Neka me vjetar odnese

Sada sam sigurna,

sada već bolje znam

koja mi lađa kreće.

S Neba se tmurna

spustio rumeni plam

poput ogromne svijeće.

Čekaš me u svečanosti,

sve tako je krasno,

sve tako je svijetlo.

Kada mi lađa premosti

još svitanje časno,

stići ću s vjetrom

što boli, što peče

na licu mome.

Neka me samo nosi

kako mu Duh Sveti reče;

neka u svemu tome

Riječ me pokosi,

neka me sretnu skonča

prije proljetnih noći

jer srce već teško ih čeka.

Ti, kao naš Veliki Lončar,

još morat ćeš poći

put paklenih rijeka.

Na najveći izazov ovoga Dana

želim uzvratiti plodom.

Ta, spremam se čitav život svoj

poput kraljevstva razlistana

što je urodilo divljim rodom

na ovoj zemlji pitomoj,

ali ne može više ovo tijelo

i umorna duša već dugo vapi;

zašto me ostavi, Bože moj?

Odavno dade mi srcu sve što je htjelo,

da vidi ljubav što zemlji hlapi!

I sada Te susreće, i pogled Tvoj.

Potakni mi duh Tvoj u meni,

podaj mi svoga Križa maleno breme

da ovo srce bar jednom sreću podijeli.

Hladno je ovdje, u ovoj sjeni,

život je dug i dugo je vrijeme;

uzmi me k sebi jer živjeti želim.

10.03.2020. 14:35

Eshaton

Moje su pjesme najčešće prazne,

ali duh mi je uglavnom čio;

u mojim su odajama pisaonice,

zamračeno nebo i slike razne

koje prikazuju pogled mio

na vrhu malene čitaonice.

Negdje u kutu odbačene poeme,

na dnu ormara stare balade,

a posvuda vire stranice bijele.

Ovaj je grad jučer volio boheme,

a sutra odbacit će sve parade;

novčanice dugo ostat će cijele.

Uskoro nestat će ove dosadne tmine

i radost i bol će se strovaliti

u velike beskrajne ponore zaborava;

isparit će ovaj svemir usred tišine.

Ogrtač magle će sunce obaviti

koja se već okolo gotovo zakovala.

U srcima ljudi postoji sreća,

postoji čežnja za pravdom i mirom

i to su pojmovi ljudskoga uma.

Svi će se naći na brdima smeća,

tražit će dugu sa šunkom i sirom;

propast će zemlja bez glasa i šuma,

samo će internet cviliti tužno.

Sići će Sin sa svijetlećom krunom

i dići će srca palicom Suda.

Mnogi će reći da sve to je ružno

i još će trčati za svojom lunom,

a moja će duša ostati jednako luda.

Zbog tihe ljubavi nekih pastira

moja se pjesma dovršiti neće.

Da mene spase brinu se strasno,

a duše im prepune reda i mira

jer oni poznaju tajnu blaženstva i sreće.

No, meni to nije sasvim jasno

iako znam za vječnost i raj.

Tamo se grade stupovi duša,

dobre volje, ljubavi, vjere i nade.

Uskoro putujem u taj slikoviti kraj

što ga prekriva ova zemaljska tmuša

iz koje me davno neki pastir ukrade.

10.03.2020. 02:08

Nebeski razgovori

Tvoja, Gospodine, dolazi riječ

u srce moje, na moje usne

kao što bezdanom vladaju jeke.

Na mene kapaju med i mliječ,

i ruke mi više nisu sušne,

dlanovi moji su molitvi rijeke.

Kad sam Te susrela onoga dana,

postadoh Tvoja duša za piće,

moje Ti stope zauvijek služe.

Pjesma je moga tijela Ti znana

jer Tijelo Tvoje je moje biće,

veže nas čvrsto najslađe uže.

Smisliti ne mogoh takav srok

kakva mi nose nebeske ravni,

kakav mi stigne putima ptica

što padaju da bi načinili skok,

što uzdižu k meni postanak davni

od kojega počinje moja drhtavica.

U Tebi je radost i nada mi sva,

Tvoja je ljubav od ljubavi više,

pravda od Tebe mi daždi rosna,

budi me nježno iz moga sna.

Nisu ni mrazovi, ni olujne kiše.

