Lijepe riječi, dobra djela

                  https://hr.wikipedia.org/wiki/Milanska_katedrala

1. Pavlova molitva
Zato prigibam koljena pred Ocem, 15 od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji: 16 neka vam dadne po bogatstvu Slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka 17 da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni 18 mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina 19 te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve Punine Božje.
20 Onomu pak koji snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti – 21 Njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu za sva pokoljenja vijeka vjekovječnoga! Amen (iz Poslanice Svetoga Pavla apostola Korinćanima, glava 3, redak 14-19).

2. Jedini cilj
Temeljimo li na istinitostima svojih tvrdnji i principa neka određena djela i čine, možemo stići samo do još veće i do još više istinitih tvrdnji te tako stižemo i na cilj, a cilj su nam lijepi ideali, pozitivne misli, to jest, dolazimo do pouzdanja i poštovanja prema sebi, drugima i Bogu. Još lakši, jednostavniji i brži put do cilja je ako nam je Bog Isus Krist koji je sama Istina naš najveći cilj. Uglavnom nam je tada jasno da do krajnjih istinitih zaključaka koje tražimo možemo doći samo uvijek poštujući istinite prijašnje zaključke kako ih razumijemo i kako ih vidimo u Sinu Božjem. Ne bismo smjeli pokušavati pretvaranjem, varkama i prevarama, neistinama, smicalicama, preteškom šutnjom i lažima dokučiti što je u svemu oko nas zaista istinito, odnosno što istina jest zapravo.
Budući da je Vrhunaravno Biće, Bog naš, Otac naš na nebesima i Sin Mu i Duh im Sveti za sve i svakoga najveća Istina, najveća Jamčevina, dovoljno nam je osloniti se u povjerenju na Njega u svojim mislima i činima te i općenito.
Gospodin Bog, Isus Krist jest Pricip svih principa i tko želi imati određene praktične principe u životu, bilo bi mu najbolje ugledati se na Jednoga i Jedinoga Boga Svevišnjega.
Iz Časoslova današnjega dana:
20 Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje (Lk 11,20).

Ako je Isus u nama i među nama, možemo čak i pogriješiti u izboru nekoga cilja, ali Isus će nas ipak odvesti na pravi put i do našeg cilja, do sebe, a to znači da će nas dovesti na cilj koji tražimo. Taj cilj smo uglavnom mi sami sebi u najidealnijem životnom izdanju. Isus ne čezne biti sam igrač koji manipulira ljudima već On više čezne za nama, za mnom i za tobom, da budemo ono što zaista jesmo sposobni biti u Gospodinu.
Isus, Gospodin nam je cilj, a cilj našega Gospodina smo mi, oslobođeni iz ropstva.


3. Evanđelje po Luki, glava 6, redak 46-49
Djela, ne samo riječi
(Mt 7, 21. 24–27)
»Što me zovete ‘Gospodine, Gospodine!’, a ne činite što zapovijedam? 47 Tko god dolazi k meni te sluša moje riječi i vrši ih, pokazat ću vam kome je sličan: 48 sličan je čovjeku koji gradi kuću pa iskopa u dubinu i postavi temelj na kamen. A kad bude poplava, nahrupi bujica na tu kuću, ali je ne može uzdrmati jer je dobro sagrađena. 49 A koji čuje i ne izvrši, sličan je čovjeku koji sagradi kuću na tlu bez temelja; nahrupi na nju bujica i umah se sruši te bude od te kuće razvalina velika.«
Primjer tumačenja: ako želim saznati govori li netko istinu, znat ću to samo kad se odlučim saslušati ga s povjerenjem u sebe i u njega i u svojoj kršćanskoj vjeri u Boga koji je Istina te ćemo se tako vrlo brzo razumijeti. Može se dogoditi da se razočaram, ali to će mi biti nadasve korisno, Bogu hvala. U ovom drugom slučaju saznat ću samo jedno: da još od te osobe istinu čula i prepoznala nisam.


