Beznadežan slučaj

Tama pada, satkana od izdisaja

poput zrele životne mudrosti,

njene kapi plod su otkrivenih utaja,

svježina joj prodire do kosti.

Zastori u gradu tek se sada podižu,

pučje traži svoje noćne predstave,

a maske se jedna za drugom nižu

kao prekrivači svakodnevne strave.

Spalit ćemo vještice, okruniti kralje,

sanjat ćemo malo dječjeg smijeha

pred kojim se skrivamo u bijele halje,

istraživati ponore grijeha.

Tama pada, gubi se i poslovična krutost,

ne vidi se ništa osim želja i kraja dana;

čeznemo produljiti ga, ali ostaje tupost,

ne može se razbuditi kasna duša pospana.

Punih trbuha, pićem omamljena uma

krećemo se lako prema taksijima,

ne gledamo znakove kraj druma

jer već drijemamo od noćnog dima.

Sutradan je nedjelja, neradna i troma,

opet ćemo ručati uz dječji plač

što se vikendima uvijek ori usred doma,

poslužit ćemo samo mamurluk i drač.

Začaranim krugom krećemo se opet isti,

nikad se ne mijenjamo, gomilamo ljeta,

ali nikada ne sustajemo na toj pisti

koja nikamo ne vodi, koja nema uzleta.

Tama pada, nije drugačija u vremenu

jer me goni istom onom putanjom

na koju sam stala u jednom trenu,

koja me je povukla da padam s njom.

Tama pada, ali ljubav će me spasiti,

kao nježna ruka dići će me netko,

neka slatka će se riječ u meni oglasiti

makar to se svakome događa rijetko;

tim više moram se pripremiti

jer uskoro će stići sunce, a tama pada.

Moram putanju prizemljiti

da ju dobro čujem, da izraste nada.

20.09.2016.  22:37

Tamnica

Sada, kad ponestaje papira,

gledam prazno nebo pod mlažnjakom,

puštam da me stara glazba dira;

to se moglo dogoditi svakom.

Uzalud sam cijele dane iščekivala

da se dogodi baš ovo, ta praznina,

ali znam da nisam uzaludno snivala;

to je neka pjesnička, viša razina.

Kad isprazniš sve akumulatore,

a još uvijek živiš i još uvijek dišeš,

ako izbjegao si predatore,

lako tada po praznini pišeš.

Bez povijesti ne bi bilo tih blokada,

a bez njih ni futur nema smisla.

Sad još nisam stara, nit sam mlada,

a moja se vječnost u molitvu stisla,

molitvu bez riječi i bez vapaja.

Što me briga što sam navršila ljeta,

srce se oduvijek od neba napaja;

uz taj miris i tamnica je sveta.

19.09.2016. 19:09

Riječi

Na mojoj pameti  su tvorevine

koje nisu nikad sasvim dovršene,

a ima ih puno kao piljevine;

to su misli koje nisu dorečene.

Te su tvari ponajviše slutnje,

osjećaji razni i mnogi dojmovi

koji zaziru od svake pomutnje;

to su nerođeni pojmovi.

Moja duša čuva sve što ima,

sve što prošla je još od začeća,

i posprema to u riječima;

ona riznica je ponajveća.

Nema puno naziva za sve te stvari,

ja ih malo naučim iz Biblije;

tamo čujem kako Bog za mene mari,

kako neprekidno ovdje bdije

pa sve vidi moje srce što je razum

iz kojega rađa se artikulacija;

to je osjećaj i slutnja, to je um,

to je ljudska riječ i svačija.

Tad se raščišćava svaka zbrka,

govor duša mora uvijek znati

da joj ne bi stvarala se strka

kad osjeća, kada živi i kad pati.

To je stvaranje u svojoj biti,

zbog toga sam živa duša izabrana

tamo gdje se stvaraju iz ničega niti;

zbog toga je ljubav izatkana.

18.09.2016. 06:30

Kišno biće

Kišni prah caruje na trepavici,

zavjesa zbog koje čekala sam tu, na pragu,

sada spušta se po meni, skitnici

što je teško dočekala ovu kišu blagu.

Možda morala bih otići još dalje,

tamo negdje gdje ću naći živo biće

što bi bilo odjeveno u te kišne halje

i koje bi kišu imalo za piće.

Mokre iglice u krošnji borova i jela

tako spremno njišu se i povijaju;

mogla sam i pokisnuti da sam htjela,

da sam stala gdje se jele zbijaju.

Oblačna li neba, čitav dan će vladati mrak,

tako potreban u mojim osunčanim zjenama

jer ne može na suncu preživjeti svak

i zbog toga što mi dosta skrivanja u sjenama.

