Grad od ljubavi i prijateljstva

 

Nadi svakoj protivno je zdvajati,

vjeri ili povjerenju što se gradi

čim se otvorena srca krenu zbrajati,

čim se prva riječ u istini posadi.

Tada teče logika po temeljima,

tada naklonost je građevina čvrsta

prijateljstva koje u začetku one vlati ima

ljubavi što posebna je, rijetka vrsta.

Tada se isprepliću elastični spojevi

koji drže i povezuju sve čvrste grede,

kao što su nježne riječi i stabilni brojevi,

na kojima već i anđeli čuvari sjede.

Nada ne da, ne da vjera, pouzdanje

da se tu probija dašak sumnje

jer je ljubav, a i prijateljstvo, zdanje

što je ispleteno Majke, duhovne i umne.

Ona Boga moli, prebire i daje blagoslove

i sve riječi djelotvorne poput ruže cvatu;

ona daje poticaje i postavlja krove

prema dobroj volji Krista svojoj sestri, svome bratu.

Zato prijateljstva ta su vječna i beskrajna,

zato Ljubav u toj zgradi slavi

sve te duše kojima i nije tajna

da se Svjetlo usred ponoći pojavi

po kojemu dobro vidi se i zna

da su kao zvijezde koje vjerno prate sunce,

da su jedno kao duša nebeska,

da je gradnja dostigla vrhunce.

23.04.2021. 22:35

Krvi Kristova, napoji me

 

Svatko na svoj način stiže k Tebi, Oče naš,

ali nitko bez Tvog jedinoga Sina Krista

što se vjernom daje blagovati.

Da ne misli da si neki od idola jer sve znaš,

da ne gleda svoju pamet nego Boga čista,

da ne trči Duha Sveta gladovati.

Jedini Ti stvarno živi, Kriste, Bože moj,

izbavljaš me svu od mene same

i od mojih umišljenih pojmova i varki.

Ti me učiš svemu što je život Tvoj,

daleko od ova mora i zemaljske tame,

što su misli srca Tvoga tu, u mojoj barki.

Za moj ograničen um granica mi nema,

i za moje lađe ne postoji dio drva trula,

sve je dobro, Ti mi nosiš ljubav savršenu.

I kad olujno se vrijeme il' bonaca sprema,

milozvučno zove mene anđeoska frula,

rješava mi užad moju zamršenu.

Svi Ti stižu, Kriste, svi će se pokloniti

životnom blaženstvu ili, možda, strahu;

svi će sinovi Ti Tvoji biti,

bilo koji, bilo kakvi, svi će za Te zazvoniti

jer se otimaju u svom pepelu i prahu.

Svi će Tvoje, moj Živote, Krvi piti.

22.04.2021. 20:01

Oslonac

 

Gospodin Bog naš jest Duh.

Naš Bog je nevidljiv, neopipljiv, nedodirljiv, bezgranično širok, beskrajnih dubina i visina, ali nemjerljiv i neuhvatljiv, nije podložan materiji i tjelesnosti, ima svoju vlastitu volju, intelekt koji je razborit i savršeno je pravedan.

Bog može, jer je Duh neizmjeran, jer je Duh svakoga duha i Duh nad duhovima, stvarati materijalno iz svoje duhovnosti, može stvoriti i stvara duh i materiju, procese duhovne i materijalne; može od duha stvoriti tijelo, a tijelo i materiju može vratiti ili postaviti u duhovno stanje, u stanje duha i duhovnosti.

Bog od sebe i svojega stvara sve drugo, stvara neprekidno, stvara jedinstveno i neizmjerno, stvara sve vječno što je vječno jer Bog je vječan i nije podložan vremenitosti; Bog stvara vrijeme i vremenitost te može, jer Bog je vječan, poništiti vrijeme, prestati održavati sve ono što stvara i čime upravlja, može bilo kada i bilo gdje promijeniti način ili smjer djelovanja.

Bog najjače djeluje na području duha i duhovnosti, na području svoje ili ljudske volje. Iz toga Božjega djelovanja izvire pokret, bilo koja radnja ili proces, događaj ili ljudsko djelovanje.

To je naš Bog koji nas je stvorio, koji nas je imenom pozvao u život, koji nas je oblikovao, koji je stvorio nebo i zemlju i koji je stvorio sve zakonitosti ovoga svijeta i sve zakonitosti za čovjeka koje čovjek o sebi, kao i o svijetu, neprekidno iznova otkriva i istražuje.