4. Dogovor u Jednome Bogu

https://cnstopstories.com/2017/03/22/church-leaders-restoration-on-jesus-tomb-signals-new-cooperation/




5. Milano, ljubavi moja

https://hr.wikipedia.org/wiki/Milanska_katedrala

                          https://hr.wikipedia.org/wiki/Milanska_katedrala

CILJ NIKADA NE OPRAVDAVA SREDSTVA

Jedna čvrsta stavka među mnogim stavkama i postavkama promišljanja o današnjem svijetu i čovječanstvu gdje je sve nestalno i relativno i gdje svi ne vidimo izlaza iz općega ratovanja, korupcije i fatalnih razlika bogatih i siromašnih jest činjenica da još uvijek postoje ljudi koji si mogu priuštiti kvalitetno obrazovanje, koji si to zaista i omoguće te napreduju u svom zvanju, a potom i dolaze u kontakt sa sličnima. Pri tome mislim na istinske humanitarce koji se samostalno odlučuju za požrtvovan život u neprekidnom nadograđivanju svojih stručnih sposobnosti, koji se klone korupcije, medijaštva i gospodarske konkurencije pa rijetko šira javnost čuje o njihovim naporima i uspjesima. Da nema tih ljudi i grupacija, ne bi svijeta bilo.
Stručni krugovi, koji postoje radi znanosti i koji se ne bave istraživanjima po narudžbi već u dobrotvorne svrhe i s najplemenitijim nakanama, vjerojatno nisu odveć popularni, ali, koliko se sjećam, čuvaju tradicionalna nasljeđa i temelje se na istinskim vrijednostima te ih usavršavaju. 
Bilo da su fizičari, logičari, informatičari ili liječnici, u svakom slučaju su sjeme naše bolje zajedničke budućnosti i čuvari svega najboljega ove civilizacije, tihi branitelji čovječanstva od propasti u neredu i postojani branitelji čovjeka od čovjeka samoga.
Usuđujem se čak reći da su i oni moderni mučenici koji često stradavaju, čak se i za čitava svojega života hrvaju s najrazličitijim preprekama o kojima mogu samo pretpostavljati da su teške i da su preteške zapreke za širenje općeg obrazovanja u svijetu jer manjak obrazovanja je zapravo jedna od najtežih i veoma tragičnih stavki danas i nije u modi, čak nije suvremeno.

Nedavno sam naišla na ogroman plakat na kojem se nešto oglašavalo velikim slovima kojima su istaknuli najtežu moguću opću laž dok je na dnu plakata sitnim slovima pisalo tko i što se oglašava; tipična antihumana propaganda, klasičan način da vam se ureže diskretno u memoriju i da to upamtite kao stabilnu tvrdnju i gradite na njoj svoje životne principe i odete pravo u pakao jer tko gradi na jednoj lažnoj tvrdnji svoj život, taj nije plodan, taj se sigurno može nazvati izgubljenom dušom. Naravno da tu laž neću napisati kako je bila napisana nego ću je okrenuti u ispravnu tvrdnju i pozitivan izražaj: nema toga cilja ni za koga u životu i niti u kojim okolnostima koji bi bio opravdanje za naše čine ako nisu  u najboljoj namjeri i ako su negativni. Cilj ne opravdava sredstva.
Nikada, nigdje, ni u kojem slučaju cilj ne opravdava sredstva.
23.03.2017. 02:46

