Božji dar

Prašnjava srca još od prošla ljeta

sanjam budna, očekujući kiše

da isperu s mene obećanja sveta

kako iz njih nastalo bi nešto više,

više od svih nastojanja ili truda.

Iscrpljena spadam s nogu od vrućina,

čekam uslišanja kao valovlje spruda

koje mi donosi zrnca pijeska iz dubina.

Znam da bure slatke dolaze polako,

da mi nose kapljice svježine;

oduvijek je sa mnom bilo tako,

uvijek jesen oslobađa me težine

kojom ljetno sunce staru kožu prži.

Uspomene češće padaju na tjeme,

sve ih više ima što ih kičma drži,

sve je lakše zbaciti to breme,

pustiti ga vjetrovima da ga nose.

Ne čudim se kada ovaj svijet izgori,

kada sve probleme oluje pokose,

kada Bog i sa mnom progovori,

kada daruje mi ispunjenje obećanja.

Lijepo li je biti siromahom,

primati na ruke izobilje uslišanja,

prodisati samo jednim dahom.

Neću reći da sam sitan prah,

sjetit ću se svojih uspjeha i dara,

one moći kojom izbjegavam krah,

one sile koja neumitno stvara.

Vjerujem si jer mi Nebo daruje poslanje

i vjerujem Bogu koji vjeruje mi spretnosti;

život nije odmor nego putovanje,

moj je život ime moje vječnosti.

16.09.2016. 04:31

Vrijeme zaborava

Gdje su dani obećanja, gdje je snaga

bez koje mi nema ostvarenja;

zar ću poginuti od nemila do nedraga,

zar ću umrijeti bez starenja?

Ja sad sanjam intenzivne snove,

ja ih mijenjam za malo plodnosti

i ne trebam neke crte nove,

niti bajke svrsishodnosti.

Sve Te teže tražim, nailazim na brane

od kojih mi slabo i padam u nesvijest.

Kad iziđem s one druge strane,

neću možda niti znati za Radosnu vijest.

Spašeni kradljivci, zločinačke žene

gledat će me kao gubitnicu

jer već sada meni memorija vene;

vodit će me kao lijenu skitnicu.

Ti od mene želiš ono najdraže,

senilna ću doći pod Tvoje skute

jer sam pustila sve one koji traže,

jer sam raščistila svoje pozive i pute.

Uvijek mislim svega sam se odrekla

radi ljubavi mi, radi svete stvari,

a sad neću pamtiti ni što sam rekla,

nit ću znati kad mi sve podariš.

Zato sada ispjevat ću hvalbenice,

nek mi bude zadnje i nek budu prve

ove molbe svjesne kao rečenice

što mi sad još uvijek po pameti vrve.

Zapisat ću Te u nečije klijetke

jer ne mogu Te zaboraviti

i da podsjeća me na velike svetke,

da mi je u Tebi boraviti.

11.09.2016. 07:54

Jedrenjak

Iluzija je da će moja ljubav što promijeniti

jer tu nema o meni ni govora.

Moj će život nova nepravda zasjeniti,

moj će glas utihnuti kao lanjska mora.

Nije da ja protestiram nego umorna sam, svijete,

od preteške sporosti koja nema rezultata:

dok se naprijed zakorači, duge godine prolete,

a već inje mi se za bistre poglede hvata.

Teško kroči moja zemlja koracima bijega

od stogodišnjega ropstva i blokade,

jedva diše, ne zna boje svoga stijega,

sama sebi nije prijatelj dok drugi grade.

Predaje se živom blatu što je dugo guta,

nema uzora, nema moći, niti volje;

sasvim sama, neshvaćena po divljini luta,

ne zna kako će joj možda jednom biti bolje.

Nitko drugi ne može se na to mjesto postaviti,

samo ovaj narod tako stenje, u tišini grca

i samo Boga će svoga rado uvijek pozdraviti,

jer sam Bog zna vječnu tajnu pravedna mu srca.

Ruka moja traži jednu čvrstu slamku spasa,

molitva na usnama već kao da bi izdisati.

Tko će prvi reći, tko će čuti od mojega glasa,

tko će ovu povijest konačno ispisati,

tko će pokrenuti jedra pripravljena, čista

vjetrovima što se sa svih strana tuku?

Bezgrešna mi majka kao zvijezda blista, 

ona nosit će me, prihvatiti ispruženu ruku.

11.09.2016. 01:01

Slatka potraga

Sve te novootkrivene tajne

kojima se ova duša resi

služe samo većem srcu skromnom

kao što su sitne zvijezde sjajne,

davno već zaboravljeni grijesi,

bistra voda biću duhovnom.

Pa što želim ako ih dobivam

samo radi vlastite mi svetosti,

da mi sreća traje puno duže

kada zalud svakom razotkrivam

i kad slijep ne vidi svjetlosti,

kad me za to ciljaju i tuže?

