Sveta snaga

Prolaznost je moja kao more,

puna kapljica što svijetle;

svaka ima korito i gore,

svaka očekuje jake vjetre.

U toj pustinji me nađe

da me opet blagoslovi,

da u moje srce zađe

gdje su vjetrovi svi ovi.

Progovorila je srcu mome

sočna jesen, ljubav stara,

a srce se ne protivi tome

nego svoje dveri sad otvara.

Gotovo je, otišla su mlada ljeta,

novi rizici su sve to veći,

što je bliže sva ta ljubav, snaga sveta

kojoj moram odmah prijeći.

02.11.2019. 02:59

Baština slave Božje u svetima

Ljubavi, dok pogledavam na Te

i dok violine spajaju me sa mnom

u dubini sentimenta, samo za Te,

treperav se plamen u prostoru tamnom

sakriva u sinoć zapaljenoj svijeći

kao da me tom diskrecijom šarmira.

Ti si me probudio da duhom Ti osjetim

da, uz tihe strune, postoje i zvuci glasovira

za orkestar mali u kojemu srce tuče

poput bubnja taktove života.

Uzburkano more u venama vuče

da se očitujem kraj ovih ljepota,

da Te molim, da Ti govorim sve hvale,

da Te tiho, tiho, intenzivno slave

moja duša, moje ruke, moje misli male

da se stihovi što ljepše za Tebe priprave.

Ti mi pripovijedaš o blaženstvu,

kako sretan siromah je srcu Tvome,

gol i bos, usamljen neženstvu,

koji vidi Tebe, Kriste u životu svome.

Ti me danas blagoslovom pratiš

sve do mojih izlaza i odlazaka,

samo da ne pitam da li patiš,

da Te sretna gledam preko znaka

što ga daju u velikoj količini naši sveti,

naši vječno živi, zaljubljeni miljenici,

svi u Križu Tvome, a da nisu speti,

a u njima i svi naši bližnji blaženici.

01.11.2019. 01:36

Crveni i bijeli lampaši

Već odavno svijet ne sanjam,

niti naše vedre zajedničke sate

jer u samotnosti toj se klanjam,

jer iz naviklosti molim za te.

Sve te češće viđam, u srcu pronađem

i sve više mi izgleda običan dan,

kao da su vjetrovi mi napustili lađe,

kao da je ova naša odaja san

kakav sanjati se nikad nisam usudila.

Eto, ipak, i bez puno zasluga,

postadoh i zdrava, makar i do ludila,

a ostadoh onaj isti tihi sluga.

Šećimo do groblja staroga grada,

tamo jesen ispratila svoje lišće.

Tamo kapi cure jer već dugo kiša pada,

šušti i ne plače, samo mira ište,

samo da je ovo i da nije gore,

da se umire polako gdje su naši,

da oluje ne plove na daleko more

i da zatinjaju crveni i bijeli lampaši.

31.10.2019. 17:07

Pustinjsko cvijeće

„Nek se uzraduje pustinja, zemlja sasušena,

neka kliče stepa, nek ljiljan procvjeta." Izaija prorok 35,1 Božji sud

Pustinja je prokleto, besplodno područje na kojemu nema blagoslova.

Ako nekad zalutamo tamo pa se nakon izvjesnog vremena vratimo, izlazimo kao drugačiji ljudi.

Mnogi odlaze tamo, slaveći Boga, kao da se oslobađaju pritisaka i utjecaja svijeta i okoline, mijenjaju se, doslovno se obraćaju svojoj dalekoj ljubavi koju slušaju kako im govori dok se trude shvatiti informaciju.

U pustari se ljudske molekule prestrojavaju, ljuske spadaju s očiju pa čovjek počinje gledati sa stajališta budućnosti na sve, na život i smrt, na pustinju, a gleda i sa stajališta ljudske smrti.

Tako čovjek kao da također gleda smrti u oči i svjestan je svoje krhkosti. Tim je veća ljubav njegova prema Bogu i sve više Ga slavi, a Bog mu govori: „Primi se čvršće za mene jer te vučem van iz baruštine.”

Bog te zove u pustinju jer hoće da se rodiš odvojeno od ostalih, u samoći, gol i bos. U toj rađaonici su ti pri ruci liječnici i babice, svi sveti i anđeli, majka Marija, a Isus te drži za ruku i govori ti riječi koje oblikuju tebe kao novu osobu, opisuje točno tko si i što si dok Duh Sveti u ljubavi vrši rad tvoga rađanja i preobraženja u Božjem naručju. Tu je čovjek siguran.

