Nada sanjara

Prokušanim snovima ostajem bez nade,

samo realno je sagledavanje baš pravo

dok od nadanja se uvijek puno krade,

uvijek na toj zemlji duša vidi nebo plavo.

Realno je priznati mu svemirsku crninu

pa se spreman gledati s tim faktom.

Tada tek se bolje vidi kroz mrklinu,

s onom pravom nadom može vezati se paktom.

Sve je crno jer je bijelo predodređeno

samo za te bistre poglede i htijenja

kojima je srce na tom svijetu omeđeno,

kojima je potrebno još povjerenja.

Kada znaš da putuješ dolinom suza,

tek te tada može vjera nositi,

ona rađa pravu nadu, slobodnu od uza

koju snovi ne mogu pokositi.

Nada se ne polaže u sve zemaljsko.

Ako takav ti još uvijek nešto sanjaš,

stići ćeš u nerealno more zmajsko

jer se uporno od vječnosti sklanjaš.

U tom oceanu sigurno ćeš potonuti

jer se pitaš odakle je zlo na svijetu.

Varljiva će tvoja nada brzo klonuti,

vidjet nećeš niti bumbara u letu.

Samo strašna mora ti je oslonac

nadati se jednom kraju tvojih muka.

Teške more tek su nadi otponac

dok sanjarenje je na tom svijetu bruka.

Zato mi ne govori o nadanjima i divoti

jer od nas tu nitko ne zna što ga čeka

i kakva su zabluda sanjani životi,

i koliko je lijepa samo vječna rijeka.

I od svih je prava nada jača tih strahota

jer su one nebu sitne kao zrnce prašine.

Najstrašnija izgleda nada vječnoga života

jer je veća nego svemir kad mu sunce sine.

24.09.2016. 16:10

Duša vrijedna ljubavi

Posebne slike,

određeni pojmovi,

poznate imenice,

dobre prilike,

dobri dojmovi,

sitne čestice

strašno me vuku

domu mome,

domu pustom

gdje ne tuku,

nema kome

životu gustom.

Plešem, ne spavam,

kuham i ne,

potpuno sama

ustrajavam

usred divote

kao i sve

što dotaknem,

što uzimam

i što dijelim,

policu maknem,

sebe si otimam,

nebo želim.

Samotno živim,

željna mira,

željna slobode;

nikog ne krivim,

nitko ne bira

kamo ga vode.

Život ljubavi,

ljubav života

moj je put,

nikad ne davi,

sve je ljepota,

dršćem k’o prut.

Valjda sam vrijedna

svega toga,

nezaslužen dar.

Duša ni jedna

života moga

nije mi par.

Ptice lete,

glazba svira,

vjetar miluje,

brije u pete,

to me ne dira,

uvijek se smiluje.

Možda i neka

duša navrati

čuti što znam,

vedra rijeka

nikad ne pati,

a Bog je sam.

Zato Ga hvalim

što mi je dao

ptice i stan,

nikad ne žalim

što je pao

u moj san.

Zato Ga imam

na sve strane

i nemam slom.

Uvijek Mu klimam

u ove dane

jer On je moj dom.

22.09.2016. 07:28

Tragovi

Tragovi su vječni što me prate,

a ja uvjerena da po njima gazim,

da su ispred mene, ali oni mene vrate

da po njima spiralno silazim

uvijek nekim istim načinom i putevima.

Isto, ponavljam uvijek iste čine,

ali sve sam više svojim gležnjevima

zašla u te poznate dubine.

Svaki put sam neka druga, barem starija,

kad na onoj istoj točki ponovo se nađem,

na početku gdje me čeka majka Marija

i sve je manje potrebno mi časa da se snađem.

Tamo čekaju svi sveti, neki od njih pokojni,

a tako živi u svim svakodnevnim radnjama

i u mome duhu kao savjetnici brojni,

kao prijatelji u životnim gradnjama.

Sve sam više sigurna i opuštena, vječna

u tom društvu koje bolje je od svijeta,

bolje nego udaljena staza mliječna,

više nego ptice usred visokoga leta,

čak i kad me traži taj svjetovni knez

da konvencijama malo udovoljim,

da u svom životu stvorim mali rez

ne bi li se on učinio jačim i boljim.

O, sve bih to pokosila istog trena

makar svuda požrtvovnost blista,

sve bih to odbacila kao igru sjena

da nam ovdje nije Isusa Krista.

Ništa me ne zove, ništa me ne veže,

niti prijekori, niti ovi zakoni truli;

uz njih nikad nije bilo teže,

svaki pokret, svaki pogled samo Boga huli.

Tek kad duša iziđe u samotnost,

vidi sve te bijedne nelogičnosti,

vidi varke i njihovu slabašnost

koje daleko su od ljudske običnosti.

Kada čovjek moli, nije u samoći,

usamljen je onaj usred gomile

koja traži samo gorke plode noći,

kojoj duše nikad ne omile.

