Ne brinite se tjeskobno

 

Gospodine, Isuse moj, Oče naš.

Ti znaš ono što si mi dao.

I ja znam, kada čovjeka boli, kad se izrazi da ga boli duša, to je najvjerojatnije od sakrivenih problema u nečistoj savjesti.

Ali ta „dušobolja” može uzeti velike razmjere, na primjer, kod zapuštene savjesti. Ili kad je dijagnosticiraju kao duševnu bolest, odnosno mentalni poremećaj.

U tome čovjek uzaludno pretražuje svoju savjest jer ako se nakupio onaj neki grijeh, već ga je potrebno na sve moguće načine liječiti, a ako je to bolest koja se postupno razvijala do krajnjih razmjera te se liječi medikamentima i terapijama, to je bolest. Ona se mora izliječiti, a savjest se tada lakše preispituje.

Ali kada ti kažu da si doživotni pacijent, da se to mentalno stanje nikada neće popraviti, tada pratiš liječnike specijaliste i hvališ Boga zbog njih. No, znaš u sebi, znaš u hladnoj glavi (a ne u akutnom stanju bolesti) da su ti grijesi, tvoji i tuđi, pokvarili zdravlje. Tako je sa svakim i sa svima koji su bolesni.

Jer, Isus je toliko puta raznim teškim bolesnicima rekao: „Oprošteni su ti grijesi” i „vjera te tvoja spasila” što znači da ih je mnoge uspio u njihovoj vjeri prema Isusu i u Isusa Gospodina, on sam svojim oproštenjem grijeha definitivno izliječiti, a to uključuje i vremenite posljedice svih dotadašnjih njihovih grijeha jer je uvijek govorio: „I ne griješi više!”. I mnogi su ostajali doživotno zdravi, plodni i vjerni molitelji i klanjatelji tvoji.

Kad je duša jako mlada i ne zna puno o životu, a gleda brige i probleme i nosi ih na sebi, teško će ostati zdrava i slobodna osoba. Ugušit će je mnoge brige koje neće znati riješiti, a koje će je neprekidno mučiti. Jer stariji će reći samo „Ma, ne brini ti o tome” i duša ostaje sama s brigama o kojima njezini vršnjaci također ne znaju kao ni obitelj, ni prijatelji, ni ljudi u prolazu.

Takva duša je nalik anemičnoj osobi, mirnoj, povučenoj, poslušnoj.

To je rano doba života, savjest je još svježa i prilično dobro prosuđuje i vodi takvu mladu dušu.

Može se dogoditi, vrlo lako zapravo se može dogoditi da duša stari i raste do odrasle dobi, a da nije riješila svoje brige i da nije olakšala savjest. Osim toga, nije toliko svjesna grijeha, svjesna briga i zabrinutosti; zamišljena je, pita se kada će biti dovoljno odrasla i zrela da se konačno suoči sa svojim brigama koje se ne umanjuju već stvaraju nove brige. Život i obaveze idu dalje, potrebno je riješiti sve u hodu što se može riješiti, a da one namnožene brige ostaju, produbljuju bol toj duši i čine je u savjesti nesvjesnom nekakvoga grijeha. To je već početak mentalne bolesti, duševne bolesti, ali ne primjećuje se lako, sve dok se čaša ne ispuni, dok baloni ne puknu, dok se lončići ne polupaju. Od simpatične, marljive i povučene osobe odjednom nastaje bolesnik.

Tek nakon dugo vremena dosjetit će se najgore opasnosti za svoje zdravlje, a to su brige, razne egzistencijalne brige, brige za voljene osobe, brige zbog mnogih osoba koje zlostavljaju, svakodnevne brige zbog smanjene sposobnosti duše za život kakav žive ljudi u okolini. Također postoji u takvoj duši ljubav i pažnja, odanost i izbjegavanje suočavanja s drugima iz straha da te osobe ne povrijedi.

Medikamenti rješavaju veći dio problema, duša mora obratiti pažnju na samostalnost u životu, na prehranu, na šetnje, na zaustavljanje prisilnih misli, na redovno uzimanje lijekova, na izbjegavanje neprilika koje mogu opet zaboljeti; duša ne smije dopustiti da je drugi ljudi opterećuju svojim problemima (jer bi odmah pala u ponor briga koje nije sposobna riješiti). Imperativ struke je da pacijent mora strože pripaziti na svoje duševno zdravlje.

Isus je govorio da se ne brinemo tjeskobno, ali to znači da se manje brinemo i tada kad je neka opasnost na pomolu koja je veća, ozbiljnija, realnija.

Teško je sada već odrasloj duši (pacijentu) vratiti se svjesno u stanje zabrinutosti, a osim toga, brige guše vjeru, stvaraju bojazni, tjeskobe, strahove.

Duša se može sjetiti da su joj rekli da ne brine o svemu kada bijaše još dijete. Ali mnogima se dogodi da takve brige ne mogu izbjeći.

Poslije joj govore da je preozbiljna, da je prestroga pa duša u svom pokušaju resocijalizacije i socijalizacije nalazi načine da ne bude opterećenje jer ona najbolje zna kako ljudi znaju i mogu opteretiti jedni druge brigama. Uzima lijek, ne da se uvući u tuđe probleme, lakše rješava svoje obaveze i, na kraju, krsti se i puno moli Gospu i često se dogovara s Isusom.

Što da ti kažem na to, Isuse?

Krštenje je smaknulo Istočni i sve ostale grijehe, život je počeo iz početka, možda ne neki plodan život, ali u početku barem taj život je euforičan jer sreća zbog nestanka velikih opterećenja, straha i boli je jednostavno bacila klatno u suprotnom smjeru.

Kasnije se i ta euforija smiruje i život potraje dulje nego što bi se čovjek nadao. To nije idealan život, ali je u svakom slučaju kvalitetan u odnosu na onaj prošli život starog čovjeka o kakvome govori sveti Pavao.

U svakom slučaju to je poseban život jer na kraju dolazi tvoje posvećenje, tvoje prijateljstvo, tvoja zaštita, tvoja Crkva.

17.01.2024. 20:53

Ne moram te pitati, Isuse, znam.

Imenom si me zazvao i rekao: ti si sin moj, danas te rodih.

I tako svakoga jutra, podneva i večeri.

Zar da nas ova stigma razdvoji, Isuse, Spase moj?