Preobraženje Isusovo je Isusov izlazak čija kopija je tvoj izlazak i rođenje iz vode i Duha Svetoga. Isus je Mesija, novi Mojsije koji ima točan zakon ponašanja i djelovanja za svaku malenkost i za svaki detalj tvoga života, formaciju tvojega lica i tijela, tvoje duše, identiteta, tvoje osobe.

Duh Sveti ostvaruje slavu kojom se Isus slavi u tebi. To je slavlje, ljubav, obožavanje, poistovjećivanje, obraćenje i promjena.

Znak velike slave Božje je jako svjetlo, znak da se čovjek rađa u raju, a to je Isus i Njegovo svjetlo. Slaviš Isusa i zračiš Isusa oko sebe, a djela dobra činiš.

Pustinjski Božji narod mrmljao je u pustinji bez mesa, vode i čvrste, ali ropske egzistencije. Mrmljao je zbog okusa i opipa, a vid i sluh im bijahu zakazali.

Umjesto egzistencije u zemlji ropstva postojala je egzistencija u vjeri u Boga. To je bilo mučno, to je bila kušnja koja čeliči i osposobljava ljudsko srce da zaboravi na uobičajeni način života i da se prepusti brizi Boga kojega se ljubi slavljenjem i poslušnošću. Tada Bog učvrsti svoje naručje, daje čudesnu hranu i vodu. Pustinjska kazna postaje sredstvo spasa za čovjeka. Možda je najljepša spasenjska posljedica Istočnoga grijeha baš ona Božja Riječ, Božji Sin koji je raspet na drvo križa koje kao da podsjeća na drvo spoznaje dobra i zla koje postade križ za čovječanstvo.

Od ujeda pustinjskih zmija Bog spašava pogledom na drvo s mjedenom zmijom. Time pokazuje svoju slavu i svetost.

Grijesi su kao otrov u međuljudskim odnosima. Čovjek se otruje svojom ljubomorom, pakošću, srdžbom i zavišću, a to ga nagoni da uzima protuotrov: još više srdžbe i zavisti.

No, čim čovjek riješi jedan, samo jedan grijeh, nađe se u pustinji, u rađaonici gdje ga zove Isus da se obrati, da se sav preobrazi, da se iznova rodi samo od vode, u ognju Duha Svetoga.

31.10.2019. 13:07

1

Božji sud

Nek’ se uzraduje pustinja, zemlja sasušena,
neka kliče stepa, nek’ ljiljan procvjeta.
2Nek’ bujno cvatom cvate,
da, neka od veselja kliče i nek’ se raduje.
Dana joj je slava Libanona,
divota Karmela i Šarona;
oni će vidjeti slavu Jahvinu,
divotu Boga našega.
3Ukrijepite ruke klonule,
učvrstite koljena klecava!
4Recite preplašenim srcima:
»Budite jaki, ne bojte se!
Evo Boga vašega,
odmazda dolazi, Božja naplata,
on sam hita da nas spasi!«

5Sljepačke će oči progledati,C
uši će se gluhih otvoriti,
6tad će hromi skakati k’o jelen,
njemakov će jezik klicati.
Jer će u pustinji provreti voda,
i u stepi potoci,
7sažgana će zemlja postat’ jezero,
a tlo žedno – izvori.
U brlozima gdje ležahu čaglji
izrast će rogoz i trska.

8Bit će ondje čista cesta,
a zvat će se sveti put:
nitko nečist njime neće proći,
bezumnici njime neće lutati.
9Ondje neće više biti lava,
nit’ će onud zvijer prolaziti,
već će hodit’ samo otkupljeni,
10vraćati se otkupljenici Jahvini.
Doći će u Sion kličuć’ od radosti,
s veseljem vječnim na čelima;
pratit će ih radost i veselje,
pobjeći će bol i jauci.

Knjiga proroka Izaije 35,1-10

Djeca svjetla

„Da, nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite – plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina – i odlučite se za ono što je milo Gospodinu (Ef 5,8-10).”

Ako pred Bogom i u zajedništvu s drugima živimo tako da se znamo odricati, tada nalazimo Krista i idemo Božjim putem.

„U ovome se sastoji sud: Svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo, jer su im djela bila zla (Iv 3,19).”

