Usud

 

S Tvojih usana

ne silazi osmijeh,

jer Otac je s nama

kao nebeski lijek.

Iz Tvoga bića

molitva izlazi

kao razlog žića.

U meni se nalazi,

u mome domu

gdje odmaram živce,

gdje predam se slomu,

a ne tražim krivce.

Raspadljivost

u savršenstvu,

posluh i pažljivost

u blaženstvu.

U mojim grudima

sprema se žal,

sjeta na udima,

blagoslovljeni kal.

I takvo će ostati

moje vrijeme,

moj čas će postati

napuklo sjeme

iz kojeg će niknuti

nova rječitost

koja će viknuti

kao vječitost.

Nestat će boli

i nestat će vjera

gdje nitko ne moli,

a Bogu smjera.

Iz mojih grijeha

nestat će kobi

zbog toga osmijeha

što me zarobi.

20.07.2022. 19:24

Stvoreni u dobrim djelima

„Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.” Ef 2,10

Isuse, teška mi je tema o milosti i milosrđu.

Jer kad se sjetim sebe, nikada ne mogu biti zadovoljna.

Ali, govoriti o Tvojoj milosti i milosrđu Tvoje ljubavi i pravednosti, to je dijametralno suprotno i dirljivo. Tvoja milost je sve jer Ti si sav za nas, Ti si sve u svemu. Milost Boga je nastanak svijeta, plodnost koja se nalazi u svemu, izobilje ljubavi i pravednosti. Milost je Tvoja i plodnost ljudska koja začinje potomstvo, milost je svako novorođeno dijete na čitavom svijetu, njegova osobnost, njegovo obraćenje k Tebi i pokajanje pred veličinom i toplinom Tvoje predanosti i ljubavi. Milost je svako prosvjetljenje svakog čovjeka u svakom trenutku. Milost je Tvoja opraštanje svih grešaka, stvaranje života uvijek iz početka. Milost je Tvoja taj Tvoj križ u kojemu smo svi, ikada postojeći ljudi. Milost je Tvoja Sveto pismo koje bilježi najveću milost koja se može zamisliti, spasenjsku milost, a to je Tvoja objava ljudima, Tvoje očitovanje bez kojega ništa ne bi imalo smisla, sve bi bio kaos i nered, ako bi svijeta uopće bilo u Tebi, Gospodine.

Milosrđe ljudsko nije samo pomilovanje osuđenika, nije samo dijeljenje imovine onima koji oskudijevaju ili samo naviještanje Radosne vijesti i molitva.

Najveća ljudska milost i milosrđe jest opraštanje. Opraštanje svega drugima i sebi.

Najveća ljudska milost je blagoslivljanje onih koji proklinju i napadaju, ranjavaju i uništavaju.

I ako samo jednom u životu neki vjernik i molitelj ukaže na neku sitnicu iz vjerskoga života nekoj osobi koja žeđa za Bogom, a da toga nije previše svjesna, može joj otvoriti put u vječni život, može joj pokazati i odškrinuti vrata raja.

Milosrđe ljudsko je pažljivo osluškivanje Boga i pažljivo slušanje onoga što drugi žele reći.

Milosrđe ljudsko je snažno pouzdanje vjernika da ćeš ga uslišiti kada moli za druge, i kada su u nekoj nevolji, i kada su u miru.

Milosrđe ljudsko je čovjek koji ne sudi drugima, i u velikim i u malim stvarima.

Milosrđe ljudsko je pomaganje ljudima, davanje ljudima više od onoga što su zatražili.

Milosrđe ljudsko je briga čovjeka za čovjeka.

18.07.2022. 21:38

„I vi bijaste mrtvi zbog prijestupâ i grijehâ 2 u kojima ste nekoć živjeli po Eonu ovoga svijeta, po Knezu vlasti zraka, po tomu duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnima. 3 Među njima smo i mi nekoć živjeli u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi, te po naravi bijasmo djeca gnjeva kao i drugi.
4 Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, 5 nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupâ, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – 6 te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: 7 da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje. 8 Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! 9 Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. 10 Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.” Ef 2,1-10

 

Nada slave Kristove

 

Drago mi je ponekad što je moje biće sakriveno.

Naposljetku, što će mi moje biće, kome je ono potrebno ako ne Tebi jedinome, Isuse Kriste?

Kome su potrebni moji razlozi, moji osobni doživljaji, moja postignuća ili moji padovi? Samo Tebi, Gospodine.

Pitam se jesmo li samozatajni na pravi način, sakriveni potpuno u Tebi kako bi iz nas mogao djelovati, progovoriti što jasnije. Ili smo samo obični bjegunci od svijeta koji se trzaju na riječ „sekularizacija”?

