Meni Ti, a Tebi domovina

Onog trena kada Tvoje ime izgovorim,

sve mi jasno, sve mi sjajno;

znam da ljubit ću Te dok se ne umorim

makar grijeh me zove tajno.

Baš kada sam poželjela

da mi želje sve posvetiš,

vidim da sam lude gljive jela

i da nikada ne prijetiš

nego ja sam ta i moja savjest

koja podsjeća me da ja želja nemam.

Istog časa čujem obavijest

da je bolje da se ne opremam

ni za dane blagostanja,

ni za ispunjenje pravednosti;

greška moja tad je manja,

a ja bliže stižem onoj čednosti

zbog koje sam zadobila Tebe:

nisam ona koja služila bi

težnjama zbog kojih srce zebe,

koja domovinu dužila bi

već ja sluškinja sam bijedna

kao grijeh što svijetom hodi.

Ne postoji pravda niti jedna,

samo smrt me oslobodi,

samo žrtva koja sve od sebe daje

netko drugi da se časti.

Ona za čast nit ne haje,

ona samo želi pasti

u naručje što pravdom gori:

to je, Kriste, Tvoja milost

koja pravdom progovori

kada domovini dođe post.

Neću slavu nego drži moje sjeme,

podaj domovini ploda moga.

Kada prođe moje vrijeme,

nek ostane domovina za Te, Boga.

11.06.2016.  05:38

Poziv

Zašto je hitno obratiti se Isusu?

Čovjek ne zna do kada će živjeti.

Protok vremena je dar Božji čovjeku, vrijeme je sredstvo i alat kojime se čovjek služi i kojime upravlja jer nije točno da čovjek živi u vremenu, vjernik živi u Bogu, u bezvremenskom području.

Budući da u svom zemaljskom životu čovjek računa s vremenom kako bi odredio kada će se susresti s nekim i u koje vrijeme će dogovarati svoje sastanke s drugima, vrijeme je čovjeku neophodno kao pomoć i olakšica u životnim susretima.

Čovjek koji se odluči ići za Isusom što bolje može, dobiva novi život, dobiva darove i želi postati ono za što je već prije začeća predodredio Gospodin da će biti. Onaj tko oklijeva, taj ne može ostvariti sam sebe. Troši svoj život uzalud. Život je samo jedan i poslije zemaljskoga života čovjek više ne može popraviti u svom životu ništa. Život kojega je živio na zemlji ostaje onakvim kakav je bio do zadnjega trenutka makar se može svatko obratiti Bogu u posljednji čas. Najčešće se događa da se čovjek u Čistilištu kaje za svoj promašeni život, za svoje grijehe i greške, ali ništa promijeniti ne može, ne može se vratiti na zemlju i popravljati uništeno i propušteno.

Bog djeluje u svijetu na zemaljske ljude. Bog može potaknuti obraćenje čovjeka, ali je čovjek nezaobilazni činilac svojega obraćenja i upoznavanja samoga sebe i života, svijeta i drugih ljudi. Što bolje čovjek upozna sebe, to ga bolje poznaje i Gospodin koji ga strpljivo čeka da se riješi svojih grijeha kako bi postao ono što Bog odredi za njega. Ako je daleko od Boga, u grijehu, čovjek ne ispunjava svoju svrhu za kojom u dubini duše najviše teži. Grabež i razne požude samo dokazuju da je čovjek jako željan imati ono za čim čezne, ali ne zna točno što je to pa grabi ono što mu đavao servira kao da je upravo grijeh ono što čovjek želi i za čim teži. Bog strpljivo čeka svakoga čovjeka da krene na put svetosti jer čovjek uči na greškama, razvija se i jedino tako može postati ono što želi biti i to svojom slobodnom odlukom koju Bog ne želi dirnuti jer je čovjeku dao slobodu i slobodnu volju i ne želi čovjeka nesvjesnoga okrenuti k sebi. Bog očekuje čovjeka koji će poželjeti Boga svoga za partnera, a tada čovjeka Bog obdaruje svime što mu je potrebno na njegovom putu samoostvarenja. Tada čovjek postaje bogat.

