Kralj na brodu

 

More života, uzburkane sjene

što su prolazile poput vala

pokraj lađa ljubavi mi snene,

pripovijeda sve što Milost mi je dala.

Ona me razbudi, naglo i za vijeke.

Kako potresni su bili dugi sati

kad je odjekivala u meni poput jeke,

a ja iščekivala sam da me vrati,

da me uzme k sebi usred neuspjeha.

Kako porazan je bio velik brodolom

kada vidjeh propast uslijed grijeha,

jer ostvarila se nisam u tjesnacu tom;

upropastih svoj predodređeni sklad.

Dugo poziv Kristov nisam razabrala jasno

dok se nametala nevolja i jad;

tad sam vapila joj bar da odem časno.

Ta mi milost Boga koji vidi i sve zna

ukaza na osobine iskusnoga kapetana

što sam prigrlila da ne padnem ispred zla.

Ostadoh na brodu na toj brazdi bezdana.

Tihi Božić tada rastvori mi svoje ruke

i raširi srce moje, puno vjere, puno nade,

dade mi da gledam sve plodove Muke;

gusti oblak s mojih lađa spade

i ja vidjeh da je sa mnom na tom brodu

Kralj na križu što mi sazda sve ostatke duše

da bih mogla ispjevati Njemu slavnu odu,

mada svuda naokolo divlji vjetar puše.

27.12.2020. 08:57

Sljedbenici Muke Isusove

 

Prvi svetac Gospodinov, prvi pratitelj i prvi stradalnik, Sveti Stjepan Prvomučenik, sljedbenik je Muke Isusove. Bilo je mučeničkih smrti i prije ako gledamo kronološki jer Ivan Krstitelj izgubi glavu na panju poradi Krista. A još prije toga, izginuše toliki proroci. No, nakon uzašašća Isusova na nebo, kada sjede Sin s desne Ocu, i nakon poslanja Duha Svetoga kada je započelo apostolsko naviještanje i kada su apostoli postali hrabri, iako svjesni da su u opasnosti, prvi je Stjepan okusio progone i kamenovanje, odnosno smrt koju je zaslužio naviještajući Isusa Krista kao jedinoga Boga na zemlji i na nebesima.

Poslije Stjepana mnogi izginuše zbog istog razloga.

Nakon utjelovljenja Božjega Sina u krilu Djevice Marije koja Ga zače po Duhu Svetom, nakon rođenja i zemaljskoga života Isusova te nakon Njegove Muke, smrti i uskrsnuća, mnogi su svjedočili za Sina Božjega do kraja, do pogibije.

Zašto bi moralo to biti tako?

Zašto sada, kad je sav svijet prihvatio Isusa i slavi Mu Rođendan kao vrijeme mira i pomirbe svih ljudi u svijetu i u povijesti, zašto je tako opasno za Krista svjedočiti?

Odgovor na ta pitanja mogao bi se sročiti kao novo pitanje: „A zašto je uopće Krist morao na križ?” Ali, to znamo, Sin Božji dođe k nama da nas otkupi od ropstva grijehu i smrti, da nas spasi za vječni život.

No, ako gledamo s našega ljudskog stanovišta, Božić je donio radost i mir jer, reći ćemo, On je ipak naš Bog pa je sigurno znao što radi i zašto i znao je kako će provesti svoj naum da nas, bespomoćne ljude spasi od nas samih. Ali to je ipak nerealno i previše idilično tumačenje mnogih vjernika i nevjernika u svijetu.

Isusa su progonili.

I sljedbenike Isusove čeka progonstvo.

To je pravo i dobro postavljeno pitanje: zašto ljudi progone Boga čiji Rođendan slave kao pomirenje svih ljudi? Ta, mogli su Ga odmah, još dok je bio u jaslama, dočekati kao neprijatelji. Ali nisu, dočekujemo Isusa kao da je to slavlje naše ljudske genijalnosti, darivamo jedni druge kao da slavimo posebne rođendane. Zapravo slavimo rođenje čovječanstva. Darivamo se međusobno, sretni što smo se rodili za vječni život. Već kad je rođen Spasitelj, počinjemo Ga vući za rukav kao razmažena djeca koja neprekidno traže slatkiše i darove, očekujemo poklone od Boga umjesto da se mi poklonimo Bogu kao Njegova spašena stvorenja.

