Prag Obećane zemlje

 

Sad sam stala na taj prag,

vraćat se ne mogu svojom silom,

ma koliko kad bi povrat bio drag.

Ti me vučeš svojom dušom milom.

Nova zemljo krotkih ljudi,

osvojena već i sada ti si

jer po tlu ti prijevara ne bludi,

jer bez bijelih oprava ti nisi.

Već je predala se duša, duh i čovječansko

Bogu dragom i nebesima Mu što ih ljubim.

Moja zemlja zove Ime to božansko,

mada trpkim tijelom i životom grubim.

Rekli bismo, drugo ništa više nema.

Samo kraljevstvo je Krista stvarno,

istinito poput rana što mi ih priprema,

biti mog identiteta sasvim podudarno.

Slijedi tajni susret u bolima svijeta,

ratovima tijela, bolestima stare dobi.

Rano teška Isusova, Krvi sveta,

srećemo se gdje su nestali svi grobi.

Za sve ljude Tvoje rane gore,

miluju me kao nježna zipka.

Ne znam kakve su mi odore,

u nutrini sve je kao svile čipka.

Čekat ću Te, Kriste, i Tvoj sud

jer ćeš podići ta zapretena krila

što ih čvrsto namještam u grud

da bi plaća moja slađa bila.

08.01.2023. 22:42

Studeno sunce

Večernje sunce zapada još,

mada kasnit će noć samo za kratko.

Gori u studeni kao zlatan groš,

a zrake ne dopiru niti malo glatko.

Promjena vremena, okret nam Kruga

čezne za vedrim proljetnim svodom.

Brazde u oblaku od nebeska pluga

vjetrovi nose ledenim brodom.

Starost je neka tako vedra i lijepa,

ona je plodova puna kao nikada

jer bila je dugo, dugo slijepa,

a sada gleda kao vjenčana mlada.

Nemile bijaše mase i horde,

preljubni skokovi velikih vođa.

Plemiće, dame, kneginje, lorde,

sve ih preživi do svježega plođa.

Gospodin joj predivno, najdraže Biće,

mila je starost Mu siromaška.

Krotka srca nebesko planulo žiće,

osjetljivo poput proljetna daška.

O, daj, dopusti joj, ljubljeni Kriste,

da cvili za Tvojim pašnjakom stalno,

da pronađe suze si vjerne i čiste,

nastale još u doba jalno.

I jače još čezne taj pomlađen stvor

za iskustvom koje mijenjala ne bi.

O, samo da doživi mirisan dvor,

samo da vječno zahvaljuje Tebi.

06.01.2023. 16:19

 

Rađanje vjere

 

»Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga
i u mene vjerujte!” Iv 14,1

Vjera je Božji dar.

Ona se uvijek iznova rađa i sve više razvija kada Bog pozove čovjeka na životno putovanje i na vjersko hodočašće.

„Vjera je čin razuma koji, na zapovijed volje koju pokreće Bog milošću, daje pristanak božanskoj istini” (Sv. Toma Akvinski, KKC 155. odlomak).

O vjeri se može i mora pripovijedati, razmišljati i kontemplirati na dugačko i na široko. I nikada se ne zna gdje počinje, niti gdje završava u jačem ili slabijem obliku.

U molitvi krunice vjernik neprekidno promatra Gospodina Isusa Krista, a u tome promatranju nalazi sebe, svoj identitet i svoju subjektivnu vjeru.

Na misnim slavljima vjernici uvijek iznova proživljavaju otajstvene događaje koji su u bilo kojoj vezi s Gospodinom, svaki put na drugačiji, ali vjerski način.

***

Kako tumačiti nevjernicima svoju vjeru, često je teško pitanje u svijetu bezbožništva, ratova, abortusa i kulture smrti. No, vjernik sebi puno lakše tumači kršćanska i katolička otajstva.

Pokušati najkraćim načinom izreći rađanje i razvijanje vjere znači oduzeti joj božansko bogatstvo, neizmjerje i izobilje. Postoji, na primjer, svakoga dana drugačiji pogled na vjeru za vjernika, to je molitva po pojedinim otajstvima krunice. Na taj način može se uvijek „dobiti” nekakav sažetak rađanja vjere i sazrijevanja vjere, uvijek drugačiji, uvijek istiniti, uvijek poseban, uvijek neki novi način sagledavanja.

***

Preobraženje Isusovo uzrokuje u sljedbenicima Kristovim ugodne osjećaje i nježne želje, dobru volju, a um je vjernikov u službi toga lijepog trenutka i čezne ostati zauvijek tako. Rađa se čovjekova vjera, čovjekov odnos prema Bogu.

