Nebesko korito

Ponekad navali svijet, sav na mene,
sruči se i vjetar, i riječi, i bol,
ali to su najbolji trenutci, uspomene
i budućnost otvara se, pada na moj stol.

To su samo ljubavi Ti razgorjele zrake
kao da je u me dirnuo i san,
al' ne sanjam nego pratim svete krake
na kojima visi nebeski moj stan

što si ga pripremio za svoju slavu.
Iako se um raspada, sav se grana,
samo pratim onu nit, crvenu i plavu,
koja sastoji se od nebesa, mora, Tvojih rana.

Krv je život, ali nebeske su niti one
koje dodaju mi smisao i postojanje.
U tom stanu samo stope penju se na trone,
a sve drugo, čelo, ruke drže odstojanje.

Čvrsto stojim, tlo se poda mnom ugiba,
ali duša struji kroz uši i moždane
gdje je najdraže joj biti, kao da se ziba,
i po jedan vjetar fijuče sa svake strane.

To je moj dom; evo, sjedim preko puta
i dušica mirno gori, jezero izgara
poput baklji kojima sam napadnuta,
baršun pada i svila se para;

ljubav leti u visine gdje će rasplamsati
svaku čestu neba, sve do žute glavnje
što se već odavno ruši da bi prošli sati
ove zemlje davne i još davnje,

ali koja ovih čuda ugledala nije.
Sve je počelo večeras, oko ure šeste
kad se vrijeme u vječnosti skrije,
kad se mrtvi dolje na vrućinu žeste.

Naravno da tada čujem uskrsnuće,
makar kako maleno mi srce stalo,
i ja ne znam, ne znam ljubavi te vruće.
Kroz mene prolazi sve što se je dalo.

Riječ mi putuje i ja u njoj sam sva,
odlazim put nepreglednih prilika, potencijala
što vijugaju preda mnom kao da se događa
rađanje i uzvišenje, neka sveta specijala.

Tako putujem po beskraju, u meni je vječno,
a ja nisam, nisam zrela za sve to;
još me neće preuzeti to korito riječno,
slutim i već padam na domaće tlo,

vraćam se u svoje stope, gledam što je bilo,
a u moje oči bliješti padajuće sunce.
Malovjerna duša ipak pamti što se zbilo,
ponizno napušta visoke vrhunce.
‎29. ‎siječnja ‎2019. 04:27:19

Da te nemam

Kiša šušti, slabo pada i romori
dok me tvoje ruke grle,
a Bog časni iz tebe govori
riječi blage, epitete vrle.

Budi nježna, nježnija od cvijeta
da te mognem treptajem sačuvati
i od vjetra i od bijela svijeta,
da te smjednem samo svojom zvati.

Ne puštam te nikom drugom
jer je Bog u tebi kao Gospod moj
što me ovjenčava sjetnom tugom
kada god pošalje te u vrli boj

kako duša saznala bi da te ljubi
i da bez tebe bi bila izgubljena,
da bi nosila na srcu oklop grubi
i da nikad ne bi bila zaljubljena.

Pođimo sve tako, zagrljeni,
zajedno u nove dane
i u Bogu, i u tebi, i u meni
jer tek tada zora svane

svakom biću, svakoj samotnici,
duši koja ne zna nikog prožimati,
koja živi tugu kao da je u tamnici,
koja neće đavlu srce svoje otimati.

Tako dobit ćemo sve te bitke,
a još više neki zaljubljeni par;
pojit ćemo kapljama ih vode pitke
što izvire s neba kao ljubavi nam žar.

Nećeš nikad više odlaziti
ni od mene, ni u bijedu;
ne moraš se tugom poraziti.
Nosi sunce u tu kaplju blijedu.
‎28. ‎siječnja ‎2019. 15:58:53

Ljudsko srce kao planina

"Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: ‘Premjesti se odavde onamo!’, premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće.« (Mt 17,20b)."

"On će biti sudac narodima,
mnogim će sudit plemenima
koji će mačeve prekovati u plugove,
a koplja u srpove (Iz 2,2-5)."


Sud je Tvoj, Bože, strašan, najstrašniji jer Tvoja je ljubav kao kiša milosrđa koja se izlijeva po pustinji; jer Tvoje opraštanje je bol duše koja se utapa u kajanju zbog svoje nevjere i zlih misli. 
Sve ono, što nisam prihvatila kao vjerodostojno u riječima ljudi, obrušit će se na mene; svaka suza, za koju nisam imala suosjećanja, zaustavit će srce moje; svaka molba, koju sam hladno odbila, odzvanjat će u mojim ušima kao moja progoniteljica; svaka gruba riječ, koju sam dobacila ljudima u svom strahu i neznanju i kao samoobranu, vratit će se na mene kao bumerang; svaka zlobna i srdita pomisao na nepravdu i zloću ljudsku ražalostit će me zbog toga što sam gubila dragocjeno vrijeme koje mi dade.
Pretvorit ću hladno srce svoje u srce ispunjeno povjerenjem; svaku dušu, koja se požali i koja je tužna, utješit ću slavom Tvojom; svaku molbu i potrebu ljudi ću preduhitriti; svaka moja riječ postat će nježna i blaga; svaka pomisao na druge duše bit će riječ blagoslova.