Ne vidiš li da je razdor tvoja zloba,

da je razdor ti u srcu kao vrag

koji vuče te do vlastitoga groba,

tada uzaludno pratiš svaki trag.

22 09.2016. 00:48

Beznadežan slučaj

Tama pada, satkana od izdisaja

poput zrele životne mudrosti,

njene kapi plod su otkrivenih utaja,

svježina joj prodire do kosti.

Zastori u gradu tek se sada podižu,

pučje traži svoje noćne predstave,

a maske se jedna za drugom nižu

kao prekrivači svakodnevne strave.

Spalit ćemo vještice, okruniti kralje,

sanjat ćemo malo dječjeg smijeha

pred kojim se skrivamo u bijele halje,

istraživati ponore grijeha.

Tama pada, gubi se i poslovična krutost,

ne vidi se ništa osim želja i kraja dana;

čeznemo produljiti ga, ali ostaje tupost,

ne može se razbuditi kasna duša pospana.

Punih trbuha, pićem omamljena uma

krećemo se lako prema taksijima,

ne gledamo znakove kraj druma

jer već drijemamo od noćnog dima.

Sutradan je nedjelja, neradna i troma,

opet ćemo ručati uz dječji plač

što se vikendima uvijek ori usred doma,

poslužit ćemo samo mamurluk i drač.

Začaranim krugom krećemo se opet isti,

nikad se ne mijenjamo, gomilamo ljeta,

ali nikada ne sustajemo na toj pisti

koja nikamo ne vodi, koja nema uzleta.

Tama pada, nije drugačija u vremenu

jer me goni istom onom putanjom

na koju sam stala u jednom trenu,

koja me je povukla da padam s njom.

Tama pada, ali ljubav će me spasiti,

kao nježna ruka dići će me netko,

neka slatka će se riječ u meni oglasiti

makar to se svakome događa rijetko;

tim više moram se pripremiti

jer uskoro će stići sunce, a tama pada.

Moram putanju prizemljiti

da ju dobro čujem, da izraste nada.

20.09.2016.  22:37

Tamnica

Sada, kad ponestaje papira,

gledam prazno nebo pod mlažnjakom,

puštam da me stara glazba dira;

to se moglo dogoditi svakom.

Uzalud sam cijele dane iščekivala

da se dogodi baš ovo, ta praznina,

ali znam da nisam uzaludno snivala;

to je neka pjesnička, viša razina.

Kad isprazniš sve akumulatore,

a još uvijek živiš i još uvijek dišeš,

ako izbjegao si predatore,

lako tada po praznini pišeš.

Bez povijesti ne bi bilo tih blokada,

a bez njih ni futur nema smisla.

Sad još nisam stara, nit sam mlada,

a moja se vječnost u molitvu stisla,

molitvu bez riječi i bez vapaja.

Što me briga što sam navršila ljeta,

srce se oduvijek od neba napaja;

uz taj miris i tamnica je sveta.

19.09.2016. 19:09

Riječi

Na mojoj pameti  su tvorevine

koje nisu nikad sasvim dovršene,

a ima ih puno kao piljevine;

to su misli koje nisu dorečene.

Te su tvari ponajviše slutnje,

osjećaji razni i mnogi dojmovi

koji zaziru od svake pomutnje;

to su nerođeni pojmovi.

Moja duša čuva sve što ima,

sve što prošla je još od začeća,

i posprema to u riječima;

ona riznica je ponajveća.

Nema puno naziva za sve te stvari,

ja ih malo naučim iz Biblije;

tamo čujem kako Bog za mene mari,

kako neprekidno ovdje bdije

pa sve vidi moje srce što je razum

iz kojega rađa se artikulacija;

to je osjećaj i slutnja, to je um,

to je ljudska riječ i svačija.

Tad se raščišćava svaka zbrka,

govor duša mora uvijek znati

da joj ne bi stvarala se strka

kad osjeća, kada živi i kad pati.

To je stvaranje u svojoj biti,

zbog toga sam živa duša izabrana

tamo gdje se stvaraju iz ničega niti;

zbog toga je ljubav izatkana.

18.09.2016. 06:30

Kišno biće

Kišni prah caruje na trepavici,

zavjesa zbog koje čekala sam tu, na pragu,

sada spušta se po meni, skitnici

što je teško dočekala ovu kišu blagu.

Možda morala bih otići još dalje,

tamo negdje gdje ću naći živo biće

što bi bilo odjeveno u te kišne halje

i koje bi kišu imalo za piće.

Mokre iglice u krošnji borova i jela

tako spremno njišu se i povijaju;

mogla sam i pokisnuti da sam htjela,

da sam stala gdje se jele zbijaju.

Oblačna li neba, čitav dan će vladati mrak,

tako potreban u mojim osunčanim zjenama

jer ne može na suncu preživjeti svak

i zbog toga što mi dosta skrivanja u sjenama.

Žuborenje potoka u oluku, kakav preporod,

kakva slatka promjena na bolje;

vjetar brije i kroz moje okno slavi hod,

ja sam već za rana dobre volje.

17.09.2016. 07:05