Bog nam dade zakone prirode, materije, procesa i promjena vremena, potrese, poplave, zemaljske i duhovne, nevidljive kataklizme. Po tim zakonima kojima se sve uređuje ljudi se ravnaju u svojim planovima i razmatranju života te razmišljanju o sebi i drugima.

Duh nije podložan zakonitostima, može se ponašati po nekom slijedu uzroka i posljedica, ali ne može se ugurati ni u kakav zakon. Duh nije predvidljiv, ali može se i predvidjeti po sili vjerojatnosti koja i nije neki zakon. Nečije ponašanje se može očekivati kao mogućnost, ali mogućnosti duha su bezbrojne, ljudskoga duha, a naročito Božjega.

Ono što je stvarno jest ono što se zaista događa, a ono što je stvarno jesu te bezbrojne mogućnosti duha po kojemu se materija ravna. Neko tijelo ili materija ima mogućnost da se uništi, ima mogućnost da se otkotrlja kao kamen, ima mogućnost da se spotakne i padne, ima mogućnost da ga odnese vihor, ima mogućnost da dugo ostane u istom položaju na istome mjestu, ima mogućnost koja se očituje često i neprekidno, ali i puno više mogućnosti da se očituje na druge i drugačije načine nego što se najčešće očituje. Tako su i čuda moguća u ljudskim srcima koja su navikla na uvijek iste zakonitosti pa, kada se dogodi nešto što se prije nije događalo, dolazi u srcima ljudi do nevjerice i čuđenja.

Naš Bog, koji je Duh nad duhovima, jest Istina.

Njegova Riječ je vječna, sigurna, stvarna, točna, istinita.

Riječ Boga je jedini čvrsti oslonac za duhove i materiju, jedini zakon koji nema granica, jedina zakonitost je ona koja nastaje od Božje stvaralačke Riječi.

Bog stvara i tada kada ne stvara, kada dopušta, primjerice, kamenu da se otkotrlja u provaliju ili da se zaustavi pokraj neke male prepreke do provalije.

Naš Bog upravlja svojom voljom svime i to čini govorom. Ako, na primjer, kaže kamenu da se kotrlja, kamen će se kotrljati, a ako Bog kaže neka dijete ugrabi kotrljajući kamen, dijete će kamen ugrabiti.

Na taj način Bog upravlja anđelima i ljudima, prirodom i stvarima, događajima i stanjima.

„Ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama (Rim 8,10-11).”

Bog naš je udahnuo čovjeku svoj dah, ljudsku dušu i ljudski duh.

Bog je nastanio sve ljude u sebi. Oblikovao je svakoga od nas već u začetku naših začetaka.

Bog je taj koji nam dopušta da se ravnamo po svojoj volji koja jest u našem duhu.

Bog nam se objavio i dao nam Zakon kako bismo vjerovali u Boga, u Riječ Boga. Jer naša ljudska vjera i povjerenje ima jedini čvrsti oslonac, kao što to ima i sve drugo i svi drugi, u Riječi Boga. A kada naša vjera ima oslonac koji je vječan, tada i naš duh ima svoj čvrsti oslonac te može upravljati sobom, svojim tijelom i gospodariti zemljom na svoj način. Sve dok ne kaže Bog drugačije.

Bog je rekao da čvrsto vjerujemo u Zakon, objavio nam se savršeno u svojoj Riječi koja je Isus Krist, Kruh koji je s neba sišao.

Po vjeri, koja stanuje u duhu i izvire iz duha, blagujemo Riječ i Zakon, Tijelo i Krv, ali i Dušu i Božanstvo Isusa Krista, Sina Očevoga, u Duhu Svetom koji jest u duhu vjere naše, u našem duhu.

Po našoj vjeri u Boga možemo Boga vidjeti, opipati, dodirnuti, upoznati, doživjeti, zavoljeti. Nikako drugačije, drugih mogućnosti za spas čovjeka nema jer čovjek je posrnuo u grijeh čija je posljedica smrt u Bogu koji je pravedan uvijek i prema svima i prema svemu.

Upravo zbog pravednosti Božje Riječ je postala Čovjekom, jednim od nas.

„Krist jednom umrije za grijehe, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu. On, uzašavši na nebo, jest zdesna Bogu, pošto mu bijahu pokoreni anđeli, vlasti i sile (1 Pt 3,18-22).”