"8Ako doista izvršujete kraljevski zakon po Pismu: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga, dobro činite; 9ako li ste pristrani, grijeh činite i Zakon vas osuđuje kao prijestupnike. 10Ta tko sav Zakon uščuva, a u jednome samo posrne, postao je krivac svega. 11Jer tko reče: Ne čini preljuba, reče i: Ne ubij. Ako dakle i ne činiš preljuba, a ubiješ, postao si prijestupnik Zakona. 12Tako govòrite i tako činite kao oni koji imaju biti suđeni po zakonu slobode. 13Jer nemilosrdan je sud onomu tko ne čini milosrđa; a milosrđe likuje nad sudom.
14
Vjera i djela
Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? 15Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje 16pa im tkogod od vas rekne: »Hajdete u miru, grijte se i sitite«, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? 17Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi.
18Inače, mogao bi tko reći: »Ti imaš vjeru, a ja imam djelâ. Pokaži mi svoju vjeru bez djelâ, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru. 19Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću.«
20Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djelâ jalova? 21Zar se Abraham, otac naš, ne opravda djelima, kad na žrtvenik prinese Izaka, sina svoga? 22Vidiš: vjera je surađivala s djelima njegovim i djelima se vjera usavršila 23te se ispunilo Pismo koje veli: Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost pa prijatelj Božji posta. 24Gledajte: čovjek se opravdava djelima, a ne samom vjerom. 25Ne opravda li se slično, djelima, i Rahaba bludnica kad primi glasnike i drugim ih putom izvede? 26Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djelâ mrtva (Jak 2,8-26)."

Zakon je Tvoj, Gospodine, uputa za djelovanje u ljubavi, on je uputstvo za upotrebu srca.
Ljubav je pokret volje. Ljubiti Te, Isuse, želja je života moga. Kada Te zamolim, pokaži mi kako da Te ljubim, kako da sprovedem u djelo želje svoje.
Lako je reći da treba ljubiti, da treba imati povjerenja, da treba imati razumijevanja, ali kako da iziđem iz svoje uske sebičnosti? Ljudi govore da su gladni, da ništa nemaju, da ne mogu dati, da ne mogu oni učiniti ništa ni po kojem pitanju; misle da su bespomoćni, neprimjetni, slabi i sažaljevaju sebe i svoje slabosti, traže pravdu i pravednost, a sude svima kao da su bolji od drugih. Kako prebroditi tu laž i kontradikciju?
Ljudi su stalno na sudu: za sebe uvijek imaju opravdanja, a za druge imaju optužbe.
Ti mi kažeš: vjera te tvoja spašava. 
Ali ja mislim da sam slaba i da moja vjera znači samo neku blijedu nadu. Moja djela su čin u vjeri vrlo, vrlo rijetko, samo povremeno. Ja ustajem s vjerom u to da je preda mnom težak dan; ja se budim s vjerom da je vrijeme loše i da su vremena teška; ja obavljam svoje svakodnevne obaveze kao da sam na križnom putu, teškom mukom; neprekidno se žalim i jadikujem nad svojom sudbinom. Sve mi je teško, teško mi je hodati, teško mi je raditi, teško mi je kupovati jer nemam dovoljno novaca...utješim se samo kad naiđem na sličnu dušu pa raspredam o životnim poteškoćama. Slušam vijesti, čitam novine i padam u depresiju i bezvoljnost. I tada se pitam zašto mi je sve tako tužno i teško pa sudim čak i Tebi jer Te se sjetim kao Spasitelja koji je "zaspao".

Žalim se da me nitko ne voli, a ne znam što je ljubav; žalim se da me nitko ne razumije, a nemam razumijevanja ni za koga.
A Ti mi govoriš da je samo malo vjere potrebno, malo kao što je sitno zrno gorušice, i pomakla bih ne brda i planine već svoje srce koje je teže od najteže planine.
Budila bih se s Tobom, s molitvom na usnama; sve bih činila u svijesti da mi Ti pomažeš, da si me Ti odabrao i predodredio za najvažnije poslove na svijetu; ponizila bih se u malim poslovima i sitnim nevoljama, istjerala bih zle misli jer bih se pokajala što sam tako sebična; spoznala bih da ne živim više ja nego da Ti živiš u meni, a Tebi je sve moguće. Tada bi me uzela vrućica i groznica vršiti volju Tvoju, činiti djela i veća od onih koja si Ti činio jer najveće dobro djelo je omekšati vlastito srce, jer Ti si Ljubav sama, Tebi je najteže gledati me sebičnu i nesretnu, a lako Ti je činiti čuda. No, Ti želiš moje srce otopiti, a ne možeš ako ja sama nisam svjesna svoje sebičnosti koju moram zanemariti, ako ne shvatim i ne spoznam u vjeri da je moja sebičnost moj najteži križ, da je uzrok svim grijesima i da je prepreka ljubavi mojoj.

