Duše pokajnice

I nema na tom polju bolje ravni
sve od one koja  do nebesa stiže 
gdje su puk i vođe ravnopravni,

gdje se kleca, klanja, puzi, gmiže

da bi dostiglo se opravdanje
svih tih strogih savjesti koje sebi sude;
duše dođu, traže poravnanje
nevolja i grijeha svojih što ih kude,

ali u tom stavu samo jedna veza ima:
ako gledaš Svevišnjega, vidiš si nesavršenstvo,
inače ti uzaludno glava k podu klima,
iskupljenje neće doći, a niti blaženstvo,

iskupljenje ne dolazi zakonima, nagodbama.
Ma koliko puzala, iznova će duša griješiti
jer ne vidi Krista, Ljubav što upravlja sudbama,
teško će si duša svu nevolju riješiti.

Tek u vrelom susretu svih poleta i težnji,
duša se okreće radi svoje dobrobiti,
da još više, bolje stigne u zagrljaj nježni,
a ne da bi nedjela si svojih kriti.

Ima dana kada učini se duša pokajnicom
samo zato da bi zadobila sva bogatstva,
a ne stoga što je čula Boga potajicom,
vidjela Mu sveto srce usred svoga jastva;

ima dana čestih kad se želimo dokopati
brze sreće na lak način, naopako,
a ne svojih njiva srediti i okopati
jer u Bogu samo življenje je lako,

tada nikad više grijeh se isti ne ponavlja
već je duša zrelija za svu visinu;
čovjek se promijeni, a Bog zaboravlja
jer On dušu vodi u svoju blizinu.

Žalosno je da tek patnja
tjera dušu da pred Bogom klecne.
Blago duši u vremena zlatnja
kad ju savjest zbog sitnice pecne.
‎ponedjeljak, ‎21. ‎kolovoza ‎2017. 01:26:54