Postanak duša

Hvala Tebi, Kriste, za moj križ,

hvala Ti za sreću i sve muke

što ih zaboravu predati ne mogu.

Dao si mi sebe, to je Tvoja briž,

Tvoja odanost i pune ruke

da Ti mogu doći, svome Bogu.

Dijelio si sa mnom svoje boli,

svoje suze da Te bolje spoznam,

svoju radost da bi uzdigao mene

gdje i anđeo moj Tebe moli.

Pustio si mi polako da sve doznam

od onoga što su krile meni sjene.

Tebe žeđa ova duša sjetna,

Tvoje misli misliti da hoću,

Tvoje pute da po njima nađem

novi život u kojem ću biti sretna,

da ispuniš snove što ih vidim noću,

da na osjetljive staze zađem.

A nisam te dugo znala,

vapila sam kao žedna rose

da mi odaš tajnu nesreće i zla.

Tada zavjesa je meni spala,

sada anđeli Ti k Srcu nose

svaku novost što je ova duša zna.

Hvala Ti za darove sve, Kriste,

sve ih više ima i više se množe

da ne stignem pitati za život Tvoj

što ga dijeliš svima Duše čiste,

što ga daješ svima, dragi Bože,

da bi spasio za sebe narod svoj.

Daleka sam još od Tebe duša,

ja sam samo jedna tanka slika

preko koje Tvoj se plamen širi.

To je ljubav koju grešni kuša,

to je odjek Tvoje molitve i krika

koji dušu vjerom svu raspiri.

Bez Tvog Duha ne bih vjerovala,

ni bez Tvoje milosrdne snage

kojom anđela čuvara moga puniš

da bih blaženom životu žrtve dala,

da bih ljubila Ti riječi blage

što ih meni molitvom okruniš.

Bez ta križa što ga meni dade,

ne bih znala ništa, niti glase

koji putuju o veličanstvu Tvome.

Mora biti da me od pakla ukrade

kad i moje grijehe uze na se,

kad me zazva po imenu mome

što se križem samo mojim zove.

Po njemu sam jedina i osebujna,

dobivam oblike i crte si lica,

postajem Ti duša Tvoje zemlje nove.

Ti me pojiš kapljicama vina rujna

da mi križ moj bude prekretnica,

sladak izlazak na svjetlo dana

i od robovanja svijetu spas;

da ne budem neka masa blijeda

već da se formiram kao zora rana

pa da se zaljubim u sve nas

koji bez Tebe smo bili bijeda.

Sada dolazim u Tvoje vinograde,

mada kasno stigoh, poslije podne

kada mnogi već su zauzeli trijem

da bi vukli svoje križeve dok rade

na tom Trsu loze blagorodne

gdje Te i ja ponizno osluškujem.

2020/5/9. 21:46

Onaj koji ima vlast

Isus dolazi vrlo skromno i ponizno, a tek kada ga čovjek primijeti, posluša i počinje slijediti i kada Mu povjeruje, On otkriva čovjeku svoju snagu i moć. Isus se ne želi nametnuti jer poštuje slobodu ljudske volje, a ljubi čovjeka svom snagom.

„Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’?

10Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim,od sebe ne govorim:Otac koji prebiva u meni čini djela svoja.

11Vjerujte mi:ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte.

12Zaista, zaista, kažem vam:Tko vjeruje u mene,činit će djela koja ja činim;i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.

13I što god zaištete u moje ime,učinit ću,da se proslavi Otac u Sinu.

14Ako me što zaištete u moje ime,učinit ću.« (Iv 14,9-14).”

Isusa su oduvijek odbacivali mnogi ljudi, a i pripadnici Njegova rodnoga kraja, Njegova židovskoga naroda. No, Isus nikada ne primjenjuje silu i moć u pogrešne svrhe. Počeo je sakupljati šačicu ljudi i poveo ih za sobom. Tako i danas prilazi kao Dijete koje želi našu pažnju i pozornost.

Kasnije, kada je pristupio svojim budućim apostolima, Isus je njih izabrao svojom ljubavlju i voljom Oca nebeskoga.

„I stignu u Kafarnaum. Odmah u subotu uđe on u sinagogu i poče naučavati. 22Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. (Mk 1,21-22).”

Svaka vlast dolazi od Boga.

„Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene (Rim 13,1).”