Bog nam je dao svoju Riječ, svoga Sina da pogine za naše grijehe i obeskrijepi našu smrt. Bog Otac nam je dao svoju pravednost jer smo je mi izgubili kad je Bog stvorio i anđele, i nebo, i zemlju, i čovjeka, i Adama, i Evu. Anđeo svjetla sa svojom vojskom pade od ljubomore i zavisti u provaliju, ali i on je duh, zloduh koji obilazi svijetom na propast ljudskih duša.

Pravednost Boga našega zahtijeva zadovoljštinu.

Riječ Boga daje tu zadovoljštinu Bogu koji nas neizmjerno ljubi, ljubi nas potpuno i do kraja, do smrti na križu. I mi Ga ubijamo svojim grijesima koji cvatu u nevjeri, u našem duhu.

Zar i naša pravednost ne zahtijeva zadovoljštinu da poginemo zauvijek zbog naših grijeha?

22.04.2021. 09:52

„Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla;i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.

Pisano je u Prorocima:Svi će biti učenici Božji.Tko god čuje od Oca i pouči se,dolazi k meni.

Ne da bi tko vidio Oca,doli onaj koji je kod Boga;on je vidio Oca.

Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni.

Ja sam kruh života.

Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe.

Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede,ne umre.

Ja sam kruh živi koji je s neba sišao.Tko bude jeo od ovoga kruha,živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje— za život svijeta (Iv 6,44-51).”

Za sve cure i mladiće

 

Sjećam se još prvoj ljubavi te priče

koju svi su mladi znali, a i stari.

Sada neka čudna, nova priča niče:

„To je samo san o kojem nitko više sad ne mari”.

Mi smo susretali jedno drugo često,

više puta rastanci su bili tema

jer za rastanak je susret bio mjesto,

jer je slatka ljubav koje nema.

Za sve cure i mladiće

koji jesen uopće ne trpe,

evo, meni jesen moja sviće,

moje vene plodove joj crpe

iz tih prolaznosti vremena i svega,

iz tih jednokratnih osmijeha i poljubaca.

Sad još više kao žena ljubim njega,

kao čovjeka me u svu sreću baca

jer je duša tako čista stanja

da ni danas nema njemu para

još od onih ranih, mladih dana

kad je predao mi od svog srca žara

i kada je procvjetalo bilje

poput svibanjskih svih pupoljaka,

krhkih, varljivih, bez žile.

Evo, sada kao trajnica od sijedih uvojaka.

Bio je još ovdje, pokraj mene,

da mi kaže da nam nema žala

i da neće otići iz uspomene

koju s punim srcem oduvijek sam tkala.

Zato pjevam jeseni još dok je rano,

dok još ima mladost vremena za to

da u sjemenkama vidi drvo razlistano,

da izbjegne lažni zanos, svako zlo.

Jer u snovima se nikada ne živi

već u Isusovim njedrima,

jer se Bogu svome neprekidno divi

što upravlja svim životnim jedrima.

18.04.2021. 21:41

Bitna razlika između neba i zemlje

 

Isus Krist donosi novo nebo i novu zemlju.

Pobijedio je svojim uskrsnućem smrt i grijeh što vladaju ovim svijetom, pobijedio je ovaj svijet i Sotonu raskrinkao pred svim ljudima te taj Knez ovoga svijeta sada dobro zna da su mu dani odbrojani. „Tkogod u Krista vjeruje, prima po Njegovom Imenu oproštenje grijeha (Dj 10,43b).”

Knez ovoga svijeta, za razliku od svih nebesnika koji su vjernici Kristovi, obilazi svijetom kao ričući lav, gledajući koga da proždre. To je činio i samome Isusu čitavo vrijeme Kristova zemaljskoga života kada Ga je neprekidno napastovao.

Evanđelisti donose izvještaj o velikim napadima na Krista kada je Isusa napastovao đavao, nagovarajući Isusa da se đavlu pokloni, da se za đavlovim djelima i čudima polakomi, da svoje dostojanstvo Sina Božjega iskoristi za niže i zemaljske stvari, za pokušaj rješavanja umišljenih problema.

Isus je prihvatio sve kušnje, odolio im i pokazao nam veliki i važan primjer da Ga nasljedujemo.

