The Last Tile

 

In Divine I Recognize You

 

Meetings of ours  have those traits

which always were Divine and present,

like in these existing moments,

no matter in which we are ways

communicating, a hundreds percent,

or when will arrive the comments.

 

So, that Divine traits are more secure

than death or the world in it's style;

and because I know them, I know us

and  I recognize your spirit  for sure

and I feel often like I could die...

because in divine Spirit  we trust.

 

Because when in the Temple of Lord

we were meeting and knowing each other,

I know, through the bones, it's a true;

I know it is a life of a different sort,

I know that we're in the will of our  Father;

I know because in Divine I recognize you.

Oct. 12.2012. 22:04

Because I've touched the holy floor,

I'm very happy and get the wings,

the wings for flying

through the restless new door.

Even late, now I'm trembling

Like a swan which is dying.

 

Oh, mercy, my Lord, mercy again,

To my hystorical moment

And give to my beauty of life

One more bad vow, not in vain:

The mosaic tile that You've sent,

Let it be me in the arms of the knight,

 

let me be that holy tile

which will be the last in the mosaic,

marry me, Lord.

In the meanwhile,

that will be the third blessy light

in my life before the Mord. („The last tile in the mosaic“)

It is a little better in original version.

 2012.03.09. 12:40

 

Godina milosti Gospodnje

 

Isusov prvi javni i službeni nastup dogodio se u sinagogi u rodnome Mu gradu Nazaretu, pred farizejima, svećenstvom, pismoznancima i pred vjernim Božjim narodom. Stade Isus kao današnji akoliti - čitači i uzme svitak - Čitanje proroka Izaije, pročita i reče: „Danas se ovo Pismo, koje ste čuli svojim ušima, ispunilo.” (vidi: Lk 4,14sl.):

Evo što smo na svoje uši čuli od te Isusove službene proklamacije kraljevstva nebeskoga:

„1

Prorokov poziv

Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza,
posla me da radosnu vijest donesem ubogima,
da iscijelim srca slomljena;
da zarobljenima navijestim slobodu
i oslobođenje sužnjevima;
2da navijestim godinu milosti Gospodnje
i dan odmazde Boga našega;
da razveselim ožalošćene na Sionu
3i da im dadem vijenac mjesto pepela,
ulje radosti mjesto ruha žalosti,
pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna.
I zvat će ih hrastovima pravde,
nasadom Gospodnjim – na slavu njegovu.
4Oni će nanovo dići drevne razvaline,
sazdati opet mjesta poharana,
ruševine prošlih pokoljenja.”

Iz 61,1-4

Tako Isus nastupa svake godine iz početka, nakon što je „zatvorio” godinu koja je prošla. Proglašava kraljevstvo nebesko koje se uvijek iz početka otkriva u nama, među nama.

Na takvu Božju objavu ljudi odgovaraju vjerom.

„Da bi vjera bila ljudska, čovjek mora Bogu odgovoriti dragovoljno.

Bog zove ljude u zajedništvo s Njim u duhu i istini i zato taj poziv ljude veže u savjesti, ali tu nema prisile.

Isus poziva na vjeru i obraćenje. Daje svjedočanstvo za istinu, ali se ne nameće onima koji se protive.

Isusovo kraljevstvo raste ljubavlju kojom Krist, na križ podignut, ljude privlači k sebi (KKC, čl. 160)”.

Svaka stara godina završava Kristom, Kraljem svega stvorenja, a svaka nova godina počinje Kristom kao najnovija i drugačija godina u kojoj će se milost Božja prosipati puno više i u toj novoj godini kraljevstvo će nebesko nevjerojatno narasti i umnožiti se.

Godina milosti Gospodnje jest vrijeme kada Sin Boga pohodi ljude da ih obavijesti da je došlo vrijeme spasa za svakoga tko ima uši da to čuje i tko ima srca da to vidi.

Takve zovemo ubogima, to su oni nemoćni poput nerođene djece za koju je Isusovo pohođenje vijest života; takve Izaija zove zarobljenicima i sužnjevima, a Isus dodaje da se kraljevstvo Božje proglašava svima malenima, siromasima i slijepima kojima daje da progledaju.

