Tisuće zagrljaja

 

Mnoge pjesme, tisuće zagrljaja

kada zajedno smo zaigrani,

ne znam tome prijateljstvu kraja.

Vjera sazrela je kao šipak rani.

Znam da uzet ćeš me s ova tla,

daleko od zemlje, a tako blizu.

Da ćeš osloboditi me svaka zla,

da ćeš čuvati me u svom nizu

svetaca i sretnih, Kriste, spašenika.

Kao da ne ostaje još puno nama,

najveća mi stiže radost tvoga službenika;

bujnost kao da mi struji venama.

Još ovoga ljeta, prije nego pukne nar,

otići ću od svih neuspjelih bića

koja nisu htjela taj prekrasni dar,

tvoju ljubav, tvoga nebeskoga pića.

Na nebesima me čeka život novi,

stari znanci drugačijega kova.

I, mada lađa napuštena sama plovi,

već je popunjena kao knjiga stiha ova.

Čistit ću se, moliti za žive i čekati,

kao i svi ljudi na tom svijetu

koji misle da će s tobom vjekovati,

radovat se anđelu svom svetu.

Anđele čuvaru, još ti jednom hvala,

bez tebe se ovo ukrasilo nikad ne bi,

sva ta zrelost, savjeti i vjera mala.

Zauvijek ću uzeti te k sebi.

07.07.2024. 12:41

Promjena

 

Srušila se stara čvrsta nit

kojom sam se spustila na tle

gdje je rajskoga života bit,

gdje mi srce kao dunja zre

u svom mirisnome zamahu.

Hvala, Kriste za redovitost,

to je pravo čudo u mom prahu

što ga je ukrasila strelovitost.

Užad moja već odavno posta krnja,

al' se šator drži nebeskim konopima,

mada razderan od silna trnja

poput kamenja na olucima.

Promjena je, dakle, očigledna;

svi leptiri o tom znaju

kako posteljica više nije medna,

kako letjeti je u tom sjaju.

Nema čvrstih oslonaca pokraj Boga,

nema takve ljubavi široke

kad se duša drži njega jedinoga;

nema takve vjernosti visoke.

06.07.2024. 19:57

Riječ je sveta

 

Prebivam u okruženju

svetih samotnika pustinjaka,

otpornih u okuženju

raznolikih ljudskih osinjaka

gdje se brzo grijesi množe

jer zloduh je na djelu,

različite zvijeri ispod kože

što prekriva sliku cijelu.

Zato pustinjska mi klima godi

jer su vjetrovi po volji pastve,

svaka koji tu zaluta kada hodi

da bi duše u svetosti rasle.

Da toj samotnosti beskrajan je rok,

tu bi bilo plodova od pretiline

koje prinijela bih kao bijedan prorok,

prosipala bih se od miline.

Što bih drugo, svetinja je Riječ,

Pastir dobri što me vodi stazom,

šikarom i livadama gdje je mliječ,

gdje se susrećemo mi s oazom

gdje i vino teče kao rajski potok.

Moliti i stvarati, osluškivati,

to je raj za duhovni taj otok,

radost koju ne mogu sakrivati

jer je radost mog Pastira, moga Boga.

Ona ipak mnogima zasmeta

kao što se zavist, ljubomora boji toga

da ju netko toliko ometa

da na svoje zaboravi planove.

Pašnjaci se ne mogu ni ukrasti,

niti može crv rastočit' svete dlanove,

niti može zloduh amo upasti.

Ta je paša bolja od vlastite biti,

tu se predajem na milost Pravednosti

od koje se mogu i nahraniti

sokovima svijetle rajske čednosti.

Jer moj Pastir nema one smetnje

kakve nađe zloduh, sav na duhu

onih ljudi koji čine svakakve pometnje

i od svega biraju si ukrase na ruhu.

Ljubim li te, Mučeniče što mi osigura raj?

Ne, u meni takve dostojnosti nema,

al' je dostojanstvo taj predivan kraj

u koji me vodiš protiv anatema

i prokletstava što ih baca puk.