Ako je netko lijen i neodlučan, gubi dragocjeno vrijeme u kojemu je mogao puno postići na svome putu u svetost, izgraditi se i kao zreo čovjek s velikim rezultatima doći pred Boga, a biti koristan za čovječanstvo. U tome je poanta, čovjek pomaže drugima oko sebe, pomaže mnogima da se obrate i postanu također zreli u svetosti, u ispunjavanju svog poziva, u ostvarenju samoga sebe. Kad čovjek upozna sam sebe, i Bog ga upoznaje.

Jasno je da bi u takvom idealnom slučaju bilo sve manje i manje ratova, gladi i nevolja na svijetu. Čovjek veli da Bog dopušta ratove, ali ratove dopušta zapravo čovjek koji je pred Bogom neodlučan i lijeno se prepušta ispraznosti koja proizvodi grijeh i ratove. Što prije odlučiš ići za Isusom koji te čeka vječno i strpljivo, manje će ljudi ratovati, prije će doći mir na zemlju.

Kada čovjek shvati da nema vremena i da ne živi u vremenu nego da mu je vrijeme na raspolaganju kao dragocjeni alat i sredstvo za samoostvarenje i za ostvarenje njegove težnje da upozna sebe i pronađe svoj pravi poziv, tada čovjek neće gubiti vrijeme uzalud, niti jednu minutu svojega vremena na zemlji.

Bog će zaustaviti ratove, ali ne zna kada će to biti, ne zna kada će se ljudi sjetiti svoga životnog poziva. Bog želi čovjeka partnera, slobodnog i svetog čovjeka jer sve drugo Bog već ima. 10.06.2016. 02:01

Psalam 119,37

37 Odvrati moje oči da ne vide ništavost, život mi čuvaj na putu svojemu!

Borba za čovjeka

Bog naš borio se za Svetog Iliju proroka. Navijao je za njega u okolnostima kada nije bilo puno vjernog naroda. Prorok Ilija borio se za Boga pred narodima.  Čovjek koji se trsi za slavu Božju je čovjek Božji, ali puno nas je u Božjem narodu koji se često više borimo za sebe i svoje, a manje za slavu Boga našega.

Želimo li mir i slobodu, a u isto vrijeme težimo sačuvati vlastiti identitet, vlastite živote, nema druge nego moliti Boga. Često Boga molimo kad nam je svaki zemaljski izlaz iz nevolja nevidljiv, ali i kada nam je izgledna sreća i blagostanje, morali bismo zaiskati Isusa da se proslavi kroz nas i po nama.

Bog uslišava proroka Iliju jer je Iliji žao naroda koji se odmaknuo od Božjih zakona pa ište Gospodina da mu učini čudo pred svim narodima kako bi barem netko osim njega ostao vjeran Bogu ili postao vjernik i pripadnik Božjega naroda. Budući da je izraziti vjernik u narodu i među narodima bio samo Ilija, Bog mu dade posebnu milost svojega uslišanja. Na Ilijine riječi i molitvu, Bog učini čudesa pred poganima koji se obratiše istoga trena i postadoše vjernici dok narod Božji zaboravlja na svojega Spasitelja.

Ako jedan čovjek ostane zbunjen zbog toga što mora gledati političke borbe za vlast u kojima sve strane glasno viču da se bore za nacionalne interese dok narod stenje pod pritiscima kriza i tih istih borbi, neka pogleda samo u jednoga čovjeka koji je vrijedan pažnje. Taj samo jedan čovjek je vjerojatno obdaren životnom mudrošću, a vjerojatno je i vjernik Božji. Gledajte što pametni ljudi čine i oponašajte ih, govorili smo ne tako davno. Za takve mudre pojedince koji mole Boga da se Bog sam kroz njih proslavi, čak i tada kada su bezbrojne političke strane upetljane oko “spasa čitave nacije”, Gospodin će se posebnom milošću boriti i ne samo da će se taj čovjek spasiti nego će se obratiti mnogi koji u njega gledaju, a Bog će se proslaviti kroz njega.

