Mir Kristov

Malo mira pronašla sam ovog časa,

tračak nadahnuća za sve stvari

i za raslinje u vrtu, i za ptice;

tko bi rekao da ova ljubav naša

donosi iz običnosti svoje čari,

nepreglednu stazu drhtavice.

Mir taj i ta radost životnoga udisanja

sigurno se javlja po iskustvu

zla i dobra, i još gora

pa, kad većih zala nema, niti sanja,

niti robovanja normi ili društvu,

kada obaveze nisu teška mora,

dolazi taj okus mira tihim taptom,

a bez radosti ne može biti

koja srcem se provlači

kao da bi netko priznao mi šaptom

da mi nije potrebno ni sniti,

niti očekivati da zlo ne tlači

već se sve prepušta Bogu s povjerenjem

kakvo rijetko nekad bilo je nepomućeno.

I kad spoznaš da ne ovisiš o uspomeni

jer još bolje sada vladaš svojim usmjerenjem

koje stvarno nikad nije bilo otuđeno,

što bi više mogao taj život, sav u sjeni?

Da li to je vječnost ona kakvu znam,

kakvu nazirala sam od svog rođenja

ili morala bih težiti za višim

jer svi pozemljari uvijek nose nade plam?

Blažen bio čas mi, Kriste, Tvoga pohođenja

i taj mir Tvoj što mi srce načini još tišim.

14.05.2019. 17:52

Jedna kap neba

Uskoro mi ponoć stiže

kao tat i kradljivac u srcu mome

koji obećava slatke križe,

obećava sve oluje srca, udare i grome.

Neću otvarati kapije na dvoru,

niti zasjede ja ne bih podmetati

jer ja ne čekam na noćnu moru,

niti mi je obrambene snage pokretati

već je meni otvarati dušu, žednu

svake kapi, svakog treptaja i zvuka

što me vode izvoru premednu

do kojega nikad ne dopire ruka.

Sada u pomoć Te zovem, Kriste, Cvijetu

svake staze vrta u kojemu snivam,

ponekad i pjevajući dalekome svijetu

kakva ja ne poznam, nit' uživam.

Moje cvijeće skromno Ti mi blagoslovi

što ga napajaš iz nebeskih visina

i na svaku molbu moju koja Te oslovi,

daješ njemu svoga nektara i vina.

Neka čuje Tvoje zvuke i sve Tvoje glase.

Makar jednim tirajem sebe će pronaći

zrelim rasti nebu s kojeg sipaš spase;

svojim listovima Tebe će dotaći.

Kada samo jednu bi okusili kap

kakvom si me pojio u mojim snima,

niknuo bi onaj nježan, prvi lap

što sam gajila ga danima i noćima.

13.05.2019. 22:01

Vrata neba

„Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati” Mt 16,18

Statusi kršćanskoga života i stanja kršćanske duše mogu se laički pratiti kroz čitavu Bibliju, kršćansko Sveto pismo.

U Starom zavjetu najavljuje se čovjeku dolazak Mesije koji će kraljevati kao Božji Pomazanik dušama vjernika, ali ne i duši nekakva lakovjernog čovjeka već onoga koji stoji čvrsto na zemlji i ne vjeruje sve što čuje i od bilo koga da čuje neku vijest. Prva duša, Adam i Eva bijahu lakovjerni i prevarljivi dok je prvi istinski vjernik Jednoga Boga nad bogovima, Abraham izašao iz svoje domovine u pustinjski život radi svoga Boga kojemu je uporno i s nadom protiv svake nade vjerno služio. Adam i Eva držali su se čisto zemaljskih i materijalnih probitaka dok se Abraham sav preobrazio kroz svoj vjernički život u čovjeka koji se čvrsto drži duhovnoga i nebeskoga života, makar i pod vrlo teškim zemaljskim uvjetima.

Stari je zavjet najava i predokus, pralik budućih kršćanskih duša, preduvjet koji mora postojati kod čovjeka za što bolje prihvaćanje i razumijevanje Mesije koji ima doći.

Važno je napomenuti da su rijetke duše koje Duh Sveti nadahnjuje za abrahamovsku vjeru i način života; to su proroci i i kraljevi koje odabire i predodređuje sam Jedini Bog, Gospodar nad vojskama koji se objavljuje malom narodu na zemlji, svim njegovim dušama.

Prvo što sve duše moraju savladati su zapovijedi i zakon Božji, pod uvjetom da već vjeruju onome što Bog objavljuje. Bog i čovjek žive u početnom zajedništvu u kojemu se kristaliziraju osobine dolazećeg Kralja i Svećenika, Proroka i Učitelja svih duša.

