Vjerne duše

Neodoljiva je čežnja moja

da slobodi sačuvam ja krila,

da ne pratim tuđa kroja,

makar me odjenula i svila;

da ne ulazim u tuđe sve programe

u kojima vladaju zakoni iz groba,

gdje se ljudske misli sve urame

grijehom koji traži mene, roba;

da me ne gledaju ni s visoka,

niti kao da su nadređeni robovlasnici

kao da ja nisam potekla iz Boka,

kao da su smrtne kazne glasnici;

da ne misle da je Bog u svima isti,

kao da je stvorila Ga ljudska duša

koja nema svu širinu, niti pogled čisti

da je oganj nebeski iskuša.

Samo Srce koje ljubavlju je okovano,

zarobljeno u slabosti čežnjom svojom,

poniznošću kojom čitavo je izrovano,

može kraljevati svom slobodom mojom

da ne činim ono što je zgodno

već da vičem što mi šaptom kane

kada blagujem to Klasje plodno:

da je ovdje život u sve dane

po svim dušama što vape spasa

od zakona kobna i pravila kruta

i da odem srcu koje nema glasa,

koje ovim grobljem izgubljeno luta.

20.05.2019. 09:09

Posveta zemlje

Kako plodna postaje poema

kad se nad njom nadviju nebesa

i, kao neka zemlja nijema

koja cvate latom plavetnoga vrijesa,

postaje nebeska, slatka

poput anđeoskih straža,

kao baršun ili svila glatka

koja postaje sve blaža,

što je bliže kraju nekom.

I daljine postaju sve kraće,

a blizine se šire kao rijekom.

Bogato je medno saće

i plod krasna propolisa

iza kojih straža bdi

koja nema jasna lica,

koja nikada ne spi.

Puno muke, izobilje truda

sada, zemljo, ti posveti

nebeskome Ocu svuda

pa do neba ti poleti.

19.05.2019. 02:10

Slobodne lađe

Čekam u strpljenu lakom,

kao zemlja na kišu,

kao nebo na tamjan.

Čekam sa suzom svakom,

kao vali što njišu

lađe što htjele bi van.

Braća i sestre neće mi doći,

oni ne znaju gdje mi je dom,

niti uspavanka neka

za posljednje noći

neće se svidjeti srcu mom,

niti tirkizna rijeka.

I, dok čekam, pomalo sviram,

čeznutljivo dozivam nebeske zvuke

da me otvorenom pronađu moru

jer tamo najlakše anđele diram,

tamo nema prevelike buke,

tamo sam najbliže svetome dvoru.

Dolaze pjesme, ode i riječi,

odlaze brodovi veliki, snažni

na ona daleka, tužna putovanja,

a ja samo slavim malene sveči

kad nisu mi brodovi više važni

jer imam lađe što nebo ih sanja.

18.05.2019. 18:38

Pustinjsko vino

Borbe odvedoše do pješčanih dina

po kojima čvrsta desnica vodi

u rajsko zelenilo, do pustinjska vina;

molitva koja me iznova rodi.

Zelena polja pustinjskog raja

dovedoše mene do nebeskih dvora.

Iz Hrama se čuju, iz nutarnjih odaja,

psalmi hodočasnika, pjesma zbora.

Kralj pravedni, Svećenik mira

pruža mi čašu i lomi nam kruh

da bi proglasio duši nek bira

pobjede gorke i životni duh.

A gdje su mi vinogradi i klasje zlatno,

gdje mi je polje i zemlja moja,

moje nebo što pljušti na srce blatno;

gdje mi je oružje i plijen iz boja?

Evo ti Poslanik, on ti je sve,

i zemlja i majka, i nebo i dom;

s njime ćeš proći kroz borbe zle,

s njime ćeš prići i srcu mom.

On stiže iz kraja što nebo ga zna,

u vječnome Gradu stoluje puku

i sve što zatreba, Tvoj Bog mu da;

on ti je plijen koji pruža ti ruku.

Duša ti melem, srce ti mač

i što bi drugo Kralj dao ti nova?

Ruke ti pune, a ne nose drač,

tvoja je pobjeda pustinja ova.

17.05.2019. 20:01

Ratovi

Prosječan čovjek doživi oko dva rata u svome vijeku, a najčešće na jedan ljudski život naiđe minimalno jedan rat koji ostavi traga na tom životu, otprilike 30% nekog osamdesetogodišnjaka.

Ratovi u svijetu zauzimaju maksimalno 30% prostora i vremena nekog prosječnog čovjeka.

