Sveti Živote

Ti si ušao u sve moje pore,
u mome životu svaki si dan,
moja Ti djela služe.
Ti nudiš mi sve odgovore
u duhu mome i kroza san
kad moje se ruke pruže

daleko k Tebi u vis
da Te svom snagom slave.
Ti si mi sveta baština,
Ti si u srcu mom klis,
Tvoje se riječi uvijek jave
kao pustinjska dina

da me zaštite i osokole.
Hvala Ti, Bože, svjetlosti moja
što u sebi me nosi.
Slijedit ću propise, protokole,
slijedit ću sva djela Tvoja,
duša Te moja slavi i prosi.

Kralju života, uskrsli Bože
u svjetlu i tami moga duha,
po Tebi znam da živim.
U meni se Tvoji plodovi množe,
Ti dade mi najfinija ruha
da bolje Te slavim, da Ti se divim.

Gospodine moj, smiluj se meni,
grijehe odnesi moje i spriječi,
od svih zala me oslobodi.
Sveti Živote, ja Te molim u sjeni,
ne uzmi od mene plod svoje Riječi
koja me bliže k Tebi dovodi.
‎22. ‎veljače ‎2019. 09:03:48 

Pokora

"Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25,40)."

Bog poziva ljude da uđu u zajedništvo s Njime.
Ali ljudi su nesavršeni, ranjeni grijehom od rođenja i svojom osobnom krivnjom prodani u ropstvo grijeha i dobrovoljno su prihvatili  jaram grešnih strasti (Ps 51,7).
Čemu nas uče stari spisi?
Opće nevolje su prilika da se dozovu u svijest počinjeni prijestupi (Dufour, str. 884).
Dok traje nevolja (Dufour, str. 885), trapljenjem i pokorničkim bogoslužjima zaziva se Božje oproštenje: posti se, razdiru se haljine i oblači vreća, liježe se u pepeo. Na bogoslužnim sastancima čuju se uzdisaji i bolni jauci; stvoreni su obrasci tuženja i prošnje; obavljaju se obredi i žrtve pomirenja. Nadasve se pak vrši javno priznavanje grijeha te se ponekad traži i zagovor nekog starješine ili proroka. Takvi su postupci potvrđeni u svim razdobljima (Mojsije zagovara narod koji je sebi načinio zlatno tele radi štovanja; Jeremija nosi jaram na sebi kao znak ropskoga položaja svoga naroda), ali postoji uvijek opasnost u tome što mogu ostati sasvim izvanjski, a da njima ne bude zahvaćeno čovjekovo srce i da čovjek potom ne provede svoje kajanje u djela.
No, pokornička slavlja, izvršavanje zadane pokore, posta, molitve, davanja milostinje uče i poučavaju narod i pojedince kako će se ponašati i što će činiti kad im se dogodi da se kaju zbog svojih grijeha i grešaka te kako će ispoljavati svoje kajanje, a tada i umilostiviti, to jest raznježiti Gospodina kojega svaki ljudski grijeh vrijeđa.




"5Zar je meni takav post po volji
u dan kad se čovjek trapi?
Spuštati kao rogoz glavu k zemlji,
sterati poda se kostrijet i pepeo,
hoćeš li to zvati postom
i danom ugodnim Gospodinu?

6Ovo je post koji mi je po volji,
riječ je Jahve Gospoda:
Kidati okove nepravedne,
razvezivat’ spone jarmene,
puštati na slobodu potlačene,
slomiti sve jarmove;
7podijeliti kruh svoj s gladnima,
uvesti pod krov svoj beskućnike,
odjenuti onog koga vidiš gola
i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.
8Tad će sinut’ poput zore tvoja svjetlost,
i zdravlje će tvoje brzo procvasti.
Pred tobom će ići tvoja pravda,
a slava Jahvina bit će ti zalaznicom.
9Vikneš li, Jahve će ti odgovorit’,
kad zavapiš, reći će: »Evo me!«
Ukloniš li iz svoje sredine jaram,
ispružen prst i besjedu bezbožnu,
10dadeš li kruha gladnome,
nasitiš li potlačenog,
tvoja će svjetlost zasjati u tmini
i tama će tvoja kao podne postati,
11Jahve će te vodit’ bez prestanka,
sitit će te u sušnim krajevima.
On će krijepit’ kosti tvoje
i bit ćeš kao vrt zaljeven,
kao studenac kojem voda nikad ne presuši."
Iz 58,5-11


Bez obzira što čovjek pogriješi protiv bližnjega, njegov je grijeh uvijek grijeh prvenstveno protiv Boga i Božje ljubavi koja je neograničena i usmjerena na sve i svakoga pojedinačno.

"Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom (Ps 51,6a)."


Poziv na pokoru bitan je vid proročkog propovijedanja.
Naglašavanje unutarnjeg raspoloženja koje treba razviti prema Bogu ubzo postaje opće mjesto proročkog propovijedanja: pravednost, bogoljubnost i poniznost prema Bogu, iskrenost. 
No, razvija se tema obraćenja, vraćanja Bogu iz kojega proizlazi promjena praktičnog ponašanja te unutarnji okret pokajanja, pokore (metanoia). Odgovor na Božji poziv i na Božju objavu uvijek je to obraćenje koje je u prvom redu pokajanje zbog Istočnog, nasljednog grijeha kojime su svi zahvaćeni, a potom i zbog vlastitih propusta.
Kad proroci naviještaju nesreće koje prijete narodu, to je zato da bi se "svatko vratio sa svoga zlog puta (Jer 36,3)", pozivi na povratak povlače se kroz čitavu povijest izabranog Božjeg naroda. Narod, odnosno čovjek mora priznati svoju krivicu kada uvidi svoj grijeh ili kada nasluti da je u težem grijehu zbog nevolja koje su ga snašle. Priznavanje krivice ublažava Božji gnjev, srdžbu Božje zahtjevne pravednosti. Nije dovoljno jadikovati već je neophodno potrebno učiniti napore koji nisu mali već oni najteži ljudskome srcu koje se odmetnulo i iz kojega izlazi zlo, čovjek mora promijeniti govor, ponašanje, djela pa tada i mentalitet svoj: čovjek mora načiniti obrezanje srca, srce svoje mora obrezati (Jer 4,1-4).
No, obraćenje je vrlo teško izvedivo. Zato proroci ne mogu drugačije nego navješćivati kaznu Božje pravednosti iako uvijek postoji i nada, naročito nakon izdržavanja kazne, to jest nakon ropstva.


Narav je grijeha takva da se produbljuje nauka o obraćenju (Dufour, str.888). Neki se iz naroda obrate, ostatak je mali dio onih koji teže za pravdom i koji traže Gospodina (Iz 51,1).

Bogoslužje pokore i obraćenje srca rezultat je proročkog propovijedanja i plod iskustva ropstva i kušnja izgnanstva iz domovine nakon kojega je osjećaj pokore tako duboko zasađen u duh čovjeka. U knjigama Staroga zavjeta čuvaju se obrasci u kojima zajednica priznaje sve nacionalne grijehe počinjene od iskona i zaklinjući moli Boga za oproštenje i nastup Njegova spasa. Kroz dugi, dugi niz godina narod se nalazi u naporu dubokog, uvijek obnavljanog obraćenja, a također se razvija i bogoslužje pomirenja.

Poruka Ivana Krstitelja konačno je zgusnuta u jednoj rečenici:
"Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko (Mt 3,2)."
Ivan Krstitelj nadasve naglašava da prije mora doći Sud (Dufour, str.990). Nitko ne može umaći Srdžbi koja će se očitovati u Dan Gospodnji. Svi ljudi moraju priznati, sve nas to čeka, da su grešnici i uroditi plodom dostojnim pokajanja (Mt 3,8), moraju prihvatiti novo ponašanje, već prema svom staležu. U znak tog obraćenja Ivan dijeli krst vodom koji mora pripraviti pokornike za onaj slavni i jedini djelotvoran živi krst, krštenje ognjem i Duhom Svetim što će ga dati Mesija, Božji Sin i Pomazanik Isus Krist.




