Kako si blaga, moja smrti,
jedina sestrice moja,
i dolaziš oprezno, nježno.
Na tvojoj sam prvoj crti
i kao da, umorna i potpuno tvoja,
udišem ono neizbježno.
Kako se najavljuješ polako,
kao pahulja sud mi pada
na srce, uvijek željno susreta,
na srce mi stižeš onako
kako prva budi se nada,
kako procvate rosa na latu cvijeta.
Mirisi slobode, okusi svježine,
ni traga nema od mojih stopa.
Od ovog života koji se budi
poznate samo su naučene vještine:
vidjeti dalje od vlastita stropa,
uzeti sve što donose ljudi.
Kako si darežljiva, smrti krasna,
kako je divna nagrada vječna!
Kako si okretna, a strpljivo čekaš!
Kako si ljubazna, sveta i časna,
i ledena kao bistra voda riječna,
i, udobna zaista, ti me ne nijekaš!
Nadah se da će biti nekako slično,
živim za to i dugove plaćam,
gotova dati sve od Boga.
Srce mi mirno, srce nepomično
jer, evo, kući se vraćam,
cilju velika nadanja moga.
16.11.2016. 22:38
No comments:
Post a Comment
just do it