Ako si mi rekao da ne ubijem, to znači da dajem život.
Ako si mi rekao da ne kradem, to znači da darujem od sebe.
Ako si mi rekao da ne dajem lažna svjedočanstva, to znači da se suočavam sa svojim srcem i da svjedočim da si Ti Gospodin Bog u meni.
Ako si mi rekao da ne bludim, to znači da Te ne mogu prevariti i da ne smijem varati sama sebe.
Ako si mi rekao da ne poželim ništa tuđe, to znači da ne poželim ništa jer ništa nije moje, sve si Ti dao i stvorio.
Ako si mi rekao da poštujem oca i majku kako bi mi dobro bilo, to znači da moram otkriti, kada mi je loše, u čemu sam pogriješila.

A tada se Ti otkrivaš i daješ mojoj duši, vodiš me u svoje kraljevstvo, otireš mi suze i poništavaš moje žalopojke. Kako su lijepi stanovi Tvoji, Gospodine!
I to je Tvoj sud, to je zakon Tvoje ljubavi, pravilo vjere moje jer kad jednom, s onim zrnom vjere, krenem k Tebi, tada ću naučiti ljubiti; u problemima, patnji i mukama, naučit ću Te slušati; na stazama vjere i ljubavi Tvoje znat ću da me grijeh ne može samo tako dotaći. Ti ćeš mi dati pouzdanje i moći ću svjedočiti Ljubav, slobodna od sebičnosti.
‎27. ‎siječnja ‎2019. 23:38:27

Djevičanski poziv i duhovno roditeljstvo

"U svijetu imate muku,
ali hrabri budite –
ja sam pobijedio svijet!"
Iv 16,33b


1. Što mi je činiti, Gospodine

Što mi je činiti da baštinim život vječni, pita neki čovjek Isusa.
Što mi je činiti, Gospodine, koji je moj poziv, pitamo mi.
Svatko ima svoj život, svoje zanimanje, svoje interese, svoje težnje.
Svatko ima svoj poziv iako ne zna svatko koji bi to poziv bio. Možda je neki veći životni poziv u okviru kojega postoji mnoštvo drugih poziva, a svi vode k tome jednom pozivu. U svakom slučaju Bog svakom čovjeku određuje i namijenjuje određene odluke, niz odluka da bi ostvarili što bolje svoj poziv. Te odluke Božje su predodređenje, a ljudske svakodnevne odluke kao oruđe Božje dovode do boljega ili još boljega ostvarenja nekog poziva. Čovjek može svojom nesigurnošću u odlučivanju, ili nedosljednošću koja nastupa kad čovjek ne poštuje odluke koje je već jednom donio, otežati sam sebi put u ostvarenju svoga poziva. Ne treba oklijevati kad se čovjek jednom odluči jer svaka odluka vodi u neke druge odluke, u neki novi izbor na putu ljudskoga poziva u Gospodinu.
Svaki čovjek ima darove, svatko ima određene osobine i karakteristike, i svoje specifičnosti, ali čovjek se ne smije neozbiljno ponašati sam prema sebi, ne smije zanemarivati svoj poziv, a često ga omalovažava jer misli da može učiniti nešto drugo što bi bilo bolje ili veće od onoga što mu se nameće kao njegov poziv.
Što nam je činiti?
Sveti Pavao govori Isusovim sljedbenicima (vidi Dufour, str 931):
"Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! 2Podnosite jedni druge u ljubavi; 3trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! 4Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! 5Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! 6Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!
7A svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova (Ef 4,4-7)."


Prvi Božji poziv čovjeku glasio je: "Plodite se i množite!":
"27Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.
28I blagoslovi ih Bog i reče im: »Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!« 29I doda Bog: »Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu (Post 1,27-29)!"

Prvi čovjek, Adam i Eva, bijaše gol u rajskom vrtu kada ga zatekne slijedeći Božji poziv u obliku savjeta da obrađuje i čuva rajski vrt:

"15Gospodin, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. 16Gospodin, Bog, zapovjedi čovjeku: »Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, 17ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!« (Post 2,15-17)."

