Znamenje pokore

 

PEČAT

Pečat nije samo nakit s umjetničkim urezima, on je simbol osobe i njezine vlasti; stoga je često pričvršćen o prsten od kojega se čovjek ne rastaje bez teška razloga. Kad čovjek udara svoj pečat, naznačava da je neki predmet njegova svojina, da on izdaje neku ispravu, da je zabranjen pristup u neki njegov posjed.

Pečat je, dakle, isto što i potpis; on jamči za valjanost neke isprave; ponekad joj podaje obilježje tajne kao u slučaju onoga zapečaćenog svitka kojega nitko ne može čitati, osim onoga koji ima pravo prelomiti pečat.

Božji pečat je pjesnički simbol Njegova gospodstva nad stvorenjima i poviješću; on može zapečatiti zvijezde i eto ti mrkle noći; zapečaćuje knjigu svojih nauma i nitko joj ne može odgonetnuti tajne osim Janjeta koje ih ostvaruje.

Bog zapečaćuje grijehe; istodobno stavlja pečat na proročanstvo, što znači da ga ostvarujući privodi kraju.

Simbolika poprima novu vrijednost kad Krist za sebe kaže da nosi biljeg Božjega, Očeva pečata:

„Radite,
ali ne za hranu propadljivu,
nego za hranu koja ostaje za život vječni:
nju će vam dati Sin Čovječji
jer njega Otac – Bog – opečati.” Iv 6,27

Jer, taj Očev pečat na Sinu Čovječjemu ne znači jednostavno vlast koju Mu daje da dovrši Njegovo djelo već je to i posveta kojom Isus postaje Sin Božji:

„... kako vi onome kog Otac posveti
i posla na svijet
možete reći: ‘Huliš!’
– zbog toga što rekoh: ‘Sin sam Božji!’? „ Iv 10,36

Kršćanin postaje dionikom te posvete kad mu Bog utiskuje biljeg svoga pečata dajući mu Duha, dar kojim se traži vjernost Duhu:

„ U njemu ste i vi,
pošto ste čuli Riječ istine
– evanđelje spasenja svoga –
u njemu ste,
prigrlivši vjeru,
opečaćeni Duhom obećanim, Svetim,
koji je zalog naše baštine:
otkupljenja, posvojenja –
na hvalu Slave njegove.” Ef 1,13-14

Taj je pečat biljeg slugu Božjih i njihova zaštita u času eshatološke kušnje. Po njemu će moći ostati vjerni Božjim riječima, riječima za koje Pavao kaže da su pečat; njima, naime, Bog neopozivo posvjedočuje pod kojim se uvjetima postiže spas (Dufour, str. 848).

PEPEO

Prvotno značenje pepela vrlo je sporno, iako je njegova uporaba raširena u većini starih religija; on se često spominje zajedno s prahom (Sedamdesetorica prevode više puta 'prašinu' s 'pepeo') i znamenuje u isto vrijeme grijeh i lomnost čovjekovu.

Srce grešnikovu slično je pepelu: Izaija naziva idolopoklonca onim koji 'voli pepeo' (Iz 44,20), a Mudrost za nj kaže: „Srce mu je kao pepeo, i nada mu od zemlje bjednija , i život od gline nevredniji' (Mudr 15,10). Zato može samo pepeo biti grešniku plaća: oholice će biti pretvoreni na zemlji u pepeo, a zlikovce će pravednici gaziti kao prah pod nogama.

S druge strane grešnik, koji umjesto da otvrdne u svojoj oholosti, biva svjestan svoga prijestupa, priznaje upravo to da je samo prah i pepeo., a da bi pokazao drugima i samom sebi kako je u to uvjeren, on sjeda u pepeo i posipava njime glavu.

Ali to isto znamenje pokore služi i kao Izraz tuge čovjeka satrvena nesrećom: sigurno zato što se naslućuje da između nesreće i grijeha ima neka veza. Prezrena se Tamara posipa pepelom, a tako i Židovi kojima prijeti smrt. Čovjek želi na taj način pokazati u koje je stanje doveden i ide čak dotle da se hrani pepelom. Ali on osjeća svoje ništavilo prije svega onda kad ga pohodi žalost, i tada on izražava tu žalost pokrivajući se prašinom i pepelom: „Kćeri mog naroda, kostrijet pripaši, pospi se pepelom, nariči” Jr 6,26

Posuti se pepelom, dakle, znači vršiti neku vrstu javne ispovijedi mimikom (bogoslužje Pepelnice). JEZIKOM TE TVARI BEZ ŽIVOTA KOJA SE VRAĆA U PRAH, ČOVJEK PRIZNAJE DA JE GREŠAN I KRHAK, PREDUSREĆE TIME Božji sud i postiže Božje milosrđe. Do onoga koji tako priznaje svoju ništetnost dopire obećanje Mesije koji će pobijediti grijeh i smrt, razveseliti ožalošćena na Sionu i dati im vijenac mjesto pepela (Iz 61,2sl.) GB - (Dufour, str. 849). 17.02.2023. 13:19

NAPOMENE

Obred pepeljenja ne nalazi se u Crkvi kao sakrament, ali je usko povezan s učincima sakramenata, naročito pokorničkog bogoslužja.

Svrha je sakramenata posvećivati ljude, izgrađivati čitav narod Božji kao Tijelo Kristovo i napokon iskazivati Bogu štovanje; a kao znakovi oni ujedno i poučavaju. Vjeru ne samo da pretpostavljaju nego je riječima i stvarno hrane, jačaju i izražavaju; stoga se i zovu 'otajstva vjere'. MILOST ZAISTA DIJELE, a njihovo obredno slavlje vjernike najbolje i sprema da tu milost plodonosno prime, da Boga pravilno štuju i vrše ljubav (SC 59).

