Kad se ruke slome

Nisam Te zaslužila, Blago moje,

da mi daruješ bez kraja i u izobilju,

nisam nagradu ni sposobna prihvatiti.

Beskorisni sluga ja sam želje Tvoje,

primam dar što počiva u Tvome milju

pokornički kao da ćeš me pozlatiti

bez malo moga truda, ljubavi i znanja.

Još mi anđeo Tvoj progovara

da sam bila uvijek vrijedna toga dara,

da sam bila dio najsmjelijih sanja,

da sam revnovala za oluja i omara

jer mi duša sve pohvale Ti stvara.

Osjećam se kao da sam u odaje Ti stigla

u kojima mi smo zauvijek ortaci

kao nerazdvojna braća što se grle.

Ja sam k Tebi svoje molitve pridigla

kad sam bila i na nebu i na tlaci;

pustio si moje ruke da Ti hrle,

a Ti si me tada prepoznao kao svoju.

Sva je moja zasluga u tome.

Samo jauk, samo jedna želja, uzdah

kojime Te molim za pokoru moju

i tad već se moje ruke slome,

sve od jada što sam sitan prah.

Vapaj svega moga pouzdanja,

sasvim sitno zrno prave vjere

da si Bog i Svjetlo nad svjetlima

doveli su mene do najviših znanja.

Sve mi grijehe molitva opere,

jer u prošnji mojoj najviše Te ima.

19.06.2016. 08:56

Ne može to svatko

Zašto sam kriva, moj dragi, jaki Bože?

Zašto ti vijekom to pitanje postavljam

kad znam da se oko mene jezici glože

makar ih često u Tebi zaboravljam?

Zašto nam daješ, Isuse Kriste, Gospodine,

taj križ najteži, križ samo za slavne,

za svete i vjerne ljude i godine?

Da li to znači čuvati korijene pradavne

koji sasvim sigurno u zemlju rastu,

koji kamenje krša na daleko probijaju

kako bi izbili svaku novu kastu

prelijepa cvijeća i sjemenki što ne klijaju;

svako sjeme im zatireš uz naše teške muke,

borba se vodi kao okršaj prsa o prsa

u dnu zemlje do koje ne dopiru te krive nauke

jer uvijek si tu kao Gospodar krša

kojemu se je bezizgledno uopće suprotstavljati

jer Ti si Život, a daješ ga uporno samo meni.

Daješ mi život s kojim bi se drugi zabavljati;

pozoveš me imenom i samo govoriš “kreni”.

Daješ mi samo život muke, krvi, znoja i suza,

daješ mi neostvarene mogućnosti, a kvalitetu

jer ne može svatko klijati duhom bez uza,

jer ne može nitko drugi na ovome svijetu

mojoj odanoj Ti ljubavi izmjeriti gabarite,

niti sasjeći strašnom materijom i kemijom

one duhovne veze u narodu skrite;

nitko se drugi ne može hvaliti takvom premijom.

Duboko u ovoj krševitoj zemlji i zemlji ploda

raste bez sunca sve ono što od Tebe živi,

što se od Tebe rađa, a ne od zemaljskoga roda.

Od Tebe nastadoh i svatko me krivi.

Zato je ova zemlja lijepa kao dijamant čisti

jer Duh se moj kroz nju očituje,

kvaliteta što izvire kroz vodopad bistri,

ljubav naša koju i gluhi čuje.

Zato je ova zemlja vječna u nizu

jer hrani se i napaja Tvojom Krvlju,

Tvojim Tijelom i rana je na križu;

ona je Tvoja Žrtva na ognjenom drvlju.

18.06.2016. 07:50

Puno lipih stvari

Ima puno stvari u nas koje su se lijepo razjasnile.

Ne možemo zajedno graditi na takav način da okupimo protivnike pod istu kapu.

I kada bismo to uspjeli, više nam ne bi bili potrebni izbori i referendumi.

Drugi problem koji se razjasnio je taj da nema koristi od moraliziranja i ideološki prenatrpanih mozgova. Mi smo skloni idelizirati svoje težnje, ali smo postali malo realniji što je jako značajan korak u sazrijevanju.

Još jedna dvojba je izišla na vidjelo, a to je pitanje poduzetništva u politici ili politikanstva u poduzetništvu. Sigurno je da bogati nisu postali bogati zato jer su pametniji od ostalih nego zato što su ideologije omogućile izabranima da se obogate i naizgled zavladaju (ups, izgubila sam Nobelovu nagradu).

Sada se zna sigurno ono što se samo moglo nagađati: ako doživimo izbore, imat ćemo jasnije određene ponude. Udba? Udbaši još imaju dosta vremena, s time se mora računati jer zašto ne pokušati graditi na nečemu što je tako dobro bilo uhodano. Pitanje Udbe je pitanje tradicije.

I još bonus: lustracija je konačno ušla na velika vrata.

P.s. Jedini vojnici i policajci koji su u Hrvata navijali protiv policijske države bili su oni šatoraši u Savskoj 66, na Trgu Nevenke Topalušić. Svi ostali su, iz navike, prihvatili policijsku državu, svjesno ili nesvjesno, bili obični ljudi ili zaposleni. 17.06.2016. 03:18

Evo me, Europo

Europo, kolijevko ideja i talenata,

uvijek ti ćeš ostati što jesi

ma što bilo na tom svijetu.