Ti si mi vječnost i kostrijet posna.

Ti si izvor života i riječi Ti nove,

uvijek je drugi značaj u njima;

Ti govoriš meni, slušaš mi duh.

Ti dolaziš stazom u moje snove

gdje usnulo tijelo Te rado prima;

Ti si mi vječni nektar i kruh.

09.03.2020. 04:15

"Ljubite se kao što ja ljubim vas"

Danas ću ti opet ono isto reći,

onu jednu, jednostavnu slavnu riječ

koju čuvamo za svako naše slavlje

što ga ne moramo sami uvijek steći

jer je sve od Krista našeg sveč

koja uvijek podari nam duhovno zdravlje.

Volim našu ljubav kao svoj gubitak,

ovo prijateljstvo što je sakriveno niklo

jer su rekli da se ljubav ne isplati

onom tko izgara sav za sveti Svitak,

onom čije srce je na odricanje sviklo

ili onom koji ode da se nikada ne vrati.

Volim ono drhtanje zbog tvojih odlazaka,

nikad ne znaš je li posljednji u nizu;

volim osjećaje nestajanja svega,

onaj pad u Nebo usred sveprisutna mraka.

Žarko ljubim onu želju da ti budem blizu

svakog trena moga svakodnevna bijega.

Častim svako odricanje, duševnu prazninu,

ono srce koje njedrima se uspinje do čela,

onaj let u stopama što kročile su okovima.

Moja odluka za ljubav mi dočara nebesku ravninu

na koju je idealna ljudska ljubav žrtveniku sjela

da je Isus primi sa svim njenim sokovima

jer se Bogu riječ Mu ne vraća bez ploda

nego uzlazi u časnom preobraženju

kada oprava joj svijetli poput svijeće.

I Gospodin prima darove od svoga roda,

molitve i godine, čežnje zov u svome utaženju.

Poslije svega, nikada nas Bog zapustiti neće,

ni najveća Mučenica, naša Majka i od Boga dar

koja blagoslovi već u tajnosti sve koji ljube

da bi od njih bilo odjeka u svoj ljepoti.

Ovaj Post je sladak kao njene ljubavi nam žar;

ovo odricanje nesagledivo je kad se prijatelji gube

da bi pronašli se već u raju vječni njihovi životi.

Da te nemam, tvoje spremnosti da budeš sluga,

nikad ne bih znala što je uspon iznad svih nizina;

i da ova srca nisu spremna da sve bilježe i pamte,

nikad ne bi bila jasna niti jedna tajna druga.

Sad u nama Krist nas nosi putem najvećih visina

jer Mu svidjelo se izabrati srca koja za Njim plamte.

07.03.2020 09:17

"Da, Gospodine, evo me!"

Čovjek nije pao s neba.

Kada je Bog odvojio nebo od zemlje i kada je odvojio vode od voda te stvorio na zemlji kopno, nastade, po riječi Božjoj u Duhu Svetom, Zemlja naša pa čovjek, Zemljanin.

Od praha zemaljskoga i daha svojega stvori Bog čovjeka.

Poslije svoje pobune protiv Dobra i Istine, poslije svojega prvoga grijeha, čovjek postade mukotrpno vezan za zemaljsko iako mu je Bog namijenio gospodarenje u blagostanju.

Bog, svako Dobro i Istina, protumači čovjeku da se mora pomučiti oko svoje zemljoradnje i oko svoga rađanja potomstva kako bi preživio jer čovjek je zbog svojega grijeha postao običan smrtnik.

Tako je blagostanje postalo mukotrpno zalaganje. Čovjek smrtnik postade vezan za svoje grijehe, za svoju muku, za svoj trud i rad, a onda i za svoje plodove, za svoje žito od kojega se hranio i preživljavao.

No, nakon izvjesnog vremena, Bog je stvorio i zemaljsko Utjelovljenje sebe samoga kako bi poduzeo sve za izbavljenje čovjeka od grijeha i smrti. Stvorio je bezgrešnost svojoj zemaljskoj Majci i Roditeljici kako bi se u Duhu Svetome utjelovio u njezinome bezgrešnom krilu da postane živi Kruh za sve ljude, da se preda ljudima za hranu.