Eto, to je problem svijeta i svih ljudi. To nije problem Božića već se događa kad se i gdje god se Isus pojavi ili gdje god se pojavi Isusov svjedok, vjernik i molitelj koji sluša Riječ, živi je, vrši je i promatra je u svom vjerskom životu.

Priznati Isusa za mnoge je sablazan.

Bog nam je došao. To možemo prihvatiti.

No, sada se mora prihvatiti činjenica da je Isus čovjek, ne samo Bog nego i Bog, i čovjek.

Svatko će reći: iako ne razumijem, ja vjerujem.

Problem je što takva izjava nema veze niti s logikom, niti sa zdravim ljudskim razumom kojega uglavnom nemamo zato jer smo prepuni grijeha, a grijeh su laži i zavaravanja od kojih čovjek zaboravi razborito promišljati.

Jer, ako smo prihvatili da je Djevica začela po Duhu Svetome, da je rodila Boga i da je Bog jedan od nas, tada nema problema ako treba prihvatiti činjenicu da je Bog ujedno i čovjek.

I ako smo prihvatili da nas je Bog i čovjek Isus Krist spasio od smrti, a svi mislimo da smo besmrtni, da nam je duša besmrtna, čemu onda razmišljati po ljudsku i pokušati razumjeti? Zar nam nije dovoljno što smo iznova rođeni za vječni život nego još moramo i zapitkivati i propitivati nešto što smo prihvatili bez puno razmišljanja? Da, dovoljno je, sasvim je dovoljno za vjeru u Boga prihvatiti sve te činjenice.

Ali ljudi ipak govore da ne razumiju, ali da vjeruju kao da kršćanska vjera ovisi o sposobnosti razumijevanja. Mi ne vjerujemo zato što smo sve shvatili i promislili nego vjerujemo zato jer ne možemo zamisliti da nas više neće biti. Eto, zato vjerujemo i mislimo da je kršćanstvo idilična vjera, puna simbolike i kažemo: ma, to su samo riječi, ma to je samo simbolično i tako dalje.

Isus Krist nije umro simbolično, niti idilično.

Isus Krist je Bog i čovjek koji je uzeo od Marije Djevice ljudsku narav i osobine i koji je svoju volju apsolutno podložio volji Boga Oca radi spasenja svih ljudi. Zato je otišao na križ, dao je svoj život, svoj ljudski život je predao na ljudsku smrt, najgoru smrt ikada. Uzeo je naše opačine, postao je zločinac, prokleta beštija, ponio je sva zla koja su se dogodila i koja će se dogoditi i odjenuo je na sebe sve boli, sve patnje, a što je najvažnije, i sve naše krivnje, i naše osjećaje krivnje. Isus oduvijek bijaše svet, ne bijaše nikada u grijehu, ali ipak osjeti i doživi krivnju jer postade razbojnik, ubojica, lažac, bludnik, oholica i sebičnjak, političar, potkupitelj, trgovac robljem, krivokletnik, prostak, kradljivac i lopov, manijak, budala, ratni zločinac, ratni profiter, izdajica i samoubojica te osjeti strašnu krivnju zbog naših zlodjela; prođe kroz sve naše strahove, teorije zavjere, paranoje, silovanja, sva mučenja i mučeništva; prođe kroz sve, baš sve jer nema niti jedne smetnje, boli ili grijeha koje ljudi doživljavaju, a da ih Isus nije iskusio na križu; i, na koncu, prođe kroz okrutnosti svega svijeta, kroz sve samrtne agonije, psihoze, ludila i neuračunljivosti, kroz tjelesnu i psihičku bol i patnju, bolno i usamljeno umiranje te preda svoj posljednji slabi ljudski dah i umre, iako je Bog, umre jer je čovjek i bi, onako izmrcvaren kao hrpa mesa, skinut s križa u krilo Djevice Majke Marije pa Ga ukopaše, to jest položiše beživotna i mrtva u grob.

