U dalekim danima djetinjstva moga
nebo je grmjelo kao i sad,
i pao je pljusak sred maloga loga;
s njime je počeo i moj pad.
Kako je lijepo nebo bilo,
kako je kiša nosila okuse slatke
i kako je brzo sve potamnilo;
prošle su naglo noći kratke.
Prebrzo tad su letjeli dani,
mladost je htjela ostati tu
kao i hrastovi razlistani;
oni pokupiše kišu svu.
Mir je polegao na moje vjeđe,
brzina života konačno prestade
i moje su ruke sada blijeđe;
na pamet moju djetinjstvo pade.
Kao da ona mladost se vratila,
i polet, sloboda, sigurnost, tišina.
Koga sad briga koliko sam patila
kad je nemjerljiva opet nebeska visina.
ponedjeljak, 28. kolovoza 2017. 16:44:05
No comments:
Post a Comment
just do it