Isusu se potrebno obratiti jer On ima vlast opraštati grijehe.

Kad Isus traži obraćenje čovjeka, On ničime ne podsjeća na pokornička bogoslužja. On naglašava kako je važan preokret srca kojim  čovjek postaje kao malo dijete; zatim naglašava da je čovjeku potreban stalan napor da se najprije traži kraljevstvo Božje i njegova pravednost (Mt 6,33), a to znači da se vlastiti život uredi prema novom i sažetom Zakonu, ispunjenim zapovijedima, a taj Zakon uključuje volju za moralnom promjenom, ali nadasve znači ponizan vapaj koji je čin pouzdanja u Boga: "Bože, smiluj se meni grešniku (Lk 18,13).
Obraćenje je milost Božja kojoj prethodi Božji korak prema čovjeku, Bog kao pastir ide u potragu za svojom izgubljenom ovcom i, kao milosrdni Otac, prima svoga rasipnoga sina natrag u svoj dom i svoje naručje. Isus iskazuje svim, a posebno težim grešnicima susretljivost koja sablažnjuje farizeje, ali pobuđuje obraćenja grešnika (Dufour, str. 892).

Isus izabire učenike i daje im poslanje koje ponavlja nakon svoga uskrsnuća: propovijedati obraćenje  radi oproštenja grijeha i navješćivati Radosnu vijest o kraljevstvu nebeskom (Mk 6,12). Isus daje vlast svojim učenicima opraštati grijehe u Njegovo ime (Iv 20,23).

Evanđelje nalazi velikoga odjeka po čitavoj ekumeni, svima se propovijeda iako ne znaju svi o Isusovom zemaljskom porijeklu i o starim spisima koje je Isus ispunio do kraja, pružajući na taj način neoborivi znak i dokaz svojega poslanja, pravoga boštva i pravoga čovještva. Čitavo čovječanstvo postaje onaj izabrani Božji narod kojemu se  s moralnim pokajanjem (metanoia) propovijeda obraćenje od mnogoboštva, od lažnih bogova ka Bogu istinskome, pravome, jedinome i živome, stvarnome i djelujućemu u sakramentima Katoličke Crkve.

Samo pokora pripravlja čovjeka na susret sa Sudom Božjim prema komu ide povijest ljudskoga roda. Ako se čini da on kasni sa svojim dolaskom, to je samo zato što Bog sve strpljivo podnosi jer neće i ne želi nikoga izgubiti, da se niti jedan čovjek ne izgubi od Boga i ne završi u smrti nego da svatko i svi pristupe obraćenju (2 Pt 3,9).
Prema Knjizi Otkrivenja ljudi će ustrajati u neshvaćanju smisla nesreća što remete njihovu povijest (Dufour, str.894) i najavljuju Dan srdžbe: oni će otvrdnuti u okorjelosti (Otk 9,20sl), huleći na Božje ime mjesto da se kaju i da ga slave (Otk 16,9.11). Stoga je jako hitno da se kršćani pokorom spase od ovoga pokvarenog naraštaja (Dj 2,40). ‎21. ‎veljače ‎2019. 22:24:31

"Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju (Mk 1,15)!"

Gorko voće

Ponekad samoća 
kao izobilje
nastane u slutnji
kao plod od voća
komu svako milje
odaje se šutnji

prije nego što ću okušati
što mi nova daje.
Miri kao vedar dan
pa me nuka pokušati,
dok se duša kaje,
kao neki sladak san.

Ponekada samovanje
ima slatku koru,
a kiselu srču
kao tamnovanje
koje nema zoru
nego samo hladnu mrču.

Ponekada sjećanje me hladi,
zebe kao vjetar mlad
i tada mi nema stiha
dok ne prestanu mi jadi,
dok ne popusti taj hlad
i mrzlina tiha.