Kao prvo, Isus uzima prve tri zapovijedi iz Dekaloga kao temelj i osnovno ponašanje za svakog čovjeka i na taj način nas uči kako ćemo se, uz Božju i samo uz Božju pomoć, oduprijeti đavlu.

Dekalog, odnosno prve tri od Deset zapovijedi koje je Bog dao Mojsiju na Sinaju, govore nam kako da upoznamo i uzljubimo Gospodina Boga koji nam se javlja i objavljuje:

„Deset zapovijedi

Onda Bog izgovori sve ove riječi: 2 »Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.
3 Nemoj imati drugih bogova uz mene.
4 Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. 5 Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Gospodin, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, 6 a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.
7 Ne uzimaj uzalud imena Gospodina, Boga svoga, jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.
8 Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. 9 Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. 10 A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. 11 Ta i Gospodin je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Gospodin blagoslovio i posvetio dan subotnji. (Izl 20,1-11).”

Važno je, dakle, uzeti Gospodina kao središte svoga života jer sve drugo su samo lažni bogovi. Za sebe nas je Bog stvorio.

Važno je također moliti i zazivati Gospodina u ljubavi i prijateljstvu, a ne kojim slučajem govoriti protiv Boga ili Ga vrijeđati, to jest psovati Ime Gospodnje.

Važno je slaviti Boga svoga, posvetiti Mu sebe, svoje ljude, svoje mjesto, svoje vrijeme.

Đavao napastuje Isusa u pustinji upravo protiv tih Zapovijedi:

 

„Kušnja u pustinji

(Mt 4, 1–11; Mk 1, 12–13)
Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, 2 gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. 3 A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« 4 Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.«
5 I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje 6 i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. 7 Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« 8 Isus mu odgovori: »Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu,
i njemu jedinomu služi!«

9 Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! 10 Ta pisano je:
Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.
11 I: Na rukama će te nositi
da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.«

12 Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«
13 Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.

(Lk 4,1-13).”

Gospodin je, prije svega, uputio ove svoje odgovore samome đavlu, ali se oni odnose na čitav svijet.

Čovjek misli da sve mora sam. Reklamira se, diže si cijenu kako bi se održao na burnim vodama ovoga svijeta. Egoizam i oholost jako su cijenjeni, guranje sebe u prvi plan na svakom koraku; tko se uspješnije nametne, taj je jači, a tko je jači, taj preživljava – to je pitanje opstanka.

Takav stil života kršćanstvo naziva ohološću, takvi su ljudi prepotentni, umišljeni i neznalice jer onaj tko ne zna da je Božje dijete, ne zna ništa. Može popiti svu pamet i čitavo bogatstvo ovoga svijeta, a ipak će ostati nezadovoljan. Štoviše, postat će i bolestan, depresivan, umoran, zasićen.

Oholost upravo zato i nastaje, naročito kolektivna oholost u poslovanju ili na društvenim mrežama (svejedno), jer ljudi čeznu i čeznu, teže i traže, traže i ne nalaze sebe. Misle da znaju sve, da su sve prošli u životu i da su zaslužili biti sretni, ali nisu sretni i ne znaju biti sretni. Idu čak i u ratove da bi obranili živote, ali da bi obranili i sebe i da bi pobijedili. Pobjeda u ratu, pobjeda u sportu, pobjeda na poslu, pobjeda nad bolestima, pobjeda nad potresima, nad prirodom, po svuda samo ta težnja da se preživi. Zato se smije i ubiti, u samoobrani, zato se smije posjedovati oružje.

No, na neki način, kršćanin se ne mora niti obraniti jer – Bog je s njim, Bog je uz njega. Istinski vjernik svjestan je svoga dostojanstva, dostojanstva djeteta Božjega, nadnaravnoga dostojanstva, a to je neopisivo potpun i dobar osjećaj.

Tko ne zna za takvo dostojanstvo, postaje podložan oholosti jer oholost je konkretno čežnja za vlastitim i osobnim dostojanstvom kojega nema na ovome svijetu, kojega mu na svakome koraku otimaju drugi i koje on otima drugima.