Žuborenje potoka u oluku, kakav preporod,

kakva slatka promjena na bolje;

vjetar brije i kroz moje okno slavi hod,

ja sam već za rana dobre volje.

17.09.2016. 07:05

Božji dar

Prašnjava srca još od prošla ljeta

sanjam budna, očekujući kiše

da isperu s mene obećanja sveta

kako iz njih nastalo bi nešto više,

više od svih nastojanja ili truda.

Iscrpljena spadam s nogu od vrućina,

čekam uslišanja kao valovlje spruda

koje mi donosi zrnca pijeska iz dubina.

Znam da bure slatke dolaze polako,

da mi nose kapljice svježine;

oduvijek je sa mnom bilo tako,

uvijek jesen oslobađa me težine

kojom ljetno sunce staru kožu prži.

Uspomene češće padaju na tjeme,

sve ih više ima što ih kičma drži,

sve je lakše zbaciti to breme,

pustiti ga vjetrovima da ga nose.

Ne čudim se kada ovaj svijet izgori,

kada sve probleme oluje pokose,

kada Bog i sa mnom progovori,

kada daruje mi ispunjenje obećanja.

Lijepo li je biti siromahom,

primati na ruke izobilje uslišanja,

prodisati samo jednim dahom.

Neću reći da sam sitan prah,

sjetit ću se svojih uspjeha i dara,

one moći kojom izbjegavam krah,

one sile koja neumitno stvara.

Vjerujem si jer mi Nebo daruje poslanje

i vjerujem Bogu koji vjeruje mi spretnosti;

život nije odmor nego putovanje,

moj je život ime moje vječnosti.

16.09.2016. 04:31

Vrijeme zaborava

Gdje su dani obećanja, gdje je snaga

bez koje mi nema ostvarenja;

zar ću poginuti od nemila do nedraga,

zar ću umrijeti bez starenja?

Ja sad sanjam intenzivne snove,

ja ih mijenjam za malo plodnosti

i ne trebam neke crte nove,

niti bajke svrsishodnosti.

Sve Te teže tražim, nailazim na brane

od kojih mi slabo i padam u nesvijest.

Kad iziđem s one druge strane,

neću možda niti znati za Radosnu vijest.

Spašeni kradljivci, zločinačke žene

gledat će me kao gubitnicu

jer već sada meni memorija vene;

vodit će me kao lijenu skitnicu.

Ti od mene želiš ono najdraže,

senilna ću doći pod Tvoje skute

jer sam pustila sve one koji traže,

jer sam raščistila svoje pozive i pute.

Uvijek mislim svega sam se odrekla

radi ljubavi mi, radi svete stvari,

a sad neću pamtiti ni što sam rekla,

nit ću znati kad mi sve podariš.

Zato sada ispjevat ću hvalbenice,

nek mi bude zadnje i nek budu prve

ove molbe svjesne kao rečenice

što mi sad još uvijek po pameti vrve.

Zapisat ću Te u nečije klijetke

jer ne mogu Te zaboraviti

i da podsjeća me na velike svetke,

da mi je u Tebi boraviti.

11.09.2016. 07:54

Jedrenjak

Iluzija je da će moja ljubav što promijeniti

jer tu nema o meni ni govora.

Moj će život nova nepravda zasjeniti,

moj će glas utihnuti kao lanjska mora.

Nije da ja protestiram nego umorna sam, svijete,

od preteške sporosti koja nema rezultata:

dok se naprijed zakorači, duge godine prolete,

a već inje mi se za bistre poglede hvata.

Teško kroči moja zemlja koracima bijega

od stogodišnjega ropstva i blokade,

jedva diše, ne zna boje svoga stijega,

sama sebi nije prijatelj dok drugi grade.

Predaje se živom blatu što je dugo guta,

nema uzora, nema moći, niti volje;

sasvim sama, neshvaćena po divljini luta,

ne zna kako će joj možda jednom biti bolje.

Nitko drugi ne može se na to mjesto postaviti,

samo ovaj narod tako stenje, u tišini grca

i samo Boga će svoga rado uvijek pozdraviti,

jer sam Bog zna vječnu tajnu pravedna mu srca.

Ruka moja traži jednu čvrstu slamku spasa,

molitva na usnama već kao da bi izdisati.

Tko će prvi reći, tko će čuti od mojega glasa,

tko će ovu povijest konačno ispisati,

tko će pokrenuti jedra pripravljena, čista

vjetrovima što se sa svih strana tuku?

Bezgrešna mi majka kao zvijezda blista, 

ona nosit će me, prihvatiti ispruženu ruku.

11.09.2016. 01:01