01:07:53

Monday, September 4, 2017

Po zemlji do neba


Zemaljski interesi na nebeskoj gozbi
‎ponedjeljak, ‎4. ‎rujna ‎2017. 19:18:29
Zanimljivo je to kako vas neka grupa ljudi voli izbaciti van kada pokažete bilo kakve drugačije ljepote i divote od onih koje postoje u toj grupi. Svaka se grupa sastane i sastavi zbog toga što vidi neke ljepote i divote.
Sad se pitam o čemu se tu radi. Da li se sastajemo zato što imamo zajednički interes ili zato što volimo i tražimo ljepote i divote? Ili se sastajemo 'da bismo bili jači'?

Kada se sastanemo zbog toga što imamo zajednički interes, tada one ljepote i divote koje vidimo mogu i ne moraju imati veze s tim zajedničkim interesom pa se grupa i dalje dobro drži i opstaje, bez obzira kakve ljepote i divote vide ljudi te grupe.

Kada se sastanemo jer smo ranjivi i osjećamo se nemoćnima, često mislimo da ćemo se od ranjenosti i nemoći oporaviti ako se mi, svi ranjeni i nemoćni, udružimo jer, tko zna zašto, mislimo da ćemo postati jaki, da ćemo zajedno biti jači. Nije jasno kako grupa nemoćnih ljudi odjednom postaje grupa jakih ljudi tamo gdje se nemoć zapravo samo još više širi i umnožava, kao pesimizam, primjerice.

Kada se sastanemo zbog toga što volimo tražiti ljepote i divote, tada su sve ljepote i divote dobrodošle.

Kada se sastajemo s Isusom i Njegovim anđelima te sa svima svetima na Euharistijskom slavlju, tada vidimo bezbrojne ljepote i divote, tada naši različiti i zajednički ineresi postaju svima i svakome zanimljivi, a tada i svi koji se osjećaju slabima postaju jaki i sigurni u svome postojanju. Jedino tada postoji zajedništvo, jedino tako smo jedinstveni, a različiti, Bogu hvala.

Svejedno, nije jasno kako netko može dolaziti Isusu na Gozbu, a onda se osvrtati i upirati prstom na određene pojedince i tjerati ih van iz grupe koja se sastaje. Tko je taj tko može odrediti protiv Boga, anđela i svetaca da neki član grupe, kojega je Krist pozvao na svoju Gozbu, mora otići van, udaljiti se iz te grupe, udaljiti se s Isusove Večere?

Jer nisi ti postao jak u Bogu zato što si se udružio s nekim nego zato što Bogu vjeruješ.
I nisi ti vidio neku ljepotu i neku divotu zato jer si bolji od svih drugih nego zato što izobilje Božje daje svakome druge ljepote i divote kojima nikada kraja nema.
I nije Isus tvoj interes zato da bi ti poslužio do tvojih zemaljskih ciljeva već su svi ciljevi i interesi nastali u Gospodinu da bi te doveli do nebeskih stvari.

Evanđelje po Ivanu, glava 3, redak 12
12Ako vam rekoh zemaljsko
pa ne vjerujete,
kako ćete vjerovati
kad vam budem govorio nebesko?

Sunday, September 3, 2017

Noćas


Noćas dođoše zaboravljeni anđeli
da me podsjete na život prije života,
da srce probodeno na njihovoj strijeli
opet oćuti beskraj ljepota

što ih je nosilo u svome poganstvu
kada se Boga moglo samo naslutiti
kao svjetlo sunca u noćnom prostranstvu,
kad se u zvijezde morao pogled uputiti

da bi se saznalo zbog čega su sjajne
i zašto noću ljubav ne spava,
i gdje se pronalazi ključ one tajne
koja se s Mjeseca isparava;

i do kada će trajati ta nesnosna potraga
koja i dušu sve jače kinji
iako čitav svijet šapuće: "Draga!",
iako ljube se galebi sinji,

mjesec i zemlja, zemlja i more,
more i sol, svjetlo i tama.
I svi ne spavaju jer čekaju zore,
a duša je ipak nekako sama.

O, kako bilo je slatko tajanstvo,
kao melem na rani sve veće gorčine
što ju je stvaralo to poganstvo
od kojega dođu sve češće mučnine

dok tajna se sporo, sporo otkrivala.
Ni 'mala smrt' ne bijaše pomoć,
ona je dušu samo okivala,
poticala čežnju koja se rodi u ponoć

kao tiha i uporna, slaba drhtavica
i kao nemoćne kapljice suza.
Tek kad je veo razotkrila nevjerica,
srce se konačno oslobodilo uza

jer usred svečana, bijela dana
spusti se mrak na umorne kapke,
a noć ostade samo stara rana.
Životna čežnja su čvrste stapke

na kojima rađa se Mlado Sunce s visina
da obasja tamne i smrtne sjene.
Ljubav je Boga ta tajna svih tmina,
samo ona ne spava i nikad ne vene.
‎nedjelja, ‎3. ‎rujna ‎2017. 04:30:29

Saturday, September 2, 2017

Vjera i zvijer


Ako se tvoja ljubav malo probudi,
istrčat će pred tebe onaj što zvjera
i kad ti se nada smjesti u grudi,
znat ćeš da rađa se tvoja vjera.

Po mukama svojim i po strahu,
bojazni i nesigurnosti,
osjetit ćeš smrad u tuđem dahu
zbog žeđi što sitno napakosti.

I kada najžešće Boga potražiš,
vrlo ćeš lako izgubiti volju
jer će ti reći da zvijeri dražiš,
da sigurno imaš ideju bolju.

Kad u molitvi svojoj poželiš ustrajati,
zvijer će te ričući obilaziti
da te natjera da počinješ zdvajati:
rađati vjeru ili proplaziti.

No, vjeru ti daje Bog na dar,
o tome više ne odlučuješ ti
i nema utjehe već samo žar
kojega žeđa zvijer proždrijeti

kao što se ispriječi Bogoroditeljici
kada je Sina Boga rađala.
Skloni se k njoj kao voditeljici,
ona se nije s Bogom svađala.

Upali tamjan svoje nutrine
u kojoj te ljubav na vjeru potakla
i pusti zvijeri da sanjaju tmine
jer ljubav je Majke i zmiju smakla.
‎subota, ‎2. ‎rujna ‎2017. 12:34:20 

Friday, September 1, 2017

Ljudska osobnost, esej


1. Kad je osobnost žrtva
Noćima i danima ova duša više nema razloga za san. Noćima i danima samo se rastežem po tipkovnici i ne znam što bih sa sobom. Moje nesposobnosti mi ne dopuštaju započeti bilo što, živci su odavno nefunkcionalni.
A ipak jošte živim, kao vreća ljudskih organa koja se drži skupa Božjom voljom. Ljudi su mi govorili dugo i predugo da se ne mičem, da ne reagiram, da spavam i slično. Tako je ljudima bilo najpogodnije. Kad je došlo vrijeme za mene, pomicanje sam morala učiti iz početka, kao malo dijete. No, tada ljudima opet nije to izgledalo u redu, nisu shvatili da učim, da sam još početnica. Nisu shvatili da se okušavam kako bih pronašla bilo što iz ogromnih izvora u sebi što bih mogla biti ja. Morala sam nešto odabrati. A za odabir sam morala puno toga provjeriti i isprobati. Morala sam. Ili umrijeti, ili ostati nepomična za dobrobit okoline.
Putem sam pogubila sve što i koga se može u životu izgubiti. I opet sam u stanju mirovanja, od iscrpljenosti, izgladnjelosti, bolesti i starosti; od silnih nerazumijevanja jer mene je uvijek bolje i lakše odgurnuti u stranu nego razumijeti, ja sam preteška i naporna. A ja bih rekla, istina je teška, naporna i ružna mnogima.
Moje znanje, moje iskustvo, moje poglede na sve, moje ideje, moj stil razmišljanja i života ljudi zovu bolešću, a boli zaista. Rekla bih, istina mnoge boli, ali i istinu mnogo toga boli. Mene nije stid biti to što jesam, što je od mene nastalo, ali stid bi me bilo progutati tuđe savjete za mene koji su savjeti nekih ispodprosječnih iskustava o veličini i širini života neke osobe. Stid bi me bilo pokoriti se nečemu što nema smisla. Tada bih bila hodajući ili ležeći mrtvac kakve viđam po svuda naokolo.
Nastojala sam prihvaćati najrazličitije ljude na koje sam nailazila i, moram priznati, svi ljudi su vrijedni i, moram priznati, neznani su nama Božji putevi i Njegovo izobilje kreativnosti, zauvijek neznani. Čovjek koji voli ljude, koji ih ljubi, jednostavno mora postati neki čudak, nepredvidivi. Kao da nema osobnosti jer ljudi uvijek čeznu uhvatiti što prije nekoga za gušu, uništiti, makar nerado, i otići dalje u potrazi za užicima, za srećom, za rajem. E, to je zaista čudno. Ljudi ne znaju baš točno što žele pa ne znaju ni napipati tako nešto. Ljudi često misle da njihova osobnost mora biti prva i najveća žrtva u njihovom ratu za svoju osobu.
Vele ne znam se boriti za sebe, za svoja prava, za svoju osobnost. Smiješno, to i jest istina, moja prava su nedodirljiva i to i jest moja osobnost. Koliko god me pokušali poništiti i ubaciti u neku neprimjetnu stranu, moja prava ih muče, moja osobnost ih proganja. Najviše se ljudi zaprepašćuju mojim uskrsnućima. Te izraze lica morali bi svi vidjeti, toliko su iznenađeni, zaprepašteni, smeteni, srditi, jadni, zbunjeni. Guje vire iz njih sa svojim dugačkim izdajničkim jezicima. Postidim se zbog njih, promijenim temu, prijeđem preko svega da im ne bi bilo neugodno, a često i prečesto da ne postanu još gori, agresivni.

Istina je često lijepa i ima dobar vid. I drugi vide, ali su nepismeni. Ne znaju niti znakove duša, niti znaju čitati svoje početničke crteže, to nije ništa neobično, svatko mora imati barem nekakvog učitelja dok je početnik koji bi mu pročitao znakove, naučio ga znakove koje potom nauče ljudi čitati, sve bolje i lakše. Najgore je, da ti se želudac okrene, kad ljudi dušom govore jedno, a jezikom mlate nešto što s onim što im govori duša nema veze. No, još je gore kad jezik, jako, jako stručno i uvježbano, mlati sam, bez govora duše kao da je duša prazna, a nije nego se nakupi na njoj tuđih znakova. Osoba u takvom stanju mora prije ili kasnije naći svoju dušu na bolne načine. Jer Isusa ne slušaju, a On im je ponajbolji Učitelj, blag, pitak, strpljiv, zaljubljen.
Znaš ono, kad je Bog zaljubljen u tebe, wow. Sve će ti podastrijeti pod nos i pred oči, nećeš se usuditi sve čitati od bojazni da ćeš Ga iznevjeriti. Ako se usudiš, postaješ bolesnik i čudak, tako te nazivaju raznim imenima, i boli, a ima onoga vraga straha preko svake mjere. Pa ti daju medikamente da preživiš i poživiš, i da se ne mučiš. Onda se ti od silne zahvalnosti zbog takvoga pristupa klanjaš Bogu do poda i - opet si čudak jer vele nije ti to Bog dao nego čovjek. Pa zato se i klanjam Bogu, što me naputio tim rijetkim dobrim stručnjacima za ovakva stanja, što me malo izvadio.
I zato ne volim biti, nakon svega, vreća koja ništa više ne može, a živi.
‎četvrtak, ‎31. ‎kolovoza ‎2017. 23:23:22

2. Kad je osobnost upečatljiva
Duše se oblikuju  u dubinu pa nastaju i u visinu, ja to zovem reljefom duše. Neke su kao ravna ploča dok su mnoge pravi reljefi, to je nešto slično kao kad vidiš na nekome njegove karakterne crte, rijetko, ali kad vidiš, lijepo se vidi. Ne kažem da se ljude gleda po onome što se vidi, ali je dobro kad vidiš neku reljefnu osobu s kojom si zbog nečega ušao u kontakt pa možeš istraživati njegove dubine i visine, reljef njegove duše, kao da planinariš na blagoj uzbrdici po lijepom vremenu, na svježem zraku dok mirišu livade, šume i more.
Reljef je kao prvo odredba Boga pa zatim nasljeđe predaka, iskustvo, znanje, odgoj, moć prilagođavanja i moć neprilagođavanja. E, tu sam zaista čudna nekima jer pokušavam otvoriti dušu svakome s kim komuniciram, a komuniciram s tako raznolikim duševnim reljefima da postajem kameleonski promijenjiva pa me pokušavaju uhvatiti za riječ u negativizmu. Uzalud. Uzalud vam trud, svirači. Ja sam samo osoba koja prihvaća svoju osobnost od Boga.
Za reljef je duše najvažnije ljubi li i kako.
Kod mene je u oblikovanju reljefa duše mnogo učinilo iskustvo čitanja, iskustvo psihotičnosti i vjersko iskustvo.
‎četvrtak, ‎31. ‎kolovoza ‎2017. 23:51:24

3. Rezonancija osobnosti
Od kada sam postala ovakva vreća organa, odmah se sklanjam kad mi je teško komunicirati jer znam da bi me to odvelo u propast, a da me Bog drži tu za sebe i svoje drugačije planove. Ljudska inteligencija i Božja mudrost dolaze u rezonanciju na prelijepe i neopisive načine.

Znam da i ovako sama mogu biti opće korisna.
‎petak, ‎1. ‎rujna ‎2017. 00:02:01


4. Kad je osobnost dar
Imati svoju osobnost može se samo imati svoju osobnost u Bogu jedinome. Čovjek se ne odriče svoje osobnosti kad traži Božju volju već se odriče nakupina negativnosti na sebi, to može, a svoje se osobnosti čovjek i tako nije u stanju odreći. Čovjek u Bogu postaje svjestan sebe i svoje osobe među drugim osobama, nađe sebe. Uz Božju pomoć, pred Bogom se vidi, kad vidi svoju nesavršenost pred Savršenstvom. Odmah vidi i druge osobe. No, ipak je potrebna praksa za to, dugogodišnja i cjeloživotna.
Jednom kad vidiš Savršenoga, nikada to ne zaboravljaš i često se odmah počinješ mijenjati. Na bolje, iako ti je uglavnom sve gore i gore - to je skidanje smetnji i nesavršenosti koje može potrajati neko vrijeme dok ne shvatiš da si se navikao na taj neobičan način života u kojemu si u Bogu ok i skidaš grijehe, a pred ljudima u svijetu postaješ čudak. To je zato jer je svijet ljudi i ljudskih odnosa prepun nesavršenosti koje kompliciraju sve. Bog te takvoga treba u takvome svijetu. Tako malo saznaš kako je Isusu bilo kad je krenuo naviještati vječni život kao Janje među vucima.
‎petak, ‎1. ‎rujna ‎2017. 15:35:50


5. Kad se osobnost pronađe
Bit osobnosti, srž i izvor osobnosti je klanjanje Gospodinu. Bilo da si u dobrom raspoloženju, bilo da si u grijehu, bilo da se mrziš u nekom času ili si se možda uzoholio, klanjaš se Bogu. Tko se sjeti u svim tim raspoloženjima i varijacijama zahvaljivati Svevišnjemu i Svestvoritelju za sve što ima i proživljava, taj je sveti sretnik.

Bog je velik i zna da je najveći pa ima bezgranično mnogo povjerenja u svoje stvorenje, ljudsku osobu i bezgranično je strpljiv. Bogu ne može dosaditi nitko i ništa jer je On u sebi Ljubav dinamična, djelujuća, aktivna. Na kraju krajeva, samo Bog je Osoba kojoj sve uvijek uspijeva i stoga je čovjeku potrebno pouzdanje u Boga koji je Sveuspjeh i Jedinouspjeh. Čovjek postaje čovjek više kada ukazuje povjerenje na Božje povjerenje, kada uzvraća to silno pouzdanje svome Ocu, Sinu i Duhu Svetomu.

Kad se jednom ljudska osobnost pronađe u Božanskoj osobi Isusa Krista koji je Ljubav što traži od čovjeka odgovor ljubavi iskrene, sve ostale ljudske osobe postaju oni koje čovjek i Bog ljube. Ljubav traži onoga koji ljubi i onoga koji je ljubljen; ljubavi između dvije ljudske osobe bez treće Osobe, Boga koji je Ljubav sama, ne može biti.
Ljubav je zaista ljubav kad se neprekidno dokazuje iako se ljubav nikada ne može dokazati, niti ljubav ikada traži dokaze.

Neprekidno dokazivanje ljubavi ljubljenoj osobi je dinamika vječnoga života.
‎petak, ‎1. ‎rujna ‎2017. 15:57:39

Popular posts