Realna sloboda

Što bolje mogu živjeti i što više mogu izdržati u nekoj normali u životu bez nečega na što sam navikla, to sam više slobodna;
što sam više slobodna, to mi je veći osjećaj za ugodnu samostalnost i jaku odgovornost;
ne želim li biti odgovorna, ne mogu se nadati samostalnosti pa tako ni realnoj slobodi;
nisam li samostalna, ne mogu biti odgovorna pa tako niti slobodna jer sam ovisna o svakoj sitnici;
samostalnost i neovisnost su dva različita pojma, dvije gotovo oprečne kategorije: 
- ako sam sposobna sama zaraditi za svoj način života, tada sam ekonomski samostalna,
- ako se prepustim nekim prisnijim odnosima, tada pristajem na određenu emotivnu ovisnost...
u politici: država nastaje za dobrobit pojedinca kako bi svaki građanin, odnosno pripadnik nekog naroda bio umjereno ekonomski samostalan i umjereno emotivno ovisan. Dopustimo li sebi previše emotivne ovisnosti o državnim strukturama, nismo više normalne odgovorne osobe, a dopustimo li da nas država nosi na dlanu, nismo više normalne samostalne osobe;
u religiji: vjerovanje i klanjanje Bogu i štovanje i poštivanje Apsolutne Opstojnosti osvješćuje pojedinca o njegovoj relativnosti, ali i o njegovom dostojanstvu. Klanjam li se prekomjerno Bogu, ne dostižem podrobnije razmišljati o svojoj samostalnosti i odgovornosti pa nisam slobodna, a ne poštujem li uopće Božju riječ, to jest Objavu i Zakon koji su nadprirodni, sve mi postaje nevažno osim trenutačnih okolnosti pa niti ne znam ništa o samostalnosti, a odgovornost mi nije niti potrebna te niti tako nisam realno slobodna;
u znanosti: činjenice, dokazi, iskustvo i zajedničko ljudima objektivno promišljanje, odnosno izvođenje zaključaka i spoznavanje prirodnih zakona pomažu čovjeku da se snađe na svijetu i u životu kako bi mu bilo bolje. Što bolje pojedinac poznaje prirodne zakonitosti, to lakše njima barata, rukuje i manipulira u korist svoje samostalnosti, a tada i na opće dobro, ali ako ne poznaje najosnovnije, trajne i sigurne prirodne zakone, nesposoban je za život i nije odgovoran pa tako niti slobodan; drži li se pojedinac kao da sve zna sigurno i kao da je sposoban sam za sebe biti objektivan, također propada, nesposoban je savladavati prepreke i rješavati probleme te stoga nije samostalan; također pojedinac koji poznaje određene prirodne zakone, razumije da nije svemoguć zato što je čovjek i zna da svojim vlastitim znanjem dobiva sposobnost kvalitetnije živjeti što mu omogućava veću slobodu;
u umjetnosti: sve težnje koje pojedinac realno ne može na idealan način ostvariti, a vidi dobro što bi za njega bilo idealno, može pojedinac iskazati na umjetnički način što mu pruža neophodne vizije koje ga vode u životu; ako čovjek ne poštuje umjetnički izražaj, ne može razviti svoje nedokazane sposobnosti koje su mu neophodne, a ako se čovjek deklarira kao umjetnik koji se ne mora baviti niti politikom, niti znanošću, niti religioznim pitanjima, tada mu ni umjetnički izražaj nije slobodan i kvalitetan, niti koristan; štoviše, tada se ne može uživjeti i ne može proživjeti ono što želi, a nikada neće ostvariti.

Realna sloboda bi bila ravnoteža između mogućnosti (znanost) i težnji (umjetnost), unutarnji mir (vjera) i vanjska sposobnost upravljanja (politika). 22.03.2017. 05:23

Melankolija

Moje neko drugo "ja"
budi se kao pjesnička sjeta,
kao poznati dodir i ljepota;
to je melankolija,
bliska podanica ljubavnog osjeta,
tuga što dolazi kao pratilja života.

Melankolija ima sposobnost
biti najbolja družbenica
i često se duša za nju i olako veže
kada se gubi osobnost,
ili dobije odbijenica;
u velike dubine duše ona seže.

Često je nalazim na tom portalu,
od okupljenih na jedno mjesto;
možda je zarazna
ili nosi onu iskru malu
koja pjesnike zapali prečesto.
Sigurno nije prazna

jer se uvijek pojavi i kopka
tamo gdje smo sakriveni,
sigurni i zaštićeni,
kao uspomena i kao klopka.
Od nje kao da smo saliveni,
i njome smo, izgleda, zasićeni.

Ali, gledaj, zar nije prelijepa
jer nastaje od duše koja ljubi,
od ljubavi što je nestala?
Ta ljubav više nije onako slijepa,
jer spoznaje i vidi kada gubi, 
jer nije nikada prestala.
22.03.2017. 02:25

Prvi dan Poezije

Kad su mi rekli da ispod naslovnice
postoji čitav svijet foruma i komentara,
sjetih se svoje matične bolnice:
tamo se forum na forum stvara,

tamo se apsolviraju i bela, i ekonomija,
i Sokrat, i seks, i namjerni post;
tamo politika postaje anatomija,
a šara od dijagnoze postaje most

u bolje sutra, i jučer, još kvalitetnije
od resocijalizacije pacijenta
jer ne znaš da li je bolje ili štetnije
svjesnije izigravati tajnog agenta.

U novoj socijali važna je tražilica
i da si što je moguće više na vrhu
pa ne gledam uopće ispod lica
jer moglo bi kopanje načiniti strku.

