Pokolj u duši

Rekla bih ti jednu samo o zločinima,

nije bijeg ako vjeruješ u život vječni.

Zločinci su ljudi na mukama.

Teško ih je vidjeti previše silnima,

zabluda je ista kao putak mliječni.

Krv je strašna im na rukama,

a prevelike su kukavice da se sami maknu.

Napad im je obrana, to je teška tema

kad se čovjek nađe ispred zla.

Prije nego sami sebe, neke druge smaknu

jer je njima “ja ili oni” silna dilema,

svaka pamet ljudska tu je nemoćna.

Odricanje od sebičnosti treba uvježbavati

prije nego čovjek progovori i prohoda.

Tada svatko umije se predati.

Rijetki se nauče odmah otrežnjavati

dok je optuživanje oduvijek bila moda;

ne smije se čovjek dugo izjedati.

Veći krvnici su oni koji ratove potpisuju,

a ni bijede okusili nisu, niti rata.

Takvi često odrubljuju mnoge glave

i sve oko sebe, a i sami sebe otpisuju,

tiho muče okolinu, svakog pojedinog svata.

Političari nisu svjesni grozne jave.

Sve je to već zapisano na Božjim dlanovima,

svaki rat je sukob ljudske duše,

a ti nemoj nikog optuživati kada prijeti.

Ratovi su tebi znak vremena u planovima

koje stvaraš protiv borbe, protiv tmuše.

Radije se vječnoga života sjeti.

Pokušaj zamisliti da ti riječ je strašan mač;

koliko si ljudi do sada već pogubio?

Imaš neprijatelja što u tebi mora zanijemiti.

Loše je gomilati u sebi zbrku, jad i plač,

a bolje je tražiti koga sve bi ljubio.

Što sve možeš sam u sebi promijeniti!

16.09.2015. 07:49

Dašak povjetarca

Valovima rumenoga odbljeska i sjaja

jutro dolazi, jasnim suncem opečaćeno.

Posred neba svijetla moga zavičaja

jutro strši moje, sparinom zablaćeno

kao da je sam se pakleni raspustio

pa po mome svijetu ludi sav i hara,

a da nije pristojno ni pozdrava izustio

jer mu nisam ona koja nudila bi dara.

Dovoljan je samo jedan dašak svježi,

pa da se i čitav svijet od jada pokunji,

da se nada, ljubav, vjera tu uvriježi

gdje se radujem ja svakoj munji

što mi uzaludno bliješti u sjećanju.

Da, sjećanje je ono što me budnom drži,

što u jutro sparno odgovara obećanju

koje sva mu krila pakla jednom sprži:

niti jedna muka nije vrijedna onoga

što će doći kao nagrada mi spasa

kada predam život svoj u ruke Boga.

Dašak povjetarca stiže mi bez glasa.

16.09.2015. 06:53

Milosrđe Tvoje tražim

Vješto život moj je bio spašen

kad sam Tebi, Bože povjerovala;

kao da je požar veliki ugašen

kad sam uslišanje Tvoje sljedovala.

Mnoge dane Ti si moje popravio,

mnoge nove si mi dao

jer si bezumnika otpravio

koji mi je dušu krao.

Volja Tvoja milosrdna mora biti

makar nepravedno sve se čini

jer svejedno moram suze liti,

ali ipak Ti si jedan jedini

koji veća zla spriječava

od sveg onog što se javlja,

čija ljubav ne jenjava

radi koje život se obnavlja

usred ove suzne sve doline

gdje nas ima zakinutih,

gdje nam nema zavjetrine,

gdje su jasniji nam Tvoji puti.

Tužno sada pjevaju mi šume,

tužno groblja tajne svoje čuvaju,

a duše se pred svijetom sve dvoume

jer za Tvoju blagost mnogi ne znaju.

U meni ostvaruješ svu pravednost,

ali narod moli Te za svakoga

da mu dadneš onu pravu vrijednost

i da čuje, vidi Stvoritelja svoga.

15.09.2015. 05:02

Uzvišenje svetog Drveta

Možda me je spopadala vrtoglavica

kad sam umorna se srušila na tle;

kad sam, tvrdoglavo kao majka lavica,

načinila neka djela poput slutnje zle.

Još i sad me gura grižnja savjesti,

ali nije tako jaka jer je prošla.

No, žao mi je što ne imadoh svijesti

da bih Križu Boga spremna došla.

Drvo me zabranjeno nije toliko zavodilo,

nikad nisam tražila si spoznaju o zlu,

spoznaju o razlici do koje je dovodilo

isto drvo koje daje još i spoznaju životu

jer znati dobro i zlo nije nikad poželjno

nego uvijek težiti za nečim puno boljim

makar srce moje može biti tako znatiželjno

da mu teško spoznajama udovoljim.

Ipak veća je poslušnost uvijek vladala,

samo želja izvući se iz jurećeg vlaka,

to je ono čemu duša mi se uvijek nadala

jer sve je njojzi u tom svijetu bilo tlaka

pa čemu još i želja za većim spoznavanjem?

Samo spasa tražila sam sva premnoga ljeta,

svijet se zabavljao žalosnim dodavanjem

mojom glavom kojoj visila je žalost sveta.

Izvući se nečim dobrim pa mirno otići

na sva polja ravna gdje nevinost vlada

bilo mi je jedino i nada da ću stići

u dan novi da mi život moj ne strada.

Tada vidjela sam zlo na križu razapeto

kako se od muke nemoguće kinji

jer nije moglo biti da je tako sapeto;

željni veće zloće udovi su bili njini.

Svih mi svjetskih jada padao je kamen

jednim zamahom pokošen i još uvijek grca;

a sve dobro živjelo je kao vječan plamen

i spoznaja Uskrsnuća došla mi do srca.

14.09.2015. 10:06

Etida

Opet tiho sviraju Chopina i nečujno,

jedva osjećam ga negdje ovim zrakom.

Ispila sam punu čašu, vino rujno,

ukrasila život crnim, slatkim makom.

Nisam nadala se puno i previše dana

takvom miru, romantičnom ugođaju.

Mir je strastven, romantika razuzdana;

koliko je potrebno da srca se uhodaju!

Kad bih ga poznavala, bila bih mu tiha.

Sigurno je patio zbog nesuvisle buke.

Sigurno je bio sam, možda željan stiha,

umoran od traženja ovakve mirne luke.

A i nije mu bilo potrebno nešto puno

(moralo je sve izići što se sakuplja u duši);

možda jedna svijeća il’ na klupi runo

jer otvara prozor da u sobi ga ne guši.

Možda je i malo kiše tamo zalupkalo

kao pratnja nekoj ranoj noći sparnoj;

možda čak je i na pamet mu palo

da ga netko sluša u toj zemlji nestvarnoj.

10.09.2015.  19:50

Zahvalnica

Božanstvene ode i pjesme, i  pastorale

pjevat ću Tebi, Gospodine dovijeka.

Iste one usne što su grubošću razarale

sada će psalme nabrajati pravorijeka.

Sve što si mi do sada i poslije oprostio

pretvorit će se u psalme zahvalnosti,

blagoslivljat ću koga si meni ugostio

i neću se pokolebati u ustrajnosti,

svima ću reći da ih Ti blagoslivljaš,

da ih čuvaš i da si veoma milostiv,

da ih pogledom svojim sve pokrivaš,

da donosiš mir s kojim rat je premostiv.

Budućnost je moja u Tvojoj slavi,

moj raj si Ti i Tvoja velikodušnost,

pouzdanje Tvoje u ovaj brod me plavi;

Ti si mi otkrio skromnu poslušnost.

Rodi me, Gospodine, na vratima Siona

i učini stanovnikom svojega Duha;

primi zahvalnice moje kao trku šampiona,

primi me kao roditeljicu blagdanskog kruha.

10.09.2015. 05:43

Radni dan

Pjevati u suton izgleda najsigurnije.

Uzeti na sebe odgovornost laka umora,

pospanosti koja izgleda najtmurnije;

znati dati blagoslova, a ne puno ukora

i propješačiti sve putove do postelje.

Otići polako stazama slabašnoga poriva

i prijeći staze sve do obećane fotelje

za koju mi uzmanjka duhovnoga goriva

jer je uvijek radni stol u pripravnosti

dok na postelju se ne stigne ni sjesti.

Ne pjevati sve što nije za uho javnosti,

zaslužiti tu glad i umor čiste savjesti;

zamišljati zalaske, a gledati na istok,

ne vidjeti mjesečinu nego samo crnilo,

a to s poezijom nije nešto sasvim isto;

vidjeti tu neko nebo koje sad je grmilo.

Naći posla svojim nemirnim rukama,

naći onu krajnju temu koja dublje tone

kad ju više iskopavaš na mukama

što im nitko ne vjeruje makar jako zvone;

opisati staračku nemoć i bolest uzaludno

jer ti duh uporno pretražuje po eliksiru

što ga nosiš kao zapovijed i srce trudno

kako mogao bi biti svježi pjesnik na uviru.

Tada suton već ti predaleko i prebrzo prođe,

tada već je tema iscrpljena, u zaboravu ostala

i više nema one snage koja u početku dođe.

Pjesma je, kakva bila, sasvim sama postala.

10:09.2015. 00:01