Bog se naš borio za narodnog blaženika Alojzija Stepinca u vremena kada je vjera naroda bila u pitanju i na kušnji. Bilo je njegovo doba vrijeme previranja, sukoba različitih strana koje su sve vikale da se bore za narod. Samo je Alojzije kao krijes molio Boga da se proširi slava Božja u narodu i među vladajućima. Bog učini čudesa po Alojziju te on za svakoga pojedinog čovjeka bijaše spas i izlaz iz nevolja. Također Bog proslavi po Alojziju čitav naš narod pa se pročulo po svijetu za nas i naše kreposti. Znamo što je sigurno rekao i mislio Alojzije: ne uzdam se u političku stranku, niti se uzdam u nekog vođu. U Tebe se, Gospodine, uzdam.

Alojzije je ljubio Boga pa je ljubio i čovjeka, svakoga posebno. Političke stranke nas zavaravaju jer nas odvode od čovjekoljublja, odvode nas od ljubavi prema svakom čovjeku kojega susrećemo. Odvodi nas i od ljubavi prema domovini jer nas sukobljavaju i ometaju jasne osobne poglede na život. Najteži su slučaj oni koji govore da neće dopustiti da se ugrožavaju nacionalni interesi. Nacionalni interes je glas naroda, a ne ovisi o nekom, bilo kojem političaru.

Ako želimo imati mir i biti slobodni, imati obitelj i domovinu u kojoj govorimo materinjim jezikom, moramo se društveno potruditi, otići na izbore, javno djelovati i slično, ali se prije svega treba pomoliti Bogu za svakoga pojedinog čovjeka kojega susrećemo i za slavu Božju. Bog nam dade političare i takvi smo kakvi su nam vladajući ljudi, oni su slika naroda. Svatko od nas govori svoje, ali svi se izjašnjavamo za mir, za slobodu. To nam može dati samo Gospodin, a usput će nas i sve naše spasiti, obratiti poganske i grešne narode i ljude da se kroz nas proslavi. In Te, Domine, speravi. U Tebe se, Gospodine, uzdam. 08.06.2016. 04:44

Sinovi dana

Prva poslanica Svetoga Pavla apostola Solunjanima, glava 5, redak 1-5

1 A o vremenima i trenucima nije, braćo, potrebno pisati vam.
2 Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći.
3 Dok još budu govorili: "Mir i sigurnost", zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći.
4 Ali vi, braćo, niste u tami, da bi vas Dan mogao zaskočiti kao kradljivac:
5 ta svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame. 

Rekoše mi važni ljudi ove države da je Buda jedini od religijskih vođa u svijetu ostavio zapise iza sebe te da je rekao da sadašnjosti nema, nego samo prošlost i budućnost. Rekoše mi važni ljudi da Boga nema jer očigledno je da ima vraga. Kad bi Boga bilo, ne bi bilo vraga.

Rekoše mi još da je uvjetovanje (čitaj:ucjena) jedino političko znanje i vještina koju gledamo na našoj političkoj pozornici:

http://www.laudato.hr/Kolumna/Kap(i)-u-moru/Kad-uvjetovanje-postane-jedino-politicko-znanje-i.aspx (O lopovima i ucjenama).

Rekoše mi važni ljudi ove države da je onaj drugi kriv za sve, da je onaj drugi sam vrag koji ometa reforme oko kojih se ti ljudi jako trude. Kao da smo svi dobri, a vidimo samo vragove oko sebe i označavamo ih, upirući u njih prstom i govoreći: “Nema puno dobrih na ovome svijetu, ljudi su svi lopovi”.

A danas, upravo sada u ovoj sadašnjosti za koju ne priznajemo da postoji jer smo kukavice, čitamo u redovnom katoličkom Časoslovu o Svetome Pavlu kojega poštivaše svi narodi sve dok se on sam ne obrati Kristu i reče da je bio strašan vrag i lopov, ali da više nikada neće to biti jer se obratio. Tada ga narod sumnjičavo pogleda i upitaše se mnogi kako se on usuđuje priznati da je bio vrag i lopov kad su ga svi slavili i poštovali. A Sveti Pavao se kaje, kaje se strašno što je bio vrag makar ga počeše ljudi progoniti, sada kad je pronašao pravi put do blagostanja svih ljudi.