Kao što je čovjek proizvođač kruha svoga svagdašnjeg, tako je Bog stvoritelj Žita i čovjeka, čak i rada ljudskoga jer kad je čovjek u grijehu, Bog je taj, Duh Kristov, koji čovjeku daje poticaj i želju da se riješi grijeha svim svojim snagama i svojim radom, uz Božju pomoć.

Tako je Bog Stvoritelj svakoga stvorenja, svih ljudi; Bog je Stvoritelj roditelja Marijinih, Joakima i Ane u čijoj je ljubavi očistio Bog Djevicu Mariju od svake ljage Prvoga grijeha već kad su je začeli. Marija se rodi kao Bezgrešno Začeće ljudsko.

Kao što je ova Zemlja bila čista dok čovjek nije sagriješio protiv Boga, tako je i Majka Marija nevina za zlo, čišća od sunčeve svjetlosti, sjajnija od najsjajnije zvijezde pa ju Sin Božji, Isus Krist, okruni kad je, čistu, uze na Nebo na kraju njezina zemaljska života. Okruni je kao Kraljicu Neba.

Marijina zasluga je samo jedna, ali i presudna za ljudski rod. Ona je Bogu rekla „Da”.

I kao što se čovjek, kriv za grijehe, preporodi kada mu Bog oprosti grijehe, tako se Marija, slobodna od grijeha, preporodila Utjelovljenjem kada ju je osjenila sila Duha Svetoga da začne Spasitelja svega svijeta i svih ljudi, grešnika, osuđenih po pravdi Boga na smrt.

Marija, od onoga trenutka kada je odgovorila Bogu: „Evo službenice Gospodnje! Neka mi bude po riječi Tvojoj, Gospodine!”, preporodila se od djevojke iz naroda u Kraljicu Neba, na vječni kraljevski život, ali i na mučnu ljudsku i nadnaravnu bol. Tada Marija, jedino bezgrešno ljudsko stvorenje na svijetu, počinje svoj put na kojemu će se pokazati kao Kraljica na nebesima i kao Majka svih ljudi.

Marija je Majka Boga, ona je čisto Utjelovljenje kao što je ova Zemlja utjelovljenje Božje volje i Božje Riječi.

Po riječi Božjoj postade čovjek, postade Zemlja i postade Marija izabranica Majka, a po ljudskoj volji Marijinoj i po ljudskoj riječi Marijinoj postade Marija roditeljica Sina Božjega koji od nje uze ljudsko obličje, čovještvo, te Marija postade Majka Božje Riječi koja je Isus Krist.

Bog je rekao i stvorio, a Marija je slušala i primila.

Prihvatila je u najsjajnijem smislu Boga: svojom čistoćom, ali i svojom vjerom koju je običnom čovjeku i grešniku teško u životu održati, nemoguće.

Marijino djelo je posluh i prihvaćanje, njezino primanje Boga je najmoćnije ljudsko djelo na svijetu.

Pomoću Marije, Kraljice i njezine snažne i sjajne vjere i poniznosti kojom je primila Božju Riječ, Isus se mogao utjeloviti u njenom krilu po Duhu Svetom.

To je bilo Božje uzemljenje, snažan silazak Boga s nebesa na Zemlju i u zemlju, s nevjerojatnim naponom božanske ljubavi i snage kojom je promijenio sve, čitav svijet, kopno i more, vremenski tijek i čovjeka, sve ljude.

Križ Kristov na Zemlji postao je najveći i najmoćniji znak, simbol i dokaz Boga, Njegove vječnosti, dobrote, ljepote i svekolike istine. Božja živa Riječ, zemaljski i uskrsli Isus, najljepši je dokaz da je Istina jedna za sve,

da je Pravednost i Pravda ista za sve jer ona je Jedini pravi Bog i Božanstvo.

Križ Kristov na Zemlji je Djevica Marija, Bezgrešno Začeće kao uzor svim ljudima,

Kristova Crkva kao put svim vjernicima i ljudima dobre volje.

Križ Kristov sa ove Zemlja proteže se čitavim svemirom kao Kristovo Preobraženje koje On donosi svijetu.

Krist ne mijenja zakonitosti, ne mijenja pravila, ne mijenja logiku, ne mijenja jezikoslovlje;

Krist ne poriče ništa stvoreno već nadograđuje sve što jednom postade po Gospodinu.