Izaija govori da je svaka nova godina dan odmazde Boga našega što znači da je grijesima i smrti odzvonilo ako ljudi vjeruju, gledaju i slušaju Isusa Krista.

„Krist je, da bi izvršio Očevu volju, osnovao nebesko kraljevstvo na zemlji. A volja je Očeva ljude učiniti dionicima božanskog života. I to čini sabirući ljude oko svoga Sina, Isusa Krista. Taj zbor je Crkva koja na zemlji predstavlja klicu i početak kraljevstva nebeskoga.

Gospodinova se riječ uspoređuje sa sjemenom koje se sije u polju; oni koji slušaju s vjerom i pripadaju malom Kristovom stadu, primili su kraljevstvo; a sjeme svojom snagom niče i raste sve do vremena žetve (KKC, čl. 541/3).”

Ako ti se Isus proglasio kao Kralj onoga kraljevstva nebeskoga koje naviješta, kao Kralj srca i života tvojega, uzmi u obzir da je On Dijete, da ime srce nevinoga djeteta i sjeti se ipak da se ljudi najviše straše djece i dječjih izjava, da ih zbog toga straha zarobljavaju, muče, ismijavaju i napadaju, ubijaju ih u masovnim progonima, ubijaju ih i rođene majke.

Uzmi u obzir da si se našao/la pred velikim otajstvom, pred božanskom, nebeskom tajnom i da si samo zla i bezumna duša, da si zbog toga prah i pepeo u usporedbi s Djetešcem u jaslama. Jer Njegova nevinost je pravedna za sve pa tako i za tebe, a Njegova pravednost je veliko smilovanje, opraštanje i milosrđe. Djetešce Isus čeka te da Mu priznaš svoje zločine jer ti ih inače ne može oprostiti i ukloniti iz tvoje savjesti težak teret. Priđi Mu zemaljskim običajima, priđi mu u duhu pokajnika, reci Mu sve što te muči u tom kanalu duhovnosti kojega imaju svi. Ne očekuj senzacije, budi iskren prema sebi i otvorit će ti se vrata kraljevstva nebeskoga gdje se mnoge dječje i djevičanske duše raduju tvome dolasku u nebo, u vječni život, a Djevičanska Majka čeka da te prigrli. 22.11.2020. 18:22

Vijenac od trnja

 

Želim Ti reći

iz dubine svoje

da sam sjetna

i da moram prijeći

te visine Tvoje

da bih bila sretna

i da molitva je vruća

zastala u stihu

jer sam sama,

a velika kuća

štiti moju dušu tihu

što je obuzima tama.

Vijenac od lovora

pletem svake zime

pa ga puštam da se suši

kao duh od lijepa govora

u kojemu nemam ime,

koji ne dopire duši.

Stari list se baca spalionici

da potpiri srca žar,

da poravna strasti

gdje su šapati i krici

pretvorili se u crni gar

jer mi duša ne da svoje časti.

Samo jedno dirnuti se može;

to je vijenac, sav od trnja

od kojega krv se lije.

Moj Gospodine, moj Bože,

prepuna sam Tvoga zrnja,

a duša Te željno pije.

21.11.2020. 21:37

Ljubiti Mariju

 

Zdravlje dolazi na svijet s našom Djevicom Marijom u čijoj se bezgrešnoj utrobi utjelovio Isus po Duhu Svetom.

Jer, tko vjeruje, taj je zdrav.

A tko se utječe Bezgrešnom Začeću, taj odlazi na put svetosti i čistoće.

Jer djevičanstvo jest vjernost u isključivoj ljubavi prema Bogu. To je vjerski smisao djevičanstva i stvar je i tematika duševnog života, odnosno pitanje je kršćanske vjere pa nije toliko podložno filozofiranju jer samo raspravama se to vjersko stanje, naravno, ne može dokučiti.

