Svom snagom svojom

Prikazujem Ti, Isuse, svoja djela i svoju ljubav, svoj život i svoje vrijeme, svoju duševnost i svoje tijelo, ali pitanja se množe.

Kako, zapravo, da Ti prikažem sebe?

Kako me posvećuješ?

Kako da dođem do punije vjere i jasnijih odgovora?

Kako da Ti prikažem sebe?

Nitko sam sebi ne živi nego Gospodinu živi, dolazi mi odgovor.

Nitko sam sebi ne umire nego Gospodinu umire.

Moramo umrijeti grijehu, a živjeti onome što je gore, kod Gospodina.

Kako da Ti prikažem sebe kao žrtvu, žrtvu zahvalnicu, žrtvu živu i svetu?

Ako živim i umirem Tebi, Isuse, tada je svaka moja pomisao i riječ, svako moje djelo i doživljaj, i način života zapravo prikazivanje Bogu.

Moj način života. Moja vjera i vjernost Zapovijedima.

Moja dobra volja i trud, sva moja snaga jer ljubiti Te je potrebno svom snagom svojom, svime čime raspolažem. I sve čime ja raspolažem, i sve što si mi dao potrebno je upotrijebiti za prikazivanje Tebi, Gospodine, prikazivanje sebe.

Znam za predavanje u Tebi, Bože. Znam za naše razgovore bez riječi, u času kada stoji vrijeme kao da ga nema, u času kada mi govoriš da malo zastanem i predahnem u Tebi i od svega drugoga što nisi savršeno Ti.

Tada sve moje pore i čestice posvećuješ i nema toga od mene što ne dotičeš svojom svetošću.

Prikazujem Ti sve, prikazujem Ti čitavu sebe, svoju bit u Tebi, svoj život koji si mi dao, prikazujem Ti svoje grijehe da ih oprostiš, da ih poništiš, a da ja ipak ostanem ono što jesam ili ono što od mene ostaje kad mi oprostiš grijehe.

Ono nepropadljivo u meni živi i postoji za Tebe barem u nekom kraćem vremenskom razdoblju, do idućega pada.

Prikazujem Ti sebe, prikazujem Ti sve što je moje nepropadljivo i to je najljepše što mogu u svoj svojoj snazi u onom času kada zajedno šutimo i kada se gledamo i promatramo ljubav, mir i radost u Duhu Svetom, kada živimo zajedno vječni život. 20.05.2023. 08:59

 

Molitva šutnje

Dani nevolja

i šutnja;

ni najbolja

lutnja

ne bi me smiriti.

Tvoje zapovijedi

nježno će piriti,

kao za ispovijedi.

Ti ćeš me podići

nježnošću

i ja ću otići

s obazrivošću.

Ponirem i propadam,

i ustajem presporo,

slabo se nadam,

i govorim oporo.

I to mi ne valja,

nije ni lijepo.

Život se valja

kao ogledalo slijepo.

Žurim izbaciti

trulež i mane,

i sebe tlačiti

dok ne prestane.

Šutjeti se mora

jer govoriš Ti,

moj Bože odgovora

i susretljivosti.

Nema imenice

za misli što bježe

kao pokisle ptice

dok nespokoj liježe.

Trenutak slabosti

predugo traje

i srce što posti

slabo se daje.

A boli mlačno,

pa jače

i nebo oblačno

često zaplače.

Tako si rekao,

Kriste blagi,

zemlju mi stekao

k'o kamen dragi.

I sve to znam,

ali ne pomaže.

Sigurna jesam,

i to mi je draže,

da pripremaš stan

nebeska dvora.

Nevin je samo san

i prepun odgovora.

Istino moja,

dobro Te sluša

sluškinja Tvoja

i njena duša.

Križu uskrsnuli,

gdje si se krio

dok nervi su trnuli?

Zar ovdje si bio?

Rekoh Ti: „Neka bude”,

neka još više

moždane blude

dok srce piše.

I hvala za sve,

jedini Bože,

jer bez Tebe te

suze se množe.

Padaju kapi

na Tvoje rane

dok nemoć hlapi

za buduće dane.

19.05.2023. 21:00

 

Pozivnica na čovještvo

 

Tvoja riječ me, Kriste, rađa

kao ženu koja dobro zvuči,

koja jedri kao nepregledna lađa,

koja dio naroda je što ga sebi Ti zaruči

pozivima svojim u sredini dana

što su predviđeni za razvijanje

i za stupanje na brdo gdje je Kana,

gdje je Majka naša što nam daje Janje

kao Medijatora, upravitelja naših misli.

Zajedno smo niklo cvijeće brali

i od Muke Tvoje zajedno smo svisli

da bismo u Majci sami sebe razabrali.