Ja sam zaljubljenik samo,

onaj koji nosi osjetljivi sluh

kojime se može doći tamo,

na te pašnjake beskrajne, daleke,

u dubine iznad svih širina

gdje su duše i oštre, i meke

da od njih probuja ta rajska milina.

Tu se rađam, tu ozdravljam i tu živim,

moj Isuse i Djevičanska Mati,

ali, iako se neprestance samo divim,

duša mi uz tebe, Kriste, isto pati.

05.07.2024. 14:40

Darovi s nebesa

 

Gospo, sakrivena u dalekom gorju

tijela moga, mojih grudi i moždana

gdje Sin ti hoda uzburkanom morju,

stišala si srce, dala soka grožđana.

Djevo sjajna, hrabra skromna ratnice,

Majko ustrajnosti moje duše, volje

što se podlaže volji Isusove satnice,

skupa sa mnom, kriznu eru mi prebolje.

I, premda nisam govornik melodija,

a često recitiram jer mnogi su ljudi,

prebirem po žici epskoga preludija,

uživam u zagovoru tvome; tu mi budi,

pokraj Isusova skuta čiju Muku gledam,

svu onakvu kakvu sam ju jednom narisala,

uokvirila je, stavila u staklo da se predam

baš onako kako sam ti nekada napisala.

Znaš da pišem da ne zaboravim stanja

koja isparavaju preda mnom poput kiše,

da bih bilježila mnoga Božja uslišanja,

da sam sigurna još da me čuje kako dišem.

Da mu tepam da sam budna kao uvijek

i da sebe također držim budnom tako,

sve dok ne proleti mi na zemlji vijek,

dok ne uzmeš me, i s anđelom polako,

da sve predaš svecima i svome Sinu,

i mene, i anđela čuvara, sebe i sve moje.

Zato uživam u tome svadbenome vinu

da se ovi divni zazivi još obilnije uzgoje.

Hvalit ću ti milosrdne oči, Bože sveti,

Isuse iz Nazareta, Rima, Betlehema!

Stići mome srcu kad je kišno, ljeti,

to su darovi s nebesa pokraj moga trijema.

05.07.2024. 01:14

Tereti grijeha

 

Zašto je Isusu potrebno vjerovati? On je hodao zemljom čineći dobro. Liječio je mnoge, opraštao grijehe, ali i strpljivo razgovarao sa svima i svakome tumačio i odgovarao.

Zar nije mogao Isus utjecati na farizeje i pismoznance, prosvijetliti ih malo kako bi se odlijepili od svoje sebičnosti i lakše razumjeli o čemu im Isus govori? Zar nije mogao ozdravljati i njih, nego samo Josipa iz Arimatreje i Nikodema?

Rijetki su među njima zaista poznavali duh Zakona. Doslovno su Zakon izvršavali i umnažali propise, možda baš zato da bi prodrijeli dublje u Zakon, da bi dosegli samo srce, dušu Zakona što im ga je dao Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev. Bog živih, a ne mrtvih. A farizeji, saduceji, pismoznanci i starješine su zapravo bili duševno mrtvi zbog tih svojih silnih propisa, a bijahu i nesposobni na Isusovu riječ promijeniti tijek razmišljanja, jedino je Nikodem imao nesebično i otvoreno srce i, mada nije dobro razumio Isusa, slušao ga je, doživio je i nesvjesno prosvjetljenje.

Potrebno je znati kako grijesi djeluju na čovjeka. Čovjek koji zavarava sebe, ne razlikuje istinu i ne razlikuje duhove dobra od duhova zla, duh istine od duha laži. Od onih početnih grijeha oholosti, vjerske bludnosti i nečistoće, sebičnosti, straha za sebe, od pohlepe koja se javlja uslijed manjka istine, razumijevanja i kreativnosti, čovjek se razboli, duhovno je kao netko tko ide unazad i poništava vlastiti razvoj, bolestan je, i duševno, i duhovno. Zato je Isus čak koristio riječi opomene prema njima, reklo bi se da su takvi grijesi ono što čini čovjeka bolesnim i retardiranim.