No, već na tom koraku Prvi je čovjek sagriješio oklijevanjem i neposluhom ( Dufour, str 1238). 
Čovjek je, kao slika Boga, gospodar svega, a razlika među spolovima, jer "muško i žensko stvori ih (Post 1,27)", povezuje se s plodnošću Boga koji daje život i koji je Gospodar svemira (Post 1,28). U Post 2,18 i 3,20 povezuje se s plodnošću odnos drugojakosti i različitosti spolova. Te dvije motivacije smještaju pojedinca u određeni društveni kontekst.
U raju susret čovjeka i žene se odvija u jednostavnosti.
No, grijeh, kao odvajanje od Boga, unosi među njih udaljenost i strah. Odsad je spolna veza dvoznačna, ali je pala pod vlast sile, razdora, grijeha. Umjesto radosti pred nesvodivom drugojakosti i različitosti drugoga, u partnera se javlja želja za sebičnim posjedovanjem (Post 3,16).
Seksualni poriv, kojemu je obilježje okretanje prema van, sada je poremećen pokretom introverzije: umjesto da se okreće prema drugome, on se uvlači u sebe (Dufour, str 1238).


Posljedica grijeha je takva da više nije jednostavno gospodariti zemljom i ploditi se već to postaje mukotrpan život za razdvojenoga čovjeka, za ženu i muškarca.

Biti muškarac postaje mukotrpan poziv u obliku napornog rada, a biti žena postaje mukotrpan poziv u obliku rađanja. No, oni su dvoje i dalje međusobno ovisni.

Slijedeći je poziv Boga ljudima opet pozitivan jer Bog popravlja čovjekove greške; to je poziv na vjenčanje i život u neraskidivoj bračnoj vezi:

"4I vi pitate: »Zašto?« Zato što je Gospodin bio svjedok između tebe i žene mladosti tvoje kojoj si nevjeran premda ti drugarica bijaše i žena tvoga saveza. 15Nije li On načinio jedno jedino biće dahom životnim obdareno? A što to jedino biće traži? Božanski naraštaj! Poštuj, dakle, život svoj i ne budi nevjeran ženi svoje mladosti. 16Jer ja mrzim otpuštanje žena – govori Gospodin, Bog Izraelov – i onog koji nevjerom haljine svoje kalja – govori Gospodin nad vojskama! Poštujte dakle život svoj, ne budite nevjerni! (Mal 2,14-16)."

A za čim teži ono jedinstveno biće koje je Bog oblikovao od čovjeka i žene? Naravno, za naraštajem što ga Bog dariva (Dufour, str. 1239). Isus također to naglašava u Mt 19,6sl. dok Sveti Pavao tumači podrobnije svetost braka, a preporuča samo služenje Bogu kao najsavršeniji ljudski životni poziv:

"Dobro je čovjeku ne dotaći ženu. 2Ipak, zbog bludnosti, neka svaki ima svoju ženu i svaka neka ima svoga muža. 3Muž neka vrši dužnost prema ženi, a tako i žena prema mužu. 4Žena nije gospodar svoga tijela, nego muž, a tako ni muž nije gospodar svoga tijela, nego žena. 5Ne uskraćujte se jedno drugome, osim po dogovoru, povremeno, da se posvetite molitvi pa se opet združite da vas Sotona ne bi napastovao zbog vaše neizdržljivosti. 6Ali to velim kao dopuštenje, ne kao zapovijed. 7A htio bih da svi ljudi budu kao i ja; ali svatko ima svoj dar od Boga, ovaj ovako, onaj onako (1 Kor 7,1-7)."
Očigledno je da Crkva podržava i vrednuje ono stanje koje je nastalo stvaranjem, u raju.


2. Posrednik između Boga i čovjeka

Konačno, Isus oslobađa, otkupljuje čovjeka od Grijeha. Kao Janje ode na križ i svojom nevinošću i svojom svetom i nevinom prolivenom krvlju oslobodi sve ljude kojima nakon svoga uskrsnuća postaje Posrednikom  do Boga Oca na nebesima. Kršćani koji su već pobijedili u ime Isusovo i stanuju na nebu, pridružuju se kraljevskom dostojanstvu Isusa Posrednika na zemlji i mole Ga da uskori čas svoje pravednosti (Dufour, str. 932). U vremenu od svoga uzašaća do paruzije Isus ne kraljuje bez udioništva svoga naroda koji je istovremeno prisutan na zemlji i već je u slavi.