No, Isus pokazuje svojim djelima da ima vlast nad bolešću, nad prirodnim silama, nad zlim duhovima; ima vlast opraštati grijehe, Gospodar je subote. Isusova vlast je u prvom redu čisto religiozna, ali budući da je svaki čovjek religiozan, Isusove riječi i djela vrijede za sve ljude, sve do onoga čina predanja ljudima do kraja, do smrti na križu kojime Isus oslobađa ljude, sve do jednoga, od smrti jer oprašta svakome grijehe tko Ga za oproštenje zamoli. Njegova se vlast proteže sve do politike gdje je Isus vlast koju nije htio u kušnjama primiti od samoga Đavla i koju je zaista primio od Boga.

Isus među svojima nastupa kao Onaj koji služi.

Isus jest Gospodar i Gospodin, ali došao je na zemlju služiti i dati svoj život, a upravo zato što Isus tako uzima na sebe takav robovski položaj, svako će se koljeno najzad pred Njim pokloniti (Fil 2,5-11). Zato će, kad uskrsne, moći svojima reći:

„Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. 17Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. 18Isus im pristupi i prozbori:
'Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!' (Mt 28,16-18).”

Isus po uskrsnuću povjerava vlast apostolima, vlast za koju ih je učio i pripremao već prije. Apostoli propovijedaju Krista, ali se također ne nameću. Za Prve Crkve odjeljuje se religiozna vlast od političke. Na duhovnom području Isusova vlast se opet tiče svakoga čovjeka jer svi su ljudi, osim što su religiozni, i duhovni, a naročito žeđaju za Bogom, Onim koji je istinski i pravi i od čije riječi nitko više neće ožednjeti.

Fenomen Isusove vlasti upravo je u tome što se Isus podlaže, ne samo volji Oca našega na nebesima, već i svakoj ljudskoj prošnji, poput odanoga i vjernoga Sluge.

Kad čovjek susretne Isusa, ne može a da Mu se ne divi i da Ga ne slavi jer Isusova ljepota, dobrota i privlačnost proizlaze upravo iz Njegove poniznosti i skromnosti. U krajnjem slučaju, znamo da se Bog u svoj sili objavljuje tako da može prestrašiti svoj narod. Zbog toga je Isus nježan i podložan svakome čovjeku, samo to se ne odnosi na đavolske prijedloge.

Također, Isus podučava učenike istom stilu i ponašanju: ako se predaješ do kraja na služenje, veća ti je moć jer to ne može svatko iako mnogi misle da su jaki kad imaju neko oruđe u sebi i uza se.

Mnogi bi bili bogovi, ali nitko ne može uzeti sve grijehe svih ljudi na svoja ramena i pod teretom svih ljudskih grijeha predati se dragovoljno na mučenje i razapinjanje i to iz čiste ljubavi. U tome je veličina Isusa Krista koji je pravi Sin Čovječji i vlast Isusova koji je također i Sin Božji.

09.05.2020. 09:09

S Duhom Boga živoga

Isus je tako neposredan.

Kad je hodao svojim rodnim krajevima, bio je vrlo jednostavan u pristupu ljudima, bilo je toliko očigledno ono što je govorio.

Mi, ljudi smo komplicirani, ne vjerujemo jednostavnosti.

Grešnici smo i susrećemo se često s lažima iako ne toliko često koliko optužujemo druge da lažu, takve nam optužbe vrlo tečno silaze s usana, a dolaze nam iz bojažljivih srdaca.

Nitko ne voli da ga varaju, da ga prevare ili nadmudre, ali povjerenje u ljude je jedini i najbrži način kako čovjek može provjeriti i naučiti istinu, čuti i vidjeti činjenice.

Mnogima nije jasno što Isus govori ili zašto nešto čini.

A sve u Bibliji piše. Za tumačenje Biblije potrebni su vjera i znanje.

Katolička Crkva je jedini tumač Svetoga pisma, ali to ne znači da čovjek ne smije samostalno promišljati o bilo kojoj riječi ili događaju koji se prenose kao izvještaji po nadahnutim autorima svetopisamskih knjiga.

Najvažniji činilac u čitanju Svetoga pisma je Duh Sveti koji se za nas zauzima neizrecivim uzdasima kad molimo i u svjetlu vjere čitamo Pismo, naravno, pod uvjetom da smo redovni u sakramentalnom životu.

Zazvati Duha Svetoga uvijek se isplati višestruko: u primanju Boga, u poznavanju i prepoznavanju Boga, ali i naših duša ili čak namisli mnogih srdaca.