Ponekada voće nije zrelo
da se rano kuša,
da se dalje nudi
kao da je mrazom uvelo
pa mi gine duša
kojoj se gorčina budi.
‎
Ponekad je okus te gorčine
jedino što godi
u tom samotnome plodu
jer mi srce tad počine,
jer mi duša zrelo rodi,
jer mi daje svu slobodu.
‎21. ‎veljače ‎2019. 20:10:28

Unutarnji neprijatelj

Kušnja, život je velika i mala, česta i neprekidna kušnja.
Zašto nas Bog stvori znatiželjnima, zašto postavi Prvoga čovjeka u vrt gdje bijaše stablo spoznaje dobra i zla?
Imao je Gospodin u vidu što će se dogoditi s čovjekom kada ogrezne u grijehu, da će ga morati spašavati, da će dati svoga Jedinorođenca da ne pogine ni jedan čovjek nego da ima, kao i u početku, svoj život vječni; da će doći Riječ na zemlju, Sin Božji i utjeloviti se po Duhu Svetom u krilu Bezgrešne, da će, obličjem čovjeku nalik, Svetac Božji naučavati sve ljude kraljevstvu nebeskom. Jer lako ti je u dobru dobar biti, lako ti je bez kušnje životne doći nevinome u raj, ali što vrijedi tada život tvoj ako ne poznaš prijetnje zla i grijeha, ako ne odolijevaš kušnjama pa, onako, što više prokušan u svojoj vjernosti Bogu, uđeš u Počinak Božji?
Isus svoga predragog apostola Petra, koji Ga je prepoznao kao Pomazanika i obećanoga Spasitelja i kojemu je predao ključeve kraljevstva nebeskoga, jednom prilikom naziva sotonom.

"A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mk 8,33)."

Dakle, i zlo i dobro nalaze se u čovjeku. Čovjek nije lađa na moru dobra i zla već je grešnik od početka. No, iako grijesi izlaze iz srca čovjekova, čovjek ne može biti đavao. Sotona napastuje duh čovjekov, duha u čovjeku, duh ljudski njegova je meta.
Svejedno, Bog, potpuno svjestan zloće ljudske, ali i čežnje za dobrim, odlučuje već poslije Potopa objaviti Noi da više nikada, u srdžbi svojoj pravednoj prema čovjekovim grešnim riječima i djelima, neće opustošiti zemlju bilo kakvim potopom već Gospodin sklapa savez s ljudima da bi ljudi mogli biti sigurni u Njegovu riječ i obećanje. Znak toga prvoga predsaveza bila je duga na nebu.
Poslije će Bog ponoviti svoja obećanja o spasu čovjeka od đavolskih rabota, sklopit će savez s Abrahamom, pa s Mojsijem i izabranim narodom, pa s Davidom i Salomonom. No, ljudi u početku svoje vjere još uvijek gledaju na sotonu kao na vanjskog neprijatelja. Tek će Sin Božji, Isus iz Nazareta, jasnije tumačiti o kraljevstvu nebeskom koje je također prisutno u čovjeku, u ljudskom duhu u kojega zalazi i sotona. 

Mnogi su u doba kada je Isus hodao zemljom očekivali kraljevstvo političko, opipljivo, materijalno, čak i učenicima Isusovim nije bilo puno toga jasno, ali su, kao i Marija, prebirali u srcu sve što su čuli, vidjeli i doživjeli kako bi onoga dana kada je Bog poslao Duha Svetoga na Crkvu svoju, nakon Muke Isusove kojom je Isus namamio sotonu u smrt i nakon uskrsnuća i uzašašća Kristova na nebo, uvidjeli da čovjek nije lađa na moru na kojem se miješaju dobro i zlo već da čovjek vjerom svojom mora primiti Duha Božjega, u novom savezu i sakramentima koji su sam živi Isus, Gospodin, i da mora otvoriti srce nebeskom kraljevstvu od kojega sotona bježi i nestaje; da duga mora zasjati u čovjeku, a ne samo na nebu. ‎21.veljače ‎2019. 08:57:05

Stijena istinskoga povjerenja

"I podiže Noa žrtvenik Bogu; uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice (Post 8,20)."