3. Marijin poziv

U posredovanju uskrslog Isusa na zemlji poseban poziv i posebno mjesto ima jedinstvena žena, Marija. Njezin poziv majke u vrijeme Isusa Posrednika između Boga i ljudi, neba i zemlje, i njezino zauzimanje prigodom prvoga znaka što ga je Isus učinio (Iv 2,1-12) pretvorbom vode u vino na svadbi u Kani, potiču nas da se upitamo kakvu nevidljivu ulogu Marija može imati prema Crkvi. U nastajućoj Crkvi Marija je član te Crkve i nema nikakve funkcije koja bi se mogla usporediti s funkcijom apostola ili njihovih nasljednika. Ali umirući joj Posrednik Isus povjerava majčinsko poslanje prema svojima, koje je predstavljao ljubljeni učenik (Iv 19,26-27). Da li je to poslanje moglo prestati Marijinom smrću? Ne nastavlja li ga ona u nevidljivome? Marija je kao i svi izabranici pridružena Isusovu kraljevanju i posredovanju, ali ona je to s jedinstvenog naslova: kao majka Sina i majka njegovih učenika (Dufour, str.933).


Poziv žene je poziv supruge i majke, a, osim toga poziva, Isus daje ženi vrhunsko dostojanstvo koje će On sam posvetiti na dan Naviještenja.
Gospodin je htio roditi se od žene (Gal 4,4). Marija, Djevica i Majka, ostvaruje u sebi žensku čežnju za plodnošću, ali ona u isti mah otkriva i potvrđuje onu dotad potiskivanu želju za djevičanstvom koje su izjednačavali sa sramotnom neplodnošću.
Marija je utjelovljenje ženskog ideala jer je rodila Kneza života.
Isus objavljuje da postoji duhovno materinstvo, plod što je dozrio u djevičanstvu vjere (Dufour, str. 1546):

"Dok je on to govorio, povika neka žena iz mnoštva: »Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!« 28On odgovori: »Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!« (Lk 11,27-28)."

Kroz Mariju žena može postati simbolom duše koja vjeruje.
Isus dopušta da Ga slijede svete žene, povjerava im poziv - za primjer daje vjerne djevice (Mt 25,1-13) ili ženama povjerava neko poslanje (Iv 20,17). Tako nam Crkva govori o mjestu i ulozi koju su imale mnoge žene (Dj 1,14;  9,36.41;  12,12;  16,14sl.) što su odsad pozvane surađivati na djelu Crkve.


4. Poziv žene

Sveti Pavao je razradio teologiju žene pokazujući u kom je smislu podjela na spolove nadvladana i posvećena. Svi smo jedno u Isusu Kristu (Gal 3,28); u nekom smislu razlika među spolovima je prevladana, kao i razlike među klasama i u društvu. Unaprijed se može ostvariti nebeski život kojega samo vjera opravdava; svi mladići i djevojke koji su pozvani, mogu ostati u djevičanstvu. Tako se pojavljuje razlika između oženjenih i djevica, onih koji bolje da se žene nego da izgaraju od strasti (1 Kor 7,9) i onih koji vjerom i nebeskim životom nalaze u djevičanstvu konkretan uzor života u kojemu duša bez trzavica prijanja uz  svoga Gospodina (1 Kor 7,35).
Da bi ispunila svoj poziv, žena ne mora nužno postati suprugom i majkom, ona može srcem i tijelom ostati djevica.
Najzad, prirodni odnos muškarac/žena utemeljen je na odnosu Krist/Crkva. Žena je Kristov, a ne naprosto Adamov odraz i stoga ona predstavlja Crkvu (Ef 5,22sl.).



5. Žena i Crkva

Otkrivenje veliča Ženu okrunjenu zvijezdama koja rađa muško dijete i koju zmaj progoni u pustinju, ali koja ga ima pobijediti svojim potomstvom (Otk 12).
Ta je žena prvenstveno Crkva, nova Eva koja rađa Tijelo Kristovo; to je, prema tradicionalnom tumačenju, sama Marija; možemo najzad u njoj vidjeti prauzor Žene što ga svaka žena želi ostvariti (Dufour, str. 1548).

‎27. ‎siječnja ‎2019. 15:06:20

Alfa i Omega

"Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim (Mt 11,29)."