Svakom vjerniku i molitelju Isus prilazi i govori ono što određeni vjernik mora čuti i znati. Govori kad je Božić, ali govori najjasnije na Križu i s Križa, u Muci. Tko vjeruje ono sve o Božiću, taj vjeruje Isusu Kristu koji je raspet.

Prema tome, nema se tu što razumjeti pa vjerovati.

Jedino što se može dogoditi jest da čovjek povjeruje pa potom promatra u svjetlu vjere sve što povijest ili fizika mogu reći.

Jedino što se može dogoditi u vjeri jest da čovjek gleda u Isusa, da Ga uzljubi i da baštini život vječni, a upravo zbog toga što vjernik i molitelj dobiva već sada na zemlji život vječni, on, svaki, postaje mučenik.

Zašto?

Zato što ljudi kažu da žele mir, a ratuju.

Zato što ljudi lažu o svome životu pa su zavidni vjernicima koji žive vječni život u Kristu.

Eto, samo zato postoje mučenici Kristovi. 26.12.2020. 04:04

„Stjepan je pun milosti i snage činio velika čudesa i znamenja u narodu.

Nato se digoše neki iz takozvane sinagoge Slobodnjaka, Cirenaca, Aleksandrinaca te onih iz Cilicije i Azije pa počeše raspravljati sa Stjepanom,

ali nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio.” Dj 6,8-10

Posveta

 

Ostajem bez daha

od siline prosvjetljenja,

poštovanja, sveta straha.

Svjetlo Tvoga porođenja

nudi sve što želim ostaviti

da se posvećeno u me vrati.

S vjerom da ćeš proslaviti

svaku dušu i nevine vlati,

ne moram Ti, Kriste, prići

jer u meni još od prije jesi.

Sad se rađa i meni će stići

sve što prošlost moju resi,

što k budućnosti me zove.

To je žiće, bitak, postojanje moje

u to vrijeme neke zemlje nove

gdje nebesa daju anđeoske poje.

Znanje mi je potrebno za sada,

mada jednom i to će uminuti.

Znatiželja mojom dušom vlada:

hoće li mi uvijek tako sinuti?

Hvala Ti za dolazak na ovo tlo,

hvala Ti što jesi, što Te znam.

Sada poželjno je za me stanje to

kada dobro je da čovjek nije sam.

Za Tobom ću dalje, kako bilo,

možda u samoći bijela svijeta

u kojem se Danas ne bi zbilo

da Ti nisam Tvoja ljubav sveta.

24.12.2020. 23:09

Noćna podoknica radosti

Ova naša duga svijetla noć,

ispunjena unutarnjim vatrometom

kao draga uspomena koja vazda niče,

prosut će po svima tu božansku moć

koja uvijek proširi se cijelim svijetom

jer je slava Boga u kojoj nam srce kliče.

Ova naša duga, sveta, svijetla noć

koja našem putovanju vazda medom rosi,

koja proteže se do dna duše rastaljene

poput mjesečine što ne želi proć',

nek nam duše uzme k sebi da u naručju ih nosi,

neka spaja duše, Bogom nastanjene.

Mada nisam ona što se nestrpljivo nada,

mada nisam niti malo pravedna i zgodna

za sva bića koja susrećemo usred ove tmine,

radujem se, Kriste, stvarno radujem se sada

jer je i tebi i meni ova staza noćna srodna,

jer smo jedno čak i kada putovanje to umine.

Gledaj samo sve te milosti i darove!

Pogledaj u Jasle, prisjeti se robovanja, bijede,

kako nas je htjela prevariti zmija u današnji dan

i kako smo ispraćali zaljubljene parove;

ne daj da ti uspomene na sve to izblijede,

ne daj da se ljubav pretvori u san

jer je rađala se u nezgodnom času

kao što se uvijek tako, u trnju porodi.

Zaljubim se u Te kada god se svega sjetim,

kako Ljubav izobilje radosti i svjetla nasu

baš u naša krila da si pravednost ugodi,

da učini Rođendan si baš u nama svetim.