Biti plodan u Gospodinu, obilovati plodnošću za Boga može se samo u djevičanskom vjerskom stanju vjernosti Gospodinu, svome jedinome mužu, svome Zaručniku.

Ženidba mladog čovjeka s djevicom znamenje je mesijanskih zaruka između Boga i Njegova naroda.

„Blago nerotkinji, ali bez ljage,
kojoj ložnica ne poznaje grijeha;
plodnost će se njezina pokazati na istrazi duša.”

Mudr 3,13

„Plodnost Jeruzalema

Kliči, nerotkinjo, koja nisi rađala;
podvikuj od radosti, ti što ne znaš za trudove!
Jer osamljena više djece ima
negoli udana, kaže Gospodin.
2Raširi prostor svog šatora,
razastri, ne štedi platna svog prebivališta,
produži mu užeta, kolčiće učvrsti!
3Jer proširit ćeš se desno i lijevo.
Tvoje će potomstvo zavladat’ narodima
i napučit će opustjele gradove.”

Iz 54,1-3

„Zato, sâm će vam Gospodin dati znak:
Evo, začet će djevica i roditi sina
i nadjenut će mu ime Emanuel!”

Iz 7,14

Velika su postojala proročanstva od davnina, ali niti približno nisu mogla vjernome narodu dočarati ljepotu i divotu njihovoga ostvarenja.
Bilo je nešto razumljivo za Božji narod da će djevica postati majkom Mesije, ali o tome kako će ona biti i ostati zauvijek djevičanska moglo se samo blijedo naslutiti.

Ženidba mladog čovjeka s djevicom znamenje je mesijanskih zaruka između Boga i Njegova naroda.

Već Ivan Krstitelj usuđuje se zvati zaručnikovim prijateljem. Tako on nastupa kao baštinik proročke predaje o zarukama između Boga i Njegova naroda.

U Mariji, Sionskoj Kćeri, počinje se ostvarivati djevičanstvo Crkve.

Mariji se jedinoj pridaje naziv djevice kao titula. Da bi očuvala svoje djevičanstvo, primila je na sebe sudbinu žena bez djece, ali što je nekad bilo poniženje, postalo je za nju blagoslovom.

Marija je već prije anđelova navještenja željela sva pripadati Bogu; prihvatila je, međutim, obvezu ženidbe, kao otajstven znak Božje volje.

Ali kad joj anđeo otkriva da će biti majkom i djevicom u isti mah, ona odjednom shvaća razlog tom dubokom usmjerenju svog života; djevičanski joj je poziv objavljen istodobno s utjelovljenjem Sina Božjega, kojemu je ona imala biti znakom.

U djevičanstvu one koja postaje Božjom majkom dovršava se tako dugotrajna starozavjetna priprava djevičanstva, ali se ispunjava i molitva neplodnih žena koje su Božjim zahvatom dobile porod.

U Mariji se već javlja eshatološki smisao kršćanskog djevičanstva: ona je znak prodora jednog novog svijeta u povijest.

Štovanje Djevice Marije, koja jest oduvijek bez ikakvoga grijeha pa i bez ljage Istočnoga grijeha te se zove Bezgrešno Začeće jer nije u grijehu niti začeta i kao takva bijaše jedina podobna za djevičansku majku Spasitelja, to je štovanje kojemu se ne zna kraja i oduševljenja. Mariju se smije štovati kao zaštitnicu i zagovornicu, kao Isusovu i našu majku svom snagom svojom jer što više mi štujemo Majku Božju, to više u njoj slavimo Krista, Boga.

U štovanju Marije, Djevice onaj pokret iskrene i zdušne posvećenosti i ljubavi dobiva svoje časno vrijeme i mjesto postojanja i opstanka, odnosno ljubavnoga širenja i razgranatosti.