SC 60 Uz to je sveta Majka Crkva ustanovila blagoslovine. TO SU SVETI ZNAKOVI, NALIK SAKRAMENTIMA, kojima se označuju i na molbu Crkve POSTIŽU UČINCI, NAROČITO DUHOVNI. Njima se ljudi pripremaju primiti glavni učinak sakramenata i posvećuju se razne zgode života.

SC 110 Pokora korizmenog vremena treba biti ne više unutarnja i pojedinačna već također vanjska i socijalna. A pokorničku praksu valja promicati prema mogućnostima našeg vremena i raznih krajeva prema prilikama vjernika.

Pepeljenjem na Čistu srijedu, to jest na Pepelnicu, započinje korizmeno razdoblje. Za vrijeme mise obavlja se obred blagoslova pepela i pepeljenja. Dok nam svećenik stavlja pepeo na čelo (ili nam ga posipa po glavi), on kaže:

„Obratite se i vjerujete evanđelju”

ili:

„Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah obratiti”.

Pepeo podsjeća čovjeka koji vjeruje u uskrsnuće da ne smije prionuti uz dobra ovoga svijeta, uz novac i vlast, kao da bi ta dobra mogla dati smisao ljudskom životu. Posipanje pepelom ujedno označuje poziv na obraćenje. Nikad dovoljno ne otkrivamo Boga Isusa Krista i nikad dovoljno ne prianjamo uza Nj, s kojim smo vjerom povezani. Istina, kršteni smo, no uvijek trebamo tražiti Boga i neprestano svoj život usklađivati s evanđeljem.

U misnom slavlju ovoga dana blagoslivlja se pepeo od grančica maslina ili drugoga drveća što su prethodne godine bile blagoslovljene. Tim se pepelom vrši i pepeljenje.

Bože, Ti nećeš smrti grešnika nego da se obrati i živi. Usliši naše molitve i po svojoj dobroti blagoslovi + ovaj pepeo kojim ćemo posuti glave. Priznajemo da smo prah i da se u prah pretvaramo. Udijeli nam korizmenim zalaganjem oproštenje grijeha i obnovu života na sliku Tvoga uskrsloga Sina. Po Kristu, Gospodinu našem. Amen!

Ime do neba

Čovjek ne može biti odgovoran ako nije samostalan. Ljudi moraju biti i samostalni, i u tome postajati to više odgovorni.

Često ponavljamo Isusovu besjedu s križa: oprosti im jer ne znaju što čine. Ali da bi odrasli ljudi došli do toga neznanja o onome što čine potrebno je proći nezahvalan put od nemara i lakih grijeha pa sve do većih i strašnijih koji se zalijepe za male nedostatke i nastaju mane, sve do grijeha oholosti i mržnje prema Bogu, sebi i ljudima.

KKC 2094 Protiv Božje ljubavi se može griješiti na razne načine. Ravnodušnost ne mari za Božju ljubav ili odbija da o njoj vodi brigu; ne priznaje da je Bog Onaj koji ljubi prvi i niječe snagu te ljubavi. Nezahvalnost propušta ili odbija priznati Božju ljubav i uzvratiti Bogu ljubav za ljubav Mlakost je kolebanje ili nemar odgovoriti Božjoj ljubavi; može uključivati odbojnost predati se dinamizmu ljubavi. Nehaj ili duhovna lijenost dolazi dotle da otklanja radost što dolazi od Boga i da osjeća odbojnost prema božanskom dobru. Mržnja na Boga nastaje iz oholosti: oprečna je ljubavi prema Bogu, čiju dobrotu niječe, čak se usuđuje proklinjati ga kao onoga koji zabranjuje grijehe i udara kaznama.

Jer ljudi sebe ne vole, ne vole se dobro, ne vole sami sebe na ispravan način. Ne može postojati čovjek koji sebe voli, a da Boga i druge ljude mrzi.

Svaki pedagog će reći roditeljima da im djeca moraju postati samostalna. To se postiže ljubavlju i strpljenjem. Odrasli nisu zreli ako nisu samostalne osobe, i to samostalne u zreloj odgovornosti. Ta samostalnost u odgovornosti uglavnom je poremećena grijesima čovječanstva. Jer, lako je biti čak i na neki način dobar čovjek ako ljudi imaju bogatstvo, izobilje i pomoćnike koji rješavaju njihove probleme. Ali kad naiđu teže okolnosti života, čovjek uvijek pada na ispitu iz samostalnosti upravo zato što nije samostalan u odgovornosti, a također ne može postati zreo i osamostaliti se ako se od malena ne uči odgovornom ponašanju.

Biti samostalan znači biti odgovoran. Odgovoran prema sebi i svojim djelima, odgovoran za sebe i svoje čine, a ne za predbacivanje prema drugim ljudima. Čovjek ne može postati istinski odgovoran ako odgajatelj s njime nije imao ljubavi i strpljenja, ako mu je kruto nametao poslušnost. Dakle, da bi se razvijala odgovornost, potrebna je i ljubav, i razumijevanje, i sloboda.

Moralno pitanje jest jesu li ljudi bili svjesni što čine kada su krenuli graditi kulu do neba, jesu li bili svjesni da nisu sposobni za takvu gradnju, jesu li bili svjesni da njihove želje da si „izgrade ime” u izgradnji kule koja će biti visoka i velika do neba nema nikakvog smisla?

KKC 1791 To se neznanje često može pripisati osobnoj odgovornosti , a događa se kad se čovjek malo brine da traži istinu i dobro, i kada savjest zbog grešne navike pomalo postane gotovo slijepa. U takvim slučajevima osoba je kriva za zlo koje čini.

Ne, to su bili prvi ljudi, nezreli, nesamostalni u ljubavi i dobroti, a potom i neodgovorni prema Bogu jer su Ga željeli nadići; neodgovorni prema drugim ljudima jer bi ih podložili tom velikom cilju izgradnje pa bi taj cilj postao važniji od života drugih ljudi; neodgovorni prema sebi jer su zanemarili svoj duhovni, psihički i tjelesni razvoj za dobro za koje su imali veliku slobodu pa su, prema tome, već imali svoje veliko ime.