Stari zavjet obiluje realističnim prikazima zemaljskoga života, ali i uvodi čovjeka u novi način postojanja u vjeri i kroz vjeru i povjerenje u Božje riječi koji vode do nebeskoga života još i prije nego što čovjek umre. Zapravo je neophodno da duša postane nebeski vjernik još dok je na zemlji.

U Starom zavjetu nalaze se prikazi različitih početnih stanja nebeske duše koja se tek rađa. Ta stanja su uglavnom borbe i ratovi protiv najrazličitijih opasnosti za dušu i pobjede nad neprijateljem svih duša, ali i redovni porazi i padanja u zarobljeništvo, pod vlast grijeha i zemaljskih probitaka i ponovno vraćanje ka nebeskim dobrima.

Duša je još zemaljska i neprijatelj je sama sebi i svojim nebeskim probicima i napredovanju. No, postoji i veći neprijatelj koji hara dušama i neprekidno navaljuje, u miru i ratu, noću i danju; to je stalni neprijatelj čovjeka i čovječanstva, pali anđeo, anđeo koji iz raja propada u zemaljske paklene ponore u koje povlači za sobom sve duše i neprestano ih dovodi u napasti. Anđeo nebeski koji je propao u zemaljsko puno je gori od zemaljske duše kojoj je Bog namijenio nebeska dobra i život.

Božji zakon se kroz dugi niz godina utjelovljuje u dušama maloga naroda, ali rijetke su duše koje u vjeri, nadi i ljubavi proniču nebeski smisao i duh zakona zemaljskoga. Ako ima i više takvih duša, one lutaju kao izgubljene ovce usred stada jer su njihovi pastiri zarobljenici krutih pravila; sami ne proniču nebesko, a dušama ne dopuštaju prolazak i ulaz ka nebeskim dobrima.

Mesija kojega svi očekuju bit će također i vođa naroda zemaljskoga, i pastir svake duše pojedinačno jer blagostanje koje će On donijeti će biti potpuno, pojedinačno i zajedničko.

U trenutku kada dolazi Pomazanik Božji i Sin Oca nebeskoga na zemlju ljudske su duše kao neuka dječica i nemaju razvijenu svijest i iskustvo nebeskih dobara. Tako i Mesija dolazi utjelovljenjem po Duhu Svetom u krilu Djevice Marije, majke nebeske svih duša, dolazi kao Dijete. Neke duše Ga prihvaćaju, proniču svoj nebeski poziv, ali Sina Božjega, kojega su očekivali kao Mesiju, gotovo nitko ne primjećuje osim palog anđela koji je na djelu u svojim zlim rabotama na zemlji. Najveća je napast svake duše ista kao i prije dolaska Sina Božjega, to je napast od varljivih zemaljskih dobara, od njihova posjedovanja; ta napast vodi u nova zarobljeništva čak i one duše koje proniču svoj nebeski poziv.

Isus Krist, Pomazanik i Sin Boga živoga postaje Zemljanin na najuzvišeniji mogući način: poslušan je svojim roditeljima, Mariji i njezinom čednom zaručniku i pravedniku Josipu, napreduje u mudrosti i sazrijeva sa spoznajama o teškim borbama zemaljskih duša protiv napasnika.

U zrelijoj dobi već nalazi u svojoj kući, zemaljskome Hramu za Boga, veliko zarobljeništvo duša krutim pravilima koja zemljani načiniše od Božjega zakona, nalazi pastire koji su neznalice i podučava ih o Bogu, to jest o sebi samome iako Ga nitko ne prepoznaje kao očekivanoga Mesiju.

Isus odlučuje u svoj čas objaviti se zemaljskim pastirima koji Ga odbijaju, a potom odlazi svim dušama izabranoga malog naroda koji bi morali spoznati i proniknuti u svojoj vjeri veličinu nebeskih dobara, a iz toga bi morali zaključiti da je Isus došao svim ljudima za sva vremena.

Isus naviješta kraljevstvo nebesko i odabire prve kršćane, apostole koje Mu je Otac dao. I apostoli su tek djeca, ali ne više samo zemaljska djeca već i nebeska djeca, mladi početnici nebeskoga života, ali budući nebeski pastiri koje Isus podučava o nebeskim dobrima i o nebeskom životu i pokazuje im kako će otvoriti vrata neba svim dušama. Isusa i apostole prate mnoge duše koje vide u njima zemaljske probitke; no, kada apostoli u svojoj predodređenosti i poslušnosti upoznaju Isusa Krista, dočekat će i poslanje Duha Svetoga s kojim će se roditi kao zreli nebeski pastiri svim dušama.