Marija nas u tom štovanju uči ljubiti Boga i ljude, uči nas jezik i govor ljubavi, uči nas neopisivoj Božjoj blizini u našim srcima i u našim životima. Daje nam ljubav, vjeru i nadu, daje nam zdravlje blagoslovljene djece Božje, daje u prvom redu duhovnost i duhovnu higijenu i zdravlje, a potom nam daje i Krista, Gospodina jer nas čini dostojnima i plodnima u primanju Euharistijskome da bi nas okrijepila nakon sakramenata te nam pomogla da si posvijestimo sve više i bolje otajstva vjere i vjerskoga, kršćanskoga novoga života, novoga neba i nove zemlje.

21.11.2020. 09:39

„Crkva promatrajući njezinu tajanstvenu svetost i nasljedujući njezinu ljubav, i vjerno izvršujući Očevu volju, po vjerno primljenoj Božjoj riječi i sama postaje majkom: jer propovijedanjem i krštenjem rađa na novi i besmrtni život djecu, začetu po Duhu Svetomu i od Boga rođenu. Ona je i djevica koja potpuno i čisto čuva vjeru danu Zaručniku, i nasljeđujući Majku svoga Gospodina, krepošću Duha Svetoga, djevičanski čuva potpunu vjeru, čvrstu nadu i iskrenu ljubav.” LG VII/64

Magnificat

Veliča * duša moja Gospodina
i klikće duh moj *
    u Bogu mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice svoje: *
    odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.
Jer velika mi djela učini Svesilni, *
    sveto je ime njegovo.
Od koljena do koljena dobrota je njegova *
    nad onima što se njega boje.

Iskaza snagu mišice svoje, *
    rasprši oholice umišljene.
Silne zbaci s prijestolja, *
    a uzvisi neznatne.
Gladne napuni dobrima, *
    a bogate otpusti prazne.

Prihvati Izraela, slugu svoga, *
    kako obeća ocima našim:
spomenuti se dobrote svoje *
    prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova. Amen.

Noć bez nade

 

Večeri jadna,

noći bijedna

kad pada mi sjena,

a neba mi gladna

i Boga mi žedna

duša bez plijena

u padanju tome

kroz vrtešku strašnu

bez ikakva stajanja;

grijesi me lome

i želju strasnu

što žudi si kajanja.

I sebi ću priznati

bez neka odjeka

da ne ide bolje,

i ne želim pristati

za duga vijeka

protiv si volje

da uspjeha nema.

Nema dok traje

noć bez nade

koja se sprema.

I ništa ne daje,

sreću mi krade.

Zapališe mene

kao svijeću

da tiho izgaram,

da srčika krene

dok laste odlijeću,

da dušu rasparam

i planem u tami.

Da križ pronađem,

da ga ponesem

gdje dusi su sami,

da ne izađem

i da se stresem.

Isuse, Bože,

kakav pad!

Ti me izvadi,

to molitva može,

da nestane jad.

Vrati me nadi!

Da, Krista se sjetih,

Marijo sveta,

a bijah daleko,

strahu se svetih

paklena svijeta,

a pijem tek mlijeko.

Samo tu budi

da izgorim

dok nestaje tama,

da se probudim

i progovorim

od Božjega plama.

19.11.2020. 22:41

Otrgnuta duša

 

Ova duša bez Tebe mi nikad ne bi bila

to što postaje u našim susretima:

otrgnuta, opravdana kao sjajna svila

i osobnost kakvu samo nebo ima.

Jer ne postojim u srcu svome

već u dijalogu i u priopćavanju,

u tom plamenu jedinstvenome

što se razbuktava u predavanju.

Uzalud je davati se bilo kome tada

kada nitko nema duševnoga odaziva.

To je toga svetog susreta u nama nada

o kojemu pjevam jer mi tad je duša živa.

Nikad prije i nikada poslije susretanja toga

koji samo Tvoje poruke mi nosi,

nije ova duša čula ljudske riječi Boga.

Ti si, Kriste, ljubav kojom srce se orosi.

Ne bih bila svjesna ni da postojim,

ne bih znala kamo život ide taj

da u Tvojoj, Bože, milosti ne stojim!

Ostavi zauvijek meni ovaj sjaj.

19.11.2020. 11:27

Kraljevski grad mira

„Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir!

Ali je sada sakriveno tvojim očima...!