„Tada im reče Isus: Još je malo vremena svjetlo među vama. Hodite dok imate svjetlo, da vas ne bi osvojila tama! Tko ide u tami, ne zna kamo ide. Dok imate svjetlo, vjerujte u svjetlo, da budete sinovi svjetla! (Iv 12,35-36).”

Nije li ovaj svijet više i sofisticiranije zao, bolestan, iskvaren, prljav, grešan i površan jer kao da ga obuzima nekakva bljutavost života, bezvoljnost ljudskih duša i lijenost čovjekova uma?

Misle ljudi da su besmrtni jer, izgleda, vjeruju u Boga, vjeruju da je Bog dobar, da je sav za čovjeka, da će se svi sigurno spasiti i da im je pomalo dosadno, traže uzbuđenja i senzacije, zasićeni su mnogi svime i svačime.

Svi ćemo se spasiti, govore ljudi često, ali pod koju cijenu?

Isus Krist nas je otkupio od zloduha prevelikom cijenom i žrtvom, ali čovjek uvijek daje svoj doprinos u vlastitom spasenju.

Za blagdan Svih svetih slavimo one koji se spasavaju s velikim vlastitim doprinosom, sve one koji su sveti, odnosno živi, dobri, zdravi, čisti, prokušani, plodni. Na misi čitamo iz Svetog pisma ono što otprilike tumačimo kao besmrtnost, a zapravo je uskrsnuće od mrtvih; čitamo i o Posljednjem sudu. Čovjekova je budućnost da bude uvijek u Bogu, da slavi blagdan, gozbu, sigurnost i mir koji će trajati zauvijek:

„Zatim opazih jednog drugog anđela gdje uzlazi od istoka, noseći pečat živoga Boga, i poče vikati jakim glasom četirima anđelima kojima je bilo dopušteno opustošiti zemlju i more: „Ne pustošite ni zemlje, ni mora, ni stabala, dok ne 'zabilježimo' pečat sluge našega Boga 'na njihovim čelima'!” Tada čuh broj zabilježenih pečatom: sto četrdeset i četiri tisuće iz svih plemena Izraelovih sinova.

Poslije toga se, najedanput, pojavi pred mojim očima veliko mnoštvo, koje nitko nije mogao izbrojiti, iz svakog naroda i plemena, puka i jezika.

Stajali su pred prijestoljem i pred Janjetom, obučeni u bijele haljine, s palmama u rukama, i vikali jakim glasom: „Spasenje je djelo našega Boga, koji 'sjedi na prijestolju', i Janjeta!”

I svi anđeli koji su stajali oko prijestolja, Staraca i četiriju Bića padoše ničice pred prijestoljem, pokloniše se Bogu govoreći: „Amen! Hvala, slava, mudrost i zahvala, čast, moć i snaga našem Bogu u vijeke vjekova! Amen.”

Tada progovori jedan od Staraca i upita me:”Tko su i odakle dolaze ovi što su obučeni u bijele haljine?” „Moj gospodine – odgovorih mu – to znaš ti.” „Ovo su – na to mi reče – oni što dolaze iz velike nevolje; 'oni su prali svoje haljine' i obijelili ih 'u krvi' Janjetovoj. Zato stoje pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u njegovu hramu. A onaj koji sjedi na prijestolju spustit će se na njih da boravi s njima. I više nigda 'neće ni ogladnjeti ni ožednjeti'; više ih nigda neće moriti ni 'sunce' ni ikakva žega', jer 'će ih' Janje, koje stoji nasred prijestolja, 'pasti i voditi na izvore žive vode'. 'I Bog će otrti svaku suzu' s njihovih očiju (Otk 7,2-4; 9-14).”

Dakle, čitamo o sveopćem spasenju kada se svi okupljamo, zauvijek sabrani u slavi s Isusom Kristom jer Božji je život ponuđen svim ljudima.

Isus je žrtveno pomirbeno Janje za sve nas i mi slobodno mislimo i vjerujemo kako je sve učinjeno za spasenje svijeta. Isusov i naš Bog Otac uspostavlja mir krvlju Isusova križa:

„Zato molimo da veselo zahvaljujete Ocu, koji nas učini dostojnima sudioništva u baštini svetih u svjetlu.

Božje djelo

On nas istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina, u kome imamo otkupljenje, oproštenje grijeha.