Najviše Isus naviješta dolazak Boga u zemaljsku dušu koja sama od sebe do neba ne može doći. Isus, dakle, jest ono kraljevstvo nebesko koje naviješta, On jest u ljudskim dušama, ali očekuje da duše postanu toga svjesne. Za to im je potrebno iskustvo vjere, a to je opet sam Isus, Riječ Božja.

Za tvrdokorne zemaljske duše Isus ostaje narodni vođa i prorok koji je neposlušan zakonu, postaje sve veća opasnost za tvrdokorna i zarobljena srca u zemaljskim probicima. Ipak se nastanjuje u dušama silom Duha Svetoga i voljom Oca nebeskoga kojemu podlaže svoju dušu, zemaljsku i nebesku, i čijoj volji priklanja svoju zemaljsku volju i to na takav način da može ustvrditi da se predaje sav za ljudske duše kako bi imale Njegov nebeski život i da Mu zakonici ne mogu oduzeti život već da On podlaže svoj život svojom voljom osudama zemaljskih duša.

Isusovim podučavanjem i djelom apostoli su dospjeli do velikog znanja u sve jačoj vjeri, naučili su nebeske stvari koliko god su mogli primiti iako ne bijahu svega ni približno svjesni. Kako bi produbio njihova iskustva, njihovu vjeru, to jest kako bi se potpuno nastanio u njihovim dušama, bilo je potrebno da im preda i jednu od najljepših nebeskih lekcija: svoje preobraženje. Isus se, dakle, pokazuje pred izabranim apostolima u svoj svojoj slavi jer je Bog na zemlji koji ima umrijeti zemaljskom smrću, uskrsnuti i uzići k Ocu na nebesima.

Zemaljska duša još jednom ima priliku potvrditi da nije dovoljno pričekati smrt da bi mogla uskrsnuti već da u svome krutome zemaljskome životu mora primiti Isusa koliko god može, svom snagom svojom.

Apostoli, budući pastiri svih duša koje primaju Isusa Krista, ostaju u svojoj skromnosti grešnici kao i sve one druge duše, ali dobivaju snagu i moć dijeliti Isusa svim kršćanima, iz svih krajeva svijeta i u svim vremenima. Većina tih duševnih pastira uči izravno od Isusova preobraženja. Čovjek se mora obratiti od svojih grijeha, od svojih zemaljskih težnji, mora se obratiti Bogu Kristu u svojoj duši i zatražiti Ga pomoć na putovanju u nebo. Tek preobraženi Isus i tek preobražena duša može ući na ona vrata neba koja pastiri drže svima otvorena.

Nakon što je Isus ponio sve zlo zemaljsko, sve grijehe svijeta u svoju zemaljsku smrt, Otac Ga uskrisi od mrtvih. Isus koji je uskrsnuo može odmah uzići k Ocu svome kao Pravednik. Pokazuje se vjernim dušama koje primaju novu lekciju u svojoj vjeri kada susreću uskrsnulog Isusa. Tako duša spoznaje da je završila s onim starozavjetničkim zemaljskim probicima i borbama, da se može čvrsto nadati da neće opet pasti u zarobljeništvo teških grijeha, da se preobražava u nebesku dušu i da će poslije smrti uskrsnuti na vječni život jer kada se Isus nastani u duši, teško ju pali anđeo može pridobiti zbog toga što duša ima pastire koji dijele Isusa u sakramentu Krštenja gdje su kao zemljani umrli s Isusom te u sakramentima Pomirenja i Euharistije koji su privilegirani susret kršćana s Isusom, primanje u nebo i primanje moći i snage svoje vjere, svoje duševnosti i svoje duhovnosti, svojega svjesnoga očovječenja u Bogu.

Uskrsli Isus upozorava apostole da se okupe na određenom mjestu u gradu u određeno vrijeme kako bi im Otac i Sin poslali Duha Svetoga i kako bi konačno mogli primiti ljubav Božju koja će ih uvoditi u svu istinu kojom ih je Isus, Dobri Pastir podučavao.

Poslanje Duha Svetoga na apostole i ostale vjerne duše koje su pratile Isusa dogodilo se pedeseti dan nakon Isusova uskrsnuća, tim događajem rodio se novi i konačan Kristov saziv, Crkva.