To je i jedno od objašnjenja zašto su apostoli Isusu postavljali svakojaka pitanja čije odgovore mi danas uzimamo kao nešto normalno i logično, samo po sebi razumljivo.

Ne znamo kamo ideš, Gospodine, govorili su prije Isusove muke i predanja na križ.

Pokaži nam Oca.

Daj da budemo Tebi s desna.

Dok ne vidim, neću vjerovati.

Ipak su apostoli posebni prijatelji Isusovi, ljubljeni učenici.

To se vidi nakon uzašašća Isusova na nebo gdje sjedi s desne Ocu. Prije svakog značajnog događaja za vjeru apostola Isus je njih pripremao pa je tako i rekao da će im poslati Duha svoga koji će ih uvoditi u svu istinu.

Tek s poslanjem Duha Svetoga, apostoli postaju hrabri, jaki i ustrajni svjedoci Kristovi, svjedoci Njegovih riječi i djela, Njegovoga božanstva i čovještva i predano rade na učvršćivanju katoličke misli i tumačenja čitavoga Svetog pisma.

„Vjerujte u Boga i u mene vjerujte (Iv 14,1b).”

Eto jednostavnoga savjeta.

Vjerujte u Boga.

A tko je taj?

To je Isusov Otac nebeski.

A tko je Isus?

Božji Sin, Božja Riječ koja je ljudskim tijelom postala.

Vjerujte u Isusa, a poslije možete i promišljati o Njegovom čovještvu do mile volje.

„Tko je vidio mene, vidio je i Oca (Iv 14,9b).”

Evo lijepe tvrdnje, činjenice, istine.

Kad vjerujemo u Boga Oca i Sina, već smo Boga vidjeli, milosrdnog, nježnog, blaga srca, malenoga, čistoga, nevinoga i iskrenoga. Isus je mogao jedini sebi dopustiti potpuno povjerenje u ljude. Ako su bili protiv Njega, znao je odakle to dolazi. Isus vidi ljudska srca jer po Njemu i za Njega smo svi stvoreni. Po Isusu dolazimo Bogu kojemu uskrsavamo na vječno blaženstvo.

Kako to znamo?

Po Duhu Svetome kojega su nam poslali Otac i Sin.

Zato možemo reći i, zahvaljujući ustrajnosti prvih učenika Isusovih, ispovijedati vjeru svoju u jednoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga uz onaj članak „Vjerovanja”:

Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca koji izlazi od Oca i Sina, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi, koji je govorio po prorocima.

08.05.2020. 21:37

Inkubatori smrti

Kad ostariš, žao ti je mladih koji ostaju kao posrnula djeca novoga doba. Možda ti nije važan svaki novi dan života, ali ti je svakoga novoga dana krivo što mladost zaboravlja stare i trajne vrijednosti.

Ona generacija koja je uvela, po uzoru na drevne narodne običaje čitavoga svijeta prije Isusa Krista, ubijanje djece s manama i žrtvovanje staraca te svih ostalih ranjivih skupina, čedomorstva i kontracepciju, sada je već ostarjeli naraštaj bez ikoga svoga jer došli su neki novi mladi sa svih strana svijeta gdje postoje „zastarjeli” zakoni prema kojima populacija raste, širi se i razmnožava. Više nema mjesta za one koji su bili zdravi, mladi, lijepi, nemilosrdni, bogati i skloni suicidu, usamljeni i tajni alkoholičari ili travopušači, otuđeni i u dubini svoje duše depresivni irezignirani. Sada su ostarjeli, imaju već preko pedeset godina života i čekaju da ih smrt oslobodi.

„I tako svi moramo umrijeti”, depresivno i rezignirano barjaktare mnogi pametnjakovići koji su rođeni normalnim putem, ali sa zlatnom žlicom u ustima i rastavljenim roditeljima kojima je bilo svejedno kakve škole i na koji način će njihova djeca, njihov porod pohađati i završiti.

Njima se pridružuju svi koji pate zbog patnje općenito, ne trpe nikakvu bol, muku i patnje siromaštva, bijede, invaliditeta i slično, i pitaju se zašto i otkud patnja na svijetu.

Zajedničko je tim ideologijama da okreću čovjeka u sebe umjesto da ga čine transcendentnim prema okolini. To je stoga što ne znaju sami od sebe da je pravi Bog u njima, ali još više i izvan njih samih jer njihov bog je novac, želudac, zabava i drogiranje, to jest bacanje u zavaravanje, u laž i neistinu.

Ali Bog je iznad svega pravedan.

