Sveto Svjetlo

Neka tvoji zagrljaji sunca budu vrući

ako ledeno je svjetlo što te grije,

ako je hladovina na tvojoj kući,

ako vjetar silni vise krošnje brije.

Kada padnu noći što se bijele,

neka tvoje srce porumeni

poput zalazaka što se svijetom dijele,

poput blagog slova koje je u meni.

Majka tvoja nek te zagovara,

tvoje želje neka putuju do nje

kako mogao bi biti dio njena dara

koji pada mi na ruke, koji mi je sve.

Neka ti Gospodin prijatelje dade

što su vjerni kao nositelji stigme,

svi ti sveti koji zemlji kuće grade

da nebeske tebi dvore Bog uzdigne.

Neka usne tvoje uvijek Krista hvale

kao što i moji dani, noći čine

još od tada kad su zvijezde mi u dušu pale

radi Križa s kojim sveto Svjetlo sine.

10.09.2020. 20:51

 

Prljavo srce

 

Dani kada nema duha za to slovo,

noći kada nema brige za taj svijet

koji kao mlada ptica srlja,

to su pogrešne praznine, to je ovo:

preživljavanje i slaba krila za taj let

koji čuva srce da se ne uprlja.

Prašina se taloži samo kao sjena,

kao pogreška u dojmovima okoline.

Duša tada samo ponire u Riječ

od koje se stvara obrambena mrena;

katkada su sveta djela zalog takve tmine

jer mi duša odavno ne pije samo mliječ.

Trčim dverima Ti, Kriste, a ne stižem,

tako izazovne su na putu prepreke

što se kao iznenadna guba rode.

Često letim, uspinjem se ili gmižem

kroza svjetlo ili pune mulja rijeke

po tim tragovima koji k Tebi vode.

Naći ćeš me kao nespremnu sred svega,

kao kradljivca sred noćne krađe,

kao kamen što je u dubine pao;

naći ćeš me točno ispod stijega

što ga nose jarboli mi lađe,

na tom križu što si mi ga dao. 

09.09.2020. 03:38

Janje među vukovima

Kako smo mi svi divlji narodi, divlji kao nekada davno u povijesti!

Grupiramo se radi očuvanja teritorijalnog integriteta, radi učinkovitijega ratovanja i borbe protiv neprijatelja, a to bi mogao biti bilo tko, bilo koja grupa koja je jača od nas, pohlepna kao i mi.

Kako smo sebični i zatvoreni u sebe mi, ljudi!

Čuvamo svoj integritet, a uništavamo druge, sve oko sebe.

Jer u čovjeku postoji neka dvojnost i dvoličnost. Često su ljudi u sebi ljuto poprište svoje vlastite borbe i rata između dobra i zla ili, bolje rečeno, između većega i manjega zla.

Kad je neki, bilo koji, pojedinac u takvoj dvoličnosti i ratu, kako će onda svijet doći do mira?

Svim narodima je drago da im je država jaka i bogata, ali unutar svoje države nitko nije zadovoljan onime što ima.

Jer države su zbog ratovanja i prevlasti, a ne zato da bi narodi prosperirali na ispravan način, tako da ne gaze sve oko sebe.

Jer svaki čovjek gazi u sebi ono što mu ne odgovara, a hlepi za onim što mu se čini dobro, lijepo, poželjno. Tako čovjek ima neprijatelja u sebi koji radi protiv dobrobiti toga čovjeka. To je vječno pitanje i neprekidna borba u ljudima. I države imaju unutarnjeg neprijatelja i veliko nepovjerenje prema drugim državama. Nikada se ne zna s koje strane će doći napad.

Divlja horda, to smo svi mi u svijetu.

Čovjek ne može ubiti svog vlastitog neprijatelja u sebi.