Te namjere su bile besmislene, ohole i grešne, ljudi su poželjeli biti veliki, veći od Onoga od koga su nastali i postali ljudi.

Suprotnost takvoj oholosti jest poniznost, ali ne snishodljivost i sluganski mentalitet, već poniznost prema svojim mogućnostima, poniznost prema svome Stvoritelju i poniznost prema Božjoj ljubavi koja im je omogućila da imaju veliku slobodu u kojoj se mogu razvijati u samostalne i odgovorne osobe.

Ljudi nisu željeli postati raštrkani po svijetu, ali su se ipak morali odreći svojega jedinstva u grijesima i svoje kule do neba, morali su se rastati jer se nisu ni približno razumjeli kao prije kada su govorili istim jezikom pa su se jako uspješno sporazumjeli u grijehu i zlu.

Ipak su ostali grešni.

Morali su se razići, otići u nesiguran svijet čiju su sliku predstavljali kada su bili jedinstveni u namjeri da si izgrade ime.

Morali su naučiti samostalnost i odgovornost kao što to mora naučiti svako dijete. Jer kad neko dijete ne zna što čini, ono nije zbog toga krivo jer je zaista bilo u potpunoj slobodi i u potpunom neznanju. No, posljedice djetetovih čina su ostale i dijete je konačno na teži način naučilo.

Tako i svi ljudi trpe posljedice svoje nesamostalnosti da bi na teži način spoznali da bez Božje ljubavi ne mogu ništa učiniti, ništa što bi imalo smisla. Trpe posljedice svoje neizgrađene odgovornosti.

KKC 1793 Ako je neznanje nesavladivo ili je sud i prosudba pogrešna bez odgovornosti moralnog subjekta, zlo koje osoba čini ne može se njoj ubrojiti. No, to ipak ostaje zlo, nedostatak, nered. Zato treba nastojati moralnu savjest ispraviti od njezinih zabluda.

17.02.2023. 05:56 

Zrak i svila

 

Ma koliko umorna bila,

ma koliko dana da prođe,

srce mi moje bdije.

Okolo samo zrak i svila

od kojih mi pisati dođe,

a duša od sile te pije.

Ne znam što ću Ti reći,

kome sve otvaram vrata,

ali Duh je na straži.

Prah ću i pepeo steći

jer nemam takva zanata,

no sila to od mene traži.

Nikada ne bih zborila,

a stih mi je voda i hrana

i uvijek samoći težim.

Nikad se nisam borila

protiv blata, svile i lana

već samo šutim i bježim.

Pokaži mi, Kriste, Gospodine,

ono što ne moram shvatiti,

barem samo da gledam.

Hrabro svi brojimo godine,

a trena neće uhvatiti.

Samo da časak Ti predam.

Sila je jaka iz dubina,

život je tako raznovrstan,

nikada nema kraja.

Kao da nosi bezbroj rubina,

a izgleda tako površan.

I svi bismo htjeli do raja.

16.02.2023. 21:13

Pola života

 

Zlatno me sunce čeka,

žarko i svjetlucavo

kao što riba je prepuna rijeka,

tako daleko, a nezdravo

za upaljene moždane.

I zdravo za zglobove,

i hladovine zvjezdane

pred sparine nove.

Nikada nije kasno

Bogu se obratiti

koji svijetli nam jasno

kad moramo patiti.

Hvala Ti, Kriste, za život mi dug;

poput blagoslova je starenje ovo

s tijelom koje ne nalazi lug,

s dušom koja ne nalazi slovo.

Već pola života mi prošlo

otkada Te znam i ono zaboravljam

što nije mi dobro došlo.

Grijehe sve rjeđe ponavljam.

Ti si Sunce koje ne prži

ako Te duše čuju i slijede.

Ti si Svjetlo koje nas drži

kada nas jadi povrijede.

Ti si me prvi ljubio

i tako me zadužio

da ne bi me nikad izgubio,

da bi me sebi zaslužio.

Ti ćeš tu jedini biti

onoga dana strasna

kad bude mi odlaziti

s ova poprišta strašna.

16.02.2023. 15:53

Oslobođeni po vjeri

 

U običnom govoru priznavanje – ispovijedanje izaziva ponajčešće pomisao samo na sakrament pokore i ispovjedaonicu. Ali do tog uobičajenog značenja dolazi tek kasnije i ono je vrlo usko. Priznavanje – ispovijedanje u Starom zavjetu kao i u Novom zavjetu u kršćanskoj predaji o svetima koji ispovijedaju svoju vjeru, znači u prvom redu obznanjivanje Božje veličine i Božjih spasiteljskih čina, javno i službeno ispovijedanje vjere u Boga i Njegovo djelovanje; a grešnikovo ispovijedanje tek je utoliko pravo ukoliko znači obznanjivanje Božje svetosti.

Za religioznog čovjeka ispovijedanje vjere je bitan stav. Ono nije nužno povezano s razgovijetnim poznavanjem i iscrpnim nabrajanjem Božjih čina već prvenstveno podrazumijeva praktično stanovište otvorenosti prema Božjim inicijativama i njihovo prihvaćanje, kao kad svećenik Eli istodobno priznaje grijeh svojih sinova i Božju veličinu: „On je Jahve!” (1 Sam 3,18). Zato ono od spoznaje Boga obično vodi k stavu koji mora pobuditi to osvješćivanje; k zahvaljivanju; ono je opravdanje i javan izraz zahvaljivanja i hvale (Ps 22,23). Stoga se priznavanje obraća izravno Bogu, kao i zahvaljivanje i hvala, za razliku od svjedočenja, čiji su predmet također Božja djela, ali ono je prvenstveno okrenuto prema ljudima.