Onaj glas, tihi glas nevjerice, očaja i savjesti s kojim se susreću u sebi samima, osuđuje takvo destruktivno razmišljanje pa ti ljudi dolaze do zaključka da nisu zaslužili živjeti iako su mladi, jaki, zdravi, lijepi i bogati, da taj stil života u blagostanju puca kao mjehur od sapunice te se na koncu bave suicidalnim mislima.

Ali tu nije kraj jer i kada podignu ruku na sebe ili ih humano ubiju drugi, novi mladi ljudi i stranci, dolazi uskrsnuće; uskrsnuće na blaženi život ili uskrsnuće na osudu, kako za koga. U svakom slučaju, Život opet dolazi i vraća ih na početak pa više nemaju onu svoju mantru koja ih je dovela u retardiranost, ne mogu više reći da je smrt ok jer smrti nema izvan njihovih usamljenih i samačkih umova.

Rezultat je svega na kraju da takva ideologija ubija svoje pripadnike i da istrebljuje neke dok nekim drugima daje novi život, zemlju, podmladak i prosperitet.

08.05.2020. 07:13

Isusov glas

Sada pamtim vrijeme, mjesto, čas

kad uz Tebe ću oploviti nebesa

da im iz njedara molitvu izvučem.

Da se sjetim zaziva i sviju nas,

ljubavnica koje Providnost pretresa,

da si svjetiljku napunim i presvučem

u to sasvim novo, čisto i vazmeno ruho

kojime se anđeli svi preodijevaju

kad silaze k zemlji i kada se sjaje.

Od njih dobit ću i ulje, paljivo i suho

jer sve gori naokolo kada pjevaju

svetinjama što ih nikada ne taje.

Tada znat ću pjevati i govoriti

ljepše od svih stvorova na svijetu.

Djevica će prebirati moje stihe

da mi, nadahnuti, prestanu romoriti

poput rosnih kapi na nekome cvijetu,

došapnut će meni riječi tihe

i sve one tajanstvene otkrit će mi vale

po kojima neprekidno hodiš, Sine Boga,

da i mene, pokraj drugih, hrabriš u slaboći.

Sve su meni njene usne pokazale i ruke dale,

što je neophodno znati mi za Tebe, jedinoga

koji zboriš i bez glasa, makar u samoći.

07.05.2020. 18:29

Tajni život svetih

Tuga je opipljiva u svom realitetu,

i laka kao pero, ne mora se dijeliti

kao radost ponosna u svom dignitetu

što uvijek želi čitav svijet iscijeliti.

O, kada ću doći i kazne pokupiti

da ih se riješim, da ih odslužim

za sve što sada ne znam upiti

od svjetlosti kojom se služim!

Kada bih spoznala dugove svoje,

kada bih barem za njih znala,

možda bih pronašla njihove broje

i možda ne bih ovako podivljala.

Kao niti u tugama, obazrivosti nema,

koja se naziva svetom pristojnošću,

niti u pustinjama gdje ugiba trema;

realnost osvaja vjerodostojnošću.

I ne možeš imitirati svetost bića,

odglumiti je ni za kratko bilo kome

jer ona se nalazi u srži čistoga žića.

I nosi radost i tugu dok je ne slome

nedaće koje sigurno imaju sveti.

Ne čini se dušom besprijekornom

jer ne znaš što znači Boga htjeti,

a živjet sa zmijom ljubomornom.

Ona bi sve učinila u svojoj moći,

čudne i lukave trikove, laži,

prevare koje zagorčavaju noći

u kojima duša vapi i Boga traži.

Tko uopće pomišlja mučenik biti

ili svetac za kojega slava se lijepi?

Misao samo hoće zmiju izgaziti

sve dok tu dušu Duh ne okrijepi.

A tada, Tebi ću pjevati, Svjetlosti moja,

strpljenje moje i prosvjetljenje

koje me vodi putem do dvora Tvoja,

Kriste, moj Bože, moje jedino htijenje!

06.05.2020. 19:59

Slika svijeta

Ljudi često misle da nekamo napreduju.

I da svijet grabi velikim koracima u napredak.

I da će nam sutra biti bolje nego jučer, i ljepše, i lakše.

Tu varku nose ljudi pred sobom valjda od pamtivijeka jer se tehnologija razvija, medicinska znanost prati suvremene bolesti, a savladava i one starije bolesti; industrija postaje lako upotrebljiva i ljudi moraju manje raditi za iste rezultate kakve su imali nekada.