Čovjekov unutarnji neprijatelj je grijeh, to su neki zakoni koji služe progonu zločinačkih napada u čovjeku. Čovjek zna da su neki postupci nedopustivi, čovjek zna u svojoj savjesti da je laganje loše za njega, da je ubijanje muka čovjekove savjesti, ali ne može ne lagati, ne krasti, ne biti pohlepan, ne ubijati, ne žudjeti za užitcima. Nitko ne može prestati biti „životinja koja misli” i mnogi zbog toga krive druge ljude, a svi zbog svojega unutarnjeg neprijatelja krive Boga.

Najviše je onih koji se zavaravaju i bježe od tih problema, koji ne traže spas ili ga traže na pogrešan način. Čovjek sam sebi ne može pomoći, a drugi ljudi mu u tome da mu pomognu samo čine još veću štetu jer svi smo slijepci i ne možemo voditi jedni druge jer slijepac ne može povesti drugog slijepca tamo gdje će vidjeti svjetlo života.

Samo žrtva Isusa Krista može dati čovječanstvu mir.

Samo prolivena Kristova krv na križu može slijepima podariti vid, životinjama dati slobodnu i urednu dobru volju da žive u prijateljstvu sami sa sobom.

Jer milosrđe Božje sažali se nad patnjama ovoga svijeta, nad ratovima koje ljudi u sebi vode. Sažali se nad onima koji bježe u životu kao obezglavljeni, bez promišljanja i s puno samozavaravanja.

Mnogi se zavaravaju da su im drugi krivi, da je Bog tako htio da bude ratova i zla, mnogi pokušavaju živjeti kao da Boga nema i tvrde da ne postoji.

Države imaju svaka svoje zakone.

Po tim zakonima progone se kriminalci i kažnjavaju.

Dakle, kriminalci i zločinci su uvijek ispred lijepih i dobro sročenih zakona i pravila. No, ne možeš se protiv ubojstava i ratova boriti nekim naknadno sročenim zakonom. Jer nisu samo kriminalci oni koji krše zakon nego zakon se sastavlja kada se dogode zločini.

Tako i čovjek sam u sebi zna da je njegov unutarnji neprijatelj jači od lijepih želja o miru i spokoju za kojim ljudi čeznu.

Čovjek je taj koji laže i ubija.

Države zato imaju oružje i diplomaciju.

A Isus Krist ponese zlo svijeta na svojim ramenima.

Krist je podnio i pobijedio laži, krađe, ubojstva kada je sam uzeo na sebe krivnju za ljudske zločine.

Isus je to učinio za države i narode, ali isključivo preko pojedinaca koji su pripadnici određenih naroda i država.

Jer Isus dolazi u samu srž zločina, ulazi u ljudsko srce, na izvor laži i zavaravanja, preljuba, požude i ubojstava. Isus to čini jer Bog ljubi svoja stvorenja, spašava čovjeka iz velikoga gliba.

Nije izvor zločina u državama već u ljudima koji vode razne države i donose zakone nakon što je rat već pri kraju, donose pravila protiv kriminalaca i zločina koji su već počinjeni.

Srž neprijateljstva je u čovjekovom srcu, u ljudskoj nemoći.

Isus je preduhitrio zlo.

Na čovjeku je, i to posebno na pojedincu, da kaska za Isusom.

Jer postoji pojedinačna odgovornost za sva zlodjela.

Isus dolazi pojedincu iz čiste milosti.

Bog je milostiv i milosrdan, istinit i dobar. Samo Bog može pomoći čovjeku i narodima.

Nema ništa što bi čovjek mogao učiniti da bi spasio svijet od samoga sebe, osim obraćenja Bogu i povjerenja u Sina Božjega koji se zato i rodio na svijetu da preuzme grijehe, zločine i zakone ovoga svijeta na sebe, da zbog toga pati, muči se i pogine na najokrutniji način kako bi prevario onoga unutarnjega neprijatelja u svakom čovjeku, naročito u onome koji ne računa da postoji nešto jače i više od zla, da postoji netko tko je nevin, neviniji od janjeta bez mane kojega odvode pastiri na klanje da bi se do sita nahranili.