Čovjek s dostojanstvom djeteta Božjega nije željan ničega većega jer ništa veće od toga ne postoji, ništa veće od toga Bog nije stvorio, a stvorio je neopisivo i beskrajno dostojanstvenog čovjeka. Bez toga dostojanstva čovjek ne može ništa i ništa mu ne može uspjeti jer ima pogrešne nazore i pogrešne ciljeve. Sve to čovjeka dovodi do traženja sreće. Što je sreća, to nitko ne zna jer ako kažemo da je sreća u miru i slobodi, zašto onda nosimo oružje i činimo od sebe i drugih robove i zarobljenike? Zašto se srdimo, zašto psujemo, zašto se ubijamo ako kažemo da želimo biti sretni? Kontradikcija je očigledna, čovjek bez dostojanstva je izgubljen i smeten čovjek.

Oholost je grijeh, a grijeh je udaljavanje od Boga.

Oholost je prvi i najveći ljudski grijeh, a to je zapravo neuslišana čežnja za dostojanstvom.

Iz oholosti izviru svi ostali grijesi koji još više potiču čovjeka na zlo i udaljavaju ga od Boga.

Iza oholosti najteže čovjek uništava sebe pohlepom. Ako već mora biti važan ljudski Ego, tada ljudskom Egu treba sve i nikada mu nije dosta pa teži imati ono sve što vidi da imaju drugi, najčešće uspješni ljudi po kriterijima ovoga svijeta.

Čovjek koji je zarobljen ohološću ne može biti previše kreativan, ne može neprekidno stvarati i taj nedostatak naziva radom, radom radi rada, radom radi dostojanstva, radom radi slobode. No, rad sam po sebi može uglavnom biti ropsko služenje. Ljudi danas žive u dužničkom ropstvu i neprekidno nešto kupuju. To je stoga što ne stvaraju sami, čak i tada kada rade, ne rade da bi stvarali već da bi prikupili i nagomilali bogatstvo kako bi mogli što više toga kupiti.

Neostvarena čežnja za stvaralaštvom uzrok je ljudskoga pada u pohlepu.

Tko živi u dostojanstvu djeteta Božjeg, taj se ne bavi po čitave dane brigama o radu i zaradi ili kupovini. Taj ne mora previše trgovati jer je najčešće zadovoljan i prezadovoljan onime što ima, a ima u prvom redu Boga, Stvoritelja svih stvari. Bog je Ljubav i iz izobilja svoje ljubavi Bog stvara, stvara u izobilju koje se beskrajno izljeva i prelijeva na sve stvoreno.

Dijete i vjernik Božji živi od toga izobilja ljubavi, ne mora prodavati ništa, ne mora obnavljati kuću, garderobu ili nagomilavati namirnice. Ne mora juriti za modernim trendovima. Jer, moda je za jednokratnu upotrebu. Da se nešto kupi, potroši i baci. Kršćanin svojim stvaralačkim radom održava ono što posjeduje. Također dobiva mnoge karizme, darove od Gospodina Boga i sve mu uspije što nakani učiniti jer čini sve na veću slavu Boga, a ne za sebe iako sam ima najviše koristi od takvoga pristupa životu i ljudima, prirodi i stvarima.

Kad se već uništava ohološću i pohlepom, čovjeku ja vrlo lako prepustiti se i trećem najvećem grijehu – bludnosti i požudi. Sve mora imati i posjedovati pa tako mora imati i druge ljude, muškarce i žene, prijatelje i prijateljice koje nastoji iskoristiti i zloupotrebljava ih jer ne zna da svi ljudi imaju svoje dostojanstvo te da se bave stvaralaštvom u svome životu.

Umjesto da se predaje mužu ili ženi, čovjek uzima i otima njih i sve njihovo, njihovo bogatstvo, njihov uspjeh i njihova tijela. Traži od supružnika da mu preda i svoju dušu, a sam je egoističan i pohlepan.

Bludnost je grijeh i nesposobnost zajedničarenja, nesposobnost biti jedno s drugima. Bludnost je čežnja za zajedništvom kakvoga u svijetu nikada nema.

Samo u zajedništvu s Bogom, čovjek je u zajedništvu sa svojim supružnikom i svojom obitelji, sa svojim narodom i općenito prirodom.

Tko živi dostojanstveno s Bogom i od izobilja ljubavi i darova neprekidno stvara, taj ne teži za imitacijom ljubavi, imitacijom koja krade tuđe, a ne daje svoje; taj čovjek ima Boga i s Bogom je jedno, i s Bogom je jedno sa čitavim svemirom što ga je Bog stvorio.