No, mnogi ljudi ne znaju sebi pronaći nova područja rada i opstanka.

Ne znaju što bi sa starcima, a ne znaju ni što bi učinili sa svojom djecom. Mnogi ne znaju što bi sa sobom.

Mnogi kao da su otupjeli, mnogi su se ulijenili.

A ponude za zabavu su sve prisutnije u svijetu, na radnim mjestima, u našim domovima, u našim mislima.

Nije čudno da u mnogim umovima život prestaje kad prestane zdravlje, zabava i bogaćenje.

Nije čudno da se ljudi boje moćnika koji nemaju lica, da se boje neke zavjere ili običnoga čipiranja.

Nije čudno da u svijetu paranoja zahvaća ljude i širi se kada god neka novost postane opće poznata.

Nije čudno da se ljudi boje, da ih je strah jer tko ne misli, tko ne radi, tko se ne trudi, taj se boji svega kao što su se u prastara vremena ljudi bojali grmljavine.

Ljude je strah razmišljati jer mogli bi doći do poraznih zaključaka.

Zemlja propada, treba bježati, putovati u svemir, na Mars ili se omamljivati zabavom, zdravim životom ili čak radom.

Zatvaraju se u sebe, ne vjeruju političarima, ne vjeruju vlastitoj obitelji, ne vjeruju sebi.

Vijesti su cenzurirane, a i tko bi ih čitao i gledao kada bi se čulo za nerede i ratove, za glad, kriminal i uništavanje prirode. Tko uopće zna kako su kršćani progonjeni, bilo jasno i glasno, bilo u ignoranciji i tišini, bilo u medijima koji oblikuju javno mnijenje i privatni način razmišljanja jer ljudi ne razmišljaju nego samo prate i slušaju, gledaju i bježe.

Zar je to napredak ljudskog roda?

A i kome bi taj napredak služio?

Koja privatna osoba ima koristi od takozvanog napretka čovječanstva?

Netko tko želi upravljati svima, čitavim svijetom? Taj se još nije pojavio u modernim vremenima demokracije i liberalne ideologije gdje svatko za sebe može stvarati svoje carstvo, netko oružjem i zastrašivanjem, netko tehničkim napretkom, netko ideologijama.

Potrebno je ovdje reći da kršćanstvo nije ideologija.

Kršćanstvo uči vjernike da budu promišljeni, da nauče trpjeti i raditi, da razviju osjećajnost za druge, da prepoznaju kome je potrebna pomoć, da pružaju pomoć ljudima iz svoje okoline, a i onima koji su daleko.

Za kršćane strah postoji samo kao Božji strah, strah od grijeha, a grijeh je živjeti samo za sebe i zbog sebe; grijeh je ne poštivati svoju dušu i duše drugih ljudi; grijeh je ne poštivati svoje tijelo i tijela drugih ljudi; grijeh je ostvarivati svoje težnje ako one oštećuju druge ljude; grijeh je uništavati stvorene stvari i prirodu; grijeh je ne poštivati život i laćati se smrti na svakom koraku, u bilo kakvim okolnostima; grijeh je poslušnost bilo kome tko živi i radi protiv života; grijeh je bježanje od

razmišljanja i promatranja ljudi i stvari; grijeh je osuđivati druge i sebe za bilo što jer svaki čovjek previše vrijedi; grijeh je jesti, a ne raditi; grijeh je željeti drugome lošije rezultate, grijeh je takmičenje na taj način; grijeh je ne radovati se tuđim uspjesima; grijeh je ne požaliti s drugima koji su žalosni; grijeh je imati ako drugima ne dajemo.

Za kršćane je čovječanstvo jedan organizam. Kada pati netko, pate svi. Kada se raduje netko, raduju se svi.

Zašto ljudi progone kršćane?

Tko ih progoni, ja ne, reći će svatko, progone ih možda napredne organizacije u svijetu.

Kršćani znaju kamo svijet napreduje, kamo srlja.

Kršćani znaju da je grijeh izbjegavati istinu.

Zato se srde na njih mnogi, zato ih progone i nastoje omalovažavati i uništiti.

Slika svijeta je slika smrti, propadanja, truleži i neopisivoga smrada.

Slika kršćana je slika Boga u svijetu, slika Svjetla i prosvjetljenja.

Ali ljudi više vole tamu jer ih je strah onoga što bi mogli o sebi otkriti na svjetlu.

05.05.2020. 07: