Rane Svetog Franje

Nepomične stijenke zatvora moga

govore mi da se odavde ne mičem

i da nemam znanja Raspetoga.

Sada Bogu svome neprekidno kličem

da me svu od posljedica sad poštedi

jer ja ne znam ni za dan bez Njega,

moj mi život bez Njega ne vrijedi,

niti želim znati drugog bilo čega.

Po tome znam da sam u zatvoru

što me nema blizu nekoj kontemplaciji,

a bliža sam još bilo kakvom zatoru

onih spoznaja što stižu u svetoj formaciji.

Brate Franjo, dragi brate moj,

daleko sam od tvojega molitvena stanja

i ne mogu naći neki poklon tvoj,

neku spoznaju i osjećaj bez sanja.

Onog dana kad si rane Kristove zadobio,

ti si bio Božji sluga s jakim posluhom,

a ipak nisi se u Pravila zarobio.

Podaj meni zagovor za takvim sluhom.

Brate Franjo, dragi brate moj,

zar me ne gledaš i sada kao učenicu?

Ptice čak me ne slušaju, ni komarca roj,

ljudi me ne gledaju u zjenicu,

sama vidim sve što gledati mi Bog je dao.

Reci da li dužna sam im pokazati

kako od mene je pobjegao duh taj zao

i kako te je Raspet volio pomazati

najsjajnijim pečatom što postoji

jer te blagoslovi svojim ranama na tijelu

dok ti duša kao vječni plamen stoji

u tom tako dragom pomazanom odijelu.

Reci da li treba većma tebe slijediti

pa i poginuti radi toga

ili treba ovom svijetu više vrijediti

poslušnost za našeg Krista, Boga?

17.09.2015. 17:16

Melem časti

Prestat ću se baviti svim kletvama

koje bijahu mi trnje na sred puta,

ne dadoše niti jedna blagoslova.

Sada, kad sam ravnopravna letvama

što ih nose smrtnici, križ je to od pluta

dati častan stih i obilata nježna slova.

Sada, kad me grubi dani napustiše

i sve uspomene dobile su svježu zamjenu,

ja se sjećam svih tih tvojih blaga.

Koliko puta samo suze mi obriše

kad me nađe prokletu i usamljenu

pa ja vidjeh da ti mogu biti draga;

koliko puta ti si mene blagoslovio,

časnom si mi molitvom zaiskao

Boga našeg pa me nježno On dozivaše;

ožiljke sve stare meni ti si povio

iz kojih je stari tračak boli ispao

od svih grubih riječi koje mi isplivaše

jer sam bila sva opsjednuta, izbačena

kao janje puno mana napolje od ognjišta.

Uresio si mene svojim safirima i opalima

kao da sam jedina ti, a ne izopačena

te od one moje bruke ne ostade više ništa.

Sada samo moram isto dati ostalima,

samo moram reći da si ti mene uzvisio,

da si dao meni urešenoj kraljevati

svojim carstvom blagosti i sve ljepote;

da je radi takva milosrđa Bog naš visio

i da život ovaj može se zalijevati

ovim srebrom što me od prokletstva ote.

17.09.2015. 09:29

Pokolj u duši

Rekla bih ti jednu samo o zločinima,

nije bijeg ako vjeruješ u život vječni.

Zločinci su ljudi na mukama.

Teško ih je vidjeti previše silnima,

zabluda je ista kao putak mliječni.

Krv je strašna im na rukama,

a prevelike su kukavice da se sami maknu.

Napad im je obrana, to je teška tema

kad se čovjek nađe ispred zla.

Prije nego sami sebe, neke druge smaknu

jer je njima “ja ili oni” silna dilema,

svaka pamet ljudska tu je nemoćna.

Odricanje od sebičnosti treba uvježbavati

prije nego čovjek progovori i prohoda.

Tada svatko umije se predati.

Rijetki se nauče odmah otrežnjavati

dok je optuživanje oduvijek bila moda;

ne smije se čovjek dugo izjedati.

Veći krvnici su oni koji ratove potpisuju,

a ni bijede okusili nisu, niti rata.

Takvi često odrubljuju mnoge glave

i sve oko sebe, a i sami sebe otpisuju,

tiho muče okolinu, svakog pojedinog svata.

Političari nisu svjesni grozne jave.

Sve je to već zapisano na Božjim dlanovima,

svaki rat je sukob ljudske duše,

a ti nemoj nikog optuživati kada prijeti.

Ratovi su tebi znak vremena u planovima

koje stvaraš protiv borbe, protiv tmuše.

Radije se vječnoga života sjeti.

Pokušaj zamisliti da ti riječ je strašan mač;

koliko si ljudi do sada već pogubio?

Imaš neprijatelja što u tebi mora zanijemiti.

Loše je gomilati u sebi zbrku, jad i plač,

a bolje je tražiti koga sve bi ljubio.

Što sve možeš sam u sebi promijeniti!