24.12.2020. 04:41 

Odsada dovijeka

 

Molitve mi neće propasti,

nikad uzalud mi one nisu

kao što mi nije niti život cijeli.

Najljepše će riječi meni procvasti,

poput runolista što na klisu

podlaže nebesima svim lat svoj bijeli.

Izlasci su moji kao blagoslovi,

povratak u molitvu još draži.

Poziva ja nisam svjesna svoga.

Samo kad me Providnost oslovi,

tada misao mi note traži

i ja slijedim Gospodina Boga.

Dva trenutka ovoga života

više vrijede od svih godina poganstva

jer u vječnosti je kvaliteta.

Ovdje je za dušu sva divota,

ovdje i sloboda nosi sva prostranstva,

ovdje istina je puna pijeteta.

Znala jesam kamo hrlim

još od onih mračnih dana

kad se duša ova otvorila,

naglo kao da si smrti grlim.

Ovo piće, ova hrana

sjemenku je rasporila

da iz nje sad nikne mi poklonstvo,

ljubav divna, krasna, puna reda.

Uzalud su grobni humci.

Zato shvatit će potomstvo,

baštinici sveta slijeda:

to su neosvojivi vrhunci.

23.12.2020. 22:53

Drugog puta nema

„Ako vam rekoh zemaljsko

pa ne vjerujete,

kako ćete vjerovati

kad vam budem govorio nebesko?” Ivan 3,12

Mladi Bog, kao Djetešce, znak je novoga početka, znak je mladoga Novog Saveza kojega će Gospodin Bog započeti sa Crkvom svojom na zemlji kao što je davno prije započeo svoj Stari Savez sa svojim Izabranim narodom.

Tada, davno prije dolaska Mesije na zemlju, Gospodin je Mojsiju dao Deset zapovijedi kao zakonski okvir pomoću kojega će se narod oblikovati i kultivirati nakon dugih godina ropstva. Po Starom su zavjetu vjernici učili o slovu zakona, ali su imali i Svetim Duhom nadahnute proroke koji su tumačili narodu život u svakom pogledu.

Po Novom zavjetu se uči milost i milosrđe, ljubav kojom je Gospodin ispisao Zakon što ga nikada neće ukinuti jer iz poštivanja tog Zakona proizlaze ponašanje i djela naroda po osnovi ljubavi prema drugima.

I kao što se Dijete Isus rađa kao bespomoćno na oštroj slami u jaslama, ali i u naručju Marije i Josipa, tako je i milosrđe ljudi naizgled presahnulo u raljama pretjeranog licemjerja i legalizma, ali i dobiva snagu poslanjem Duha Svetoga na Crkvu koja predstavlja stari i novi narod Božji, i čovjeka koji dobiva mogućnost da postane hram Duha Svetoga.

U početku Starog zavjeta stvori Bog nebo i zemlju, i svjetlo, pa čovjeka, muško i žensko stvori ih, kao roditelje, kao Adama i Evu.

U početku Novoga doba i Novoga zavjeta posla Bog svoga Sina Jedinorođenca k ljudima na zemlju, Boga koji dođe kao Svjetlo duhovno, te Mu odredi roditelje, Josipa i Mariju.

Kao što se čovjek razvija najprije obličjem u tijelu, a kasnije duhovno, tako se i život ljudi morao razviti u materijalnim okvirima kako bi zemaljci postali duhovni ljudi. Taj razvoj u Svetom pismu, koje opisuje vjerski život Božjega naroda, nije tekao brzo već postepeno.

Definitivno je vjera i religioznost najjači temelj čovjeka, ljudi i ljudskih duša. Čovjeka možeš ostaviti u zarobljeništvu, ili bez posla, ili bez sporta, ili bez vode i hrane, ili bez pameti, ili bez suosjećajnosti, ili bez sposobnosti razmišljanja i govora, ali čovjek ne može živjeti bez vjere, nade i ljubavi, bez zajedništva, bez kreativnosti, i bez svijesti o dobrome i bez imalo osjećaja u savjesti o tome koliko je široka ljudska sloboda, koliko je duboka istina i koliko je vrijedna pravednost.