ISPOVIJEDATI BOŽJE IME

Priznavanje, zahvaljivanje, hvala i blagoslivljanje uvijek su povezani. Polaze od Božjih djela. Polazište im je u djelima Božjim, opis onoga što se dogodilo jest središnji element čina priznavanja. Najstariji su obrasci kratki; rabili su se kao naslovi pridavani Bogu, u okviru bogoštovlja. Jahve je ponajprije Onaj koji je izveo Izraela iz zemlje egipatske, i to je najrašireniji obrazac. Jahve je također i „Bog tvojih otaca”; kasnije se označuje kao Onaj koji se zakle ocima vašim ... da će dati zemlju njima i njihovu potomstvu poslije njih. Najzad se podrobno navodi povijest spasenja: na Izlazak kao na središnji događaj nadovezuju se obećanja, izabranje i savez. Taj se razvitak uvijek konkretno izražava: Moja stijeno, jakosti, spase moj. Pa i kad Ga priznaju neprispodobivim, riječ je o Njegovom povijesnom djelovanju, a nije posrijedi neko filozofsko umovanje o Njegovoj naravi. Tako se odaje dužno poštovanje Njegovu velikom Imenu, a to omogućava trajno sjećanje i prenošenje vjere Izraelove.

Pretkršćansko je židovstvo vjerno toj predaji. Ono svakoga dana ispovijeda svoju vjeru spajajući tri ulomka Petoknjižja, od kojih prvi ustrvrđuje temeljno vjerovanje u jedinoga Boga koji je sklopio savez s Izraelom (Pnz 6,4 sl.).

PRIZNAVANJE GRIJEHA

Priznavanje grijeha u osnovi znači da je svaki počinjeni prijestup, prijestup protiv Jahve, pa i oni prijestupi počinjeni protiv bližnjega. Grijeh je zapreka odnosima što ih Bog želi uspostaviti s čovjekom. Opoziv samoga krivca, pojedinca ili zajednice, koji priznaje da je odgovoran za čin koji ga je pobunio protiv Boga, opet potvrđuje neotuđiva prava koja je njegov grijeh bio doveo u pitanje. Ta prava počivaju osobito na Savezu do kojega je došlo na Božju inicijativu: nakon što su ona uspostavljena, oproštenje Bog daje i kraj je raskidu što sav narod baca u nesreću.

ISPOVIJEDATI ISUSA KRISTA

Dok sam vjernikov čin ostaje u srži isti, predmet njegova vjeroispovijedanja podliježe pravom preobražavanju. Božja se veličina očituje u svemu svom sjaju. Najstarija Izraelova vjeroispovijedanja podsjećala su na događaja izlaska iz Egipta. A oslobođenje koje Isus donosi dosiže sve čovječanstvo; ono ništi čovjekova najgorega neprijatelja, onoga koji ga je ugrožavao iznutra: grijeh; ono više nije privremeno poput nacionalnih izbavljenja u prošlosti: ono znači konačan spas.

Petrove vjeroispovijedi i vjeroispovijed slijepca od rođenja pokazuju da se ta vjera rađa iz živa dodira s Isusom iz Nazareta. U Crkvi je predmet vjeroispovijedanja Isus, u svojoj smrti i svom uskrsnuću, kao bitni akter u drami spasenja. Ono se očituje u ranim obrascima 'Marana tha' (1 Kor 16,22): 'Isus Krist je Gospodin' (1 Kor 12,3; Fil 2,11), koji sažimlju to vjeroispovijedanje i služe kao bogoslužne aklamacije. Predmet vjere koja se proglašavala prema utvrđenoj shemi (kerigma) izražen je i u jednom nacrtu Vjerovanja i u bogoslužnim himnima. Isus se priznaje kao jedini Spasitelj, Bog, Sudac koji će doći suditi svijetu, Božji Izaslanik i naš Veliki Svećenik. U tom prianjanju vjere uz Onoga koga Bog daje svijetu kao Mesiju i Spasitelja, kršćaninovo je ispovijedanje zapravo upućeno samom Bogu.

Nije dosta samo da riječ primimo i da ona ostane u nama (1 Iv 2,14). Nju treba ispovijedati. Ponekad se tako naziva obično prianjanje, za razliku od poricanja onoga tko ne vjeruje u Isusovo poslanje, ali najčešće, što je i normalno, ispovijedanjem se naziva javno proglašavanje. Ono je potrebno da se postigne spas, poželjno je u svako vrijeme, uzorom mu je Isusovo svjedočenje za istinu. Ono prati krštenje, a neke ga okolnosti posebnije zahtijevaju, na primjer one u kojima bi sustezanje bilo jednako nijekanju. Unatoč progonstvu, trebat će vjeru ispovijedati pred sudištima, kao Petar, sve do mučeništva; kao Stjepan – u protivnom će nas se Isus odreći pred svojim Ocem ako se slava ljudska pretpostavi onoj koja dolazi od Boga i Isusa.

Budući da je pravo vjeroispovijedanje u čovjeku odjek što ga izaziva Božje djelovanje, i budući da ono dopire do Boga samoga, ono je djelo Duha Božjega u nama, a ponaosob ono vjeroispovijedanje što ga Duh budi pred sudištima progonilaca (Mt 10,20).

PRIZNAVANJE GRIJEHA

Priznavanje grijeha čovjeku koji je primio vlast da ih oprašta nije, čini se, posvjedočeno u Novom zavjetu: bratsko ispravljanje, opomena zajednice smjeraju ponajprije za tim da krivac prizna svoje izvanjske prijestupe; uzajamno ispovijedanje na koje poziva Jak 5,15 vjerojatno je u vezi sa židovskim običajem, dok 1 Iv 1,9 ne određuje pobliže oblik u kojem se potrebno priznavanje ima obaviti.