Sudimo drugima što samo znači da nismo sudili sebi. No, osuđuje nas naša savjest pa nalazimo razne vrage na koje ćemo svaliti grižnjom savjesti krivnju za sve. Nikada još ne osudismo neku anomaliju u društvu koje činimo mi sami, mi koji sudimo. Još uvijek samo tražimo jednoga krivca umjesto da se obratimo svi i da svi načinimo reforme kako bi posustali lopovi i vrazi u nama.

Naša javna i društvena odgovornost je ravna ništici.

Onaj bivši lopov i vrag, Sveti Pavao, bijaše samo jedan od nas, ali se pokaje, obrati i započne svoju reformu, zajedno s pojedincima koji također načiniše pregled svojih zločina pa odlučiše promijeniti sebe i reći drugima da su uspjeli u tome. Nađoše se slični, nastade čitav narod pojedinaca, bivših lopova kojima nije teško priznati da su bili vrazi jer u svjetlu toga novoga puta ima toliko sjajnih zasluga za sve ljude da se jednostavno ne isplati prikrivati svoje nekadašnje zločine, toliko je blistav taj novi put kojega pronađoše i važan za čovječanstvo.

Tek kada nađemo svoj svijetli put, možemo reći: “Da, bio sam vrag, ali više nisam. Bio sam lopov nekada dok ste me uzdizali svi na pozornicu kao dobrog vođu. Sada znajte da lopov više nikada neću biti makar me objesili zbog toga jer vam savjest govori da ste i vi lopovi, a nemate hrabrosti to reći i krenuti trnovitim putem svjetla koji je trnovit samo zato jer je čitavo društvo oblikovano od kukavica koje osuđuju na linč sve nas koji krenusmo hrabro putem svjetla”.

Na tom putu svjetla postoji čitav jedan ogroman svijet u kojemu stanujemo i iz kojega gledamo na ovo naše društvo vragova i lopova, a mi vidimo da je nas puno više nego tih jadnika. Ne samo da nas je više nego smo kvalitetno drugačiji i puno jači jer iza nas dolazi veliko Dobro i veliki Zaštitnik, Isus, Gospodin.

Bog je stao na našu stranu i to je ta vijest o kojoj pripovijedamo makar nas mnogi žele smaknuti, a nismo više vrazi i lopovi nego želimo dobro drugima, ovoj državi i čitavome svijetu. Ako treba podnijeti sud, idem na vješanje, ali ne kao krivac nego kao Onaj koji je rekao lopovu da je lopov, a Bogu da je Njegova slava po svem svijetu, kako jučer, tako i danas, sada dok vrazi misle da su dobročinitelji i da sadašnjost ne postoji, a tako je i sutra. 07.06.2016. 07:03

Duhovno uskrsnuće

Svako temeljito ispovijedanje jest obraćenje, a svako je obraćenje duhovno uskrsnuće čovjeka. Inicijator naše dobre ispovijedi jest Gospodin Isus. Kada se odluči pojaviti u životu čovjeka na poseban način, Isus pokreće u čovjeku lavinu pokajanja jer kad ugleda milosrđe Božje, čovjek spoznaje svoju nesavršenost, svoje grijehe i svoju opakost. Tada je vjernik nestrpljiv prići sakramentu Pomirenja, sretan na neki način što može iskoristiti za svoju dušu melem što mu je na dohvat te se u velikom pokajanju obraća Isusu i u velikom povjerenju prima odriješenje od grijeha kojega mu Bog potpuno i za uvijek briše i kojega se nikada više Bog ne sjeća. Budući da je Isus imanentan, blizu u duši čovjekovoj, temelj duše ljudske jednako kao što je dalek i strašan, transendentan, Njegov zaborav čovjekovih grijeha je za čovjeka temeljit i iskonski bitan za ljudski život. Istoga časa kada mu Bog oprašta grijeh, čovjek zaboravlja ono svoje stanje koje ga je do grijeha dovelo, zaboravlja svoj grijeh u svojoj savjesti i u njegovoj svijesti više nema nikakva traga pokvarenosti koja ga je dovela u stanje grijeha iako su vremenite posljedice grijeha prisutne u ljudskom životu jer čovjek dodiruje milosrđem Božjim samoga Isusa koji je Vječnost i čovjek kao da vidi u tom času dalje i šire od svojega zemaljskoga života i svoje smrti. U tome svom pokajanju čovjek je ganut ljepotom i dobrotom, plemenitošću Boga koji mu postaje bliži nego inače. Tako uvijek nastupi u životu vjernika obraćenje za koje bismo mogli reći da je nastanak novoga srca, novoga čovjeka, da je to obraćenja zaista jedno duhovno ljudsko uskrsnuće, uskrsnuće na novi život.

