Devetnica Mariji

U srcu prozirnog plavetnila, 
ogrnuta plaštom plavetnim,
ravnog stava, širiš ruke,
odlazeći u vis kakvog nikad nisi snila,
popraćena anđelima s vjetrom proljetnim;
zaboravljaš suze, boli, muke.

Gledaš točno me u oči, ali gledaš kroz mene,
među nama nalazi se Sinak tvoj i moj
koji nas razdvaja i još više spaja;
svaki put kad molitva iz mene krene,
ti se blago smiješiš mada vodiš težak boj;
prisjećaš se kobi usred sve to većeg sjaja

koji te obuzima u tvome uznesenju.
I svaki puta kad me zagovaraš,
sve si sjajnija i veća, sve se si više plavkasta
od velikih visina kojim' stižeš Božjem oproštenju
jer ti tada novu, veću nadu stvaraš;
haljina ti prebijela šalje na me duha rasta.

Oko tebe sama slava tada cvate krvlju boje purpurne
kao da je Božji Sin ti krv je proslavio,
onaj sastav, otopinu koja nosi premnogo ljudskosti,
čiste i duboke kao što je patnja zemlje tmurne,
kao da je tebe, purpurnu, zauvijek tu postavio
da bi mogla obuhvatiti sve žive, slabe ljudske kosti,

da bi mogla postati nam majčicom nad majkama.
Čahura se neka zlati kao sunce oko tvojih skuta
da bi mogla nas zaštititi, dati da se volimo
jer ti si ta što kao zemljanka je prošla hajku nad hajkama.
Vreba li još uvijek na te ona zmija, lukava i ljuta,
kao što su ljuti dani kada te ne molimo?

Kruno plava, kruno zlatna mog i našeg postojanja,
reci da li prozirna je bila tvoja duša
dok si poziv iščekivala u mladosti i samoći;
da l' si bila tako nebeski plavkasta zbog odstojanja
kojeg imala si da te zmija previše ne kuša,
da li smrzla si se usamljena, sama u hladnoći

ili blažena si bila od početka svoje svijesti?
Da li hodila si teškim putevima, padala strminama;
da li vidjela si kako može mračna ova zemlja biti
ili ti je bilo uvijek drago što ti možeš neku dušu sresti?
Je li i za tebe ovaj svijet ljepota i divota sama?
Kako dospjela si blaženoga stanja svoga kriti?

Da li Bog je tebe otvorio kao što je posjetio tvoje krilo,
tako da svi znaju, ali nitko ne primijećuje;
da li mi smo svi k'o zvijezde koje oko tebe svijetle?
Jesmo li ti nakit, ures tvoje krune, dragocjeno svjetlilo,
da li naše križeve tvoj Bog i naš osvećuje,
da li broji s tobom naše mučne, teške milimetre?

Ljudi nisu manje grešni ako se i blaženim učine,
a ti bezgrešna si, a ljudsko stvorenje.
Smijem li upitati te još i onu žensku stvar:
da li znaju momci svijeta da im smisao umine
kad od žene traže ponajveće otvorenje
pa im tada nude samo grešnosti na dar?

Zašto ženu kazne samo zato što je žena,
da li i ti morala si kroza sve to prolaziti?
Zašto ljubav muža liči čistoj mržnji?
Hoće li i ona biti tako uznesena
kao što si i ti, blaženice koja umiješ poraziti
svojom nevinošću samog vraga do njegovih pržnji?

Kraljica si moja, nebeska i zemaljska,
duh si moje duše, duša moga duha,
a znam dobro da smo svi ti isto dragi.
Samo daj da dođem k tebi na ta vrata rajska,
samo daj mi vijekom blagovati tvoga Sina kruha,
samo čuvaj za me vijekom taj tvoj osmijeh blagi.
‎subota, ‎5. ‎kolovoza ‎2017.  19:59:25