Duša koja je sama s Isusom, nije kršćanska. Biti s Isusom znači biti u zajedništvu, to znači biti dionikom svega naroda Božjega, to znači biti dionikom Božje slave i neprekidnoga preobraženja u nebeskoga čovjeka. 13.05.2019. 05:13

Duhovno zvanje

Svake noći molitva se prostire,

svakim danom ona moje srce budi,

svakog sata barem jednu kaplju otire,

mada mnoge kapi odlaze u grudi

da ih otre Bog moj razapeti,

što je moje jade rasprsnuo,

da mi pute moje sve posveti

Isus koji iz groba je uskrsnuo

kao da mi pere zvanje moje,

kao da mi neprekidno nudi piće

i od Krvi, i od vode svoje

kojom preko mene pere svako biće

i svaku mi dušu daje, mojim tijelom

posvećuje što ga meni uze,

riječima iz moga srca, mojim djelom,

mojim dlanovima briše mnoge suze

što se s odanosti puka moga cijede,

naroda što gleda da za mene moli,

kojemu sve moje riječi puno vrijede,

koji mene kao Boga svoga voli.

Znakom raspoznavanja se raspjevamo,

moj Krist i Njegov narod, Njegov sin;

i u ritmu srca zloduhe mi rastjeramo

da i među nama rastopi se svaki klin,

svaka smetnja, svaki kamen spoticanja.

Svake noći, svakog dana širim ruke

prema nebu koje daruje mi odricanja,

prema Kristu koji blaži sve te drage muke.

12.05.2019. 19:04

Poziv iz raja

Jer si mi rekao, Kriste, istinu o meni,

da su ljudi grešni, da teže za Duhom,

moja se ljubav za Tebe sjemeni,

duša mi čezne za svetim Kruhom.

Jer si mi dao sebe, jer me posvećuješ

i daješ da moja budućnost cvate,

ja predajem grijehe da ih osvećuješ,

da cvijetu mi vjere umnažaš late.

Jer si načinio narod po svome liku

da pravednost ljudska sva se ne krivi,

ja postajem čovjek na Tvoju sliku

da za mene zakon Tvoj oživi.

Jer se nastani kod mene kako obeća

i dade mi savjet za priliku svaku,

ja Ti se radujem jer duša osjeća

i srce mi saznaje istinu jaku.

Jer Ti si bio u mom životu Prvi

i dade božanstvo i ruku mira,

ja živim zbog Tvoje žrtve u krvi,

da slušam Tvoj poziv dobra Pastira.

12.05.2019. 04:23

Životna bitka

U Tebi, Gospodine, moj duh nalazi mir

i sve što je bilo prepuno smisla i žara,

sad se ispunilo jer Ti si moj odabir,

a ja Tvoj sam sluga ispred Oltara.

I ne znam da li me više davnina boli

ili me sada manje ometaju jadi;

tijelo bez svjetla i duša bez soli

u ovome svijetu kao da korove sadi,

a eto, u Tebi mi utjeha postoji sva.

Nije to bijeg, moje stope malaksalo ištu

svoj dio zemlje, svoj dio zraka i sna

sad kad sam umakla bijednome poprištu

na kojemu nisu jaki junaci u modi,

na kojemu vitez je shrvan i sam

i nikoga nema za borbu koja se vodi

tamo gdje ne stiže mač ili kam

već samo u srcu tjeskoba se vije,

jača od bilo kakva viteza časna

i tu se bez nade najteža bitka bije,

tužna, besmislena i naprasna.

Da li je život imao smisla

jer sada kao da nije ga ni bilo,

samo utvare od kojih sam svisla

i koje me baciše u Tvoje krilo.

Tvoja volja, Gospodine, Bože moj,

Tvoja volja bilo je gotovo sve

i ja nikada neću završiti ovaj boj

jer Ti ćeš me uzeti pod svoje okrilje.

11.05.2019. 17:22

Prvi udah

Dan se sav od sunca rađa,

nalik svjetlu što u srcu mome

plodi tiho, postepeno;

njegova je životna i sjajna građa

kao otvaranje duše Bogu svome

kad se tama sva povlači sneno.

Svjetlo, to je život, pokret ili udah prvi,

poziv duši, mračnoj kao noć;

to je Božji glas što progovara moje ime.

To je udar bila i strujanje krvi,

to je snaga, piće koje daje moć,

dan što vidi moju muku i sve moje krime.

To je rađanje i porod što se mučno budi,

što se trza od siline koju vječnost daje;

to je poriv da se živi, da se duha pije;

i više od mene, Bog se ovdje trudi

da u mome krvotoku nevinost potraje.

To je svjetlo kao sunce koje zemlju grije.

To je prvi plač i na usnama hvala,

to je slava Boga, sva u mome biću

jer je svjetlo postojalo i u mome snu

kada nisam za njega još niti znala.

Ranim jutrom u meni sve snage sviću

jer je Bog uz mene, zauvijek je tu.

09.05.2019. 06:17