Kad sam bila dijete, bijah znatiželjna, ali ne toliko kao danas.
Kad sam bila dijete, nekako sam se snašla u prvim godinama školovanja. Sve mi je predstavljalo teškoću, nisam znala kako crtati, kako slikati kistom, kako učiti pjesmice napamet, kako upamtiti imena i događaje, kako secirati žabe, kako razumijeti one crte s oznakama, slovima i brojkama; jednom riječju, bijah potpuno izgubljena. Tada su škole nazivali odgojno-obrazovnim ustanovama.
Govorili smo "službenim" jezikom. 
Oni koji su bili manje snalažljivi, bili su "slabiji" i nedostojni iako se, koliko se sjećam, kasnije govorilo da smo bezklasno društvo.
Nekako, s godinama i uz čitanje malo drugačije lektire, počela sam po malo shvaćati da je onaj, tko dobije bolje ocjene u školi i tko se često javlja za riječ, pametniji od drugih pa time i bolji, i plemenitiji, i dostojanstveniji, i privilegiraniji od ostalih. No, mi, koji bijasmo osrednji, nismo blagonaklono gledali na te odličnike jer su se prema nama ponašali nedostojno, neplemenito, otresito i slično. Imali smo pogrdne nazive za njih. Zvali smo ih štreberima, dodvoricama, karijeristima, laktašima, lekcijašima koji, mjesto da uče "s razumijevanjem", uče sve napamet, "bubaju" gradivo. Roditelji su im se često pojavljivali u školi i razgovarali dugo i srdačno s nastavnicima. Bilo je vrlo malo onih koji su zaista bili dostojanstveni i plemeniti, pametni. 
U sebi sam doživjela otkriće kad bih nešto od onoga što učim zaista razumijela. Tada bih i uspjela povezati podatke bez problema pa sam vrlo lako to i pamtila, ali bilo je to tragikomično jer su mi rezultati bili nejednaki, neuravnoteženi. S jedne strane sam bila jako "slaba", a na drugoj strani sam bila odličnica. 
Nisam se uklopila nigdje. Došlo je vrijeme kada sam morala odlučivati o daljnjem školovanju, izabrati što želim. Ono što sam željela bilo je povezano i s onim u čemu sam bila slaba, ali moja znatiželja i želja da postanem dostojanstvena i plemenita me odvela u predivne dane i godine školovanja srednjeg općeg smjera što je značilo da ću morati ipak jednom izabrati preciznije što zapravo želim. (Niti danas još nisam odlučila pa često zalazim na potpuno nepoznata područja umjesto da se držim onoga što znam jer zapravo znam jako malo, znam da slabo učim jer sve želim učiti postepeno, onoliko i onako koliko i kako razumijem).

Sve preciznije se u meni iskristaliziralo uvjerenje da čovjeku koji je neuk ne možeš zamjeriti bezobrazluke. Tek sam puno kasnije uvidjela da su oni štreberi s početka školovanja zapravo najbezobrazniji ljudi.
Mnogi su slično mislili kao ja: onaj tko ima više obrazovanja, taj prije spoznaje one "više" stvari, one mudre stvari i one teško razumljive stvari, to jest, onaj tko više zna i ima obimnije znanje, taj se uzdiže iznad bezobrazluka i psovki, iznad srdžbe i pretjeranih emotivnih ispada i slično; postaje plemenit, stječe dostojanstvenost, eleganciju, finoću, poštovanje drugih. Naprotiv, onaj tko pripovijeda u prazno, pravi se pametan i ne zna zapravo što i o čemu govori, jest neznalica. Mnoge neznalice su pune praznovjerja, vjeruju u duhove, vjeruju u škripanje ormara, vjeruju u grmljavinu, vjeruju u filozofe, vjeruju u političke i ine ideologije, vjeruju da ljudi mogu "ureknuti" događaje, vjeruju da postoje dobri i zločesti ljudi i tako dalje. I vjeruju u kaznu Božju: što god velim, kaznit će me Bog; kad god pitam "zašto?", zločesta sam.

Kad sam se napokon krstila u katoličkoj vjeroispovijesti i čula da je "onaj" Isus naš Bog i Gospodin koji je mudre stvari otkrio neukima, to jest darovao je vjeru jednostavnim i "malenim" ljudima, ali daje dostojanstvo djece Božje svima, počela sam gutati Bibliju, učeći o svojoj vjeri svom snagom. Bilo je tu bezbroj razloga za proučavanje Svetoga pisma i učenje vjeronauka. Odbacila sam ono djetinje, one težnje za znanjem koje bi mi priuštilo u životu dostojanstvo i plemenitost i zaista počela raditi na tome ozbiljno, molitvom Isusu.


Prestala sam izbjegavati ljude, svi su mi bili vrijedni pažnje, tražila sam razloge zbog kojih nisam prije čula toliko lijepih i značajnih životnih podataka. Tražila sam Boga, koji me pozvao u svoje kraljevstvo, među svim ljudima. Mislila sam da sam ja kriva što nisam prije uopće čula o božanskim temama. No, niti u tome mom traženju nisam naišla na ljude koji bi o svojoj vjeri pripovijedali glasno. Otkrila sam da mnogi ljudi vjeruju prilično emotivno i da su prilično praznovjerni po mome mišljenju, ali sada, kad se meni događaju čuda i iznenađenja, vidim da je Bogu zaista moguće ono što mi, ljudi držimo nevjerojatnim i nemogućim jer za ono znanje i spoznaju koju ti Bog milostivo daje u molitvi i sakramentima zaista nije potrebno ići na velike škole. Ipak, dobro je imati i obrazovanje ljudsko, a ne samo tražiti mudrost Božju. Rijetki molitelji mole za mudrost. Srela sam puno ljudi koji samo blebeću u prazno, ali ne znam jesu li kršćani ili koje druge vjere.