Isus Krist mijenja ljudsko srce, to jest zemaljsko rezoniranje čovjeka koji i tada, kada sve zna, ne nalazi uvijek pravi smisao i raspored svojih spoznaja. Čovjeku su sve spoznaje na dohvat ruke, ali Krist je taj koji mu daje nadahnuće da sve poreda i posloži onako kako je pravilno, a to znači kako vrijedi za sve ljude, za sva mjesta i za sva vremena.

Krist mijenja naša dvostruka mjerila, On donosi mjerilo nad svim mjerilima: ljubav i milosrđe. A ljubav i milosrđe jesu alati za rukovanje svim spoznajama i tajnama svijeta.

Zato je Blažena Djevica Marija i mogla u Duhu Svetome odgovoriti samome Bogu, koji ju je stvorio, onaj svoj „Da, Gospodine, evo me!”.

Bog je u Mariju imao neograničeno povjerenje i vjerovao je i nadao se da će Marija, slobodna od svake ljage grijeha, sigurno odgovoriti na Njegovu prošnju na najidealniji mogući način. 06.03.2020. 12:38

Red, rad i disciplina

Ništa nije tako ugodno, a kratko

kao kada, dogodi se, propada sve loše;

ništa nije tako gorljivo i slatko

kao kad se pjeva, kad se pjesme troše,

kad se piše nenadani stih.

Duša krene, iako je bezvoljna i umorna

dok ne zazove taj glas je tih

usred teška dana, naporna i sumorna.

Iz iskustva već se dobro zna

da će zapjevati sve apstraktno,

da izgubit će se u tom stihu sva

i da hoće zaplesati višetaktno.

Tada događa se odmor, snaga;

duh je čio, liječi rane jače

od kojih ne ostaje ni traga.

Duša pjeva, muči se i plače

zbog nesavršenstva svoje kobi.

Sve bi moralo joj izići perfektno,

ali rima, ah, ta rima je zarobi!

Ništa nije kao nadahnuće joj efektno,

ništa nije točno, ni po planu

nego sve se valja s brda - s dola.

Mada nosi molitvu na dlanu,

osjeća da sve je izišlo na pola.

Poslije ne sjeća se ničeg više,

jadna duša, usred nereda, papira

il' na zaslonu joj svijetlom piše

da je načinila pjesmu reda, pjesmu mira.

05.03.2020. 18:15

Mir iznad svakog razuma

Veliki Kralju srca moga, premalenoga da bi u njega stao Ti, previše skučenoga da bi u njega prodrla Tvoja ljubav, Ti si rekao da mogu bilo što zatražiti Boga Oca u Tvoje ime.

Ali ja uvijek mislim: tako mora biti. Tako, kako jest, najbolje je za moje spasenje. I ako štogod zatražim, nisam previše sigurna da znam što molim.

Duh Tvoj Sveti u mome srcu traži smilovanje Tvoje i pratnju u svakodnevici. Želim biti pokraj Tebe uvijek, da si Ti uz mene neprekidno, a ne samo tada kada Te zazovem.

Pošalji Duha svoga u moje praznine, u moje prazne hodove, to sam Te zamolila odavno, prije mnogo godina. Molila sam da i u mojim grijesima Tvoj Duh uz mene ustraje na svakome dobru.

Jer Duh Tvoj ne ovisi o mojoj volji, neće On otići ako Ga ja zaboravim, a neće me niti poštedjeti pouke.

Slavim Te jer činiš velika djela, jer si me otkupio od smrti i patio zbog mene, bio razapet i umro na križu. No, kada Te zazovem, prizivam snagu i moć Tvoju da razori skučenost i zatvorenost moga grubog srca.

I kada Te prepoznam, mogu Te samo slaviti i hvaliti i to se događa u vremenima mojega duhovnog siromaštva. Što sam ja veći nevjernik, to me više iznenađuješ svojom milostivošću, milošću i milosrđem.

Ponekad očekujem tako malo. I nisam sigurna hoću li Te zamoliti izbavljenje. Sigurna sam da Ti želim zahvaliti za sve što mi daješ jer grubosti života rastapaju led na mom srcu i rastvaraju kemiju koja ga drži čvrsto zatvorenim.

