Rujan, tako svjež i hladovit rujan
ova života što sebe ne poznaje,
mada se toliko toga dobro zna.
Nikada neću iscrpiti zrak taj bujan
godine svake koja ga tiho odaje
i tada se čini poput sna.
A Ti me, Gospode, ispunjavaš njime
kao svoju najdražu glinenu posudu,
kao najljepšu teglu od zlata,
obasipaš mene i moje ime
kao na Tvome milosrdnom Sudu
na koji stižu svi ljudi od blata.
Ne poznajem sebe jer Ti si mi blizu,
i tako si daleko još od mene
da bi mi dao da shvatim slobodu silnu
od koje treperi mi svaki živac u nizu;
rađa se istina koja me prene,
oživljava moju starost mi nemirnu.
03.09.2020. 22:33
No comments:
Post a Comment
just do it