Topli obrok

Zapuštena partizanska djeca

stroge ideale ručala su svakodnevno.

Ljudi plaču, čak i dijete jeca

zbog i radi sama sebe, tužno, gnjevno.

Slobodna sam, slobodna sam žena

u tom svijetu, kažu, velikome,

mada nisam nigdje uknjižena.

Stigma guši se u blatu tome.

Hoće van, na sve strane gađa,

ali ništa da bi izišlo kroz govor

sve dok postoji ta potopljena lađa.

Nit' za kuhanje sad nemam lovor.

Pametno je raskinuti ustaljenost

jer je opasna za zdravlje

i odgovara joj veća udaljenost.

Danas samo vatromet je slavlje.

Izbjegni sve grešne prilike, to stoji,

kao drvo sjedim koje srca nema.

Pokupi me žlicom pa me zbroji,

na terapiji sam, doživotna sprema.

Al' ne znači da mi je svejedno

i da ne znam što je danas meni.

Samo vježbam nešto čedno

da mi nisu ideali polomljeni.

Rijetki doma vjeruju u obraćenje.

Oni vani guštaju strogoću,

misle da je Crkva bogaćenje.

Ja ne ručam više i da hoću.

Optužbe su pljuštale mi svuda,

nitko pitao me nije, niti pozdravio,

al' sam odmahnula, makar luda,

jer je život moj već ozdravio.

Ponosim se, kao uvijek, rijetkostima,

sve se teže nalaze i jako su mi drage.

Nije da ja nešto tražim jer me ima,

daleko sam stigla iz sobice od vlage.

Nesporazum, vele, i zašto ne pitam,

a ja zato baš sam tako nasađena,

da odigram pantomimu, da odskitam

jer su dani šikara mi zabačena.

Nitko ne vjeruje, čak i kad me shvati:

kao sretno dijete Krista čekam,

ali učiše me da ne smijem znati,

to je sve to jače struje rijeka.

Čuvarica tajni, pletilja čipaka,

sve to nije za tu moju sudbu.

Još tu imam partizanskih šipaka,

hakere i tenisice, računalo i udbu.

Ispričavam se, puno ne bih smjela,

nezgodno bi bilo za sve nas.

Ova historija nije mi baš sjela,

a i šutim nešto za svoj spas.

11.01.2024. 18:54