Ako je netko neznabožac i živi bez nade, taj ima najlukavijeg neprijatelja u sebi kojega niti ne prepoznaje kao neprijatelja. To su svi grešnici, a grešnici su svi ljudi osim Majke Božje.

Samo ona je Bezgrešna, samo ona je nevina kao što je nevin, čist i nedužan Bog. Samo Pravednik može izvesti slijepce. Samo Isus Krist može nam podariti vjeru i povjerenje u vječni život jer Isus je uskrsnuo i samo onaj tko vjeruje Isusu Kristu i Njegovoj čistoći može uskrsnuti na dobar, lijep i istinit vječan život. 04.09.2020. 09:23 

Rujan

Rujan, tako svjež i hladovit rujan

ova života što sebe ne poznaje,

mada se toliko toga dobro zna.

Nikada neću iscrpiti zrak taj bujan

godine svake koja ga tiho odaje

i tada se čini poput sna.

A Ti me, Gospode, ispunjavaš njime

kao svoju najdražu glinenu posudu,

kao najljepšu teglu od zlata,

obasipaš mene i moje ime

kao na Tvome milosrdnom Sudu

na koji stižu svi ljudi od blata.

Ne poznajem sebe jer Ti si mi blizu,

i tako si daleko još od mene

da bi mi dao da shvatim slobodu silnu

od koje treperi mi svaki živac u nizu;

rađa se istina koja me prene,

oživljava moju starost mi nemirnu.

03.09.2020. 22:33 

Vječni Križ

Zato jer iz Tebe, Bože moj, ja nikoh,

zato što sam svjetla Tvoga tinj,

očarana ispred Tebe, Kriste, stojim.

Da me Ti privlačiš, nikada ne svikoh

jer je Tvoj mi novi svaki čin

od kojega radujem se ili bojim.

Samo Tebe može duša poželjeti,

patiti od grijeha snagom svom,

trgati se ispred svetih ruku

što ih ja na zidovima vidim žeti

od kada su stigli u Tvoj dom,

čiju ja u duhu gledam muku

jer te mnoge svete duše vape,

ne zbog Tvoje nemilosti ili zla

već zbog naša slijepa vida.

Zidovi od glazbe zbog Tebe se trape,

tamno svjetlo lomi se od tla,

mlade breze suše se od stida.

Samo čovjek, najveća Ti nada,

tvrde šije, okorjela sluha,

kad mu daješ, nema hvale.

Ovo nebo i svoj križ Ti rastvori sada,

daj, pošalji breme svoga Duha

kojega su Tvoje, Kriste, ruke dale.

30.08.2020. 21:35 

Molitva za mudrost kralja Salomona

"Molitva za mudrost

Bože otaca naših i Gospode milosrđa,

ti koji si riječju svojom stvorio svemir 

i koji si sazdao čovjeka mudrošću svojom 

da vlada nad stvorovima tvojim

i da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti

i da sud sudi dušom pravičnom:

daj mi mudrost, prisjednicu tvoga prijestolja

i ne odbaci me između djece svoje.

Jer sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje,

čovjek slab i malovjek,

nesposoban shvatiti pravdu i zakone.

Jer ako bi tko od sinova ljudskih bio i savršen,

ali bez mudrosti koja od tebe dolazi,

opet ne bi ničemu vrijedio.

Ti si me izabrao za kralja svome narodu 

i za suca sinovima i kćerima svojim.

Odredio si mi da sagradim na svetoj gori tvojoj

i žrtvenik u gradu boravišta tvojeg,

u liku svetoga šatora

koji si odiskona bio spremio.

S tobom je mudrost koja zna djela tvoja,

koja je bila nazočna kad si stvarao svijet;

ona zna što je milo tvojim očima 

i što je pravo po tvojim zapovijedima.

Pošalji je s nebesa svetih 

i otpravi je od svoga slavnog prijestolja,

da uza me bude i potrudi se sa mnom 

i da spoznam što je tebi milo.

Jer ona sve zna i razumije,

ona će me razborito voditi u pothvatima mojim 

i štititi svojom moći.