Humanost je naša iznad svega,

makar zlodusi nas napadaju

kao stalne grešnike tu, podno Stijega

što nas uči kako ljudi u ta stanja zapadaju

pa nam bliješti iz visina

poput putokaza, jača od svih jada,

pa nas uči zašto piti Tvoga vina,

pa nas uči kako odnosi nas nada

iz paklena grotla, poput Pegazovih krila.

Tako orlovi nas vode vjerskim stazama

da bi svaka duša svoju ljubav provjetrila

od koje se gradi pristup pustinjskim oazama.

Pozivnica Tvoja na čovještvo zove,

i od duha, i od duše, i od tijela.

Križ nas vuče, uči posluhu uz okove,

poniznost nas krasi kao svjetlo Grada bijela.

19.05.2023. 10:32

gordanatomljanovic: Bijah slijep

gordanatomljanovic: Bijah slijep: Slijepa sam Te dočekala, Bože moj, sve te godine od zlata i od vune što se svilom prepliće i sjaji. Kako mučan, kako tužan bio je taj...

Tražitelji Nepoznatog Boga

 

Mnogoboštvo se može tumačiti ispitivanjem vlastite psihe, svojih dubina, mogućnosti i širina.

Stari, ali i novi narodi bijahu i jesu često mnogobošci. Za njih postoji više bogova nego što ima ljudi. Svaki od njih imao je boga za plodnost, boga za bilo koje umijeće, a za mnoga umijeća postojalo je više bogova i božica. Naročito u starim teatrima i kazalištima predstavljali su ljudi sami sebi svoje mnoge bogove. Ako je koji bog bio previše ljutito raspoložen, primjerice bog za dobru žetvu, tada bi izmislili ljudi još nekog boga koji bi udobrovoljavao toga neraspoloženog boga, a taj bi pak imao i svoju božicu za istu dobru žetvu.

Ti mnogi bogovi su se i mijenjali, ne bijahu uvijek svi neki stalni bogovi jer ljudi su uvidjeli da im bogovi koje imaju nisu dovoljni, da im bogovi rata i mira ne pomažu u osvajanjima i kada bi bilo velikih pogibija. Tada bi izmišljali nove bogove, ali su uzimali u obzir i one starije bogove od kojih nije bilo nikakve koristi.

To je svijet politeizma, svijet mnoštva bogova u ljudskim srcima.

Zaista, kakvo god bilo raspoloženje čovjeka, on nikada ne može to svoje raspoloženje nazvati samo jednim imenom već mu je potrebno mnogo riječi koje bi opisale tugu, bezvoljnost, žalost, čemer, jad i slično. Svaki od tih opisa raspoloženja imao je nekoliko bogova koji su bili zaduženi za ta raspoloženja i još mnogo bogova koji bi čovjeka učinili manje tužnim, bogova za sreću ovdje, bogova za sreću ondje, bogova za sretne događaje, bogova za ljepotu, za umjetnost, za ratne vještine i tako redom.

Zajedničko je svim tim bogovima da su ih izmišljali ljudi. Ljudi su toga bili svjesni, da izmišljaju i u sebi otkrivaju neprekidno nove bogove pa su došli do zaključka da je najveći i najbolji bog onaj čovjek koji može izmišljati mnoge bogove, a među takvim ljudima je najveći bog bio onaj tko je bio najjači, najlukaviji čovjek, to jest vladar nad drugim ljudima. Tako su vladari bili uvjereni da su oni bogovi koji su privremeno na zemlji i da poslije smrti žive kao bogovi.

Budući da je naš jedini Bog Otac i Sin i Duh Sveti stvorio čovjeka na svoju sliku, nije čudno da su ljudi čeznuli za životom bez smrti, bez nevolja i nereda, bez ratova i neprilika.

Kasnije, mnogoboštvo je donijelo ljudima osjećaj za sebičnost koja se gledala kao vrlina. Što se više čovjek posvećivao svojim vještinama i svojem napretku, i svojem imanju i bogatstvu, to je bio više na cijeni. Filozofija je nalagala da čovjek mora upoznati sebe (to jest, što više svojih bogova), da mora dovesti sebe u ono stanje u kojemu je mislio da će biti bog i prije nego što umre, bog u savršenom smislu riječi. Tako se ljudska sebičnost dovodila do vrhunca. Djeca koja nisu bila savršena po rođenju, bacala su se gladnim zvijerima. Savršena djeca žrtvovala su se izmišljenim bogovima kako bi ih ta lijepa i savršena žrtva što više odobrovoljila.

Ali, ljudsko srce nikad zadovoljno nije, ljudi ne bijahu sretni sa svojim bogovima i sa svojim samousavršavanjem.