Kristova uloga u Stvaranju

On je savršena slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakoga stvorenja,

jer je u njemu sve stvoreno – sve na nebu i na zemlji;

vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo poglavarstva, bilo vlasti;

sve je stvoreno po njemu i za njega.

On je prije svega, i sve se u njemu drži u redu.

Kristova uloga u Crkvi

On je i Glava Tijela, Crkve:

on je početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvi,

jer Bog odluči u njemu nastaniti svu Puninu,

i po njemu pomiriti za nj sve što je na zemlji ili na nebu,

uspostavljajući mir krvlju njegova križa (Kol 1,12-20).”

Ljubljeni Isusov učenik potvrđuje i svjedoči o vezi Boga s čovječanstvom koja je duhovna i jača od običnih ljudskih veza:

„Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja. A to i jesmo! (1 Iv 3,1).”

Ta je veza trajna, vječna i neraskidiva o čemu se zna još od pradavnih vremena u Božjem narodu s kojime je tu vezu sklopio Gospodin kao ljubavni savez:

„Svaku svoju žrtvu prinosnicu posoli. Ne ostavljaj svoje žrtve prinosnice bez soli Saveza sa svojim Bogom: sa svakim svojim prinosom prinosi i sol (Lev 2,13).”

Sol Saveza ovdje označava trajnost i vječnost Saveza ljubavi Boga i naroda. Također i kađenje Bogu na ugodan miris označava odanost i predanost čovjeka i naroda Bogu:

„Gospodin još reče Mojsiju: nabavi mirodija: natafe, šeheleta i helebene. Od ovih mirodija i čistoga tamjana, sve u jednakim dijelovima, napravi tamjan za kađenje, smjesu mirodija kakvu pravi mirodijaš, opranu, čistu, svetu. Od toga nešto smrvi u prah i jedan dio stavi pred Svjedočanstvo, u Šator sastanka, gdje ću se ja, Gospodin s tobom sastajati. Držite ovu mirodiju presvetom! (Izl 30,34-36).”

Isus na gori govori narodu svome:

„Vi ste sol zemlji. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Više nije ni za što, osim da se baci van da je ljudi pogaze.

Vi ste svjetlo svijetu. Nije moguće sakriti grad koji je na gori. Ne žeže se svijeća da se stavi po varićak, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca koji je na nebesima (Mt 5,13-16):”

Dakle, nije dovoljno priznati Boga, kršćani moraju težiti svetosti zbog darova i sposobnosti koje dobivaju na krštenju i u krizmi.

Mnoge stvari su svete, ali je pred Bogom čovjeku važno da postane najviše svet, a to znači da se mora truditi biti dobar, zdrav, nedirnut, čist, ponizan i skroman, razborit, prokušan u poslušnosti i pravedan.

Također svet čovjek postaje plodan kao voda na koju opet simbolično i stvarno sol djeluje pročišćavajuće:

„Ljudi iz grada rekoše Elizeju:”Lijepo je u gradu, kako to može vidjeti i naš gospodar, ali je voda loša i zemlja neplodna.” On reče:”Donesite mi novu zdjelu i metnite soli u nju!” I oni mu je donesoše. On tada ode na izvor, baci u nj sol i reče: „Ovako govori Gospodin: Ozdravljam ovu vodu. Neće od nje više biti ni smrti ni neplodnosti. I voda postade zdrava, i takva je do današnjeg dana, po riječi koju je izrekao Elizej (2 Kr 2,19-22).”

No, istinsko, novozavjetno pročišćenje i prosvjetljenje kršćana dolazi u ognju Duha Svetoga kojime su pomazani:

„Svatko će, naime biti vatrom zasoljen. Sol je dobra, ali ako sol postane neslana, čime ćete nju osoliti? Imajte u sebi sol i tako ćete imati mir među sobom (Mk 9,49-50).”

„ Nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist. Zida li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvetom, sijenom, slamom, svačije će djelo izići na vidjelo. To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom, a ta će vatra otkriti kakvo je čije djelo. Onaj kome ostane što je nadozidao primit će nagradu, a onaj čije djelo izgori, štetovat će. On sam spasit će se, ali kao kroz vatru (1 Kor 3,11-15).”

Vremena su Crkve koja živi od ognja koji je zapalio svijet zahvaljujući Kristovoj žrtvi. Oganj je znamenje Duha, a govor Duha je govor ljubavi, vjere i nade.