Ipak, priznavanje grijeha uvijek je znak kajanja i redovit uvjet oproštenja. Tako, Židovi koji dolaze k Ivanu, priznaju svoje prijestupe; Petar se priznaje grešnikom, nedostojnim da se približi Isusu, a sam Isus u opis pokajanja rasipnoga sina unosi priznanje grijeha. To priznanje koje Zakej izražava riječima, grešnica gestama, a preljubnica, koja se ne brani, čak šutnjom, jest uvjet Isusova oproštenja. U ovome je ishodište sakramentalnog ispovijedanja. Svaki je čovjek grešnik i takvim se mora priznati da bi se očistio. Međutim, priznavanje vlastite nedostojnosti i usmeno ispovijedanje imaju svoju vrijednost od skrušenosti srca pa je stoga Judina ispovijed bila uzaludna (Mt 27,4).

Prema tomu, i onaj koji priznaje svoju vjeru u Boga Spasitelja, i onaj koji priznaje svoj grijeh bivaju, u oba Saveza, po vjeri oslobođeni od grijeha. Na njima se ispunjuje riječ: „Tvoja te vjera spasila” (Lk 7,50).

Dufour, str. 1001; 16.02.2023. 12:57

Vrlina pokore

 

Bog poziva ljude da uđu u zajedništvo s Njime. A posrijedi su grešni ljudi. Grešni po rođenju: prijestupom njihova praoca grijeh je ušao u svijet i otad stanuje u njihovom najunutarnjijem „ja”. Grešni i osobnom krivnjom, jer je svaki od njih prodan u ropstvo grijeha i dobrovoljno je prihvatio taj jaram grešnih strasti. Zato će odgovor na Božji poziv zahtijevati od njih u polazištu – obraćenje, a potom, za cijelog života – stav kajanja. To je razlog da obraćenje i pokora zauzimaju znatno mjesto u biblijskoj objavi.

Rječnik kojim se ti pojmovi izražavaju stekao je tek postupno puninu svoga smisla, usporedno s produbljivanjem pojma grijeha. Neki obrasci dozivaju u svijest stav čovjeka koji se dobrovoljno usmjerava prema Bogu: tražiti Jahvu, tražiti Njegovo lice, poniziti se pred Njim, srcem prionuti uz Njega... No, najviše se pojavljuje glagol 'šub': on izražava pojam mijenjenja puta, povratka, vraćanja natrag. U relogioznom kontekstu on znači odvraćati se od onoga što je zlo i okretati se prema Bogu. Time je određena bit obraćenja: ono uključuje promjenu ponašanja, novo usmjerenje cjelokupnog ponašanja. U kasnom se razdoblju, nadalje, razlikovala nutarnja strana pokore od vanjskih čina što ih ona traži. Tako grčka Biblija povezano rabi glagol 'epistrephein', kojim se misli povratak k Bogu, a iz toga onda proizlazi promjena praktičnog ponašanja, te glagol 'metanoein' kojim se smjera na nutarnji okret (metanoia znači pokajanje, pokora). Kad istražujemo biblijske tekstove, moramo uzimati u obzir ova dva aspekta koji se razlikuju, ali i prisno nadopunjuju.

POČECI BOGOSLUŽJA POKORE

1. Već je od davnine, u perspektivi nauke o savezu, poznato da ljudski grijeh može raskinuti vezu zajedništva s Bogom, bilo da su posrijedi kolektivni grijesi ili grijesi pojedinaca koji u nekoj mjeri dohvaćaju cijelu zajednicu. Stoga su opće nevolje prilika da se dozovu u svijest počinjeni prijestupi. Pojam grijeha, istina, često je prilično izlizan, kad se smatra da svaki materijalni propust u ispunjavanju nekog Božjeg zahtijeva može razdražiti Jahvu. Da bi obnovila vezu s Njime i ponovno u Njega našla milost, zajednica mora najprije kazniti odgovorne, što može ići i do smrtne kazne, ako krivac ne bude otkupljen. Ovaj se, opet, može sam izručiti Božjim kaznama da bi bila pošteđena njegova zajednica.

2. Osim toga, dok traje nevolja (ili pak da bi se ona predusrela), trapljenjem i pokorničkim bogoslužjima zaziva se Božje oproštenje: posti se, razdiru se haljine i oblači vreća, liježe se u pepeo. Na bogoslužnim sastancima čuju se uzdisaji i bolni jauci. Stvoreni su obrasci tuženja i prošnje za koje ima više primjera u psalmima. Obavljaju se obredi i žrtve pomirenja.. Nadasve se pak vrši javno priznavanje grijeha te se ponekad traži i zagovor nekog starješine ili proroka, na primjer Mojsija.

3. Takvi su postupci potvrđeni u svim razdobljima. Prorok će Jeremija i sam kao zagovornik biti umiješan u jedno pokorničko bogoslužje. Nakon izgnanstva oni doživljavaju znatan razmah. Opasnost je u tome što mogu ostati sasvim izvanjski, a da njima ne bude duboko zahvaćeno čovjekovo srce i da čovjek potom ne provede svoje kajanje u djela. Toj pogibli površna ritualizma proroci će suprotstaviti svoju poruku obraćenja.

PROROČKA PORUKA OBRAĆENJA

Već u Davidovo doba Natanov nastup pred kraljem preljubnikom najavljuje proročku nauku o pokori: David je doveden do toga da prizna svoj prijestup, potom čini propisanu pokoru i najzad prihvaća Božju kaznu. No, proročka poruka obraćenja, osobito od osmog stoljeća nadalje, obraćat će se cjelokupnom narodu. Izrael je prekršio savez, Jahvu ostavio, prezreo Sveca Izraelova; Jahve bi ga imao pravo napustiti ako se ne obrati. Tako će poziv na pokoru biti bitni vid proročkoga propovijedanja.