Na slavlju Euharistije događa nam se slično prilikom čina Pretvorbe i podizanja Tijela i Krvi Kristove kada po svećenikovim riječima, zazivima i molitvama u prilikama kruha i vina na privilegirani način Krist dolazi na susret sa svojim narodom.

Ta vjera je na nekom djetinjem stupnju, ispunjena djetinjim oduševljenjem. Moliti je ugodno, u susretu s Isusom je vjerniku lijepo, čak toliko da se ne pita ništa posebno, niti odakle to stanje, niti kamo vodi, niti općenita pitanja o Bogu i čovjeku. Kao da nema znatiželje i nije ni potrebna.

Tek nakon uskrsnuća Isusova od mrtvih, apostoli i sljedbenici koji su se susreli s Uskrslim, koji su Ga vidjeli i čuli, opipali i doživjeli postaju ljudi vjere koja traži nešto više od ugode, mada ne može objasniti kako se događa sve oko života i smrti. Rađaju se bezbrojna pitanja i nastaju bezbrojne nedoumice.

Slično se događa vjernicima na slavlju Euharistije prilikom lomljenja Kruha, to jest Tijela Kristovoga: vidjeli su Gospodina, znaju ponešto o Bogu i o sebi i još uvijek žele učiti o tome i znati više, po mogućnosti sve. No i to je dovoljno jer je pred narodom uskrsli Jaganjac koji oduzima grijehe, koji oprašta grijehe zbog kojih nastupa smrt čovjeka, smrt koju je Jaganjac pobijedio i uništio pa sve to pokazao svim ljudima, objavio se definitivno kao Spasitelj svijeta.

Ta vjera naroda je zrelija vjera, vjernici kao temelj svoje vjere imaju u srcu činjenicu da je Isus uskrsnuo i da će i oni uskrsnuti. Ugoda koja se javlja u molitvama stvara nešto nalik ovisnosti vjernika o onome što vjeruje, a zapravo ovisnost o Bogu. Također, vjernici razlučuju duhove i uče što je grijeh, što je ono što je potrebno izbjegavati, a što je to što je potrebno činiti da bi na Posljednjem sudu, po uskrsnuću od mrtvih, dospjeli u Gospodinovo kraljevstvo nebesko, a ne na muke paklene gdje je plač i škrgut zubi.

No, bilo je neophodno da Gospodin ostane s apostolima, da ostane zauvijek prisutan uz svoje vjernike i čitave narode. Stoga, nakon što Isus uzađe na nebesa i sjede s desne Ocu, mora se dogoditi poslanje Duha Svetoga.

Tek po Duhu Kristovom i Duhu Boga Oca vjernici mogu postati zreli i odmaknuti od one djetinje vjere, a da ne izgube one lijepe osjećaje i ugodu molitve i suživota s Isusom. Sada već znaju iz vlastitog iskustva da su ta ugoda i činjenica uskrsnuća zapravo Ljubav, a to je Bog kojemu sve vjeruju i kojega slijede. 05.01.2023. 09:11

„Vjera je sigurna, sigurnija od svake ljudske spoznaje, jer se temelji na samoj Riječi Boga, koji ne može lagati. Doduše, objavljene istine mogu se ljudskom razumu i iskustvu činiti nejasnima, ali 'sigurnost koju daje božansko svjetlo veća je od sigurnosti što je daje svjetlo naravnog razuma' (Sv. Toma Akvinski). 'Deset tisuća poteškoća ne čine ni jednu jedinu sumnju' (John H. Newman) – KKC, 157. odlomak).”

Papreni kalež vjere

 

Sasvim pogrešne su moje pretpostavke

kada večeri ostare zimi,

kad se bdije duboko u noć.

Nebo kad postavi svoje alke,

kad u sebe zvijezde primi,

tada zna se kolika mu moć,

tada nestane sve osim tame.

Duša nađe kao da se odmetnula,

kao da ni sanjala tad nije

kad je tragala do ljubavi i nade same

pa je lako sebe zametnula,

grešna kako nije bila prije.

Iz daljina dozivaju ljudi,

razne ptice, vuci, hijene, sove

i sva zamrznuta noćna bića.

Vilenjaci kolo vode kao ludi,

svaka vila svoga brata zove,

nudeći mu ukradena pića.

Tmina traži srce da ga slomi

i sva dnevna čudovišta love,

vještice se spremaju za pir.

Dvije molitve to sve u času zgrome,

potom naviru i neke nove

i za dušu nebo šalje mir.