20% ljudi u svijetu je nepismeno, a malo više ih nikada nije čulo navještaj Isusa Krista.

Ratovi i nepismenost oduzimaju, dakle, čovjeku vrijeme i snagu, često ih osiromašuju i ugrožavaju životno zdravlje.

Pretpostavimo da čovjeku ostane 30% do 50% života u mirnodopskim uvjetima kada se može pokušati izboriti za kakvu, takvu egzistenciju i život bez teškog siromaštva i gladi, i bez nemogućnosti osnovnog obrazovanja koje je neophodno da bi postao pismen čovjek.

Prosječan čovjek može slobodno odvojiti pola sata svakoga dana za molitvu i barem jedan dan, to jest polovicu jednoga dana u tjednu za nedjeljno misno slavlje. To je deset posto prosječnog ljudskog vijeka.

Definitivno, kada bi kršćani molili svaki dan i pohađali nedjeljnu misu, mnogih ratova ne bi bilo, do ratova možda ne bi došlo. Malo stado kršćana u zbroju od dvije petine cjelokupnog svjetskog stanovništva bili bi molitelji Isusa Krista, a njihove molitve bile bi stostruko djelotvorne. Mogli bi održavati mir u svijetu i kada bi bilo sto puta više ljudi na svijetu.

Uzmimo da katolici danas čine oko dvadesetak posto vjernika u čitavom

religioznom stanovništvu. Oni bi morali biti ustrajni u vjerskom životu i molitvi da bi mogli biti jaki kao 12 milijardi ljudi dobre volje koji će sve učiniti da do ratova ne dođe.

Ratovi su uglavnom posljedice, vremenite posljedice ljudskoga grijeha.

Žrtve

„Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče” Post 4,10

Ljudi su često žrtve nečijega zlostavljanja, a često govorimo da su žrtve svojih uvjerenja, da su žrtve ideologija, da su žrtve rata i slično.

No, čovjek je uvijek žrtva nekog drugog čovjeka, a ne nečega neodređenoga. Mnogi ljudi su žrtve nekih drugih ljudi.

Žrtva je teže stradanje kada čovjek nastrada protiv svoje volje, kada ne bi pristao na žrtvu ako bi ga tko pitao.

Ljudi koji napadaju, ubijaju i zlostavljaju druge ljude te čine od njih svoje žrtve, ne ubijaju zato što su poslušni vođama ili ideologijama već zbog toga što su ubojice, a vrlo često i žrtve onih koji naređuju ubijanje i također, to su često bolesnici.

Čovjek često ima neko slabašno pravo izbora hoće li biti žrtva ili će bježati, ili će se boriti za život.

Ljudi su mnogi žrtve ratova kao civilne žrtve koje nisu imale puno izbora, čitavi narodi bili su u povijesti ljudskoga roda žrtve drugih ljudi kada nisu imali izbora, samo nadu da će ratovi prestati. To je ogromno mnoštvo civilnih žrtava rata.

Bog milostivo gleda na te jadnike i proslavlja ih u nebesima.

Bog zapita Kaina: „Gdje ti je brat Abel?”

„Ne znam”, odgovori: „ zar sam ja čuvar brata svoga?”

Gospodin nastavi: „Što si učinio?

Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče.” Post 4,9-10

Ljudi koji pristaju biti žrtve, to jest ugroziti ili žrtvovati sebe i svoj život u samoobrani i radi obrane svoje obitelji, svoje domovine i svoga naroda, to jest naroda koji bi mogao postati civilna i uzgredna žrtva rata, i kada i ubiju, najčešće nisu ubojice nego branitelji. Njihova žrtva nema cijene jer postižu svojom obranom veliku dobrobit za mnoge druge ljude.

Najplodnija žrtva na svijetu je žrtva koju prinosi Isus, Sin Božji i Sin Čovječji za otkup svih ljudi od njihovih grijeha.

„Ja sam pastir dobri, poznajem ovce svoje i ovce moje poznaju mene, kao što Otac poznaje mene i kao što ja poznajem Oca. I ja dajem život svoj za ovce.” Iv 10, 14-15

„Zato me ljubi Otac moj što ja dajem život svoj, da ga opet uzmem. - Nitko mi ga ne može oduzeti, nego ga ja sam od sebe dajem. Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti; takva je zapovijed koju sam primio od Oca svoga” Iv 10,17-18

Onaj tko podnosi svakodnevne žrtve samo zbog toga da ih prinese Bogu kao dar, to jest onaj čovjek koji se predaje kao žrtva i koji prinosi čitavoga sebe i čitav svoj život Bogu na dar, samo zbog Isusa Krista i doprinosa Isusovoj žrtvi, najslavnija je ljudska žrtva Bogu.