1. Amos, prorok pravednosti ne zadovoljava se time da javno i oštro optužuje grijehe svojih suvremenika. Kad kaže da treba tražiti Boga, taj obrazac nije tek bogoštovni obrazac. On znači: tražiti dobro, a ne zlo; mrziti zlo, a ljubiti dobro; za ovo se traži ispravak ponašanja i iskreno vršenje pravednosti: samo takav obrat moći će privoljeti Boga da se smiluje „ostatku Josipovu”. Hošea isto tako zahtijeva stvarno odvraćanje od opačine, osobito od idolopoklonstva; obećava da će Bog zauzvrat iskazati naklonost i odvratiti srdžbu. Žigoše površna obraćenja koja ne mogu donijeti ploda, a naglašava nutarnje obilježje istinskog obraćenja, nadahnutog ljubavlju i spoznajom Boga.

2. Izaija optužuje svakovrsne grijehe u Judejaca: povrede pravednosti i bogoštovna zastranjenja, pribjegavanje ljudskoj politici i tako dalje. Samo bi istinsko obraćenje moglo donijeti spas jer bogoštovlje ne znači ništa ako nema praktičnog podlaganja Božjoj volji: „Operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde! Budu l' vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.” Na žalost, Izaija zna da će se njegova poruka sukobiti s tvrdokornošću srdaca: „Mir i obraćenje – spas vam je ... Ali vi ne htjedoste!”. Zato će se Izraelova drama uputiti prema pogubnom raspletu. Izaiji ostaje samo sigurnost da će se „ostatak vratiti ... Bogu jakome”. Narod koji će najzad primiti spas bit će sastavljen od samih obraćenika.

3. Naglašavanje nutarnjeg raspoloženja koje je potrebno razviti prema Bogu ubrzo postaje opće mjesto proročkoga propovijedanja: pravednost, bogoljubnost i poniznost, kaže Mihej; poniznost i iskrenost - jeka kaže Sefanija. No, napose Jeremija, nastavljajući pravac koji je započeo Hošea, razvija široko temu obraćenja. Kad prorok navješćuje nesreće koje prijete Judi, to je samo zato da bi se vratio sa svoga zlog puta. Pozivi na „povratak” provlače se cijelom knjigom; ali uvijek se točno navode uvjeti toga povratka. Odmetnica Izrael mora priznati svoju krivicu ako hoće da Jahve ne bude više na nju gnjevan. Nije dovoljno samo to da odmetnuti sinovi jadikuju i zaklinju priznajući svoje grijehe, oni moraju promijeniti svoje ponašanje i obrezati svoje srce.

Praktične posljedice promjene ponašanja ne mogu izmaći prorokovoj pažnji. Stoga on počinje sumnjati je li moguće stvarno obraćenje. Oni koje poziva na obraćenje radije slijede tvrdokornost svog opakog srca. Umjesto da oplakuju svoju zloću, oni se u nju uvaljuju. Zato prorok ne može drugo no navješćivati kaznu neobrativom Jeruzalemu. Ipak njegova perspektiva budućnosti ostaje puna nade. Doći će dan kad će klonuli narod primiti kaznu i zaklinjući moliti obraćenje kao milost: „Obrati me, da se obratim!”. A Jahve će se odazvati toj poniznoj molbi jer će kod sklapanja novog saveza Zakon svoj upisati u njihovo srce: „I dat ću im srce da me poznaju da sam ja Jahve, da busu narod moj, a ja Bog njihov jer će se oni svim srcem svojim opet k meni obratiti.”

4. Vjeran toj proročkoj predaji, Ezekiel u času kad se ispunjuju Božje prijetnje svoju poruku usredotočuje na nužno obraćenje: „Odbacite od sebe sva nedjela koja ste činili i načinite sebi novo srce i nov duh! Zašto da umirete, dome Izraelov? Ja ne želim smrti nikoga koji umre ... Obratite se, dakle, i živite!”. Kad pobliže navodi Božje zahtjeve, ovaj prorok nesumnjivo ostavlja više mjesta bogoštovnim propisima nego njegovi prethodnici; ali više od njih naglašava i strogo osobno obilježje obraćenja: svatko može odgovarati samo za sebe, svatko će biti nagrađen prema vlastitom ponašanju. Nesumnjivo je i to da je Izrael „rod odmetnički”. Ali tim ljudima tvrda srca Bog može kao milost dati ono što od njih tako prijeko traži: kod sklapanja novog saveza dat će novo srce i staviti u njih svoga Duha, tako da će prionuti Njegovu Zakonu i žaliti svoje opako ponašanje.

5. Od Amosa do Ezekiela stalno se, dakle, produbljuje nauka o obraćenju, usporedno s pronicanjem naravi grijeha. Na kraju izgnanstva PORUKA UTJEHE bilježi stvarno obraćenje Izraela, ili barem njegova ostatka. Spas što ga ona navješćuje namijenjen je onima koji „za pravdom teže, koji Jahvu traže”, kojima je Njegov Zakon u srcu. Takvima On može jamčiti da im se ropstvo okončava, da im je grijeh okajan. Jahve govori Izraelu, svome sluzi: „Kao maglu rastjerao sam tvoje opačine i grijehe tvoje poput oblaka. Meni se obrati jer sam te otkupio”. U toj novoj perspektivi koja pretpostavlja da je Božji narod učvršćen u vjernosti, prorok nazire nečuveno proširenje obećanja o spasu. Poslije Izraela obratit će se i narodi: napustit će svoje kumire i obratiti se Bogu živome.

Ta će misao proći svoj put. Ne samo da će se židovstvo poslije izgnanstva otvoriti prozelitima, obraćenim s poganstva, već će i eshatološke slike odsad neizostavno spominjati taj religiozni univerzalizam. Štoviše, knjiga o Joni pokazat će proročko propovijedanje upućeno izravno poganima „da se obrate i da žive”. Vidimo kako se na kraju takva doktrinalnog razvitka pojam pokore produbio: daleko smo od čistog ritualizma koji je u starom Izraelu zauzimao još tako mnogo mjesta.