Kada Isus dolazi čovjeku, čovjek postaje vjernik Njegov. Vjera je čisti Božji dar, čovjek vjernik može izmoliti od Gospodina vjeru za druge ljude. Na današnji spomendan Bezgrešna Srca Marijina posebno se sjećam kako se vjera kao zaraza širi među kršćanima uglavnom zahvaljujući Marijinim molitvama. Srce je Marijino pretrpjelo najveću ljudsku bol, “mač joj je morao probosti dušu” kada je gledala vlastiti Porod na križu; Srce Marijino je posuda u kojoj nastaje sakramentalni život, život Euharistije, Žrtve Isusove i život krštenja i pokajanja čovjeka.

Zdravo, Marijo, milosti puna; zdravo, Prečisto Srce Marijino, tvoj je Sin k meni došao, tvoj Sin me obratio, tvoj Sin živi. 04.06.2016. 03:58

Naša djeca

Ljudi su u svjetovnom društvu odredili da čovjek sazrijeva kada postane ekonomski samostalan. Odgovornost sazrijeva prije, kada se čovjek susreće sa svojom spolnošću.

Društvo je odredilo da i školovanje i neko temeljno obrazovanje završava u godinama kada je čovjek spolno odgovoran i ekonomski samostalan.

No, sazrijevanje tek tada počinje.

Sazrijevanje je rast u mudrosti, a ne samo uspješna borba za egzistenciju. Kada postavimo problematiku sazrijevanja čovjeka u kontekst egzistencijalne sigurnosti, može se dogoditi da se držimo zrelima vrlo rano, dok smo još jako mladi iako nismo dovoljno samostalni i odgovorni, a naročito nismo stekli malo životne mudrosti pa takvo razmišljanje dovodi do retardacije jer ispada da od te rane zrelosti pa do starih godina čovjek više ne mora ulagati truda u sebe, učiti i nadograđivati se.

Ljudi se ne školuju samo za ekonomiju i preživljavanje jer to nam ne daje sigurnost o nekom blagostanju. Iste mogućnosti stoje i pred onima koji se nisu školovali previše, jednako preživljavaju u egzistencijalnim borbama. Školovanje danas ovdje očigledno ne znači sigurnije preživljavanje.

Obrazovanje koje dobijemo početkom života samo je jedno zrno mudrosti za kojom bismo morali težiti od mladosti.

Mudrost ne ovisi toliko o životnoj dobi kako smo navikli razmišljati.

Mudar se lakše snalazi, ali čini i bolja djela. Čovjek koji se dobro snalazi, a sebi i okolini više šteti nego što donosi koristi, nije mudar. Razlika je između mudrosti i snalažljivosti samo u etičkom smislu. Čovjek bez razvijene etike nije mudar ma kako se dobro snalazio u životu.

Obrazovanje bez etičkog razvoja ne koristi puno. Ako netko nauči dobro preživljavati, najčešće ne zna što bi sa sobom sve dok ima tjelesne energije i snage pa sve do starijih godina, a za to vrijeme bi mogao mnogo dobra učiniti. Mladi pomišljaju kako su dovoljno pametni aku su dovršili školovanje i postali ekonomski samostalni. Gledaju na život kao da je mladost vrhunac moći i snage koju će postepeno izgubiti dok ne umru. Takvo razmišljanje nikome ne koristi.

Ako mladoj osobi priuštimo etičko obrazovanje, ona će napredovati u mudrosti i stvaralaštvu do kraja života. Nigdje nije nitko dokazao da etičko obrazovanje oduzima ekonomsku samostalnost. Vrlo je jednostavno školovati se za etiku i preživljavanje u isto vrijeme.

Etička sudišta su nešto što je više nalik pravosuđu jer je etika ona vrst obrazovanja koja potpada samo pod sud osobne savjesti pa etički možemo suditi samo o sebi, a kada sud donosimo o drugima, to je već klasično pravosuđe.