Tako sam, eto, postala poetesom
koja na sebi nosi proljeće nad proljećima
kao preskupo cvijeće nad lijesom;
sad znam, to je Dan poezije već stoljećima.

Kada je moja maska postala hit,
nisam dostigla nikada prije otkriti
nego samo sam istraživala svoju bit
bez namjere bilo što ozbiljno kriti.

Ali evo, svi bilježimo neke stihove,
a nismo svi psihijatrijski slučajevi;
kad pitaš pjesnike za tajne njihove,
vele dar mi donose vatreni zmajevi

i uglavnom ne znamo zašto smo to.
Poezija je put u besmrtnost,
znaju oni što izgledaju lukavo,
a stvarno su samo progutali kost.
21.03.2017. 08:22

Doba iznenadnih oproštaja

Na dvorište nisu još polegle vrućine
jer trešnja pod širokim prozorom 
još nije ni procvala, bijela sred blage tišine
što se prati danima s velikim pozorom

i sjetno se pitamo koliko dug je dan,
tako toplih boja, bistrine i svježine
kao neki perivoj, već davno razlistan
od neke tajanstvene, jarke topline.

Svejedno i zbilja, i kalendarski, doba je stiglo
ljubavnika što hrabro kreću od strehe,
a krilo je maloga krova samo namiglo;
doba mladunaca koji stanu pod plehe,

raširenih nosnica i zdušna njuškanja;
doba uništenih mladica od nagloga šoka
i doba povijenih stapki od huškanja
upornih zlatnih zraka i njihova toka;

doba prebrojavanja bora pod bradom
i neka ide sve k neznanim dobima
koja će još stizati s nekom baladom,
sa svojim nepredvidivim kobima.

Večeri hladna, neće li ovaj šok više ubiti
zaboravljenih, odlutalih mladosti
nego smjerno i nevino poljubiti
barem nekoliko novorođenih radosti;

neće li cviliti kućni ljubimci, domaće peći;
neće li prašina dići se iznad laminata;
neće li očevi otići nekome nešto samo reći,
neće li majke opet zalupiti ulazna vrata

jer doba je buđenja pčelica i cvijeća,
rintanja po kući od nemila do sjaja,
neprimjetnih pogleda preko leća;
i doba je iznenadnih oproštaja?

I dijete se zabavlja bakinim mobitelom
dok njene mačke jedu svoju hranu i predu,
a djedica pripravlja kupku s blagim gelom;
ma, za sada sve će sigurno biti u redu.
20.03.2017. 21:03

Čudna vatra

Onih dana kad su žene ženile se,
a muškarci brzo otišli na jug,
kao ptice selice nad morem pjenile se
moje vatre od kojih sam načinila plug.

Onih dana kada znali su se rezultati
svih najboljih djela i najvećega truda,
krenula sam ubrzano život napuštati,
vatre su zalutale do morskih spruda.

Kad su rijetki ipak izašli iz male zamke,
tamo se rasplamsala i nevolja, i sreća,
ali već je pala noć za žetvu i za čavke;
konačno je propala mi vatra ponajveća,

jednostavno se ugasila bez ugljena i sunca.
Što je bilo s vatrom, s tom plamenom stihijom?
Žene pričaju mi da ta vatra često bunca,
muški vele da je istrošena strašnom stepom živom,

da je sagorjela vlastita si područja i pute,
sve od želje da ugrije tlo i raslinje nisko,
misleći da ima snage i za zmije ljute
i da može stići čak i gdje je sve već sklisko.

I stigla je ta vatra sve do ledenjaka,
grleći svom snagom one mrzle, tvrde vode.
Graktala je tada crna vrana svaka,
a ni njima nije došlo da se u slobodi rode.

Sada ne znam što se može na tim zgarištima,
sigurno je plodno ovo mjesto moje malo
gdje sam ostala ja kao visibaba što se klima;
čini mi se kao da je sigurno sve propalo.

I da ću još jednom zatreperiti,
samo zato da me sve do kraja zgazi
ili zato jer me treba izmjeriti.
Led i časna zima ovoj vatri sad prilazi

što se može samo ogledati prošlostima.
Nitko ne zna kako, zašto ja sam uvijek kasnila,
nitko ne razumije da je sa mnom sada zima;
a ja nisam sebi niti danas ništa još pojasnila.
19.03.2017. 18:28