Zar se ne bi mogao taj pojam pogledati pozitivno, ne kao sekularizam, kao pretjerivanje, kao puko suobličavanje svijetu, već kao „svijetovanje”, kao kršćansko transparentno življenje u svijetu. Zato i jesmo tu, zato i jesmo samozatajni kao kakvi bjegunci, zato i zaziremo od stranaca kad nas pokušavaju svojom dijalektikom zbuniti, povrijediti, otjerati.

I kamo da odemo iz ova svijeta? Među zidove, u svoja jednoumlja, pod svoje sjenice?

Na kraju dana, prije spavanja, tek tada se mnogi malo pomole.

Na kraju života, u mirovini, tek tada postajemo „praktični katolici”.

Jer drugačije je nemoguće preživjeti, opstati.

A tko smo mi da se brinemo za preživljavanje, za opstanak? Zar se ne bismo morali ugledati na Tvoj stil Života, Gospodine koji nisi imao gdje nasloniti svoja ramena, ali si često odlazio u osamu, pomoliti se?

Tek sada, poslije čitavog dana, nakon svih životnih akcija uviđamo da sve visi o tome jesmo li se konzultirali s Tobom jer Ti si taj koji upravlja svime, Ti si taj koji nas izbavljaš, Ti si taj koji nam stvaraš prilike.

Ovaj strašni, materijalistički, grubi i zločinački svijet samo je kaplja na Tvome dlanu. Što Ti tko može?

Pouzdanje, to je jedini ispravan stav, pouzdanje u Tvoju osjetljivost, u Tvoj sluh i odaziv, pouzdanje u Tvoje upravljanje svijetom i našim životima. Čak i tada kada tek tražimo posao, odabiremo poziv ili nas roditelji potiču da sve vratimo istom mjerom, čak i tada ne moramo nužno raditi poslove koji od nas čine robove i slijepce veći dio života, do umirovljenja. Ne moramo se ponašati dvolično, stvarati dvostruka mjerila, biti licemjeri. Ne moramo.

Kad bismo bolje mijenjali svijet!

Kad bismo manje mislili za sve da „se tako mora jer svi tako čine”!

Ali ne, mi smo bjegunci koji nemaju kamo pobjeći.

Mjesto da budemo uvijek na straži, uvijek budni, i kod prodavačice u trgovini, i na tramvajskoj postaji, i pred upraviteljem poduzeća.

I pred Tobom, Gospodine Isuse, posebice pred Tobom da ne zijevamo, da ne „zjakamo” naokolo, da ne razmišljamo o drugim bjeguncima, već Tebi da se molimo, Tebe da zazivamo, Tebi da zahvaljujemo na tome što smo bjegunci, što smo tako licemjerni i strašljivi, prazni u duši, a ispunjeni grijesima. Da Tvoje milosrđe izobiluje u našim srcima. Ne da se žalimo, već da se hvalimo svojim slabostima.

Bože, hvala Ti što bježim od svijeta, hvala Ti što vidim razliku između sebe i okoline, hvala Ti što se moja duša ne može socijalizirati, hvala za sve što me potiče na licemjerje i strašljivost. Neka mi bude po Tvojoj riječi, Isuse. Neka mi Tvoja riječ postane moj izražaj. Daj mi što ću govoriti, ne kada me provociraju već i u svim uobičajenim okolnostima, daj da budem kao dijete koje uvijek misli da ga zoveš Ti, kada god susretne bilo koga među ljudima.

Neka misle da sam „njihova”.

Neka se razočaraju.

Neka odmahuju rukom.

Neka se smiju.

To su sve znakovi vremena, dobri znakovi da me ne mogu prihvatiti objeručke. Da sam drugačija. Da sam samo Tvoja. Da bježe i odmahuju Tebi, a ne meni jer što će mi moja duša ako Ti se uvijek ne predam, što će mi moje biće ako ne zato da uđeš u svijet kroz mene kako bi ga mijenjao. 17.07.2022. 21:30

„Njima Bog htjede obznaniti kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave!” Kol 1,27

Brezik

 

Odlazim često,

tiho se vraćam

na drugo mjesto

da ne plaćam

što je besplatno,

što je dao Stvoritelj

kao slikarsko platno,

kao odgojitelj.

Besplatno nudim,

nešto dajem

da se ne kudim,

da se ne kajem

jer to je najvažnije

za vječnost moju,

u Gospodu snažnije

za ljubav tvoju.

Lijepi dani

dolaze uvijek,

čekam od lani

obnovljeni tijek.

Jer bijah u jami,

nitko da spozna,

a ti u toj tami

kao jesen pozna

vodiš me u vis

pod oblake sive,

na strmi klis

gdje vene su žive.

Moja te duša traži,

ona te hoće

da rane ublaži

i drhtaj slaboće.

Moje te srce slijedi,

ma što bilo.

To jedino vrijedi

za Očevo krilo.