"Kušnja u pustinji
(Mk 1, 12–13; Lk 4, 1–13)
Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. 2I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje.
3Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« 4A on odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.«
5Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama 6i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe
i na rukama će te nositi
da se gdje nogom ne spotaknešo kamen.«

7Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«
8Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu 9pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« 10Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je:
Gospodinu, Bogu svom se klanjaj
i njemu jedinom služi!«

11Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu (Mt 4,1-11)."


Posebno su mi znakovite Isusove kušnje u pustinji. Zamislite: Isus, koji je Svetac, bezgrešan, morao se boriti dugih četrdeset dana protiv požude očiju i srca, protiv pohlepe, protiv oholosti! Pretpostavljam da su to tri ključna grijeha, tri najgora grijeha, tri kobna smrtna grijeha: oholost, požuda, pohlepa. Ali, zanima me zašto su baš ta tri grijeha morala spopadati Isusa u pustinji? Zar nije strašno ogovaranje, lijenost?Što nam Gospodin želi naglasiti spominjući to troje?
Ako znamo da Isus govori uvijek samo u pozitivi, čak i zapovijedi su Njegove izraz pozitive i ljubavi silne, kao tepanje, koja je i kakva pozitivnost u oholosti ljudskoj, u pohlepi i u požudi? 
Što čovjeka gura u oholost? 
Želja za potvrdom, želja za priznanjem, želja za dostojanstvom jer se osjeća manje vrijednim.
Što čovjeka gura u pohlepu?
Želja za zgrtanjem obilja, želja za sigurnošću, želja za posjedovanjem mnoštva dobara, čak i tada kada posjeduje mnoga materijalna dobra, čovjek gomila još više u svojoj pohlepi. Spoznah da se takav čovjek osjeća zapostavljenim siromahom, osobom koja nema dovoljno dobara, osobom koja se osjeća prazno; to je osoba koja nije kreativna. Pohlepa je krađa i izopačena želja za stvaralaštvom.
Što čovjeka gura u požudu?
Izopačena želja za zajedničarenjem jer čovjek koji želi posjedovati tuđe tijelo i čovjek koji pokušava manipulirati tuđim tijelom i tuđom dušom zapravo čezne za ljubavlju koju ne zna dati, ni primiti.

Dakle, sve dok ne spoznamo koliko smo važni Gospodinu, koliko je puno naklonosti, želje, čežnje, ljubavi, pouzdanja Bog uložio u čovjeka, nećemo spoznati kako veliko dostojanstvo imamo u očima Boga, u očima drugih ljudi, a ponajviše u svojim očima.
Sve dok u sebi ne spoznamo dostojanstvo djeteta Isusovoga, brata Njegova i sestre Njegove, nećemo spoznati dostojanstvo drugih ljudi, niti dostojanstvo drugih, tuđih duša i tjela, nećemo znati niti primiti ljubav u zajedničarenju, niti dati sebe i svoju ljubav.
A ako ne znamo svoga božanskoga dostojanstva i zajedništva, ne možemo samostalno ništa stvarati, sami od sebe u milosti Božjoj.

Dostojanstvo, zajedničarenje, stvaralaštvo.
Kao dodatne zapovijedi ljubavi:

Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi koja dolazi iz usta Božjih.
Sjeti se da svetkuješ dan Gospodnji.

Ne iskušavaj Gospodina, Boga svoga. Ne dozivaj Ga uzalud, ne spominji Mu ime uzalud.

Samo Bogu svom se klanjaj, Njemu jedinome služi.
On je tvoj Bog i nemaj drugih bogova osim Njega.

Mnogo je kršćana, ali malo je onih koji to zaista znaju, koji to zaista vjeruju, koji to mole, koji to zaista žive.

"»Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! 5Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! 6Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce. 7Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ. 8Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! 9Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim (Pnz 6,4-9)!"

I kada mi pamet zataji, osjećaji me opominju.
I kada me osjećaji preplave, pamet mi posluži da se kontroliram.
I kada znam sve, a ne znam se izraziti, ne znam reći to što znam, zamolim Isusa da mi doda riječ.
I kad sam u molitvi, promišljam i spoznajem.
I kad se moram sabrati, molim Boga da me primiri.
I kad mi je težak moj križ, ponizim se.
I kad se ponizim, Isus me nagradi spoznajama.


"Odgovori mu onaj: »Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!«   
Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.« (Lk 10,27-28)."

Potrebno mi je samo zamoliti Isusa da me uravnoteži, da mi raspodijeli sve "dijelove" ravnomjerno, da mi pruži ruku mira i da me blagoslovi.
Sve to potpada u kraljevstvo nebesko i na premilosrdnu volju Boga.
‎27. ‎siječnja ‎2019. 01:59:40

Rajski vrt

Napuštam Te povremeno, kratko
kao djetešce bez vjere zrele,
kao mati koja za boljitkom traga
pa ostavlja svoje gnijezdo slatko
da bi ruke njene život prele
mjesto da izmoli uslišanja blaga.