Pošiljateljica si naših agenata,

tobom svatko sebe resi,

primi sada tu poruku svetu.

Tko god dođe, tko god uđe

u te tvoje dvore prevelike,

nek se sada nam priključi

jer ti nisi nikakvo imanje tuđe

već si dužna pokazati slike

iz kojih nam svijet o sebi uči.

Ja sam stigao iz tvojih dubina

i na svjetlu dana grlim tvoje osvajače,

oni padaju od sve tvoje ljepote.

Nosim tebi pregršt svile i rubina

zbog kojih te i najmanji tlače

da ti kažem: volim te, živote;

volim tvoje stadione i sva polja,

tvoja natjecanja, tvoju kreativnost;

volim te u tvojim nakanama.

Tebi treba moja snaga, moja dobra volja,

tebi potrebna je sva aktivnost

jer ti život rađaš svima nama.

Bez tebe ja ne bih znao svog identiteta,

ne bih imao tu poruku za sva vremena;

nemoj nikada promijeniti ime

jer si voditeljica u miru svijeta.

Sve si veća, sve si šira sve do onog trena

kada postaješ za mene sveta.

Gdje bismo mi bili da nam nije nas?

Sada primi naklon od Hrvata,

primi jedan vatreni poljubac.

U tebi svi narodi nek nađu spas,

neka brat pronađe svoga brata,

neka primi svatko ovaj rubac,

ovaj barjak što ga ljubim danonoćno,

ovu pjesmu što se divi Božjim darima,

što se divi šarolikosti i stvaranju.

Dajem tebi svoje vjerovanje moćno

koje si povjerila nam, svojim vratarima,

da me vidiš, da me čuješ da sam tu.

13.06.2016. 07:44

Idi od mene

Nevjerojatno kako ljudi naglo postaju veliki čistunci kad žele kritizirati deklariranog katoličkog vjernika kao da pojma nemaju o vjerskom životu neke duše, a sami se drže vjerujućima u Boga. Tim reakcijama puritanskim samo dokazuju da nemaju vjerske prakse u životu, da vjeruju u svoje prazne riječi.

Katolik nosi svoja djela sa sobom, njegov praktičan vjerski život jest njegovo ime za vječnost, a njegova riječ predstavlja dubine i visine, širine i dužine bezgranične i teško pada onim zlim duhovima koji ispovijedaju svoju katoličku vjeru naopako i ne poprate svoje riječi u životu istinskim dobrim djelima.

Ti zli duhovi misle da najbolje znaju, bolje od samoga Boga, tko je kakav, tko je i za što je zaslužan, a sami ne znaju promucati jednu normalnu molitvu ili se ispovijediti za grijehe svakodnevice kao što je ogovaranje.

Ti zli duhovi su opasniji od onih neprijatelja koji ne sakrivaju mržnju i govore mržnjom.

S tim zlim duhovima nikad ne znaš kad će ti zabiti nož u leđa.

Ti zli duhovi su opasni i protiv njih se treba postaviti odlučno i munjevito, treba im reći: “Mrš, sotono!”

Svi koji hvataju katolika za riječ, nisu neki vjernici, a i sebe same ne drže za riječ. Ne drže do svojih riječi jer ne znaju kada i kako treba govoriti. Kada se obraćaš Bogu, moliš Ga ponizno, a kada se obraćaš zlim duhovima ili govoriš o njima, nema klanjanja i poštovanja prema zlim namjerama, one su opasne i protiv njih nije dovoljna puritanska šutnja i neodlučnost. Svatko tko promišlja koje bi riječi upotrijebio da odvrati zle duhove od napada na sebe, taj je već izgubio dragocjeno vrijeme, pada u grijehe i nije neka osoba prema kojoj bi bilo potrebno iskazati poštovanje, štoviše, njima treba brzo i učinkovito dati na znanje da im napadi neće uspjeti te se u te svrhe može slobodno reći: “Bježi vraže, idi od mene sotono, iziđi, neka pati koga smeta” ili jednostavno zlim duhovima poželiš da se obrate.

Sa zlim duhovima se ne ulazi u rasprave, njih se mora otkantati. Nek crknu!

Meni Ti, a Tebi domovina

Onog trena kada Tvoje ime izgovorim,

sve mi jasno, sve mi sjajno;

znam da ljubit ću Te dok se ne umorim

makar grijeh me zove tajno.

Baš kada sam poželjela

da mi želje sve posvetiš,

vidim da sam lude gljive jela

i da nikada ne prijetiš

nego ja sam ta i moja savjest

koja podsjeća me da ja želja nemam.

Istog časa čujem obavijest

da je bolje da se ne opremam

ni za dane blagostanja,

ni za ispunjenje pravednosti;

greška moja tad je manja,

a ja bliže stižem onoj čednosti

zbog koje sam zadobila Tebe:

nisam ona koja služila bi

težnjama zbog kojih srce zebe,

koja domovinu dužila bi

već ja sluškinja sam bijedna

kao grijeh što svijetom hodi.