Važno je, dakle, naučiti, upamtiti i usvojiti Zapovijed ljubavi prema Gospodinu i prema svim ljudima, osobito prema onima kojima smo najpotrebniji:

 

„Najveća zapovijed

(Mk 12, 28–34; Lk 10, 25–28)

A kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, 35 a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: 36 »Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?« 37 A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. 38 To je najveća i prva zapovijed. 39 Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga (Mt 22,34-39).”

Gospodin Bog neprekidno stvara jer Bog je Ljubav koja je životvorna i stvaralačka te uvijek sve čini novo i tako popravlja i ono što je uništeno ili pokvareno.

Bog je sav za čovjeka, ljubi ga i spašava od smrti. Isus tako ljubi sve ljude da se za njih predaje sav i do kraja, do smrti na križu.

Isus Krist je Kruh koji je s neba sišao. Tko jede Njegovo Tijelo i pije Njegovu krv, ne, neće umrijeti nikada.

Ljubav, dostojanstvo i jedinstvo u različitosti te stvaralaštvo u međuljudskim odnosima gdje se neprekidno slavi Boga, proslavljaju čovjeka u njemu samome i šire, daju mu sve što mu je potrebno i uređuju ljudski život.

Darovi Božji za čovjeka su ljubav, vjera, nada, razboritost, pravednost, hrabrost, jakost i umjerenost kao oruđe s kojim se čovjek, koji moli Isusa Krista i živi s Isusom u zajedništvu, može oduprijeti Knezu ovoga svijeta, svojim greškama i manama.

No, najveći od svega je čovječanstvu dar samoga Boga. Kada čovjek krene upoznavati Boga i kada Mu povjeruje, Bog je s njim, nastani se u čovjeku i daje ljudima da Ga upoznaju, da Ga istinskom ljubavlju u naravi i nadnaravno ljube blaženim životom. 18.04.2021. 07:01

„Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče:
»Evo, sve činim novo!«
I doda: »Napiši: Ove su riječi
vjerne i istinite.« 6 I još mi reče:
»Svršeno je!
Ja sam Alfa i Omega,
Početak i Svršetak!
Ja ću žednomu dati
s izvora vode života zabadava.
7 To će biti baština pobjednikova.
I ja ću njemu biti Bog,
a on meni sin (Otk 21,5-7).”

"Vi ste tomu svjedoci"

Uskrsnuće Isusovo kruna je Biblije koja predskazuje, prorokuje i naviješta sve što je Isus bio za svoga zemaljskog života, sve što je govorio i učinio.

Isus Krist, jer je Začetnik života (Dj 3,15), nakon svoje muke i smrti potvrdio je i svojim uskrsnućem da je Sveto pismo točno i da je Krist zaista Sin Boga, jedan i jedini, trojstveni Bog za sve ljude u sve vijeke vjekova.

Radi Kristova uskrsnuća odabrao je Bog Otac i Sin i Duh Sveti stari židovski narod, izdvojio ga od svih ostalih naroda da od njih nastane narod svjedoka Božjih i da se život toga Naroda nastavi u Dvanaestorici, a poslije i u svim kršćanima i ljudima dobre volje.

Osnovna svrha Kristovoga uskrsnuća je Božja inicijativa i ulazak Boga u komunikaciju s ljudima, Božja objava o historijskoj istini ljudskoga roda, objava Boga o ljudskom grijehu i smrti i o ljudskoj nesavršenosti koja je predodređena postići u Isusu Kristu blaženstvo savršenog života koji može ostati i postati vječan život u kojemu smrti više nema.

Uskrsnuće Isusovo nije samo zato da bi se ljudi čudili i da bi vjerovali u Trojedinoga Boga svega stvorenoga već da bi svaki čovjek u toj vjeri, od Abrahama do danas, dobio privilegiju zajedničkog života sa svojim Bogom u kojemu Bog i čovjek komuniciraju i postaju jedno, a to je i jedini način da svaki čovjek ispuni svoju životnu svrhu na plodan i najbolji mogući i nemogući način, da živi blaženstvo od onoga trenutka kada povjeruje Kristu i pristupi sakramentalnoj i univerzalnoj apostolskoj Crkvi koja je onaj predodređeni i izdvojeni narod Božjih svjedoka.

Svjedočenje uskrsnuća Kristova je svjedočenje nadnaravnoga života nekog vjernika na bilo kojem mjestu na ovome svijetu i u bilo koje vrijeme u povijesti čovječanstva. 18.04. 2021. 04:20

„Nato im (Isus) reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci (Lk 24,44-48).”