To je bogoštovni oganj koji nije više onaj sinajski oganj već sažiže paljenicu naših života u kultu Bogu ugodnom.

To je kultna posveta svakog trenutka života – to je vatra kojom se izgara do kraja.

Kad su kršćani primili oganj Duha, Bog se pounutrio u čovjeku. Tako postajemo vjerni, kad smo „vatrom zasoljeni”, solju suda i solju Duha.

Kršćani mogu ustrajati barem na ljubaznosti:

„Neka vam riječ bude ljubezna, solju začinjena, da znadete odgovoriti svakome kako treba (Kol 4,6).”

Ako se vatra darova i pečata Duha Svetoga razgori u srcu čovjeka, iz njega zrači svjetlo i ljubav Boga, pravednost i mudrost.

„Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove: zamračena uma, udaljeni od života Božjega, sve zbog neznanja koje je u njima, zbog okorjelosti srca njihova (Ef 4,17-18).”

„Jednom prosvijetljeni okusili su dar nebeski i postali su dionici Duha Svetoga (Heb 6,4).”

Prema ovim razmatranjima izgleda kao da će se lijene, nepravedne i ogrezle duše teže spasiti. A ako se na kraju krajeva netko brže spasi, taj sigurno svijetli ljepše, toplo, bolje, jače i nedostižno u kraljevstvu Božjem.

„Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega (Mt 13,43).”

Bože, Ti si jedini svet i u svim svecima častimo Tvoja čudesna djela.

Molimo Te: posveti nas da Te ljubimo iznad svega te nas, zemaljske putnike, privedi na gozbu u nebeskoj domovini, po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

30.10.2019. 08:38

„Tako je Isus prolazio kroz gradove i sela, učeći i putujući u Jeruzalem. Najednom ga netko upita: „Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?” „Trudite se – reče im – da uđete na uska vrata, jer će mnogi, kažem vam, tražiti da uđu, ali neće moći (Lk 13,22-24).”

Agapetos

Prema Biblijskom rječniku, između mnogih tumačenja i opširnih opisa, nalazi se jedna tvrdnja, jedna misao u slijedu rečenica i odlomaka o Isusovoj žrtvi (X.L.Dufour, str. 1577.), o savršenstvu te kalvarijske žrtve koja tumači da je Krist, 'ljubljeni' Sin Boga Oca, 'agapetos' taj koji se predaje u smrt, a Otac, iz ljubavi prema ljudima ne štedi ni vlastitog Sina

da bi sve ljude spasio (Iv 3,16) te tako Kristov Križ otkriva nutarnju narav božanske žrtve 'Bogu na ugodan miris-Ef 5,2': žrtva je, u svojoj suštini duhovna, čin ljubavi.

Također Isusovi vjernici, poticani Duhom koji ih oživljuje, u životnom zajedništvu s Gospodinom, tvore 'sveto svećeništvo koje prinosi duhovne i Bogu ugodne žrtve po Isusu Kristu' – 1.Pt 2,5.

To se, naravno, odnosi na Euharistiju, post, molitvu, milostinju i askezu, primjerice, korizmenih vježbi odricanja za Boga i tomu slično.

Dragi moj Isuse, Mučeniče i Žrtvo Pomirnice naša, zbog nas ljudi, radi našega spasenja, za mene i moje, za moje ime, za moj život, za moju bit i za moju radost, ta Tvoja žrtva na Križu poslije koje si uskrsnuo, to Tvoje umiranje mene ozdravlja i liječi, u tome raspeću izdala se Tvoja ljubav, gotovo kao da se iscrpila Tvoja čežnja za mojom i našom žrtvom jer žrtva se žrtvom prima, jer samo u žrtvi izdaje se iz neke osobe kvalitetna, trajna, vječna i iskrena ljubav.

- Reci mi, molim Te, Isuse, zašto je žrtva ljubav?

„Ona je znak tvoje ljubavi,

odlamanje od tebe,

otkidanje tvojega bića meni, za mene,

tvoje predavanje u moju vlast,

osluškivanje moje volje,

uranjanje tvojega povjerenja u moje povjerenje,

tvoga života u moje ruke.”

- Kako Te mogu žrtvom umilostiviti, zar je Tvoja ljubav, Bože, nešto što se može kupiti?

„Ne moraš pridobivati moju ljubav koje imaš u izobilju.

