Naša djeca

Ljudi su u svjetovnom društvu odredili da čovjek sazrijeva kada postane ekonomski samostalan. Odgovornost sazrijeva prije, kada se čovjek susreće sa svojom spolnošću.

Društvo je odredilo da i školovanje i neko temeljno obrazovanje završava u godinama kada je čovjek spolno odgovoran i ekonomski samostalan.

No, sazrijevanje tek tada počinje.

Sazrijevanje je rast u mudrosti, a ne samo uspješna borba za egzistenciju. Kada postavimo problematiku sazrijevanja čovjeka u kontekst egzistencijalne sigurnosti, može se dogoditi da se držimo zrelima vrlo rano, dok smo još jako mladi iako nismo dovoljno samostalni i odgovorni, a naročito nismo stekli malo životne mudrosti pa takvo razmišljanje dovodi do retardacije jer ispada da od te rane zrelosti pa do starih godina čovjek više ne mora ulagati truda u sebe, učiti i nadograđivati se.

Ljudi se ne školuju samo za ekonomiju i preživljavanje jer to nam ne daje sigurnost o nekom blagostanju. Iste mogućnosti stoje i pred onima koji se nisu školovali previše, jednako preživljavaju u egzistencijalnim borbama. Školovanje danas ovdje očigledno ne znači sigurnije preživljavanje.

Obrazovanje koje dobijemo početkom života samo je jedno zrno mudrosti za kojom bismo morali težiti od mladosti.

Mudrost ne ovisi toliko o životnoj dobi kako smo navikli razmišljati.

Mudar se lakše snalazi, ali čini i bolja djela. Čovjek koji se dobro snalazi, a sebi i okolini više šteti nego što donosi koristi, nije mudar. Razlika je između mudrosti i snalažljivosti samo u etičkom smislu. Čovjek bez razvijene etike nije mudar ma kako se dobro snalazio u životu.

Obrazovanje bez etičkog razvoja ne koristi puno. Ako netko nauči dobro preživljavati, najčešće ne zna što bi sa sobom sve dok ima tjelesne energije i snage pa sve do starijih godina, a za to vrijeme bi mogao mnogo dobra učiniti. Mladi pomišljaju kako su dovoljno pametni aku su dovršili školovanje i postali ekonomski samostalni. Gledaju na život kao da je mladost vrhunac moći i snage koju će postepeno izgubiti dok ne umru. Takvo razmišljanje nikome ne koristi.

Ako mladoj osobi priuštimo etičko obrazovanje, ona će napredovati u mudrosti i stvaralaštvu do kraja života. Nigdje nije nitko dokazao da etičko obrazovanje oduzima ekonomsku samostalnost. Vrlo je jednostavno školovati se za etiku i preživljavanje u isto vrijeme.

Etička sudišta su nešto što je više nalik pravosuđu jer je etika ona vrst obrazovanja koja potpada samo pod sud osobne savjesti pa etički možemo suditi samo o sebi, a kada sud donosimo o drugima, to je već klasično pravosuđe.

Stara je istina da uz obrazovanje uvijek ide i odgoj neke osobe, bez obzira koliko smo to u obrazovanju naglasili.

Odgojno obrazovanje je etičko školovanje. Etika ne ometa spolno sazrijevanje i obrazovanje, niti ekonomsko samostalno djelovanje. Etika prožima sve drugo i sve druge predmete u školovanju, mladi ljudi mogu učiti i strane jezike, i informatiku i bilo koji dodatni predmet uz etički osnovni predmet, a da s time ne gube vrijeme. Za etičko obrazovanje dovoljni su etički obrazovani kadrovi i nekoliko sati mjesečno za zapisivanje, jedan udžbenik i obična učionica te dobra mentalna koncentracija.

 Našu djecu pogrešno uvjeravamo da etičko obrazovanje oduzima previše vremena. Učitelji su oni kojima je potrebno previše vremena za etičko oblikovanje pa prebacuju svoj problem na mlade. Činjenica je da etičkih profila učitelja uopće nema ili da ih nema dovoljno.

Sreća u toj nesreći sastoji se u tome da imamo vjeroučitelje kojima je etika jedan od osnovnih kolegija pa se može reći da, u nedostatku kadrova etičkog profila, za sada moramo koristiti sve one koje imamo na raspolaganju, a to su vjeroučitelji. Oni predaju osnove religije koje može i treba svatko savladati kao i osnove jezika, matematike, informatike i slično. Za etički dio vjeronauka, odnosno za moral ili ćudoređe može se odvojiti nekoliko sati mjesečno. Dogmatiku će svatko po svom nahođenju učiti, niti jedan vjeroučitelj ne koči obrazovanje  i prolaz na više stupnjeve obrazovanja zbog religiozne opredijeljenosti ili neizjašnjavanja.

Najveći dio vjeronauka usmjeren je upravo na etiku, to jest moralnu problematiku gdje se uče osnove o ćudoređu, urednoj ljudskoj naravi, a to obuhvaća i od psihologije, sociologije i filozofije što je veliki kamen spoticanja pa bismo tu temu morali problematizirati: smije li dijete učiti filozofske discipline, postoje li pogrešne i koliko utječe državno - politička ideologija na mladu osobu?

Odgovor je jednostavan: etika, odnosno moralnost se uvijek može i smije učiti bez obzira na ideologije jer svatko ima pravo saznati i naučiti koje su sve ideologije prisutne u svijetu i kakva im je povijest. Kada uči vjeronauk, dijete ima vremena odlučiti hoće li nastaviti obrazovanje u izbornoj nastavi i u kojoj. U slučaju da ne pohađa vjeronauk, niti jedan jedini osnovni predmet ne tumači djetetu što mu sve stoji na raspolaganju i na njegov slobodan izbor.

To nije neka zasluga vjeroučitelja, to je manjkavost u društvu koje nema etiku kao važan osnovni predmet. Tko ne zna što sve postoji, ne može niti izabrati ono što želi, to jest : djetetu je danas ovdje bez vjeronauka uskraćena sloboda izbora. 03.06.2016.  04:35