BOGOSLUŽJE POKORE I OBRAĆENJE SRCA

1. Nacionalno obraćenje Izraela bilo je plod dvojakog uzroka: proročkog propovijedanja i kušnje izgnanstva. Izgnanstvo je bilo providonosna prigoda za osvješćivanje o grijehu i za iskreno priznavanje – kako to potpuno složno ističu kasni tekstovi deuteronomističke i svećeničke književnosti. Nakon izgnanstva osjećaj pokore tako je duboko zasađen u duhove da je njima obojena sva židovska duhovnost. I dalje se čuvaju stara pokornička bogoslužja, ali je proročka nauka obnovila njihov sadržaj. U knjigama toga vremena čuvaju se ukrućeni obrasci u kojima vidimo kako zajednica priznaje sve nacionalne grijehe počinjene od iskona, a zauzvrat zaklinjući moli Boga oproštenje i nastup Njegova spasa. Kolektivne tužaljke u psalmima građene su prema tom obrascu, a još je češći podsjećaj na prošle nepokornosti. Osjeća se da je Izrael stalno napet u naporu dubokog, uvijek obnavljanog obraćenja. To je doba kad se uvelike šire i bogoslužja pomirenja – toliko salijeću Izrael misli na grijeh.

2. Ni na individualnom planu nije manje snažan taj napor: poslušana je, naime, Ezekielova pouka. Psalmi bolesnika i progonjenih više puta prelaze u priznavanje grijeha i pjesnik Joba pokazuje vrlo dubok osjećaj za čovjekovu korjenitu nečistoću. Najsavršeniji izraz tih osjećaja je Miserere (Ps 51) u kojemu sva proročka nauka o obraćenju prelazi u molitvu, u okviru razgovora s Bogom: priznanje prijestupa, molba za nutarnje očišćenje, zazivanje Milosti koja jedina može izmijeniti srce, usmjeravanje prema revnu životu. U središtu bogoslužja pokore sada je žrtva raskajana srca. Pripadnici kumranske sljedbe odgojeni su u školi takva teksta i baštinici su svekolike predaje koja je njemu prethodila: shvatljivo je onda što su došli na misao da se povuku u pustinju kako bi se iskreno obratili Zakonu Božjem i pripremili mu put. Ako na njihovu naporu i ostaje donekle biljeg legalizma, on nije odviše daleko od onoga s čime ćemo se susresti u Novom zavjetu.

POSLJEDNJI PROROK

Na pragu Novog zavjeta proročka pouka obraćenja javlja se u svoj svojoj čistoći u propovijedanju Ivana Krstitelja, posljednjega proroka. Luka ovako sažima njegovo poslanje: „Mnoge će sinove Izraelove vratiti Gospodinu, Bogu njihovu”. Njegova je poruka zgusnuta u jednoj rečenici: „Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko”. Dolazak Kraljevstva otvara perspektivu nade; ali Isus nadasve naglašava da prije mora doći Sud. Nitko ne može umaći Srdžbi koja će se očitovati u Dan Jahvin. Pripadnost Abrahamovu potomstvu neće značiti ništa. Svi ljudi moraju priznati da su grešnici, uroditi plodom dostojnim pokajanja, moraju prihvatiti novo ponašanje, već prema svom staležu. U znak tog obraćenja Ivan dijeli krst vodom koji mora pripraviti pokornike na krštenje ognjem i Duhom Svetim što će ga Mesija dati.

OBRAĆENJE I ULAZAK U KRALJEVSTVO BOŽJE

1. Isus se ne zadovoljava time da navješćuje približavanje kraljevstva Božjega; On ga snažno počinje ostvarivati: s Njime Kraljevstvo počinje, mada ga još čekaju tajnovita ispunjenja. Ipak, poziv na obraćenje što ga Krstitelj upućuje zadržava svu svoju aktualnost: Isus ga svojim riječima ponavlja na početku svog javnog djelovanja. On je došao zato da pozove na obraćenje grešnika; u tome je jedan od bitnih aspekata evanđelja o Kraljevstvu. S druge strane, čovjek koji je svjestan svoga grešnog stanja, može se s pouzdanjem obratiti k Isusu jer Sin Čovječji ima vlast opraštati grijehe. Ali poruka obraćenja sudara se s ljudskom samodostatnošću u svim njezinim oblicima, od prilijepljenosti uz bogatstva pa do ohola samopouzdanja farizeja. Isus se diže poput znaka Jonina usred opaka naraštaja koji je još manje otvoren prema Bogu nego nekoć Niniva. Stoga On podiže protiv tog naraštaja optužbu punu prijetnje: Ninivljani će ga osuditi u dan Suda; Tir i Sidon će doživjeti lakšu sudbinu nego gradovi oko Jezera. Sadašnja, naime, okorjelost Izraela jest znak tvrdokornosti njegova srca. Ako okorjeli Isusovi slušatelji ne promijene svoga ponašanja, propast će poput neplodne smokve.

2. Kad traži obraćenje, Isus ničim ne podsjeća na pokornička bogoslužja. Zazire od suviše upadljivih znakova. Važan je preokret srca kojim se postaje kao malo dijete. Zatim stalan napor da se najprije traži kraljevstvo Božje i njegova pravednost, a to znači da se vlastiti život uredi prema novom Zakonu. Sam čin obraćenja dočaran je vrlo rječitim prispodobama. On uključuje volju za moralnom promjenom, ali nadasve znači ponizan vapaj, čin pouzdanja: „Bože, smiluj se meni, grešniku”. Obraćenje je milost kojoj uvijek prethodi Božji korak: pastir ide u potragu za izgubljenom ovcom. Ljudski odaziv toj milosti konkretno se analizira u prispodobi o rasipnom sinu koja neobično ističe Božje milosrđe. Jer, Radosna vijest o Kraljevstvu sadrži ovo iznenađujuće otkriće: „Tako će biti veće veselje na nebu zbog jednog grešnika koji se obrati nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja”. Osim toga, Isus iskazuje grešnicima susretljivost koja sablažnjuje farizeje, ali pobuđuje obraćenja; a Lukino Evanđelje uživa da potanko izvješćuje o nekima od tih povrataka, na primjer o povratku grešnice i Zakeja.