Tvoja žrtva pomaže tebi samoj otvoriti srce za moju ljubav koja se predaje,

pomaže ti da mi najozbiljnije povjeruješ,

da me dobro osluškuješ i saslušaš,

da me upoznaš i razumiješ

jer da nemaš moju ljubav, tvoja žrtva vrijedila ne bi,

ne bi imala što otkrivati svojim povjerenjem

i otkidanjem svoje biti od sebe za mene,

da nemam ljubavi za tebe, ne bi bilo od mene nikakvih znakova.”

- Da, Gospodine, Bože moj blagi koji me uslišavaš u izobilju,

žrtve su moje neznatne i smiješne,

a Ti ih primaš kao jako značajne.

- A kako ja primam Tvoju žrtvu za moje ime, žrtvu Tvoju, Kriste, za sve ljude?

Primam je slabo kao što su slabe i moje žrtve jer je Tvoja žrtva tako velika, slavna i sjajna iako znam da u svakoj čestici Tebe, Isuse, primam kompletnoga Boga koji je Ljubav, primam potpuno Tvoju kompletnu ljubav i kompletnu žrtvu za mene, nesvjesno ili jedva svjesna njezine veličine, ljepote, ali i poniznosti.

Tvoja ljubav, Isuse, traži moju ljubav, moju sreću, moju slobodu i moju radost, a sve to ne može postojati za Tebe bez mojih manjih i većih žrtvi.

Toga ne bi bilo kada žrtve ne bi nastale iz ljubavi, u plodnosti i radosti. U tome je najljepša tajna, ljubiti, a ne biti nesretan, niti jadan jer žrtva se daje u ljubavi prema najvišem cilju – to je požrtvovnost i radi najvišeg dobitka.

Ti nisi nikada požalio, Isuse zbog svojih muka i patnji, sve dok Te Tvoja patnja nije pretekla i obuzela pa si se samo prepustio, ne razmišljajući zašto si zapao u tolike boli.

Koliko Ti je bilo potrebno pretrpjeti za spas ljudi.

Moja žrtva je moja ponuda, moj izbor od svega onoga što imam na raspolaganju, najbolje od najboljeg, da me ljubiš, da me spasiš.

A Ti? Ti meni daješ najbolje i najviše na svijetu, u prostoru i vremenu, oduvijek i zauvijek. Daješ mi najsavršenije što se može i ne može uopće zamisliti, da me spasiš, da Te ljubim.

U Tvojim dubinama, među Tvojim ranama sasvim sam sigurna, Tvoje rane koje Te probadaju i prolaze kroz Tebe presjek su naše čitave povijesti i postanka naše ljubavi i zajedništva. Što je veća Tvoja bol, bolje se očituje čisto srce Tvoje i Tvoja sveta ljubav prema meni, grešniku i ja Ti postajem dužnik.

O, kada mi nešto oduzmu;

o, kada me nepažnjom naglo udare;

o, kada se razbolim, kada se umorim,

kad sam depresivna,

kada postim,

kako su svijetle te Tvoje rane, Isuse!

Hvala Ti, kažem tada: hvala Ti za sve što si mi dao,

hvala Ti za sve ono što samo Ti znaš da mi je potrebno

i o čemu ja sada ne znam ništa;

hvala Ti za tu budućnost,

sigurno Ti znaš kamo smjeram s tim svojim neznatnim žrtvama

koje su za Tebe, za Tvoje muke, za Tvoju ljubav -

- prema Križu na kojem Te susrećem.

29.10.2019. 18:37

Melodija ljudskog roda

Vjerno srce moje postade,

čisto poput stakla prozirnoga,

zloduh stari iz mene iziđe.

Nove klijetke meni se izgrade,

širom otvoreno sve za Boga

da i anđeo mi bliže priđe.

Snažna anđeoska krila

odnose me put mojih vidika,

makar mrače se sve svijeće,

makar sve sam želje skrila

daleko od očinskoga lika

u kojemu život se susreće

jer ja želim vidjeti te plode,

svu tu slavu koja u mene je stala

kao da ja nisam sva od blata,

kao da ja činim da i riječi rode.

Odavno je bilo da me mati zvala,

a sada preda mnom sve od zlata.

Otišla sam dalju i ostala tu,

odnijeli me vjetroviti zvuci

jer da vjere nema koja služi,

tko bi znao za melodiju

kojoj anđeo me moj pouči,

prema kojoj samo duh se pruži?

27.10.2019. 18:18