Tad će ti djela moja biti ugodna,

i ja ću pravedno upravljati pukom tvojim

i bit ću dostojan prijestolja oca svoga.

Jer tko može spoznati Božju namisao 

i tko će se domisliti što hoće Gospod?

Plašljive su misli smrtnika 

i nestalne su naše namisli.

Jer propadljivo tijelo tlači dušu 

i ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima.

Mi jedva nagađamo što je na zemlji 

i s mukom spoznajemo i ono što je u našim rukama:

a što je na nebu, tko će istražiti?

Tko bi doznao tvoju volju

da ti nisi dao mudrosti 

i da s visine nisi poslao duha svoga svetoga.

Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji

i samo su tako naučili ljudi što je tebi milo

i spasili se tvojom mudrošću."

Mudr 9

 

Veličaj, dušo moja, Gospodina

Ono što je ljudima najznačajnije u životu,

ono što im je najveća tajna,

ono za čime žale na samrti,

to im je za života uglavnom dosadno i tako strano, nerazumljivo.

Radi se o ljudskoj duši, o životu duše. Ona živi sve što čovjek proživljava, ali čovjek umire i nada se da mu je duša besmrtna.

Kako to spojiti?

Kako može biti besmrtno ono sve što predstavlja čovjeka i njegov život, smrtni život.

E, pa čovjek nekako vjeruje da je duša ipak nešto drugo u čovjeku, nešto što izgleda kao božanski promatrač ljudskih života, nešto što neće umrijeti nikada, nešto što se događa za života na zemlji i proživljava se, ali i mnoge stvari zadrži za sebe.

Kao da duša čovjeka ima neki svoj poseban život u čovjeku, mada ljudi često govore o životu svoje duše, to jest o svojim emocijama uglavnom, a puno manje ili nikako dušu ne povezuju s onim što ljudi, duboko u svojoj nutrini, zaista misle. Na primjer, čovjek često pjeva kako ga duša boli, ali rijetko pjeva ili govori „moja duša zna, moja duša misli” i slično.

A duša, to je čovjek, to je tijelo čovjekovo, i duhovnost ljudska.

Duša pada kad čovjek padne, duša boli kada čovjeka nešto boli, duša se uspinje kada čovjek ustaje, duša se nadahnjuje i dobiva inspiraciju kada čovjek pjeva.

Ako čovjek misli da će umrijeti, duša tuguje i propada.

A kada duša propada, propada čitav čovjek.

No, ljudima je jako teško shvatiti da je ono što im govori duša istina čitavoga čovjeka i cijeloga njegova života.

I duša umire.

O tome je nekako najteže promišljati, ali nije tako teško shvatiti da je ljudska duša mrtva kada čovjek hlepi za bogatstvom i krade, a uzgred i puno laže, bludi, vrijeđa, psuje i ubija.

Teže je shvatiti da se duša može oporaviti od smrti već u ovome vremenitom i zemaljskom životu; čovjek shvati na samrti, ili puno prije toga, kako to duša živi istinu života, najdublje ljudske misli bave se u duši uglavnom dobrotom, istinom, ljepotom i čežnjom za nebeskim dobrima, a ta dobra su nebeska zato što ljudi ne vjeruju da na zemlji ima takvih stvari za kojima ljudi čeznu i radi kojih bi se bili spremni promijeniti kako bi živjeli duševno, kako bi preživjeli smrt.

„Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.”

Ps 62,2

„Samo je u Bogu mir, dušo moja,

samo je u njemu nada moja.”

Ps 62,6

„Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!”

Ps 103,22

„Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja;

Gospodine, Bože moj, silno si velik!”

Ps 104,1

„Nek’ zločinci sa zemlje nestanu
i bezbožnika nek’ više ne bude!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja! Aleluja!”

Ps 104,35

„Dušom svojom žudim tebe noću

i duhom svojim u sebi te tražim.

Jer kad se na zemlji pojave tvoji sudovi,

uče se pravdi stanovnici kruga zemaljskoga.”

Iz 26,9