OBRAĆENJE I KRŠTENJE

Isus je već za svog zemaljskog života slao apostole propovijedati obraćenje i navješćivati Radosnu vijest o Kraljevstvu. Poslije svog uskrsnuća ponovno im daje to poslanje: oni će u Njegovo ime obznanjivati svim narodima obraćenje radi oproštenja grijeha jer će grijesi biti oprošteni komu god oni oproste. Djela i Poslanice potpomažu ispunjavanje tog naloga. Ali obraćenje se zbiva na različit način, već prema tomu jesu li posrijedi Židovi ili pogani.

1. Od Židova se prvenstveno traži moralno obraćenje na koje ih je već Isus pozivao. Na to pokajanje (metanoia) Bog će odgovoriti opraštanjem grijeha; ono će biti zapečaćeno primanjem krsta i darom Duha Svetoga. Međutim, pored moralnog preokreta, obraćenje mora ujedno uključivati i pozitivan čin vjere u Krista: Židovi će se okrenuti (epistrephein) ka Gospodinu. To pak prianjanje uz Krista – Pavao će to iskusiti – jest ono što je najteže postići. Židovi kao da imaju neki veo na srcu. Ako bi se obratili, veo bi spao. Međutim, prema Izaiji, njihova ih tvrdokornost zatvara u nevjeru. Oni su grešnici koliko i pogani, prijeti im ista Božja srdžba: ne shvaćaju da Bog pokazuje strpljivost kako bi ih nagnao na pokajanje. Samo se ostatak odaziva apostolskom propovijedanju.

2. Evanđelje nailazi na bolji prijem u poganskih naroda. Već od krštenja stotnika Kornelija, kršćani židovskoga podrijetla sa čuđenjem zapažaju kako je i poganima Bog dao obraćenje koje vodi u život. Ono je uistinu uspješno naviještano u Antiohiji i drugdje; upravo je u tome glavni predmet Pavlova poslanja. Ali istodobno s moralnim pokajanjem (metanoia), obraćenje u ovom slučaju zahtijeva da se obraćenik okrene od kumira i okrene (epistrephein) k Bogu živome, prema jednom tipu obraćenja što ga je nazirao već Drugi Izaija. Učinivši taj prvi korak, pogani su kao i Židovi privedeni tomu da se okrenu Kristu, pastiru i čuvaru duša svojih.

GRIJEH I POKORA U CRKVI

1. Čin obraćenja zapečaćen krštenjem, izvršen je jednom zauvijek; nemoguće jue da se milost takva čina ponovi. Kršteni pak lako mogu opet pasti u grijeh: apostolska je zajednica to brzo iskusila. U tom slučaju također je potrebno pokajanje ako se, unatoč svemu, želi imati udio u spasu. Petar na to poziva Šimuna Maga. Jako živo potiče revne kršćane da nastoje vratiti grešnike s njihova krivog puta. Pavao se raduje što su se Korinćani pokajali, mada se boji da neki grešnici nisu toga učinili. Živo potiče Timoteja neka ukori protivnike u nadi da će im Bog udijeliti milost pokajanja. Napokon, u porukama sedmorim Crkvama, kojima se otvara Apokalipsa, čitamo javne pozive na pokajanje, iz čega valja zaključiti da je među onima kojima su poruke bile upućene bilo i takvih koji su odustali od svoje prvašnje revnosti. Mada izrijekom ne govore o sakramentu pokore, ovi tekstovi pokazuju da vrlini pokore ima pripasti odgovarajuće mjesto u životu kršćanina, kao nastavak krsnog obraćenja.

2. Samo pokora, naime, pripravlja čovjeka na susret sa Sudom Božjim. Povijen pak ide prema tom Sudu. Ako se čini da on kasni sa svojim dolaskom, to je samo zato što Bog strpljivo podnosi jer neće da se itko izgubi nego da svi pristupe obraćenju. Ali kao što je u Kristovo vrijeme i pred apostolskim propovijedanjem Izrael tvrdo ustrajao u okorjelosti, tako će – prema Otkrivenju – ljudi ustrajati u neshvaćanju smisla nesreća što remete njihovu povijest i najavljuju Dan srdžbe: i oni će otvrdnuti u okorjelosti, huleći na Božje ime mjesto da se kaju i da ga slave. Nije riječ o članovima Crkve već samo o poganima i otpadnicima. Ta mračna perspektiva zaključit će se Sudom Božjim. Stoga je i te kako hitno da se kršćani pokorom „spase od ovoga pokvarenog naraštaja” (Dje 2,40). XL Dufour, str. 883. 14.02.2023. 16:13

Čas milosti

 

Čas mi stiže, razdoblje je pokore i jada,

duša se pepeli i u kostrijeti priprema

da Te traži, moli kao nikada do sada,

da o Tvome dolasku nikada ne drijema.

Znaš da volim noći, dane kad se vraćaš

svome stadu, površnosti vjerna svijeta

za kojega sve račune Ti još uvijek plaćaš,

mada mi smo tvrdovrata svi mentaliteta.

Kad bi u to srce tvrdo, kao ponoć šturo

ušla samo jedna zraka, Bože, Tvoja!

Molim svakim časom i kajem se svakom urom

da Ti mogu pripovijedati sve nevolje bez broja.

Ti mi svojim Duhom stvaraš o meni tu svijest

strpljivo me čekaš da Ti progovorim

i da tako razaberem svaku vijest,

da zbog Tebe svaku spoznaju prozborim.

Isuse, Ti svaku misao mi dobro znaš,

ali ja sam ona koja mora razderati srce

da poteku riječi što mi nose spas,

da natopiš milošću mi suho srče.

15.02.2023. 03:14