Stara je istina da uz obrazovanje uvijek ide i odgoj neke osobe, bez obzira koliko smo to u obrazovanju naglasili.

Odgojno obrazovanje je etičko školovanje. Etika ne ometa spolno sazrijevanje i obrazovanje, niti ekonomsko samostalno djelovanje. Etika prožima sve drugo i sve druge predmete u školovanju, mladi ljudi mogu učiti i strane jezike, i informatiku i bilo koji dodatni predmet uz etički osnovni predmet, a da s time ne gube vrijeme. Za etičko obrazovanje dovoljni su etički obrazovani kadrovi i nekoliko sati mjesečno za zapisivanje, jedan udžbenik i obična učionica te dobra mentalna koncentracija.

 Našu djecu pogrešno uvjeravamo da etičko obrazovanje oduzima previše vremena. Učitelji su oni kojima je potrebno previše vremena za etičko oblikovanje pa prebacuju svoj problem na mlade. Činjenica je da etičkih profila učitelja uopće nema ili da ih nema dovoljno.

Sreća u toj nesreći sastoji se u tome da imamo vjeroučitelje kojima je etika jedan od osnovnih kolegija pa se može reći da, u nedostatku kadrova etičkog profila, za sada moramo koristiti sve one koje imamo na raspolaganju, a to su vjeroučitelji. Oni predaju osnove religije koje može i treba svatko savladati kao i osnove jezika, matematike, informatike i slično. Za etički dio vjeronauka, odnosno za moral ili ćudoređe može se odvojiti nekoliko sati mjesečno. Dogmatiku će svatko po svom nahođenju učiti, niti jedan vjeroučitelj ne koči obrazovanje  i prolaz na više stupnjeve obrazovanja zbog religiozne opredijeljenosti ili neizjašnjavanja.

Najveći dio vjeronauka usmjeren je upravo na etiku, to jest moralnu problematiku gdje se uče osnove o ćudoređu, urednoj ljudskoj naravi, a to obuhvaća i od psihologije, sociologije i filozofije što je veliki kamen spoticanja pa bismo tu temu morali problematizirati: smije li dijete učiti filozofske discipline, postoje li pogrešne i koliko utječe državno - politička ideologija na mladu osobu?

Odgovor je jednostavan: etika, odnosno moralnost se uvijek može i smije učiti bez obzira na ideologije jer svatko ima pravo saznati i naučiti koje su sve ideologije prisutne u svijetu i kakva im je povijest. Kada uči vjeronauk, dijete ima vremena odlučiti hoće li nastaviti obrazovanje u izbornoj nastavi i u kojoj. U slučaju da ne pohađa vjeronauk, niti jedan jedini osnovni predmet ne tumači djetetu što mu sve stoji na raspolaganju i na njegov slobodan izbor.

To nije neka zasluga vjeroučitelja, to je manjkavost u društvu koje nema etiku kao važan osnovni predmet. Tko ne zna što sve postoji, ne može niti izabrati ono što želi, to jest : djetetu je danas ovdje bez vjeronauka uskraćena sloboda izbora. 03.06.2016.  04:35

Prijekor

Zar da ostavim te, majko, u neznanju,

zar mi ne znaš pute i odgoja svoga

kojim si posvetila mi stanicu najmanju,

kojim si me vezala za našega Boga,

a bila si slabo svjesna svojih rezultata?

Tvoje zadovoljstvo mi je bilo jasno vidljivo

i tvoj trud da ostaviš mi zlata i dukata

prije no što pobjegneš od mene stidljivo

kao kakav anđelak na pragovima svetosti

što ga meni Bog učini velikom ljepotom

i koji je gledao me punom snagom uzetosti,

odgovarao za mene čitavim životom.

Zašto sada čujem prijekore ti, oči skromne,

jer me nema tamo kamo si me uvijek slala;

zar ti ne znaš da su moje misli pomne

baš zbog svega što si meni dala?

Ne brini ti za na naš hljebak, ali moli;

moli za sve nas koji tvoje smo potomstvo

samo zato jer ti puste suze proli;

suze proli, ali sada primi nam poklonstvo.

31.05.2016.  21:01