Mirni građani

U ratu i ratovima ne piše se mirno,
ne stvara se poezija loša, izmišljena
koja kao da i nije niti stvarna, niti aktualna.
Pjesnik tada mora znati umilno i silno
reći da je domovina iscrpljena, ispijena
i pjevati pjesmu što je sanjalačka, a realna.

Onaj koji nije navikao u svom pjevu
otvorenih očiju i ušiju sanjati
nego bježati u svoje nevolje umišljene,
neće ratu dati primjedbu ni desnu, ni lijevu,
neće znati Bogu svom se klanjati,
prihvatiti svoju dužnost, spomenuti uništene.

Gdje su sada snovi moji, moja patnja tiha,
tako nevažna za svjetsko opstojanje,
kad je brat u nevolji mi usred moga doma?
Što mi vrijede traženja mi duše ili stiha 
kad je tako ugroženo ljudsko postojanje
od vihora ratnih i vatrenoga pogroma?

Opet isto molim, opet isto pitam:
gdje si, čovječe, završio i odakle potekao
dok mi pjevaš svoje erotske balade,
a ja posred nevoljnoga svijeta skitam
i tumačim da nam Bog naš nikad nije porekao
da je čovječanstvo izvor svake vrele nade

i moraš vjerovati zdušno i pravedan biti
jer si hram od anđeoske prašine,
a ne izgubljena ovca sred faune i flore?
Sada stvarno imao bi razloga i suze liti,
ali sam nad sobom, pritajeni asasine,
dok ja molim da po nama razlije se more

ili da pošalje kišu na tu ugroženu svetu goru.
Nije teško pasti općeg rata iskušenju,
činiti se slatkim građaninom-piromanom
kad je vjetar povoljan, sunce pripeklo na moru
i svi piromani svijeta podaju se služenju
lažnim bogovima Sodome, nitko se ne poji manom.

Zato pjevam samo ovu pjesmu ogorčenosti
jer za dobro ljudi nisu, žele sebi zlo.
Vatrena će, ratna stihija ubrzo proći,
ali piroman će ostati u paklu si okorjelosti
jer ne želi niti dom svoj, niti tuđe tlo
posvetiti prisustvom molitvene moći.
‎utorak, ‎22. ‎kolovoza ‎2017. 23:43:11