16.09.2015. 07:49

Dašak povjetarca

Valovima rumenoga odbljeska i sjaja

jutro dolazi, jasnim suncem opečaćeno.

Posred neba svijetla moga zavičaja

jutro strši moje, sparinom zablaćeno

kao da je sam se pakleni raspustio

pa po mome svijetu ludi sav i hara,

a da nije pristojno ni pozdrava izustio

jer mu nisam ona koja nudila bi dara.

Dovoljan je samo jedan dašak svježi,

pa da se i čitav svijet od jada pokunji,

da se nada, ljubav, vjera tu uvriježi

gdje se radujem ja svakoj munji

što mi uzaludno bliješti u sjećanju.

Da, sjećanje je ono što me budnom drži,

što u jutro sparno odgovara obećanju

koje sva mu krila pakla jednom sprži:

niti jedna muka nije vrijedna onoga

što će doći kao nagrada mi spasa

kada predam život svoj u ruke Boga.

Dašak povjetarca stiže mi bez glasa.

16.09.2015. 06:53

Milosrđe Tvoje tražim

Vješto život moj je bio spašen

kad sam Tebi, Bože povjerovala;

kao da je požar veliki ugašen

kad sam uslišanje Tvoje sljedovala.

Mnoge dane Ti si moje popravio,

mnoge nove si mi dao

jer si bezumnika otpravio

koji mi je dušu krao.

Volja Tvoja milosrdna mora biti

makar nepravedno sve se čini

jer svejedno moram suze liti,

ali ipak Ti si jedan jedini

koji veća zla spriječava

od sveg onog što se javlja,

čija ljubav ne jenjava

radi koje život se obnavlja

usred ove suzne sve doline

gdje nas ima zakinutih,

gdje nam nema zavjetrine,

gdje su jasniji nam Tvoji puti.

Tužno sada pjevaju mi šume,

tužno groblja tajne svoje čuvaju,

a duše se pred svijetom sve dvoume

jer za Tvoju blagost mnogi ne znaju.

U meni ostvaruješ svu pravednost,

ali narod moli Te za svakoga

da mu dadneš onu pravu vrijednost

i da čuje, vidi Stvoritelja svoga.

15.09.2015. 05:02

Uzvišenje svetog Drveta

Možda me je spopadala vrtoglavica

kad sam umorna se srušila na tle;

kad sam, tvrdoglavo kao majka lavica,

načinila neka djela poput slutnje zle.

Još i sad me gura grižnja savjesti,

ali nije tako jaka jer je prošla.

No, žao mi je što ne imadoh svijesti

da bih Križu Boga spremna došla.

Drvo me zabranjeno nije toliko zavodilo,

nikad nisam tražila si spoznaju o zlu,

spoznaju o razlici do koje je dovodilo

isto drvo koje daje još i spoznaju životu

jer znati dobro i zlo nije nikad poželjno

nego uvijek težiti za nečim puno boljim

makar srce moje može biti tako znatiželjno

da mu teško spoznajama udovoljim.

Ipak veća je poslušnost uvijek vladala,

samo želja izvući se iz jurećeg vlaka,

to je ono čemu duša mi se uvijek nadala

jer sve je njojzi u tom svijetu bilo tlaka

pa čemu još i želja za većim spoznavanjem?

Samo spasa tražila sam sva premnoga ljeta,

svijet se zabavljao žalosnim dodavanjem

mojom glavom kojoj visila je žalost sveta.

Izvući se nečim dobrim pa mirno otići

na sva polja ravna gdje nevinost vlada

bilo mi je jedino i nada da ću stići

u dan novi da mi život moj ne strada.

Tada vidjela sam zlo na križu razapeto

kako se od muke nemoguće kinji

jer nije moglo biti da je tako sapeto;

željni veće zloće udovi su bili njini.

Svih mi svjetskih jada padao je kamen

jednim zamahom pokošen i još uvijek grca;

a sve dobro živjelo je kao vječan plamen

i spoznaja Uskrsnuća došla mi do srca.

14.09.2015. 10:06

Etida

Opet tiho sviraju Chopina i nečujno,

jedva osjećam ga negdje ovim zrakom.

Ispila sam punu čašu, vino rujno,

ukrasila život crnim, slatkim makom.

Nisam nadala se puno i previše dana

takvom miru, romantičnom ugođaju.

Mir je strastven, romantika razuzdana;

koliko je potrebno da srca se uhodaju!

Kad bih ga poznavala, bila bih mu tiha.

Sigurno je patio zbog nesuvisle buke.

Sigurno je bio sam, možda željan stiha,

umoran od traženja ovakve mirne luke.

A i nije mu bilo potrebno nešto puno

(moralo je sve izići što se sakuplja u duši);

možda jedna svijeća il’ na klupi runo

jer otvara prozor da u sobi ga ne guši.

Možda je i malo kiše tamo zalupkalo

kao pratnja nekoj ranoj noći sparnoj;

možda čak je i na pamet mu palo

da ga netko sluša u toj zemlji nestvarnoj.

10.09.2015.  19:50