Osmijeh nestaje iz moga srca, umorno je i potišteno. Kaže se ponekad: star čovjek se naživio. Kao da se želi reći da ovaj život u svijetu donosi sve veća opterećenja, čovjek uprti terete na sebe i neprekidno polaže nove terete na svoje srce. I tako ide kroz život i sve se više umara i kvari.

Samo onaj čovjek se naživio kojega si Ti obratio, kojemu je Tvoja ljubav ugrijala i otopila srce. On stari sa spoznajom da mu je život imao jedan cilj, Tebe, Kriste, i da taj život zato ima smisla. A Ti i preuzimaš terete s takvog čovjeka. On postaje vedriji, lakši.

Život može biti izuzetno grub.

I uvijek postoji mogućnost da postane još grublji ili da grubost života postane veoma dugotrajna.

Život ljudski kao da nosi neku kvotu, neku količinu grubosti koja se mora do kraja isprazniti ili ispuniti i ostvariti prije nego što čovjek ode Bogu na istinu. Mora se ostvariti do posljednjeg daha.

Tada dolaziš Ti, tješiš i podižeš čovjeka. Ako ga boli duša, Ti ga liječiš. Ako je u grijehu, Ti ga izbavljaš. No, grubosti dalje nailaze. A Ti čovjeka napustiti nećeš, svog čovjeka. Tvoje jedino i najveće blago.

Nismo ravnodušni kad netko umre.

U životu prikupljamo uvrede, poniženja, stresove, a nekome se dogodi i velika tuga koja ne prestaje i tada Te čovjek doziva šapatom jer velika tuga muklo i snažno boli. Ona prikuplja dodatne razloge i uzroke za muku i bol. Ona umara srce i oslabljuje ga. Ona guši dušu. Ona ranjava tijelo, mišiće, kosti, krvotok.

Ali tuga u svojoj dubini nosi mekoću, postoji ljepota u srcu koje tuguje.

Mnoga djeca su napuštena.

Oni žive i rastu, sazrijevaju s tugom u srcu koja također raste i sazrijeva. Život im je teži kada odrastu i tuga se već udomaći u njima. Tuga nije grijeh, na primjer: grijeh neopraštanja. Čovjek oprosti svima sve, a tuga se malo ublaži, tek toliko da se može s nekim poletom ići kroz život. Grubosti ovoga života ne zaobilaze takve tužne ljude. Neki postanu svjesni da im životni problemi ne predstavljaju veliki teret, rješavaju probleme i idu dalje; ali postaju duboko svjesni svoje tuge koja se nastanila u njihovom srcu još tada kada toga uopće nisu bili svjesni.

Od svih životnih grubosti, tuga je jedna od najljepših. Ona drži čovjeka čvrsto na zemlji, ali i čvrsto u Tebi, Gospodine Isuse.

Ona ne dopušta grijehe. Nema snage za nevjeru.

A Tebi je, Kralju, tada puno lakše i jednostavnije ulaziti u srce tužno, srce čovjeka koji tuguje. I dogodi se da je čovjek i tužan zbog života, i radostan zbog Tebe.

Čak i ako se razboli; i brzo postane jako siromašan zbog bolesti i nemoći; i ako ga ne shvaćaju ljudi; i ako novih razloga za tugu uvijek ima; i ako ga napuštaju; i ako ga još i progone zbog vjere; i ako ga optužuju i sude mu; i ako ga ljudi ismijavaju ili omalovažavaju zbog životnog stava koji im se čini pasivan i glup.

„Radujte se u Gospodinu uvijek!

Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima.

Gospodin je blizu!

I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu!” Fil 4,4-7

Zaista, Gospodin je blizu tako nekom tužnom srcu koje nalazi svoje dubine, a u tim dubinama nalazi mirnu, sigurnu, istinsku, duboku sreću i radost.

Takav čovjek, koji nalikuje nekom napuštenom i izgubljenom djetetu, a živi i hodi s Bogom, ima dobre razloge nadati se blaženome, vječnom životu jer on zna iz iskustva da si Ti, Isuse, blizu i u toj bliskosti s Tobom, čovjek zna da si vječan, da nikada nećeš iznevjeriti. 03.03.2020. 04:29