Čovjek onaj koji ne gleda u smjeru Boga jest čovjek koji Boga ne može vidjeti, ne može Ga čuti, ne može svoju potrebu za povjerenjem ostvarivati. Za tu potrebu za povjerenjem potrebna je neka osoba s kojom se istinski odnos povjerenja može živjeti; te osobe su najčešće dobri prijatelji, roditelji ili bračni partneri. Često je neki čovjek usamljen iako ima mnoge ljude oko sebe jer ni s kime ne ostvaruje taj odnos istinskoga povjerenja koje mu je puno važnije nego što je čovjek toga svjestan. Potreba za istinskim povjerenjem ne ostvaruje se lako i bez veliki nevolja i kušnji.
Čovjek koji nema prema kome gajiti istinsko povjerenje je slijep. Njegov pogled na svijet je prazan kao što je prazna zemlja koja nije plodna. Također se može reći da mu je duša prepuna svega, ali da ništa od svega toga što mu se nakuplja u nutrini čovjek ne ispoljava, a kada to sve ne ispoljava, čovjek ne zna ni o čemu se radi, niti zna kako se naziva to što mu se događa. Jednom riječju, prazan je čovjek iako mu je nutrina ispunjena svim i svačim, emocijama, iskustvima, težnjama, znatiželjom, tugom i sjetom. Duša je stoga na određeni način nevina, nedirnuta, bilo nečim dobrim, bilo nekim zlom iako se sve duboko u duši nakuplja. Čovjek ne zna čini li dobro, misli li dobro, je li pogriješio, kada i gdje. Ne zna uopće da može biti u grijehu, ne zna što je grijeh. Bog je taj koji daje takvom čovjeku da sve na svijetu nazove nekim imenom, da označi po svojoj savjesti i po svojim mjerilima što je što, ali čovjeku koji Boga ne vidi, nije jasno ni kako se što naziva jer mu nije jasno gdje se nalazi, kamo ide, odakle potječe. Zato je važno nadjenuti neko ime i naziv svemu što se čovjeku događa, ali on mora znati po nekom svojem mjerilu da je ispravno nadjenuo nazive, da je nazvao stvari pravim imenom u svojoj savjesti. To je moguće samo ako se čovjek nađe u odnosu, u relaciji i komunikaciji istinskoga povjerenja.

Stari mudri ljudi znaju da nema čovjeka koji bi zaslužio istinsko trajno povjerenje ljudi. Stoga od davnina ta potreba za odnosom istinskoga povjerenja nalazi svoje ispunjenje u vjeri prema Onome koji nije običan čovjek, kojega zovemo Bog. U katoličkoj vjeri Bog prvi prilazi čovjeku, ima inicijativu jer čovjek sam po sebi nikada do Boga ne može doći, ne može Ga vidjeti ako mu se Bog ne objavi i pokaže ili čak predstavi mnogim imenima koja označavaju tko je i kakav je Bog i zašto Mu se može pokloniti povjerenje. Bog je čvrst u svome povjerenju prema čovjeku kojega je stvorio, zajedno sa svime što čovjek zna, zajedno s čitavim svijetom, nebom i zemljom. Trojedini katolički Bog je Stijena kakva je svakom čovjeku potrebna, Stijena od povjerenja, Stijena istinska.


Kad se Bog objavi čovjeku, čovjek više nije nevina, nedirnuta, neplodna zemlja. Nije više čist jer poznaje dobro i zlo, grešan je i svet u isti čas. Još neiskusnom čovjeku grijeh lako ulazi u srce. Tako bijaše na početku svijeta, ljudi bijahu toliko grešni, iskvariše se do te mjere da se Bog udostojao nasrditi na ljude srdžbom očinske ljubavi i načiniti opći potop na zemlji, to jest oprati ljude od zla, očistiti ih od mnoštva grijeha.

Kad je čovjek, koji se zvao Noa, preživio tu anticipaciju krštenja u Kristu, postao je opet čist kao suza. Vjeran Bogu i čist. Onoga trenutka kada je Noa vidio da je preživio potop, prvo što je učinio bilo je žrtvovanje Bogu od svih žrtvenih životinja koje bijahu idealne i najčišće žrtve jer preživješe potop kao čiste i očišćene od svih mana i biljega. Bog nije zahtijevao nikakve posebne žrtve, ali odnos istinskoga povjerenja između Boga i čovjeka zahtijevao je izražavanje najveće moguće zahvalnosti.