Smjesta Ti se vraćam pokajnički
kad me opomeneš vrlo hitro,
ne puštaš me više Ti iz srca svoga 
da ne budem narod očajnički
već da pjevam slavu citrom
spasu svome, domovini Oca moga.

Pa kad bih i poželjela nešto više
od obična kruha ili slaba vina,
znala bih da toga vani nema
i da pašnjake mi Tvoja ljubav briše
što su suhi kao izgažena trina,
kao pustoš razorena, nijema.

Samo jedan pašnjak imam i oazu
sred te pustinje na cijelom svijetu,
samo Tvoje Vino i česticu Kruha
što me vode rajskom krajobrazu
gdje nalazim ljubav Tvoju svetu,
pijem žive riječi Tvoga Duha.

Ne daj meni iz tog raja izlaziti
u kojemu slobodna sam duša
koja nema ništa, samo mir,
a kada me šalješ pašnjak nalaziti,
tijelo moje neka Te posluša,
neka nađe pića Tvoga vir.
‎26. ‎siječnja ‎2019. 06:31:04

Neprolazne riječi

"Nikada nitko nije ovako govorio (Iv 7,46)."

Izgleda, svi su čuli za Tebe, Isuse.
Tvoje ime, kada odzvanja, dijeli ljude. Mnogi se okreću od sugovornika koji izgovara Tvoje ime. Različiti su i premnogi načini na koje se Tvoje ime može izgovoriti. Mi smo krivi i odgovorni kao Tvoje ovčice i Tvoji vjernici veoma često za "odbojno" izgovaranje Tvojega imena.
No, Ti daješ svojima što će reći i kako će govoriti; Ti daješ svojim sljedbenicima onakav izgovor kakav je potrebo imati, zavisno od sugovornika ili slušatelja.
Odgovornost za Tvoje ime imaju i oni koji ga čuju. 
Često kažu da je u svijetu Tvoje ime zastarjelo, da nije moderno, suvremeno s vjerom izgovarati ime "Isus", ali to se još nekako i oprašta.
Podjele su jače kada govorim "Isus Krist", kada izgovorim tvrdnju i ispovijedim vjeru da si Ti Pomazanik Božji, da si Bog moj i Gospodin.
Također ima previše zgoda u kojima vjernici za Tebe govore "On". Ne volim govoriti tako bojažljivo i neodređeno, naročito kad započinjem rečenicu. Upotrebljavati zamjenicu u nekom duljem govoru za ime Tvoje, za Tebe čini mi se nedostojnim.

Ima jedna poštapalica među nama, mi volimo reći da nije važno što se govori već je važno tko govori i u tome ima i djelić istine, ali to uglavnom vrijedi za površne i uzgredne razgovore. Govorim li ozbiljno, očekujem od sugovornika da ne gleda previše već da pažljivo sasluša moje riječi koje nastojim sažeti, možda čak i malo previše. Ali ljudi gledaju tko si i što si i ne slušaju, uopće ne slušaju i tu je njihova odgovornost velika. Zato je često bolje pročitati Tvoju riječ u samotnosti i usredotočenosti. Tko tako čini, taj se mora zadiviti, iznenaditi, povjerovati u Tvoju prisutnost.
Nitko nikada nije govorio kao Ti.
Mnogi o Tebi znaju površno. Misle da si propovijedao mazohizam i idealizam, misle da si sanjao divne snove, da si jedan od mnogih koji jednostavno nisu realni; misle da si bio samo slab čovjek koji je nastradao stjecajem okolnosti, a možda Ti pripisuju i određenu hrabrost zbog Tvoga križa.
Što ćemo reći na to? Ti nisi nosio mir nego mač; Ti nisi propovijedao ljubav nego križ; Ti nisi obećavao raj nego pakao; Ti nisi pohvalio već si korio ljude; Ti si govorio kontradiktorno; Ti si bio izvan sebe; Ti nisi slao ljude u život nego u smrt; Ti nisi govorio o hrani nego o gladi i žeđi; Ti si rekao da Te Otac šalje u smrt zbog svih nas, grešnika; Ti si nam rekao više puta da smo zli; Ti si rušio vjerske nastambe; Ti si neprekidno raspravljao i uzročio svađe i prepirke; Ti nisi bio blag nego odriješit i grub; Ti nisi govorio opisno nego si samo zbunjivao narod...

I tko čita, vidi: Ti si Ljubav, Ti si Istina, Ti si Život.

‎25. ‎siječnja ‎2019. 05:19:45