A to se liječi strpljenjem i ljubavlju. Isus čak nije morao imati puno posla sa starješinama, ali oni su u svojim oboljelim srcima zazirali od njega, progonili ga, hvatali ga u krivoj riječi, bezuspješno, umjesto da su prišli s povjerenjem, običnim ljudskim povjerenjem.

Isus nije ozdravio sve ljude na koje je naišao, a za one koje je ozdravljao nije mu bilo potrebno mnogo riječi jer su imali povjerenja i bijahu otvoreni za Isusovu nauku, poučljivi. A to je vjera, dar s neba.

Mnogi bijahu psihofizički, kompletno i dugo u grijesima i bolesni.

Jedini lijek koji bi za te poučljive ljude mogao odmah učinkovito djelovati bilo je opraštanje grijeha onoga koji je vlastan grijehe oprostiti.

Mi smo svi ovlašteni opraštati jedni drugima. Tako se grade dobri međuljudski odnosi. Strpljivo i s ljubavlju razgovarati, razmjenjivati dojmove i iskustva, a ne optuživati, suditi po sebi da netko nije dobar jer mi nismo dobri, da netko laže jer mi lažemo, da netko huli jer i nama izmakne psovka. Nakon boljeg upoznavanja sebe, to jest Boga, Isusa pa sebe, upoznat ćemo zaista ljude, ali se moramo kritički osvrnuti na svoje grijehe i rješavati se grijeha, tražiti oproštenje, ispovijedati se redovno.

Bog je stvorio čovjeka vrlo dobro. Ljudi koje susrećemo bolji su nego što mislimo. Čak nam je opravdanje za grijeh kada kažemo:”On je prvi počeo!”

Vjernik je taj koji mora prvi početi. Mora strpljivo razgovarati, biti mirotvorac, ne dopustiti da ga svladaju napasti, srdžba, osvetništvo, predrasude o nekome koje nismo provjerili.

Isus je tako prilazio svima, kao prvo s ljubavlju, razumijevanjem i razgovorom. I s velikom strpljivošću. Umjesto za zdravlje, molimo ga za strpljivost. Isusu je bilo žao naroda pred kojim su starješine zaključavale ulaz u kraljevstvo nebesko, u razumijevanje Zakona, a sami nisu ulazili, nisu bili sposobni. Zato je Isus bio oštar prema njima u svojoj pravednosti.

Sjetimo se, naš Jaganjac nije otvorio svojih usta kad su ga mučili i razapeli, blagoslivljao je. Tako je svome Ocu nebeskome ispunio svu pravednost. Otac je Isusa uskrisio baš zato. Isus je uskrsnuo jer je bio pravedan, kao Pravednik.

Budimo pravedni prema ljudima i manje pristrani kad smo mi sami u pitanju. To će nam otvoriti duševne poglede, to će nas učiniti poučljivima i naša vjera će procvasti, a tada ćemo bolje prepoznati i mnoga uslišanja. To je učinkovito više nego prazne molitve za fizičko zdravlje.

Čovjek je kompletan i nerazdijeljiv. U svome duhu, duševno i tjelesno.

Kada griješi, čovjek je sav i kompletno u grijehu, dušom, tijelom i duhom.

Tako, kada moli za zdravlje, teško ga je uslišiti, neizvedivo, zato jer sam od sebe ne poduzima ništa za svoje zdravlje. Mora kompletan moliti Boga, misliti na svoje tijelo, paziti na svoju bolesnu dušu i grešni duh.

Tek tada prazna vjera u slovo riječi, slovo koje ubija, postaje istinska vjera, čini molitvu duhovnom i kompletnom molitvom za kraljevstvo nebesko i njegovu pravednost, a sve ostalo se nadodaje. 04.07.2024. 22:28

„Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.”

Dj 2,27

„Kojega od proroka nisu progonili oci vaši? I pobiše one koji su unaprijed navijestili dolazak Pravednika čiji ste vi sada izdajice i ubojice...”. 

Dj 7,52

„Kad satnik vidje što se zbiva, stane slaviti Boga: »Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!« (Lk 23,47)”.

„Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite.
Ako tko i sagriješi,
zagovornika imamo kod Oca –
Isusa Krista, Pravednika (1 Iv 2,1)”.