Bog omirisa miris ugodni pa reče u sebi: »Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, ta čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio.
Sve dok zemlje bude,
sjetve, žetve,
studeni, vrućine,
ljeta, zime,
dani, noći
nikada prestati neće.«
Post 8,21-22

Bogu je izuzetno drago kada neki čovjek progleda, a čovjek koji je progledao je izuzetno sretan i zahvalan Bogu svome.
‎20. ‎veljače ‎2019. 08:15:00

Svaka suza

Kad sam pitala te da li znaš
za sve ponore i jaze
koji prate duše na ovome svijetu,
odgovorila si da je sve to šaš,
da im stope trnje gaze,
da su one samo pupoljci u letu

i da nisu svjesne svoje tragičnosti,
da njih to ne boli.
Zašto ranjavaju Sina tvoga,
da li znaju za sve nesličnosti
i za pot i suze što ih proli
zbog toga što ne poznaju Boga?

Još su duše nevine, a griješe,
zarobljene kao ulje 
svjetlu koje čuvamo od vjetra
pa sve vrdaju i samo se smiješe,
a ponekada ključaju te vrulje
jer ne znaju sebe, jer se boje svjetla.

I što više pate, to je za njih bolje,
ali vape Bogu kao djeca prava;
tek tada se sjete
da je život ovaj protiv njine volje
kada venu kao trava
i kada nebesima polete.

Svaka suza Isusova, svaka kap na licu,
svaki uzdah Boga ima svoje ime, 
ima svoju određenu dušu
koja sebe tamo nađe k'o promrzlu pticu
koja drhti usred zime
sve dok po njoj njeni grijesi pušu.

Svatko ima svoje mjesto, svoje vrijeme,
križe svoje i svoj čas,
svakome izgleda svijet na dlanu,
ali istinsko i stvarno breme
najlakši je dio sviju nas;
nitko nema Muku u svom planu,

samo Sin moj za tu svrhu siđe
i ponudi riječi brza spasa.
Niti jedna duša nikada to neće znati
kakvom ognju paklenome priđe
još i prije nego duša stasa
da bi mogla čovjekom se zvati.
‎19. ‎veljače ‎2019. 18:56:33

Stala plačuć tužna mati

"Moje Ti riječi omiljele
i razmišljanje srca moga pred licem Tvojim.
Gospodine, Hridi moja, Otkupitelju moj!"
Ps 19,25

Stala plačuć tužna Mati,

gledala je kako pati

Sin joj na križ uzdignut.

Dušom njenom razboljenom,

rastuženom, ražaljenom,

prolazio mač je ljut.

O koliko ucviljena

bješe ona uzvišena,

Majka Sina jedinog!

Bol bolova sve to ljući

blaga Mati gledajući

muke slavnog Sina svog.

Koji čovjek ne bi plak'o

Majku Božju videć tako

u tjeskobi tolikoj?

Tko protužit neće s čistom,

kada vidi gdje za Kristom

razdire se srce njoj?

Zarad grijeha svoga puka

gleda njega usred muka

i gdje bičem bijen bi.

Gleda svoga milog Sina,

ostavljena sred gorčina,

gdje se s dušom podijeli.

Vrelo milja, slatka Mati,

bol mi gorku osjećati

daj, da s tobom procvilim.

Neka ljubav srca moga

gori sveđ za Krista Boga,

da mu u svem omilim.

Neka dođu i na mene

patnje za me podnesene

Sina tvoga ranjenog.

Daj mi s tobom suze livat,

Raspetoga oplakivat,

dok na svijetu budem ja.

U tvom društvu uz križ stati,

s tobom jade jadovati

želja mi je jedina.

Kada dođu smrtni časi,

Kriste Bože, nek me spasi

Majke tvoje zagovor.

Kad mi zemlja tijelo primi,

dušu onda uzmi ti mi

u nebeski blažen dvor.