U svijetu boema

i redovna posta

kliče poema,

nikad je dosta.

I dolazim često,

sjećam se svega.

Za isto mjesto

sve jača je stega.

Jer bijah u jami,

nitko da spozna,

a ti u toj tami

kao jesen pozna

vodiš me u vis

pod oblake sive,

na strmi klis

gdje vene su žive.

17.07.2022. 14:57

Vino Života

Rastanci na ovom tlu

kao da u vremenu mirišu

da bi našli tajnu uspomenu

na poneki simbol i na kišu.

Tako postali su lijepi,

kao tuga ili kao sveti Dvori

i za godine su slijepi,

i na ljubav svi su odgovori.

Rastanci su uvijek živi,

od njih nastane balada,

čak i vječnost da se divi

jer su oličenje toga sklada

koji nikada ne gubi sjaj

i, štoviše, zvijezdama se rađa.

Zemlju tada traži raj,

a na pučini se ljulja lađa.

Svako je odvajanje u tome

da se duše sastaju i grle,

poput povrataka srcu svome,

poput vjetra kojem hrle.

Rastanci te čuvaju od pakla

da ne zagaziš u neko blato,

da ne budeš lom od stakla,

već da skupljaš čisto zlato.

To je ono što životom zovem,

izobiljem Boga što me pušta

da Ga ljubavlju prozovem

gdje se valja magla gusta,

da me upornu sveđ uslišava.

Da me nevolji izvlači, da me štiti,

da mi baci komad neba plava,

da me nadograđuje u biti

i da me tu nikad ne ostavlja.

Da mi ljubav čuva, tako samu,

čak i da modrinu već ne zaboravlja

rodne grude što za nju je sva u plamu

danima i godinama, stoljećima.

Bez tih rastanaka ne bi svega bilo,

ne bi izdala se duša proljećima,

ne bi nikad Vino se Života pilo.

16.07.2022. 05:06

 

Čestitke i saučešća

Po tom staklu sada kiša rosi,

po mom oknu skaču kišne kapi,

rijetke pršte jer ih vjetar nosi

iz daljine što pod suncem hlapi.

Kod mene je noć, još mlada,

ali Duh me budi nasljedništva

da pridodam malo noćna hlada

gdje sad gori oganj zajedništva

gdje se duše spremaju za slavlje

koje obično se događa za ljeta

kad se odmara i staro lavlje,

i sve mlado ptičje prije leta.

Tuga me je napustila,

ponio je Krist Gospodar

da načini zavjesu od tila,

da uresi neki usamljeni odar.

Često izgleda mi lako mrijeti

kad začujem određena zvona

koja bi mi lađe duha odnijeti

da se svežu u toj luci Očeva mi trona

jer i tako gdje bi drugdje bile,

nego tamo gdje se okuplja sav puk,

gdje su molitve od fine svile,

i gdje smiruje se ova sunca luk.

Čestitke i saučešća zrakom plove,

Isus moj posvećuje se svima,

spaja duše koje se u kolo love,

gleda mene da l' ću poći s njima

na tu strmu stazu svetosti, čistoće.

Moja bol je one druge vrste,

ali savjest uvijek djelovati hoće

kad se bolesnici ognjem Duha krste.

Dunjo moja, draga si mi dika,

ispod vela bol mi ova piri

i ne napušta me nikad,

uvijek sasvim tiho iza mene viri.

Zato neću nikad ostaviti

Boga svoga i Njegovu tajnu.

Krist mi često daje ozdraviti;

tad u mraku vidim krunu sjajnu.

16.07.2022. 01:48

 

Molitva za to malo tuge

 

Ponekad protuži moje duše srče,

nekako iz čista mira, slutim.

I u tijelu neke kosti malo krče,

ali sve to skupa baš ne ćutim,

samo znam da k Tebi tuga srlja.

Jer u njoj se moje drvlje nađe,

skupa s Križem koji nebo prlja

slatkom Krvlju za sve moje lađe.

Zalascima vruće kugle patim,

ono, baš od srca, poput ražnja

što se vrti dok je teško pratim

jer se kuha na tom suncu moja pažnja.

Pripeklo je opet, svijete izgubljeni,

takva nam je sudbina u noćima

jer su danju snovi kao produljeni,

a ja radujem se putovanju s moćima.

Radujem se Tijelu što se daje

na Oltaru svjetlom posvećeno

da u mojoj duši život bujan traje,

moja duša, moje srce prosvijetljeno.

Janje ljudi, vjernika i siromaha,

slavna sliko, Ti, božanske snage,

pred Tobom već nema nikakvoga straha,

Kralj si svoje milosrdne duše blage.

Ne molim Te da mi tugu makneš,

još Te bolje vidim u tom plaču.

Mene zovi da me tuga Tvoja takne,

da mi preda molitvu najjaču.

15.07.2022. 17:08