Da bi čovjek uistinu postao čovjek, on mora naposljetku u svom razvoju i umrijeti starom načinu života radi svoga vlastitog ljudskog razvoja i napredovanja. Na kraju, čitav čovjek mora umrijeti kako bi se ponovno rodio kompletan, od vode i Duha Svetoga i to zauvijek.

Sve bi to bilo idilično za ljude da su poslušni Božjim zapovijedima, da nisu od tih zapovijedi stvorili svoja pravila života i da nisu razapeli Gospodina.

Što ti vrijedi moral i sitničava poslušnost zakonima, izmišljanje vlastitih zakona i principa, ljubavne izjave prema obitelji?

Što ti to sve vrijedi kad si razapeo svoga Oca nebeskoga u Sinu i bez iskrenoga prihvaćanja posvećenja od Duha Svetoga?

Što ti vrijedi Djetešce kad si trgovac u duši, u hramu gdje bi mogao prebivati Bog, Duh Sveti, i kad činiš prodavaonicu od mladoga Tijela Kristova?

„U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užetâ te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.«.” Ivan 2,14-16

Da, ono što ljudi još uvijek imaju, to je ćudoređe. To znači da, uvjereni da čine dobro, nastoje živjeti po pravilima, bilo kojim, onim nametnutim od ideologija ili politike, ili onim pravilima koja su izabrali u životu od drugih ljudi, ili po nekim svojim vlastitim pravilima. Eto, to je ostalo od morala, to jest od ćudoređa koje znači da čovjek uređuje svoju ćud, da je mora uređivati.

Gdje su nestala univerzalna pravila koja vrijede za sve?

Izokrenulo se sve.

Čovjek misli:

Ja sam gospodar svojega tijela.

Ne smijem biti nezaposlen, moram raditi bilo što, bilo kada.

Ogovaranje je dobar način trošenja zajedničkoga vremena.

Roditelji su nepotrebni.

Ubijati je uobičajeno, a može biti i korisno.

Blud je dobra osnova za brak.

Kradi tamo gdje ima više.

Svi lažu pa se mora.

Tuđi partner nije njegovo nedodirljivo vlasništvo.

Ono što mi se dopada mora biti moje.

I kako onda shvatiti Isusove Dvije zapovijedi ljubavi?

Kako ćeš ljubiti Boga kojega ne vidiš?

Kako ćeš ljubiti druge kao sebe samoga kad si prema sebi tako zao?

„Deset zapovijedi

Onda Bog izgovori sve ove riječi: 2»Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.

3Nemoj imati drugih bogova uz mene.

4Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. 5Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, 6a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.

7Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.

8Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. 9Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. 10A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. 11Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.

12Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Jahve, Bog tvoj.

13Ne ubij!

14Ne učini preljuba!

15Ne ukradi!

16Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!

17Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!«

18Sav je puk bio svjedok grmljavine i sijevanja, svi čuše zvuk trube i vidješe kako se brdo dimi: gledali su i tresli se i stajali podalje. 19Onda rekoše Mojsiju: »Ti nam govori, a mi ćemo slušati. Neka nam Bog ne govori, da ne pomremo!« 20»Ne bojte se«, reče Mojsije narodu. »Bog je došao da vas samo iskuša; da strah pred njim ostane s vama te da ne griješite.« 21Narod ostane podalje, a Mojsije pristupi gustom oblaku gdje se Bog nalazio.” Knjiga Izlaska, glava 20

„Najveća zapovijed

(Mk 12, 28–34; Lk 10, 25–28)

A kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«.” Matej, 22,34-40

I što je to uopće duhovnost?

To je promatranje Isusove neizrecive patnje, muke i smrti na križu.

To je ulazak u komunikaciju s Nadnaravnim gdje se susreće veliki Gospodin Bog i neizreciva ljubav, milosrđe i zajedništvo vječnoga života.