Čak i kada živim izolirana,

zatvorena šutnjom vrlo glasnom,

kada zborim samo nevažnošću,

ova duša kao Božja rana

osjeća se drugom dušom jasnom

koja poznaje ju svojom nevinošću.

Samo Bog zna što je sa mnom htio.

Znam da gleda i kroz moje oči,

zato strah me svake kazne

jer Bog je sa mnom i tad bio

kad me nevolja zaskoči,

kad me osudiše duše razne.

Milosrđem svojim On me pita,

srcem strasnim odano mi pruža

sliku praštanja i pravednosti,

a ja nisam neka duša uzorita,

nisam neka među cvijećem ruža,

nemam poželjne Mu vrijednosti.

No, kad bi netko zaista poželio

naći dragulj bez primjedbe jetke,

domoći se najsjajnija plijena,

Bog mi njemu čak i od mene podijelio.

Dragocjene duše jesu tako rijetke,

kao što je igla nekom plastu sijena.

Ove tajne traže samo jednu dušu, izabranu,

istu onu koja čezne i koja se bori

da sve u životu nadiđe i spaja;

koja ima želju, vječnošću izatkanu

da sa svojim Stvoriteljem progovori,

koja ispred pravednosti nikada ne zdvaja.

10.09.2016. 06:54

Utjeha

Već prolazi obličje ovoga svijeta,

ja sam samo zašla reći što je jad.

Ništa nemam, samo vatru ispod peta,

samo grijehe što bilježe pad.

Zar to nije smiješno, oteli su sve,

potom ponudili samo jedno pravo:

da se među lošima još gori izabere

i da kliče mu se “bravo, bravo!”.

Otkrili su karte, misle da smo nemoralni

kao što su oni, izgubljene ovce.

Našim kruhom gađaju se kao vuci jalni,

još su vrbovali sebi mnoge lovce,

naoružali se kao da su ugroženi.

Sav taj cirkus moram sada konzumirati,

grijesi su mi naglo umnoženi,

načičkana njima ne mogu ni umirati.

Poslušno ću zaokružiti mu ime,

sretna što sam sama bezimena

koja dugo gleda sve te krime.

Potom vratit ću se označena

kraljevstvu nebeskom da me Ti odriješiš.

Skini s mene svu tu kožu blatnu,

želim čuti kad me svu utješiš

da sam izabrala ogrlicu zlatnu

kao poslušan Ti, ali čist i sretan rob.

Svi ti robovlasnici su djeca zla

i još nisu navršili zrelu dob;

jedini si, Kriste, koji sve to zna.

07.09.2016. 09:11

Svjetlo od svjetla

Možda nisam noćas tvoja duša,

horizonti mi se otvaraju

mjesečevim odsjajima;

možda noćas Bog me strašno kuša

jer se brane sve obaraju

kojih ne znam da li ima.

Mjesečina slađa je od svih tunela

što ih sanjamo

i što imaju na kraju svjetlo;

ova noć je najljepša turneja

kakvima se klanjamo,

koje nam otkrivaju podrijetlo.

Mjesec se raspršio

iza tamna ruba,

iza tamna drveća;

život je dovršio

putovanja gruba,

slatku pjesmu cvijeća.

Još po neka gori svijeća,

limovi na krovu sjajni;

svjetionici su noći

kao što je svijetla sreća

koja krije mnoštvo tajni,

koja uskoro će proći.

Čemu da se divim,

što da slavim, ili koga,

kome moram zahvaliti

što baš sada živim?

“Spasit ću te”, riječ je Boga:

“Ovo crno nebo ću zaplaviti”.

U muklini duša moja odgovara

da se sjeća svih svanuća,

molitvi i uslišanja

i polako se otvara

jer i noć je ova nemoguća

ako nema svjetla danja.

“I po noći smjelo hodi,

stvorio sam zvijezde za te

da za sunce doznaš,

da se raduješ slobodi,

da te moje misli prate,

da i mene prije spoznaš.”

05.09.2016.  01:50

Kada god se sjetim

Oprosti mi što govorim u tajnosti,

što ne vičem s tornjeva i krovova

i što nisam krik nego dah,

samo želim doprinijeti trajnosti

koja već i jača je od olova,

ali može propasti u jedan mah

jer bojim se da ja sam ta

koja vodu muti, koja nije sigurna

u spoju ovom neviđenom;

ja sam često duša koja propada,

čija riječ je opora, a djela tmurna,

koja daje rukom nesmiljenom...

a Ti si ljubav vječna, život i put

i ne možeš propasti po biti,

zato veza s Tobom uvijek mi uspijeva.

Priznajem da strah je moja ćut,

da ne prestajem Te sniti,

da se meni ljubav Tvoja i milost izlijeva

kada god se sjetim Tebe, svoga života.

Tada vidim kako sam nestrpljiva,

kako teška mojom dušom vlada tmina,

kako sporo prolazi Golgota

i bez moga duha trpljiva,

ali tada ipak znam da sam Ti jedina.

01.09.2016. 14:27