Ne postoji pravda niti jedna,

samo smrt me oslobodi,

samo žrtva koja sve od sebe daje

netko drugi da se časti.

Ona za čast nit ne haje,

ona samo želi pasti

u naručje što pravdom gori:

to je, Kriste, Tvoja milost

koja pravdom progovori

kada domovini dođe post.

Neću slavu nego drži moje sjeme,

podaj domovini ploda moga.

Kada prođe moje vrijeme,

nek ostane domovina za Te, Boga.

11.06.2016.  05:38

Poziv

Zašto je hitno obratiti se Isusu?

Čovjek ne zna do kada će živjeti.

Protok vremena je dar Božji čovjeku, vrijeme je sredstvo i alat kojime se čovjek služi i kojime upravlja jer nije točno da čovjek živi u vremenu, vjernik živi u Bogu, u bezvremenskom području.

Budući da u svom zemaljskom životu čovjek računa s vremenom kako bi odredio kada će se susresti s nekim i u koje vrijeme će dogovarati svoje sastanke s drugima, vrijeme je čovjeku neophodno kao pomoć i olakšica u životnim susretima.

Čovjek koji se odluči ići za Isusom što bolje može, dobiva novi život, dobiva darove i želi postati ono za što je već prije začeća predodredio Gospodin da će biti. Onaj tko oklijeva, taj ne može ostvariti sam sebe. Troši svoj život uzalud. Život je samo jedan i poslije zemaljskoga života čovjek više ne može popraviti u svom životu ništa. Život kojega je živio na zemlji ostaje onakvim kakav je bio do zadnjega trenutka makar se može svatko obratiti Bogu u posljednji čas. Najčešće se događa da se čovjek u Čistilištu kaje za svoj promašeni život, za svoje grijehe i greške, ali ništa promijeniti ne može, ne može se vratiti na zemlju i popravljati uništeno i propušteno.

Bog djeluje u svijetu na zemaljske ljude. Bog može potaknuti obraćenje čovjeka, ali je čovjek nezaobilazni činilac svojega obraćenja i upoznavanja samoga sebe i života, svijeta i drugih ljudi. Što bolje čovjek upozna sebe, to ga bolje poznaje i Gospodin koji ga strpljivo čeka da se riješi svojih grijeha kako bi postao ono što Bog odredi za njega. Ako je daleko od Boga, u grijehu, čovjek ne ispunjava svoju svrhu za kojom u dubini duše najviše teži. Grabež i razne požude samo dokazuju da je čovjek jako željan imati ono za čim čezne, ali ne zna točno što je to pa grabi ono što mu đavao servira kao da je upravo grijeh ono što čovjek želi i za čim teži. Bog strpljivo čeka svakoga čovjeka da krene na put svetosti jer čovjek uči na greškama, razvija se i jedino tako može postati ono što želi biti i to svojom slobodnom odlukom koju Bog ne želi dirnuti jer je čovjeku dao slobodu i slobodnu volju i ne želi čovjeka nesvjesnoga okrenuti k sebi. Bog očekuje čovjeka koji će poželjeti Boga svoga za partnera, a tada čovjeka Bog obdaruje svime što mu je potrebno na njegovom putu samoostvarenja. Tada čovjek postaje bogat.

Ako je netko lijen i neodlučan, gubi dragocjeno vrijeme u kojemu je mogao puno postići na svome putu u svetost, izgraditi se i kao zreo čovjek s velikim rezultatima doći pred Boga, a biti koristan za čovječanstvo. U tome je poanta, čovjek pomaže drugima oko sebe, pomaže mnogima da se obrate i postanu također zreli u svetosti, u ispunjavanju svog poziva, u ostvarenju samoga sebe. Kad čovjek upozna sam sebe, i Bog ga upoznaje.

Jasno je da bi u takvom idealnom slučaju bilo sve manje i manje ratova, gladi i nevolja na svijetu. Čovjek veli da Bog dopušta ratove, ali ratove dopušta zapravo čovjek koji je pred Bogom neodlučan i lijeno se prepušta ispraznosti koja proizvodi grijeh i ratove. Što prije odlučiš ići za Isusom koji te čeka vječno i strpljivo, manje će ljudi ratovati, prije će doći mir na zemlju.

Kada čovjek shvati da nema vremena i da ne živi u vremenu nego da mu je vrijeme na raspolaganju kao dragocjeni alat i sredstvo za samoostvarenje i za ostvarenje njegove težnje da upozna sebe i pronađe svoj pravi poziv, tada čovjek neće gubiti vrijeme uzalud, niti jednu minutu svojega vremena na zemlji.

Bog će zaustaviti ratove, ali ne zna kada će to biti, ne zna kada će se ljudi sjetiti svoga životnog poziva. Bog želi čovjeka partnera, slobodnog i svetog čovjeka jer sve drugo Bog već ima. 10.06.2016. 02:01

Psalam 119,37

37 Odvrati moje oči da ne vide ništavost, život mi čuvaj na putu svojemu!