Drugog puta nema. 23.12.2020. 21:46

„A kamo ja odlazim, znate put.«

Reče mu Toma: »Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?« Odgovori mu Isus:

»Ja sam Put i Istina i Život:

nitko ne dolazi Ocu osim po meni.”, Ivan 14,4-6 

Upute za preživljavanje

 

Može li jedan običan, mali čovjek razmatrati velike istine o moralu?

Ne drži li svaka duša u današnjem društvu da je pozvana razmatrati i podučavati druge na svim poljima, od igle do lokomotive, od medicinskih znanosti do različitih teorija zavjere, od istočnjačke filozofije do religioznih pitanja, od ateizma do Katoličke Crkve?

U globalnom selu svi smo na mrežama i svatko može postati predsjednik neke države, i svatko može biti, ako zna znanje, influencer.

To me podsjeća na idilične godine pretpotopnoga vremena kad je sloboda bila puno veća nego danas. Moralna pravila su postojala, ali kao neko zaboravljeno vrijeme koje je sloboda ljudi nadišla u svojem veličanstvenom napretku. Kamo su išli, u kojem smjeru su napredovali, to se zna: stradali su u općem potopu.

Zanimljivo jest da se Noa spasio, jedini on i njegova šira obitelj, zajedno sa svime što su ponijeli sa sobom u veliku korablju koju je Noa gradio po pravilima i zakonu; bilo je flore i faune od svake vrste, i sjemenja da se sije poslije potopa jer Noa je znao da će preživjeti opći potop.

I da, Noa bijaše običan, mali čovjek, čovjek koji je živio po moralu, po pravilima, ali ne po društvenim pravilima neograničene slobode već po Božjem zakonu što su ga ostali, slobodnjaci, bili zanemarili.

Sada bi mnogi rekao: pa neka. Ako i poginem, znam da sam poginuo za pravednu stvar; živjela sloboda!

Nije sasvim sigurno da će takvu slobodu braniti do smrti svaki onaj koji tu slobodu uživa. Uživa je na štetu okoline. Ne, neće za nju poginuti.

Strah od pravila, strah od moralnih zakona, strah od ćudorednoga života, to je pravi razlog traženja neograničene slobode. Ljudsko biće koje se boji smrti jer smrt je za mnoge kraj veselja, ne vidi smisla u tome da se obazire na sve druge ljude oko sebe.

Mnoge osobe koje su odgojene u nemoralnim uvjetima, svjedoče o tome kako im je život bio pakao. Mnogi su od njih živjeli u istospolnoj zajednici. Nikada nisu naučili kako se ponašati prema suprotnom spolu, kako ostvariti dobru vezu, prijateljstvo ili brak. Ali slobodnjaci, koji možda imaju psihičke teškoće, nemaju pojma kakve psihičke traume mogu proizići iz njihovih zajednica, kakve teške posljedice postoje za podmladak koji ne zna niti s njima razgovarati, niti s bilo kim drugim i koji se usamljuje uz težak osjećaj krivnje. Da, krivnje kojoj ne zna razloga, ni uzroka.

Evo nam Božića.

Ljudi se hvale Božićem.

Svi, i oni koji od Božića očekuju samo neradne dane i dobre tulume.

Kad dolazi Božić, potrebno je reći ljudima da dolazi opći potop. Opća kataklizma.

Treba reći ljudima da grade korablju. Po jasnim Božjim pravilima i to samo zato da ne nastradaju jer svima potop prijeti jednako.

Korablja je lađa od drveta koja lako plovi po vodama. U nju je potrebno unijeti Deset Božjih zapovijedi, Dvije Isusove zapovijedi ljubavi, Novi zavjet i Psalme te barem nekoliko katoličkih svećenika koji bi pomogli pri slavljenju sakramenata za vrijeme trajanja predpotopnoga razdoblja.

Ako sve to načini, čovjek može otvoriti dušu slobodi, ali i otvoriti srce te u njega smjestiti tako načinjenu korablju.

Psalmi služe za molitvu na koju odgovara Bog s uputama o preživljavanju.

„Tražite Gospodina dok se može naći,
zovite ga dok je blizu”, Iz 55,6