Mjesečino, ti zablistaj sada

poput svjetla iznad voda,

poput spoznaje u moždanima

i u srcu da se budi veća nada

kao što i panj izrodi mlada goda;

pjevaj pjesmu svima odanima.

Pripovijedaj povijest svjetlila u svijetu,

historiju ta krštenja vatrenoga

što ga šalje svećenik od Krista.

I ponudi kalež vjere u svom letu

da ga ispije i paprenoga

ova duša koja vapi biti čista.

03.01.2023. 23:07

Cesta vječnosti

Pieta, Katedrala Carcassonne

 

Na posljednjoj stranici godine stare

koja proteče lijepa i strašna,

kao i sve duge dobi u življenju puta

kojim se putuje strujama omare,

a ona je opet bila sva izdašna,

primiče se duša katarzama rajskih skuta.

Ostavlja bogatu baštinu iza sebe

da svjetla sva njena drugima blješću,

da može se vjera penjati dalje.

Za povrat na staro nema potrebe,

osim u prilici da zemljani plješću

jer odlaze tamo gdje duša ih šalje.

Zatvaram knjigu, ispisanu do pola,

postajem netko koga već slutim

u naručju srca što stane za tren.

Kao da peče me Istina gola

ili to božansku vatru ćutim,

a znam da sam duši sasvim njen.

Hoću li biti mlado il' starež?

Naporni poslovi već su mi znani,

sve se uvježbalo već odavno.

Zaboravljam zemlju i njenu palež,

oko mene su stupovi, tvrdi i slani,

a preda mnom Isus moj svijetli slavno.

Poznajem Njega samo po ranama

koje su bile i dio mog sna;

i Žena me, Djeva, nježno povija,

okolo mene njezina marama

koja me štiti od vlastita zla.

Cesta se vječnosti meni odvija.

21.12.2022. 14:41

Milosti puna

 

Znam da ćeš me braniti,

čekati me, moliti za mene

Sina svoga, Krista.

Nećeš nikad prestati me hraniti,

niti kada duša mi uvene,

poput svijeće koja sada blista

i odražava se na mom licu.

Nekada si bila dobar znak,

a sada si draga odvjetnica.

Prva ti mi dade rajsku skicu

što me vukla kao stari vlak,

a sad si mi glavna odrednica.

Kad su sumnje postojale teške,

nisi dopustila da se smetem

i u razum si se čvrsto pouzdala,

dobacivala si majčinske mi smiješke

kakvi često u toj ljubavi polete.

Ti si slatko moju dušu pronicala.

Marijo, o, Marijo, tihe vode si dubina

kojoj nema dna do Boga slavna;

utjeha si velika očeva i majki,

vječna ti si Djevica ljubljenoga Sina.

Tebe pamti, tebe zove duša zaboravna,

divnija si meni od bezbrojnih bajki.

Ali strašna, ogromna ti snaga

što je prosipaš po stazi poput cvijeća

gdje dječaci mogu trčati i bosi.

Tako ponizna i vjernicima blaga,

ti si u mom svijetu putokaz i sreća,

Duh te Sveti milostima rosi.

30.12.2022. 19:07

Dužnik nedostojan

Dugi sati, malo studeni i tmine,

slavljeničke note koje ne daju u san.

Niti molitva se lako ne raspline;

na tom križu saobraćaj rastrzan.

Nadahnuće veliko je, ali slabo tijelo,

um je natovaren kao magare u hodu.

Tvoje riječi, Kriste, padaju na srce vrelo,

oslobađaju me za život i za dobru odu.

Umjetniče duša koje ne znaju Ti note

i svih onih koje sada tiho bdiju,

nudiš mi da zaboravim te zemaljske kote

i da krenem vjetrovima što po svijetu briju.

Vodiš me krajolicima ljubavi i svetaca,

mada ne nalazim ovdje svoje mjesto

jer sam sitno zrno koje čeka kose žetelaca,

ali znaš da već sam dolazila često.

I meni si dao da Ti oranice žanjem

još od prvog trena gdje su pragovi za spas,

da napučiš dušu moju vjerskim znanjem

i da lijep i zreo izraste mi klas.

Besplatno mi daruješ i dane, i noći,

ali ja sam vječni dužnik nedostojan.

Danima se borim da mi možeš doći,

tminama mi liječiš mozak nespokojan.

I sad, evo, već Tvoj mir mi vlada,

caruje mi dušom, hraniš moju glad.

Moje nespokojstvo pred Tobom nastrada;

Ti me vodiš pravo u nebeski Grad.

27.12.2022. 01:56