Jednu noć sam zarobila,
hladnu kao led na ledu.
Kada pamćenje bih zadobila,
bilo bi to sjećanje na ovu bijedu
i na ove jadne duge, duge, sate.
Vrijedilo je dočekati i taj čas
jer već dugo ti se obzori ne zlate,
niti postoji kraj mene zvijezda kras.
Ne znam zašto, ne znam, ne znam,
sva ljepota tvoja mene nježno štiti
jer je uokolo samo bezdan, bezdan.
Svoju ljubav, svoje hvale neću kriti,
mada nema tih visina gdje bih stala,
ili gdje bih mogla šator smjestiti
da bih tugovala, u divoti mudrost brala
da je mogu dostojno navijestiti.
Kriste bezimeni u toj ledenini,
dozvalo te srce moje da ga cijeliš
kao nekad kad je puklo u tišini,
kad sam dozvala te da podijeliš
moje stvari i sve što je smeće.
Da ne proklinju me svi čistači,
da spremačice pokupe svijeće
jer sve ovo ništa više mi ne znači.
Hvala ti za sve što si mi dao,
ponizno te molim da se smiluješ
(ovo predivna je bajka otkad snijeg je pao)
i da svojom tugom sada moju tugu miluješ.
22.01.2024. 03:53
No comments:
Post a Comment
just do it