Neće ostati u tebi ni kamen na kamenu jer nisi priznao

određeno vrijeme kada te pohodi Bog!”

Lk 19,41-44

Jeruzalem je „sveti grad”: časte ga Židovi, kršćani i muslimani, iz razloga koji se djelomice poklapaju. No, u očima kršćana njegova uloga na božanskom planu pripada prošlosti, a ostaje samo ono duboko značenje što ga je otkrio Novi zavjet.

Prema Luki, evanđelistu i piscu Djela apostolskih, Jeruzalem je u Isusovom životu mjesto kamo sve uvire. Tu je kao dijete Isus bio prikazan i tu Ga vjerne duše znaju prepoznati (starac Šimun, proročica Ana – Lk 2,22-38). Isus uzlazi onamo kad Mu je dvanaest godina te se u krugu učitelja očituje Njegova mudrost (Lk 2,41-50); to je zastrti navještaj Isusova očitovanja i žrtve što imaju doći.

Jer Jeruzalem je cilj Njegova života: „Ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema” (Lk 13,33). Zato Luka tako snažno naglašuje Isusovo uzlaženje prema gradu gdje se mora završiti Njegov odlazak:

Kod preobraženja Isusova, Lk 9,31: „Mojsije i Ilija pojaviše se pokraj Isusa u sjaju, a govorili su o Njegovoj smrti koju Mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu.”;

Na putu u Jeruzalem, Lk 9,51: „Kad je došlo vrijeme da bude uzet, Isus odlučno krenu u Jeruzalem i posla pred sobom glasnike.”;

Tijekom Isusova naviještanja, Lk 13,22: „Tako je Isus prolazio kroz gradove i sela, učeći i putujući u Jeruzalem.”; Lk 17,11 : „Na putu u Jeruzalem prolazio je granicom Samarije i Galileje.”;

Kod najave smrti, Lk 18,31: „Zatim povede sa sobom Dvanaestoricu te im reče: 'Evo, uzlazimo u Jeruzalem, gdje će se ispuniti sve što su proroci pisali o Sinu Čovječjemu.”

Prije usporedbe o povjerenim mnama slugama čovjeka koji odlazi u daleku zemlju da primi kraljevsko dostojanstvo, Lk 19,11: „Dok su to slušali, nadoda još usporedbu zato što su držali da će se odmah pojaviti kraljevstvo Božje jer Isus bijaše blizu Jeruzalema.”;

Kod mesijanskog ulaska u Jeruzalem, Lk 19,28: „To reče i krenu naprijed uspinjući se u Jeruzalem.”.

Suočen s konačnim odbijanjem što se ispriječilo pred Njegovim poslanjem, Isus najavljuje propast grada određenije nego kod Marka i Mateja, ali perspektiva jednog međuvremena - „vremena pogana” - jasno odvaja taj događaj od konačnog svršetka:

Lk 21,20-28:

„Razorenje Jeruzalema

A kad vidite Jeruzalem opkoljen vojskom, onda znajte da je blizu njegovo opustošenje...jer bit će to vrijeme kazne kada će se ispuniti sve što je pisano! Jao trudnicama i dojiljama u to vrijeme, jer će se spustiti velika mora na ovu zemlju i srdžba na ovaj narod! Padat će od oštrice mača, odvodit će ih kao zarobljenike među sve narode. A 'Jeruzalem će gaziti pogani' dok se ne ispune vremena pogana' (usp. Hoš 9,7; Zah 12,3; Iz 63,18; Dn 8,13).

Svršetak svijeta i drugi Isusov dolazak

Pojavit će se znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama. Na zemlji će narodi biti u tjeskobi i neizvjesnosti zbog huke morskih valova. Ljudi će umirati od straha u očekivanju onoga što će zadesiti svijet, jer 'zviježđa nebeska će se uzdrmati'. Tada će vidjeti 'Sina Čovječjega gdje dolazi na oblaku' s velikom moći i slavom. - Kada to počne bivati, uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.”.