Velika čežnja za nekim jačim bogom odražavala se u nemoći ljudi da izmisle nešto što je savršeno, što je bolje i jače od čovjeka, što je ljepše i što može čovjeku pružiti potpunu sreću. To se jasno vidi po spomeniku koji su načinili za još jednog boga i vidi se i po tome što su u svojoj vjerskoj nemoći taj spomenik nazvali spomenikom Nepoznatom bogu. Time su sami sebe pogodili u srž. Bog je mnogobošcima zaista netko koga ne poznaju, taj Bog nije plod ljudskoga raspoloženja, ali je savršeni Bog, samo jedan i jedini za sve i svakoga. To je Bog koji stvori nebo i zemlju, i čovjeka, i u čovjeku čežnju za svojim Bogom. To je Bog koji prilazi čovjeku, koji se čovjeku objavljuje javno ili potajno, koji govori i utjelovi se u krilu Marije Djevice da bi postao Čovjekom, da bi se približio svojima, da bi Ga, onako smeteni, zaista mogli upoznati i naći vječni život, i to božanski život. Jer, da se Bog nama nije objavio, i danas bismo bili samo nezadovoljni mnogobošci. 17.05.2023. 10:59

Tada Pavao stade posred Areopaga i reče: »Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni.

Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem.«

»Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima;

i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i — sve.

Od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova

da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas.

U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: Njegov smo čak i rod!«

»Ako smo dakle rod Božji, ne smijemo smatrati da je božanstvo slično zlatu, srebru ili kamenu, liku isklesanu umijećem i maštom ljudskom.«

»I ne obazirući se na vremena neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate

31jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih.« Dj 17,22-31

Ispraćaj starog labuda

 

Raširena jedra u mojim su grudima

preko čitava mog beskrajna mi bića.

Ovaj život što je počeo na sprudima,

razvio je za me snagu unutarnja žića.

Prema nervima što bijahu mi sasvim stanjeni,

kao da je stari labud dijelio se, odlazio,

a za njime i moj oklop tvrdi, ali ranjeni;

kao da je preda mnom moj smrtni život prolazio.

Rađala se često trema, i leptirići u tijelu,

morala sam udaviti u plićaku svoje čežnje,

rastrzana od strahote odlučivanja na djelu

jer dozivao si moju dušu, Bože, u visove snježne.

Strašan bijaše mi, Kriste, onaj glas,

bijeli labudovi u svom letu

nisu mogli pružiti mi spas;

bijah najtužnija duša na tom svijetu.

To je bio rastanak od moje srži

i od svega što je bilo moja bit.

Nisam znala da me more drži,

da će vratiti me sprudu od valova štit.

Taj je poziv bio obraćenje moga svijeta,

da bi se zapalio mi nepoznati žar,

jači nego ikad, nježniji od ljeta,

bolji sve to više, što je više star.

I za druge ljude umrla sam kao svi,

neprimjetno za me ispraćaj se sprema.

Moja pjesma, to si, Kriste, Ti,

s Duhom u kojemu Tvoja sam poema.

16.05.2023. 18:01

Psalam 49 - Ispraznost bogatstva

Prividna sreća bezbožnikova 

Poslušajte ovo, svi narodi, *
    čujte, svi stanovnici zemlje,
vi, djeco puka, i vi, odličnici, *
    bogati i siromašni zajedno!

Moja će usta zboriti mudrost, *
    i moje srce misli razumne.
K poučnoj izreci priklonit ću uho, *
    uz citru ću izložit svoju zagonetku.

Što da se bojim u danima nesreće *
    kad me opkoli zloba spletkara
koji se u blago svoje uzdaju *
    i silnim se hvale bogatstvom?

Ta nitko sebe ne može otkupit *
    ni za se dati Bogu otkupninu:
životu je cijena previsoka, *
    i nikada je neće platiti
tko želi živjeti dovijeka *
    i ne vidjeti jamu grobnu.
Jer, i mudri umiru, †
    pogiba i luđak i bezumnik: *
    bogatstvo svoje ostavlja drugima.

Grobovi im kuće zasvagda, †
    stanovi njihovi od koljena do koljena, *
    sve ako se zemlje nazivale
    imenima njihovim.
Čovjek koji nerazumno živi *
    sličan je stoci koja ugiba.

Takav je put onih koji se ludo uzdaju,

to je konac onih koji uživaju u sreći:

Poput stada redaju se u podzemlju,
smrt im je pastir, a dobri njima vladaju.
Njihova će lika brzo nestati,
podzemlje će im biti postojbina.
 A moju će dušu Bog ugrabiti podzemlju iz pandža
i milostivo me primiti.

Ne boj se ako se tko obogati
i ako se poveća blago doma njegova:
kad umre, ništa neće ponijeti sa sobom,
i blago njegovo neće s njime sići.

Ako se u životu držao sretnim
– »Govorit će se da ti je dobro bilo!« –
i on će doći u skup otaca svojih,
gdje svjetlosti više vidjeti neće.

Čovjek koji nerazumno živi
sličan je stoci koja ugiba.

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.