Slavllje zajedništva

 

Olakšanje je otići u osamu.

Olakšanje je biti u zajednici sa svetima i vjernima, s moliteljima.

No, teško je, preteško proći kroz zajednicu malovjernih ljudi koji, ako i vjeruju, ne znaju što vjeruju.

Ući u zajednicu vjernika i grešnika najteže ja kada su okolnosti ispunjene kušnjama, suočavati se s grijehom što se nataloži tamo iznimno brzo i grakće na usta svih prisutnih, ili blebeće stereotipe, frazetine ponavlja kao papagaj.

Velike su napasti također na djelu. Sotona trlja ruke i nadolijeva ulja na vatru, ubacuje laž na laž.

Nevjerni Toma nije bio u zajednici svih svetih apostola kada se Isus, tri dana poslije raspeća i smrti, pojavio tamo i pokazao se svojim učenicima koji su potiho čekali i nadali se da će Isus uskrsnuti kako je rekao. I zaista, Isus je uskrsnuo i posjetio apostolsku zajednicu. Toma nije bio prisutan kod toga prvoga Isusova ukazanja, toga prvog misnog slavlja prve nedjelje ('ponedjeljka') nakon židovskog blagdana Pashe. To Tomino odsustvo mu je malo naštetilo, postao je onaj koji nije u zajednici vjernika i koji se nije u vjeri i ljubavi solidarizirao s ostalim apostolima pa prema tome nije mogao ni očekivati Isusovo ukazanje. Postao je 'nevjerni' Toma. Tek poslije, zajednica je prišla Tomi, svi su ga uvjeravali u Isusovo uskrsnuće. Toma je povjerovao dok je, iduće nedjelje, bio u zajedništvu svetih na istom mjestu i u isti čas. Čim je ugledao Gospodina, pao je na koljena. I u budućnosti je ostao povezan s Isusom i apostolima, predao život za Gospodina.

Nije loše biti sam. Čak je bolje osamiti se nego tražiti društvo na svaki način.

No, kada Isus dolazi na misno slavlje, poželjno je biti tamo, na tom privilegiranom susretu jer Isus dolazi mnogima, gdje su dvojica ili trojica zajedno u ime Isusovo i gdje se okuplja mnoštvo jer naš Bog je Bog velikoga izobilja i Bog koji prolijeva krv za sve nas i za sve ljude na otpuštenje grijeha. I, ma koliko bili grešni i nevjerni, ma koliko bilo nepoželjnih na misnom slavlju, i ma koliko neko dijete uporno plače svaki put, svatko će se susresti s uskrslim Isusom i žrtvenim Jaganjcem. Pitanje je samo hoće li preskočiti, previdjeti ili se oglušiti na svoga Spasitelja. 03.07.2024. 05:21

„Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju (Iv 20,24-29)!”

Sin Čovječji

Kad me zoveš, iz daleka već te čujem

jer je tada naše vrijeme radovanja,

istu melodiju s tobom osluškujem

kada stigne doba naša žalovanja.

Isti taktovi me svagda podsjećaju

na naš prvi pogled mističnosti;

kao da sve duše svijeta isto osjećaju,

mada ne ide bez moje kritičnosti.

Ti me nježno glazbom blažiš,

citrom, orguljama, violinom,

u mom srcu svoju ljubav tražiš,

lutaš odajama svom tišinom.

Ne odlaziš nikada, niti me puštaš

da se sama nosim s nevoljama,

stare duge moje sve otpuštaš

i smiješiš se naglim zlovoljama

jer sve u tebi samo jeste sreća;

haljine ti satkane od molitve i mira,

tvoja križna kruna kao bezbroj svijeća,

tvoj je Duh poput vjetra koji svira.

Blagodaran bio svaki jecaj usred vrta,

veličanstveno presvijetlo tvoje uskrsnuće;

podno tvojih stopa bezvremenska crta

koja odvodi me sve do nebeske kuće.

Ritam disanja ti ritam srca i života,

iza jedne melodije druga se sakriva,

spustovi, vrhunci beskrajna ljepota,

ona tajna što se nikom ne otkriva.

0203.2024. 18:02