Doista, u Jeruzalemu završava povijest Isusova s Njegovom žrtvom, ukazanjima i uzašašćem, a Jeruzalem je i mjesto odakle počinje povijest svjedočanstva što ga iskazuju apostoli. Oni u Jeruzalemu primaju Duha (Dj 2). Otada im je poslanje da ponesu evanđelje od Jeruzalema u Judeju, Samariju i do krajeva zemlje.

Oni stvarno navješćuju Radosnu vijest najprije u Jeruzalemu i ondje osnivaju kršćansku zajednicu. Sinedrij obnavlja tu neprijateljstvo protiv njih koje je ranije dovelo do Isusove smrti. Stoga Bog na Stjepanova usta najavljuje razorenje Hrama podignutog čovjekovom rukom, kao kaznu za opiranje Izraela Duhu Svetom i odbacivanje Isusa (Dj 7,44-53).

Progonstvo što su ga izazvale te Stjepanove riječi raspršuje jedan dio zajednice i odjednom se javlja neočekivana posljedica: novo širenje evanđelja u Samariji, Cezareji, zatim sve do Antiohije gdje su u Crkvu primljeni prvi pogani.

Plod je smrti prvoga svjedoka evanđelja, Stjepana, i obraćenje svetoga Pavla koji napušta Jeruzalem i otpočinje svoju ulogu misionara, a Petar također napušta Jeruzalem nakon svog utamničenja.

Jeruzalem prestaje biti sjedištem evangelizacije i upućuje se prema sudbini koju mu je Isus pretkazao. Još će Pavao onamo uzaći da ondje podnese patnju kao i Krist (Dj 21,11) i doživi još jedno odbijanje (Dj 22,17-23).

Evanđelje napušta Jeruzalem i dosiže „kraj zemlje”.

No, Pavao opisuje da je stari Jeruzalem prevladan novim kojemu je korijen u nebu.

Otkrivenje Ivanovo preuzima taj opis i u njegovu konačnu savršenstvu gleda Crkvu, zaručnicu Janjetovu, blistavo čudo i grad snova.

Proročki tekstovi koji su opisivali novi Jeruzalem, osobito Ezekielovi i Knjige Izaijine, preuzeti su ovamo i tako pre-tumačeni da zemaljski grad nestaje iz vida, ali zemaljska Crkva već nosi na sebi njegov lik, jer je dionik njegova misterija: ona je taj Sveti grad što ga pogani gaze progonstvom. Na međi Novoga zavjeta prijestolnica Izraela, bivše mjesto Gospodnjega prebivališta ovdje na zemlji, vrijedi samo kao pralik. U onom istom času kad se nad njom obistinjuje nova tragedija što ju je najavio Isus, obećanja kojih je ona privremeno bila čuvar prelaze na onaj drugi Jeruzalem: ovaj je u isto vrijeme aktualan i napet prema svom konačnom savršenstvu, onaj je konačna domovina svih otkupljenih:

„Caelestis urbs Jerusalem, beata pacis visio -

- nebeski grade Jeruzaleme, blaženi prizore mira”

(Himan posvete crkve).

Prema Rječniku, Dufour, str.403.

19.11.2020. 09:00

„Potom opazih 'novo nebo i novu zemlju' jer su iščezli prvo nebo i prva zemlja: mora više nema.

Novi Jeruzalem

I opazih kako „Sveti grad”- novi 'Jeruzalem' – silazi od Boga s neba, opremljen 'poput zaručnice koja je nakićena' za svoga muža.

Tada čuh jak glas što dolazi od prijestolja kako viče:

'Evo stana' Božjeg među ljudima! 'On će stanovati s njima: oni će biti Njegov narod, i on' sam, Bog 'bit će s njima'.

'On će otrti svaku suzu' s njihovih očiju.

Smrti više neće biti;

neće više biti ni tuge,

ni jauka, ni boli,

jer stari svijet prođe...

Ja ću žednome dati badava iz izvora 'vode života'.

Pobjednik će baštiniti ovo: Ja ću mu biti Bog, a on će meni biti sin.”

(Otk 21,1- 7)