Loše
počinjem za sada,
ali
molitva je uvijek tu
pa
što bilo.
Nema
zvuka ugasloga grada,
a
u sebi šapćem Večernju.
Puno
se je natopilo
kišama
i stihovima, potom
slijepih
dana i vrućina
kao
da je Kalvarija.
Ja
sam uspela se za divotom,
a
pjesma mi kao more sinja
što
zbori je Marija.
Da
bi istinskoga mira bilo,
potrebno
je izmoliti
Milost
koja se otvara
postepeno
kao čedno krilo,
a
i suza isproliti
tiho
poput prekrivena žara
gornjim
haljinama sveči.
Slavi,
dušo moja, slavi
prepisku
od svetih,
mudrost
Božje riječi
koja
te preplavi
i
daje se speti.
Rekla
mi je kako lijepo
učiniti
dobro može biti,
najbolje
od svega.
Makar
srce ti je slijepo,
možeš
odu sastaviti
za
svog Boga, radi Njega.
Poniznosti,
gdje je tebi kraj
da
ti dođem, da dostignem
tvoje
niti, tvoje tkanje?
Da
ti priđem bliže daj,
malo
savršenstva da postignem,
to
božansko stanje
u
kojemu ne može se biti
veličina
neka stara
već
je duša sve to manja,
što
je jače željna kriti
od
Boga si dara
i
svjesnoga znanja.
Da
ti se divim u intimi
za
koju me predodredi
da
nam bude stan.
Da
me ne nađu ni krimi,
Kristu
me povedi
prije
nego padne san.
13.09.2019.
22:10