Tko odlazi u daleke ratove pod izgovorom da to čini za vjeru i Gospodina, taj bi se morao preispitati. Jer u ratu se vjera ne brani, ona se ne mora braniti, a vjernik koji želi obraniti vjerski život svoj i svoje obitelji ili čitavoga naroda, čini to isključivo molitvom, postom, milostinjom i prinošenjem svega na Oltar Boga svoga, u Euharistijskom slavlju. To je slavlje spomen na žrtvu Isusa Krista, zahvalnost Bogu za Njegovo otkupljenje svih ljudi od zla i grijeha i slavlje vjerničkog života. To je slavlje usko povezano sa slavljem sakramenta Pomirenja gdje

čovjek pojedinac predaje svoje grijehe Gospodinu da bi mu Bog oprostio i izbrisao te grijehe i kako bi potom čovjek mogao na Euharistijskom slavlju blagovati Tijelo i Krv Isusa Krista kao na najslavnijoj zajedničkoj gozbi svih vjernih, svih žrtava, živih i preminulih, kao na gozbi slave Kristove u kojoj se proslavljaju svi ljudi koji su se poradi Krista i za Njegovu stvar predali dobrovoljno kao žrtve svakodnevnih životnih neprilika, navala neprijatelja i najrazličitijih napada.

Mnogi su ljudi žrtve svojih vlastitih grijeha i svoga opredjeljenja protiv Isusa Krista.

Mnogi su, pak, Kristovi vjernici žrtve svih ljudi, pristalica ideologija koje zagovaraju rat protiv samoga Boga i Njegovih vjernika.

U tom nametnutom ratu za kršćane, često stradavaju svi vjernici kao civilne i uzgredne žrtve, ali i kao žrtve poradi Isusa Krista, a naročito stradaju branitelji, Kristovi vjernici koji su sebe predali na Oltar za svoje obitelji i za svoju domovinu.

Pojedinac koji se bori u ratu za obranu od napada neprijatelja na svoju domovinu s uvjerenjem da se bori za Boga, a nikada nije ni molio, ni postio, niti slavio Boga, žrtva je svojih zabluda. Jer domovina, ma kako bila kršćanska, to jest, makar postoji većina kršćana u toj domovini, nije Bog sam kojega nije potrebno braniti već je to Bog kojega se moli i slavi kako bi se duša proslavila u Bogu, na zemlji i na nebesima. Jer da neka država jest potpuno kršćanska u istinskom smislu, ne bi se kršćanska braća toliko međusobno ubijala.

Najslavnija je zemaljska pobjeda požrtvovnost molitvi i postu te u slavljenju Boga kojima je plod i rezultat sprječavanje ratova i sukoba.

17.05.2019. 11:15

„Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati!” Mt 5,9

Sretne noći

Sloboda od nasrtaja grešnih

kad sam Te susrela, Kriste moj,

sloboda Ti dlanova utješnih

čitav su život, prošnja i boj.

Ropstvo u grijehu od praznih riječi

samo je svjetovni navez bilo.

Razgovor s Tobom od ropstva liječi

kad srce mi pade u Tvoje krilo.

Ova zemlja je prepuna mnogih priča

i mnogih zvukova, mnogih slika,

a sve je to puno svjetovna kiča,

sve su to kopije nebeska krika.

Duša ne trzne, a već je u žrvnju;

sretna li zakona i naredbe Tvoje

što zapečati je, duhovnu, krvnu

kao najveći zalog vječnosti moje.

Samoćom opjevati glasnu tišinu

i muk zemaljski stvoriti nama,

svijećom razbistriti ugodnu tminu,

to čista je radost, ležaljka sama

za odmor duha i moždana tupih.

Tebe ću, Spase, moliti stalno,

Tvoju nježnost i ljubav da me otkupi

oprezno, tiho, jednostavno.

Jeza me mori kada se sjetim

gdje sam to ja zabludjela bila

kad se odlučih da se posvetim

bijegu od zemlje do nebeska krila,

do haljina Tvojih koje me pokriju

kao svoje najdraže biće,

do sretnih noći što oblake kriju

da ne znam ni kada tu zora sviće.

16.05.2019. 00:45